14. OBITELJ

Skutrila sam se uz Jacoba, prelazeći pogledom po šumi u potrazi za ostalim vukodlacima. Kad su se pojavili, izlazeći dugim koracima iz drveća, nisu bili ono što sam očekivala. U glavi mi se zadržala slika vukova. A ovo su bila samo četvorica vrlo krupnih, polugolih dječaka.
Opet su me podsjetili na braću, četvorke. Zato što su gotovo sinkroniziranim kretnjama zastali preko puta nas, zato što su imali jednako duge, oble mišiće pod istom crvenkastosmeđom kožom i jednako kratko podšišanu crnu kosu, i zato što su im se izraz lica promijenio tačno u istom trenutku.
Isprva su bili radoznali i oprezni. Kad su me ugledali ondje, napola skrivenu pokraj Jacoba, sve ih je u istoj sekundi obuzela srdžba.
Sam je i dalje bio najveći, iako mu se Jacob već dobrano bližio. Sam se nije zaista ubrajao u dečke. Lice mu je bilo starije – ne u smislu bora ili tragova starenja, već prema zrelosti, strpljivom držanju.
“Što si to učinio, Jacobe?”, oštro ga je upitao. Jedan od ostalih, meni nepoznatih – Jared ili Paul –
progurao se pokraj Sama i progovorio prije nego što se Jacob stigao opravdati.
“Zašto ti je tako teško slijediti pravila, Jacobe?”, viknuo je, dižući ruke u zrak. “Koji ti je vrag bio na pameti?
Je li ona važnija od svega – od cijelog plemena? Od ljudi koji gube živote?”
“Ona nam može pomoći”, tiho je rekao Jacob.
“Pomoći!”, podviknuo je ljutiti dečko. Ruke su mu počele podrhtavati. “Ma kako da ne! Siguran sam da ta obožavateljica pijavica naprosto umire od želje da nam pomogne!”
“Ne govori tako o njoj!”, viknuo je Jacob na njega, pogođen momkovom kritikom.
Drhtaj je protresao dečka, prošavši mu kroz ramena i niz hrbat.
“Paul! Mirno!”, naredio mu je Sam.
Paul je protresao glavu, ne prkosno, već kao da se nastoji primiriti.
“Čovječe, Paul”, promrsio je jedan od ostalih momaka – vjerojatno Jared. “Daj se saberi.”
Paul je okrenuo glavu prema Jaredu, zadižući ozlojeđeno usne. Zatim mu je pogled prešao na mene. Jacob je iskoraknuo da se postavi preda me.
Time je prevršio mjeru.
“I još nju štitiš!”, zaurlao je uvrijeđeno Paul. Još jedan drhtaj, grčevit, protresao mu je tijelo. Zabacio je glavu, a stvarno režanje prodrlo mu je kroz zube.
“Paul!”, viknuli su Sam i Jacob u isti mah.
Paul kao da je pao prema naprijed, silovito podrhtavajući.
Nasred pada začulo se glasno drapanje, i dečko je prasnuo.
Tamno srebrno krzno izletjelo je iz momka i stopilo se u oblik više nego pet put veći od njega – masivnu priliku u čučnju, spremnu na skok.
Vuk je zadigao njušku preko zuba, i novo mu je režanje zatutnjalo iz divovskih prsa. Svoje je tamne, gnjevne oči upro ravno u mene.
Iste te sekunde Jacob je već trčao preko ceste, ravno prema nemani.
“Jacobe!”, vrisnula sam.
Usred koraka, dugi je drhtaj prošao niz Jacobov hrbat.
Skočio je uvis, naglavce se bacivši u prazno.
Začulo se još jedno oštro drapanje, i Jacob je prasnuo.
Izletio je iz svoje kože – crne i bijele krpice frcnule su u zrak. To se zbilo tako brzo da bih, da sam trepnula, propustila cijeli preobražaj. Jedne sekunde Jacob je padao zrakom, a sljedeće je divovski, crvenkastosmeđi vuk – tako golem da mi nije išlo u glavu da ta masa nekako stane u Jacoba – jurio na zgrčenu srebrnu zvijer.
Jacob je čeomice dočekao napad drugog vukodlaka.
Njihovo bijesno režanje odjeknulo je s krošanja poput grmljavine.
Komadići crne i bijele tkanine – ostaci Jacobove odjeće – dolepršali su na tlo tamo gdje je nestao.
“Jacobe!”, opet sam vrisnula i zateturala prema naprijed.
“Ostani na mjestu, Bella”, naredio mi je Sam. Teško sam ga čula od rike vučijeg dvoboja. Škljocali su zubima i pokušavali se ugristi, sijevajući oštrim zubima prema grkljanu protivnika. Činilo mi se da je vuk-Jacob u prednosti – bio je vidno veći od drugog vuka, a izgledao je i jači od njega. Udarao je i udarao ramenom u sivoga vuka, odgurujući ga unatrag, prema drveću.
“Vodite je Emily”, viknuo je Sam preostaloj dvojici, koji su zaneseno pratili sukob. Jacob je uspio odgurati sivoga vuka s ceste i sad su nestajali u šumi, premda se njihovo režanje i dalje glasno čulo. Sam je potrčao za njima, izuvajući se u trku. Kad je uletio među drveće, drhtao je od glave do pete.

Režanje i škljocanje gubili su se u daljini. Zvuk je odjednom nestao, a na cesti je sve utihnulo.
Jedan je dečko prasnuo u smijeh.
Pogledala sam ga razrogačenim očima – tako ukočenima da mi se činilo da ne mogu ni trepnuti.
Dečko kao da se smijao izrazu mog lica. “Eto nečega što se ne viđa svaki dan”, počeo se kliberiti. To mi je lice odnekud bilo poznato – uže od ostalih... Embry Call.
“Ja to viđam”, progunđao je drugi dečko, Jared. “Svaki Božiji dan.”
“Ma daj, Paul ne gubi živce svaki dan”, usprotivio mu se Embry, cerekajući se i dalje. “Možda samo četiri-pet puta tjedno.”
Jared je podigao nešto bijelo s tla. Pokazao je to Embryju; iz ruke su mu visile rastrgane trake.
“Potpuno su se razderale”, rekao je Jared. “Billy je rekao da je to zadnji par koji može sebi priuštiti – Jacob će očito ubuduće morati hodati bos.”
“Ova se sačuvala”, rekao je Embry i pokazao mu bijelu tenisicu. “Jake može skakutati”, dodao je i nasmijao se. Jared je počeo skupljati različite komade tkanine sa zemlje. “Daj donesi Samove cipele, može? Sve ovo ostalo ide ravno u smeće.”
Embry je pokupio cipele i otrčao među drveće na mjestu gdje se izgubio Sam. Vratio se za nekoliko sekundi s parom skraćenih traperica prebačenim preko ruke.
Jared je prikupio izdrapane ostatke Jacobove i Paulove odjeće i smotao ih u loptu. Kao da se odjednom sjetio da sam i ja tu.
Pažljivo me pogledao, premišljajući se.
“Hej, nećeš se onesvijestiti, ili ispovraćati, ili tako nešto?”, naglo me upitao.
“Mislim da neću”, propentala sam.
“Ne izgledaš mi baš dobro. Možda bi trebala malo sjesti.”
“Okej”, promrmljala sam. Drugi put u istom jutru stavila sam glavu među koljena.
“Jake nas je trebao upozoriti”, potužio se Embry.
“Nije smio uvući svoju curu u ovo. Što je mogao očekivati?”
“Pa, vuk više nije u vreći.” Embry je uzdahnuo. “Svaka ti čast, Jake.”
Podigla sam glavu da prostrijelim pogledom ta dva klinca koji sve to tako olako doživljavaju. “Zar se baš nimalo ne brinete za njih?”, strogo sam ih upitala.
Embry je iznenađeno trepnuo. “Da se brinemo? Zašto?”
“Pa mogli bi ozlijediti jedan drugoga!”
Embry i Jared pukli su od smijeha.
“Nadam se da će ga Paul dobro izgristi”, rekao je Jared.
“Da nauči svoju lekciju.”
Problijedjela sam kao krpa.
“Ma, baš!”, usprotivio mu se Embry. “Jesi li vidio Jakea?
Čak se ni Sam nije mogao tako fazirati u letu. Vidio je da se Paul gubi, i trebalo mu je, koliko, pola sekunde za napad? Dečko je nadaren.”
“Paul ima više iskustva u borbi. Kladim se u deset dolara da će mu ostaviti ožiljak.”
“Prihvaćam. Jake je prirodno nadaren. Paul nema nikakvih izgleda.”
Rukovali su se sa širokim osmijesima na licu.
Pokušala sam doživjeti to što ih nije briga kao utjehu, ali nisam se mogla otresti brutalnog prizora dvaju vukodlaka u borbi. Želudac mi se okretao, ispaćen i prazan, a glava me boljela od brige.
“Idemo mi vidjeti Emily. Znaš da je sigurno pripremila nešto za jesti.”
Embry me pogledao svisoka. “Možeš nas odbaciti?”
“Nema problema”, prostenjala sam.
Jared je podigao obrvu. “Radije ti vozi, Embry. Ona mi još izgleda kao da bi mogla rigati.”
“Dobro kažeš. Gdje su ključevi?”, upitao me Embry.
“U paljenju.”
Embry je otvorio suvozačka vrata. “Uđi”, vedro je rekao, jednom me rukom podigao sa zemlje i strpao na moje sjedalo. Procijenio je preostali prostor. “Morat ćeš se voziti otraga”, rekao je Jaredu.
“Drage volje. Imam slab želudac. Ne bih htio biti naprijed kad iz nje provali.”
“Kladim se da će izdržati. Ipak ona trči s vampirima.”
“U pet dolara?”, upitao ga je Jared.
“Dogovoreno. Neugodno mi je što ti tako uzimam novac.”
Embry je ušao u auto i upalio motor, dok je Jared okretno skočio u prtljažni prostor. Čim je zatvorio vrata, Embry mi je šapnuo: “Nemoj povratiti, okej? Imam samo deset, a ako Paul ugrize Jacoba...”
“Okej”, promrmljala sam.
Embry nas je povezao natrag prema selu.
“Hej, kako je Jakeu uopće uspjelo zaobići zaštitnu mjeru?”
“Zaštitnu... što?”
“Eh, naredbu. Znaš, da drži jezik za zubima. Kako ti je rekao za ovo?”
“A, to”, rekla sam i sjetila se kako se Jacob sinoć sav gušio u nastojanju da mi priopći istinu. “Nije. Tačno sam pretpostavila.”

Embry je naškubio usne; nije se činilo da ga je to iznenadilo. “Hmm. Valjda može i tako.”
“Kamo smo pošli?”, upitala sam ga.
“Do Emily. Ona je Samova djevojka... ne, sad mu je već zaručnica, valjda. Naći ćemo se kod nje s njima nakon što im Sam dâ jezikove juhe zbog ovoga što se dogodilo. I nakon što Paul i Jake nekako nabave novu odjeću, ako je Paulu uopće išta još ostalo.”
“Zna li Emily za... ?”
“Aha. I, čuj, ne bulji u nju. To smeta Samu.”
Mrko sam ga pogledala. “Zašto bih buljila?”
Embryju je postalo nelagodno. “Kao što si upravo vidjela, druženje s vukodlacima povlači određene rizike.”
Brzo je promijenio temu. “Hej, tebi ne smeta sve ono s crnokosim krvopijom na proplanku? Nije nam izgledalo kao da ti je prijatelj, ali...” Embry je slegnuo ramenima.
“Ne, nije mi bio prijatelj.”
“Drago mi je to čuti. Nismo htjeli ništa započeti, prekršiti pogodbu, znaš.”
“E, da, Jake mi je svojedobno spomenuo tu pogodbu.
Zašto bi je prekršili ubojstvom Laurenta?”
“Laurenta”, podrugljivo je ponovio, kao da mu je smiješno što je vampir imao ime. “Pa, tehnički gledano, bili smo na terenu Cullenovih. Zabranjeno nam je napasti bilo koga od njih, Cullenovih, izvan svoje zemlje – osim ako oni prvi ne prekrše pogodbu. Nismo znali je li taj crnokosi njihov rođak ili nešto takvo. Činilo nam se kao da ga znaš.”
“Što bi značilo da su oni prekršili pogodbu?”
“Da ugrizu čovjeka. Jakeu baš nije bilo stalo dopustiti da baš dotle dođe.”
“A tako. Ovaj, hvala. Drago mi je da niste čekali.”
“Bilo nam je zadovoljstvo.” Zvučalo je kao da doslovno tako misli.
Embry je prošao kraj najistočnije kuće na autocesti prije nego što će skrenuti na uski zemljani put. “Kamionet ti je spor”, primijetio je.
“Žao mi je.”
Na kraju odvojka stajala je kućica koja je nekoć bila siva. Kraj izblijedjelih modrih vrata stajao je samo jedan uzak prozor, ali žardinjera ispod njega bila je prepuna jarkonarančastih i žutih nevena, što je cijelom ambijentu davalo vedar ton.
Embry je otvorio vrata kamioneta i duboko udahnuo.
“Mmm, Emily kuha.”
Jared je iskočio s prtljažnog prostora i krenuo prema ulazu, ali Embry ga je zaustavio, stavivši mu ruku na prsa. Značajno me pogledao i nakašljao se.
“Nemam novčanik kod sebe”, rekao je Jared.
“Nema problema. Neću zaboraviti.”
Prešli su prag i ušli u kuću bez kucanja. Plaho sam ušla za njima.
Glavna se prostorija, kao u Billyjevoj kući, sastojala uglavnom od kuhinje. Mlada žena satenski meke bakrenaste kože i duge, ravne vrane kose stajala je za radnom plohom pokraj sudopera, vadila velike čajne kolače iz limenog kalupa i stavljala ih na papirnati pladanj. Na sekundu sam pomislila da mi je Embry rekao da ne buljim
u nju zbog toga što je djevojka iznimno lijepa.
A onda je pjevno upitala: “Gladni ste, dečki?”, i okrenula se prema nama, sa smiješkom na pola lica.
Desnom stranom lica, od ruba kose do brade, prolazile su joj tri debele, crvene brazgotine, izrazito intenzivne boje, premda su odavno već bile zarasle. Jedna joj je spuštala kut tamnog bademastog desnog oka, a druga joj je izvijala desni kut usana u trajnu grimasu.
Zahvalna zbog Embryjeva upozorenja, brzo sam spustila pogled na kolače u njezinim rukama. Prekrasno su mirisali – kao svježe kupine.
“O”, rekla je iznenađeno Emily. “Ko je ovo?”
Pogledala sam je, nastojeći se usredotočiti na lijevu polovicu njezina lica.
“Bella Swan”, kazao joj je Jared i slegnuo ramenima.
Očito se već o meni pričalo. “A ko drugi?”
“Mogla sam i misliti da će se Jacob nekako izvrdati”, promrmljala je Emily. Zabuljila se u mene, a nijedna polovica njezinog nekoć lijepog lica nije bila prijazna.
“Znači, ti si ta vampirska cura.”
Isprsila sam se. “Jesam. Jesi li ti vučija cura?”
Nasmijala se, kao i Embry i Jared. Lijeva polovica lica smekšala joj se. “Pa valjda jesam.” Obratila se Jaredu.
“Gdje je Sam?”
“Bella je, ovaj, jutros iznenadila Paula.”
Emily je zakolutala zdravim okom. “Ah, Paul”, uzdahnula je. “Misliš da će im dugo trebati? Upravo sam mislila početi pripremati jaja.”
“Ništa se ti ne brini”, rekao joj je Embry. “Ako zakasne, nećemo dopustiti da ništa propadne.”
Emily se zahihotala i otvorila hladnjak. “Ne sumnjam”, složila se. “Bella, jesi li gladna? Samo izvoli, posluži se kolačem.”
“Hvala.” Uzela sam jedan s pladnja i počela ga grickati po rubu. Bio je vrlo ukusan i prijao mi je u izmučenom želucu. Embry je zgrabio već treći i cijeloga ga strpao u usta.
“Ostavi malo i braći”, prekorila ga je Emily i lupila ga kuhačom po glavi. Ta me riječ iznenadila, ali ostali su je posve prirodno primili.
“Prasac jedan”, prokomentirao je Jared.

Oslonila sam se na kuhinjski pult i gledala kako se njih troje prepucava kao obitelj. Emilyna kuhinja bila je ugodan, svijetao prostor, s bijelim ormarićima i parketom od blijedog drveta. Na okruglom je stoliću napukli porculanski bokal s bijelo-plavim uzorkom bio prepun šumskog cvijeća. Embry i Jared ovdje su mi djelovali potpuno opušteni.
Emily je mućkala ogromnu količinu jaja, nekoliko desetaka njih, u velikoj žutoj zdjeli. Zasukala je rukave košulje boje lavande, pa sam opazila da joj ožiljci sežu cijelom dužinom ruke do desne nadlanice. Druženje s vukodlacima doista povlači određene rizike, baš kao što je Embry rekao.
Otvorila su se ulazna vrata i Sam je ušao u kuću.
“Emily”, rekao je, glasom tako prepunim ljubavi da mi je postalo neugodno, kao da mi tu nije mjesto, dok sam ga gledala kako jednim korakom prelazi sobu i širokim rukama prima njezino lice. Prignuo se i poljubio joj tamne ožiljke na desnom obrazu prije nego što će je poljubiti u usta.
“Hej, nema toga”, potužio se Jared. “Jedem.”
“Onda šuti i jedi”, predložio mu je Sam i opet poljubio Emilyne unakažene usne.
“Joj”, prostenjao je Embry.
Ovo je bilo gore od svakog romantičnog filma; ovo je bilo tako stvarno da je žarko blistalo radošću, životom i pravom ljubavi. Odložila sam kolač i prekrižila ruke preko praznih grudi. Zagledala sam se u cvijeće, trudeći se zanemariti krajnji spokoj njihova susreta i mučnu, tupu bol mojih rana.
Laknulo mi je kad se to prekinulo jer su se Jacob i Paul pojavili na vratima, a onda sam se zgranula kad sam opazila da se vedro smiju. Časak potom, Paul je opalio Jacoba u rame, a Jacob ga je zauzvrat bubnuo u bubreg.
Opet su se nasmijali. Obojica su očito bila čitava. Jacob je prešao pogledom preko sobe i ugledao me gdje stojim, zbunjena, kao da ondje ne pripadam, uz radnu plohu u suprotnom kutu kuhinje.
“Hej, Bells”, veselo me pozdravio. Zgrabio je dva kolača u prolazu pokraj stola i došao do mene. “Oprosti za ono”, tiho je promrmljao. “Kako se ti držiš?”
“Ne brini se, u redu sam. Dobri kolači.” Opet sam uzela svoj i ponovno ga počela grickati. Bilo mi je bolje u grudima čim se Jacob našao kraj mene.
“Ma, čovječe!”, jauknuo je Jared, prekidajući nas.
Pogledala sam prema njemu, i opazila da on i Embry pregledavaju rumenu, zaraslu posjekotinu na Paulovoj podlaktici. Embry se ushićeno cerio od uha do uha.
“Petnaest dolara”, uzviknuo je pobjedonosno.
“Jesi li mu ti to napravio?”, šapnula sam Jacobu, sjetivši se oklade.
“Jedva da sam ga i pipnuo. Bit će potpuno zdrav do navečer.”
“Do navečer?” Pogledala sam ozljedu na Paulovoj ruci. Čudno, činila mi se tjednima stara.
“Vučija stvar”, prišapnuo mi je Jacob.
Kimnula sam, nastojeći ne izgledati kao da mi je to krajnje čudno.
“Jesi li ti okej?”, upitala sam ga ispod glasa.
“Bez ogrebotine.” Pogledao me samodopadno.
“Hej, dečki”, glasno je kazao Sam, prekidajući sve razgovore u maloj prostoriji. Emily je bila za štednjakom i lopaticom miješala smućkana jaja u velikoj tavi,
ali Sam joj je i dalje jednom rukom dodirivao križa, posve nesvjesno. “Jacob ima nove podatke za nas.”
Paul nije izgledao iznenađeno. Jacob je očito već to objasnio njemu i Samu. Ili su mu... čuli misli.
“Znam što crvenokosa želi.” Jacob se obratio Jaredu i Embryju. “To sam vam prije pokušao kazati.” Šutnuo je nogu stolice na koju se smjestio Paul.
“I?”, upitao ga je Jared.
Jacob se uozbiljio. “Ona stvarno pokušava osvetiti partnera – samo što to nije bio onaj crnokosi krvopija kojeg smo mi ubili. Cullenovi su joj prošle godine ubili partnera, pa se namjerila na Bellu.”
Ovo mi nije bila novost, ali svejedno sam zadrhtala. Jared, Embry i Emily pogledali su u mene i iznenađeno zinuli.
“Ali ona je obična djevojka”, pobunio se Embry.
“Nisam rekao da to ima smisla. Ali zato se pijavica pokušava probiti kroz nas. Ona želi u Forks.”
Nastavili su još jedan dugi trenutak zuriti u mene, zijevajući i dalje. Pognula sam glavu.
“Izvrsno”, napokon je rekao Jared, sa smiješkom u kutu usana. “Imamo mamac.”

Zapanjujuće brzo, Jacob je dohvatio otvarač za limenke s radne plohe i bacio ga Jaredu u glavu. Jared je podigao ruku nepojmljivo brzo i ulovio alatku netom prije nego što će ga udariti u lice.
“Bella nije mamac.”
“Znaš na što mislim”, rekao je Jared, i dalje drzak.
“Tako da ćemo promijeniti raspored”, rekao je Sam, zanemarivši njihovo koškanje. “Pokušat ćemo ostaviti pokoju rupu, da vidimo hoće li ona nasjesti. Morat ćemo se razdvojiti, a to mi nije drago. Ali ako se stvarno namjerila na Bellu, vjerojatno neće pokušati iskoristiti našu smanjenu brojnost.”
“Quil će nam se sigurno uskoro pridružiti”, promrmljao je Embry. “Onda ćemo se moći razdvajati na jednako velike skupine.”
Svi su spustili pogled. Promotrila sam načas Jacobovo lice i vidjela da je puno beznađa, kao jučer popodne pred njegovom kućom. Ma koliko da su djelovali zadovoljni svojom sudbinom tu, u ovoj sretnoj kuhinji, nijedan od ovih vukodlaka nije želio da ista sudbina zadesi i njihovog prijatelja.
“Pa, nećemo računati s tim”, rekao je Sam ispod glasa, te nastavio glasno kao i inače. “Paul, Jared i Embry preuzet će vanjski krug, a Jacob i ja unutarnji. Sjatit ćemo se oko nje nakon što je namamimo u stupicu.”
Opazila sam da Emily nije naročito sretna zbog toga što će Sam biti u manjoj skupini. Zbog njezine brige i ja sam pogledala prema Jacobu, također u brizi.
Sam mi je ulovio pogled. “Jacob smatra da bi bilo najbolje da što više vremena provodiš tu, u La Pushu. Da joj ne bude tako lako pronaći te, za svaki slučaj.”
“A Charlie?”, ozbiljno sam ga upitala.
“Ožujsko ludilo još traje”, rekao je Jacob. “Mislim da Billy i Harry mogu nekako zadržati Charlieja tu dolje dok nije na poslu.”
“Čekaj”, rekao je Sam, podigavši ruku. Načas je pogledao u Emily, pa opet u mene. “Jacob smatra da je tako najbolje, ali ti moraš sama donijeti odluku. Trebaš vrlo ozbiljno odvagnuti rizike obiju mogućnosti.
Jutros si vidjela kako lako ovdje može postati opasno, kako brzo situacija izmakne kontroli. Ako odlučiš ostati s nama, ne mogu ti nipošto jamčiti da ćeš biti sigurna.”
“Ja joj neću nauditi”, promumljao je Jacob, gledajući u pod.
Sam se pretvarao da ga nije čuo. “Ako se negdje drugdje osjećaš sigurno...”
Ugrizla sam se za usnu. Kamo da pođem, a da nekoga drugog ne dovedem u opasnost? Opet sam se lecnula na ideju da uvedem Renée u ovo – da je postavim u krug mete koju nosim na sebi... “Ne želim odvesti Victoriju nikom drugom”, prošaptala sam.
Sam je kimnuo. “To je tačno. Bolje je da je ona tu, gdje je možemo dokrajčiti.”
Trgnula sam se. Nisam htjela ni da Jacob ni bilo ko od njih pokuša dokrajčiti Victoriju. Pogledala sam Jacoba u lice; bilo je opušteno, gotovo jednako onakvo kakvo sam pamtila prije nego što je započela ova vučija stvar, i na njemu se nije vidjelo ni tračka brige zbog polaska u lov na vampire.
“Pazit ćeš na sebe, je l’ tako?”, upitala sam ga s čujnom knedlom u grlu.
Dečki su prasnuli u glasne, posprdne povike. Svi su mi se počeli smijati – izuzev Emily. Ulovila je moj pogled, a ja sam odjednom opazila simetriju podno njezine izobličenosti. Lice joj je i dalje bilo lijepo, i prepuno brige još žešće od moje. Morala sam pogledati u stranu,
prije nego što me od ljubavi iz koje ta briga potječe opet sve ne zaboli.
“Hrana je gotova”, tada je izjavila, a razgovor o strategiji smjesta je zaboravljen. Dečki su se brzo okupili oko stola – koji je djelovao sićušno, kao da će ga zdrobiti – i u rekordnom vremenu smazali hotelsku tavu kajgane koju je Emily stavila među njih. Emily je jela naslonjena o pult, kao i ja – da izbjegne gungulu za stolom – i privrženo ih promatrala. Na njoj se jasno vidjelo da joj je to obitelj.
Sve u svemu, nije baš bilo onako kako sam očekivala od jednog čopora vukodlaka.
Provela sam taj dan u La Pushu, uglavnom u Billyjevoj kući. Ostavio je Charlieju telefonsku poruku kod kuće i u postaji, pa se Charlie pojavio u vrijeme večere s dvije pice. Sva sreća da je donio dvije velike; Jacob je sâm smazao jednu cijelu.
Vidjela sam kako Charlie cijelu večer sumnjičavo mjerka nas dvoje, naročito uvelike promijenjenog Jacoba.
Upitao ga je zašto se ošišao; Jacob je slegnuo ramenima i rekao da mu je ovako praktičnije.
Znala sam da će, čim Charlie i ja pođemo kući, Jacob otići – otići vučijim putevima, na koje je cijeli dan povremeno odlazio. On i njegova svojevrsna braća neprestano su držali stražu, tražeći naznaku Victorijinog povratka. Ali otkako su je sinoć otjerali s termalnih izvora – otjerali je na pola puta do Kanade, kako je rekao Jacob – još se nije usudila izvesti novi upad.
Nisam se uopće nadala da bi mogla samo tako odustati.
Nisam ja baš tolike sreće.

Jacob me nakon večere ispratio do kamioneta i zastao uz prozor, čekajući da se Charlie prvi odveze.
“Ne boj se večeras”, rekao je Jacob, dok se Charlie pretvarao da ne može zakopčati sigurnosni pojas. “Bit ćemo u blizini, na straži.”
“Neću se brinuti za sebe”, obećala sam mu.
“Baš si blesava. Zabavno je loviti vampire. To je najbolji dio cijele ove muke.”
Odmahnula sam glavom. “Ako sam ja blesava, onda si ti opasno neuravnotežen.”
Zahihotao se. “Naspavaj se, Bella, dušo. Izgledaš mi iscrpljeno.”
“Pokušat ću.”
Charlie je nestrpljivo potrubio.
“Vidimo se sutra”, rekao je Jacob. “Dođi do nas čim se probudiš.”
“Hoću.”
Charlie se vozio za mnom do kuće. Nisam marila za farove u retrovizoru. Umjesto toga, pitala sam se gdje su Sam, Jared, Embry i Paul, kuda to trče kroz noć. Upitala sam se je li Jacob već s njima.
Kad smo stigli kući, potrčala sam na kat, ali Charlie se našao odmah iza mene.
“Što se to događa, Bella?”, oštro me upitao prije nego što sam uspjela pobjeći. “Mislio sam da je Jacob član bande i da ste vas dvoje u svađi.”
“Pomirili smo se.”
“A banda?”
“Ne znam – ko će shvatiti tinejdžere? Prava su zagonetka.
Ali upoznala sam Sama Uleyja i njegovu zaručnicu Emily. Stvarno dragi ljudi.” Slegnula sam ramenima.
“Sigurno je sve to bio nesporazum.”
Izraz lica mu se promijenio. “Nisam znao da je to s njim i Emily sada već službeno. Baš mi je drago to čuti. Sirotica.”
“Znaš možda što se to njoj dogodilo?”
“Medvjed ju je napao, sjevernije odavde, za vrijeme sezone mriješćenja lososa – grozna nesreća. Ima otad više od godinu dana. Čuo sam da je to Sama stubokom potreslo.”
“Baš grozno”, ponovila sam za njim. Više od godinu dana. Bila sam se spremna okladiti da to znači kako je do toga došlo dok je u La Pushu postojao samo jedan vukodlak. Zadrhtala sam pri pomisli kako se Sam zacijelo osjeća svaki put kada pogleda Emily u lice.
Te noći sam još dugo ležala budna, nastojeći složiti u glavi sve što se danas dogodilo. Išla sam unatrag, od večere s Billyjem, Jacobom i Charliejem, preko dugog popodneva u kući Blackovih, gdje sam u strepnji čekala da se Jacob javi, preko Emilyne kuhinje i užasnog dvoboja vukodlaka, sve do razgovora s Jacobom na plaži.
Sjetila sam se onoga što je Jacob rekao rano tog jutra, onoga o licemjerju. Dugo sam razmišljala o tome. Nije mi bila draga pomisao da sam licemjerna, ali kakve svrhe ima lagati samoj sebi?
Čvrsto sam se sklupčala. Ne, Edward nije ubojica.
Čak ni u svojoj mračnijoj prošlosti, nikad nije oduzimao živote nevinima, u najmanju ruku.
Ali što da nije tako? Što da se, još dok sam ga poznavala, ponašao kao i svaki drugi vampir? Što da su ljudi nestajali u šumi, baš kao sada? Bi li me to otjeralo od njega?
Tužno sam odmahnula glavom. Ljubav je iracionalna, podsjetila sam se. Što više nekoga voliš, to manje smisla sve to skupa ima.
Prevrnula sam se na drugu stranu i pokušala misliti o nečem drugom – i pomislila na Jacoba i njegovu braću koji trče tamo negdje, kroz šume. Zaspala sam zamišljajući vukove, nevidljive u noći, što me čuvaju od opasnosti.
Kad mi je naišao san, opet sam se obrela u šumi, ali ovaj put nisam lutala. Držala sam Emily za njezinu ranjenu ruku dok smo skupa stajale okrenute prema sjenama i u strepnji čekale da se naši vukodlaci vrate kući.