13. UBOJICA

E, da je u pitanju bilo ko drugi, a ne Jacob, pomislila sam i odmahnula glavom dok sam vozila autocestom kroz šumu prema La Pushu.
Još uvijek nisam bila sigurna postupam li kako treba, ali napravila sam kompromis sa sobom.
Nisam mogla prihvatiti ono što rade Jacob i njegovi prijatelji, njegov čopor. Sada sam shvaćala što mi je sinoć rekao – da ga možda neću htjeti više vidjeti – i mogla sam ga nazvati, kako je predložio, ali to mi je djelovalo kao kukavičko rješenje. U najmanju ruku, dugujem mu razgovor u četiri oka. Reći ću mu u lice da ne mogu samo tako prijeći preko toga što se zbiva. Ne mogu biti prijatelj jednom ubojici i ništa ne reći, pustiti da se ubijanje nastavi... Time bih i ja postala čudovište.
Ali ne mogu ga ni ne upozoriti. Moram dati sve od sebe da ga zaštitim.
Zaustavila sam se pred kućom Blackovih čvrsto stisnutih usana. Već je dovoljno loše što mi je najbolji prijatelj vukodlak. Mora li on povrh toga biti i čudovište?
Kuća je bila mračna, bez svjetala u prozorima, ali bilo me briga hoću li ih probuditi. Stala sam lupati šakom na ulazna vrata snažno i ljutito; zvuk je počeo odjekivati kroz zidove.
“Uđi”, čula sam kako mi govori Billy minutu potom, i upalilo se svjetlo.
Pritisnula sam kvaku; nije bilo zaključano. Billy se nagnuo kroz otvorena vrata odmah iza kuhinjice, ogrnut haljetkom. Još nije bio u kolicima. Kad je vidio ko je ušao, oči su mu se načas raširile, a onda mu je lice dobilo stoički izraz.
“Pa, dobro ti jutro, Bella. Otkud ti tako rano?”
“Hej, Billy. Moram razgovarati s Jakeom – gdje je on?”
“Ovaj... baš i ne znam”, slagao mi je, gledajući me u oči.
“Znaš li ti čime se Charlie jutros bavi?”, oštro sam ga upitala, zgađena ovim odugovlačenjem.
“Zar bih trebao?”
“Otišao je zajedno s polovicom mještana u šumu s puškama, u lov na divovske vukove.”
Billyjevo lice zatitralo je, a onda potpuno problijedjelo.
“Tako da bih htjela porazgovarati s Jakeom o tome, ako nemaš ništa protiv”, nastavila sam.
Billy je stisnuo debele usne i tako ih zadržao. “Kladim se da još spava”, napokon je rekao i kimnuo glavom prema malenom hodniku kraj dnevne sobe. “Stalno ostaje vani do kasna u zadnje vrijeme. Dečku treba odmor – vjerojatno ga ne bi trebala buditi.”
“Na meni je red”, promrsila sam u bradu i otišla do hodnika. Billy je uzdahnuo.
Jedina vrata u metar dugom hodniku vodila su u Jacobovu sobicu veličine plakara. Nisam se trudila pokucati.
Naglo sam otvorila vrata; glasno su opalila o zid.
Jacob je – još odjeven u istu onu crnu podrezanu trenerku koju je sinoć imao na sebi – ležao ukoso ispružen preko širokog kreveta koji mu je ispunjavao cijelu sobu, izuzev tek pedalj-dva oko rubova. Čak i kad je tako poprijeko
ležao, nije mu bio dovoljno dug; stopala su mu visila s jednog kraja, a glava s drugog. Čvrsto je spavao, tiho hrčući razjapljenih usta. Od udarca vrata nije se ni trgnuo.
Lice mu je bilo spokojno od dubokog sna, lišeno svih bora ljutnje. Pod očima je imao kolobare koje prije nisam zapazila.
Usprkos svojim apsurdnim razmjerima, sada je izgledao vrlo mlado i vrlo umorno. Stresla sam se od samilosti. Iskoračila sam iz sobe i tiho zatvorila vrata za sobom.
Billy me gledao radoznalim, suzdržanim očima kad sam se polako vratila u dnevnu sobu.
“Mislim da ću ga pustiti da se odmori.”
Billy je kimnuo glavom, a onda smo se jednu minutu samo promatrali. Umirala sam od želje da ga pitam koja je njegova uloga u ovome. Što on misli, u što mu se pretvorio sin? Ali znala sam kako je od samog početka
podržavao Sama, pa sam pretpostavljala da ga ubojstva zacijelo ne smetaju. Bilo mi je nepojmljivo kako ih on samome sebi opravdava.
U njegovim tamnim očima vidjela sam mnoga pitanja za mene, ali ni on ih nije izrekao.
“Čuj”, rekla sam, prekidajući glasnu tišinu. “Idem dolje na plažu, i tamo ću ostati neko vrijeme. Kad se probudi, reci mu da ga čekam, u redu?”
“Dobro, dobro”, složio se Billy.
Upitala sam se hoće li mu zaista reći. Pa, ako mu ne kaže, barem sam pokušala, je l’ tako?
Odvezla sam se do Prve plaže i parkirala na praznom zemljanom parkiralištu. Bilo je još mračno – tmurno praskozorje oblačnog dana – pa se jedva vidjelo kad sam ugasila farove. Morala sam pričekati da mi se oči priviknu prije nego što sam uspjela naći put koji vodi kroz visoki obrub korova. Ovdje je bilo hladnije, uz vjetar što brije s crne vode, pa sam zarila šake duboko u džepove svoje zimske jakne. Barem je kiša prestala.
Prošetala sam plažom prema sjevernome morskom bedemu. Nisam vidjela St. James, ni druge otoke, tek nejasan obris žala. Oprezno sam prelazila preko kamenja, pazeći da se ne spotaknem o naplavljeno granje.
Pronašla sam ono što sam tražila prije nego što sam shvatila da to tražim. Stvorilo se iz tmine kad je bilo samo nekoliko koraka od mene; dugo naplavljeno deblo, bijelo kao kost, izbačeno daleko na kamenje. Korijenje
mu se poput stotine krhkih ticala izvijalo uvis na strani okrenutoj prema moru. Nisam mogla biti sigurna je li to isto ono deblo kraj kojega smo Jacob i ja vodili naš prvi razgovor – razgovor kojim je započelo toliko različitih, zamršenih niti moga života – ali činilo mi se da stoji na istome mjestu. Sjela sam tamo gdje sam sjela i onaj put, te se zagledala prema nevidljivoj pučini.
Kad sam vidjela Jacoba onakvog – nevinog i ranjivog u snu – sve mi se gađenje izgubilo, sva mi se ljutnja istopila.
Još uvijek nisam mogla zažmiriti pred onim što se zbiva, za razliku od Billyja, ali nisam mogla ni osuditi Jacoba zbog toga. Ljubav tako ne postupa, zaključila sam.
Kad shvatiš da ti je do nekoga stalo, nemoguće je više logično razmišljati o njemu. Jacob mi je prijatelj, ubijao on ljude ili ne. A ja sad ne znam što da radim oko toga.

Kad sam ga se sjetila kako onako mirno spava, osjetila sam nesnosnu potrebu da ga zaštitim. Potpuno nelogično.
Nelogično ili ne, zanijela sam se u sjećanje na njegovo spokojno lice, nastojeći smisliti neki odgovor, neki način da ga zaklonim od prijetnje, dok je nebo polako sivilo.
“Bok, Bella.”
Jacobov glas dopro je iz tame, a ja sam se trgnula. Bio je blag, gotovo stidljiv, ali očekivala sam da će me bučno kamenje bar nekako upozoriti, tako da me svejedno prepao. Vidjela sam njegov obris spram zore koja rudi – izgledao je pregolemo.
“Jake?”
Stajao je na nekoliko koraka od mene i smeteno prebacivao težište s noge na nogu.
“Billy mi je rekao da si svratila – nije ti dugo trebalo, zar ne? Znao sam ja da ćeš ti to dokučiti.”
“Aha, sada se sjećam one prave priče”, prošaptala sam.
Dugo smo šutjeli, a premda je i dalje bilo premračno da se dobro vidi, koža me peckala kao da mi njegove oči proučavaju lice. Sigurno je bilo dovoljno svjetla da razabere kakav izraz imam, jer kad je ponovno progovorio, glas mu je odjednom zazvučao jetko.
“Mogla si samo nazvati”, grubo je rekao.
Kimnula sam glavom. “Znam.”
Jacob je počeo koračati tamo-amo. Kad bih vrlo pomno osluhnula, mogla sam kroz šum valova jedva čuti blago šuškanje njegovih stopala po kamenju. Meni je kamenje klaparalo kao kastanjete.
“Zbog čega si došla?”, oštro me upitao, ne zastavši u ljutitom koračanju.
“Mislila sam da će biti bolje licem u lice.”
Frknuo je. “Ma da, mnogo bolje.”
“Jacobe, moram te upozoriti – ”
“Na šumare i lovce? Ne zabrinjavaj se oko toga. Znamo mi već.”
“Da se ne zabrinjavam?”, ponovila sam za njim u nevjerici. “Jake, naoružani su! Postavljaju zamke, nude nagrade i – ”
“Možemo se mi pobrinuti za sebe”, zarežao je, koračajući i dalje. “Ništa neće uloviti. Samo nam otežavaju stvari – a i oni će ubrzo početi nestajati.”
“Jake!”, prosiktala sam.
“Što? To je naprosto činjenica.”
Glas mi je problijedio od gnušanja. “Kako možeš... tako nešto reći? Pa ti poznaješ te ljude. Charlie je među njima!” Želudac mi se okrenuo na tu pomisao.
Naglo je zastao. “Pa što drugo možemo?”, otpovrnuo mi je.
Sunce je ružičastim prugama prošaralo oblake nad nama. Sad sam vidjela izraz na njegovu licu; bio je bijesan, ljut zbog nemoći i iznevjerenosti.
“Možeš li... pa, pokušati ne biti... vukodlak?”, predložila sam mu šapatom.
Naglo je digao ruke u zrak. “Kao da ja tu imam nekog izbora!”, viknuo je. “A od kakve bi koristi to uopće bilo, ako te već brine to što ljudi nestaju?”
“Ne razumijem.”
Prostrijelio me pogledom, stisnutih očiju i zadignute gornje usne, kao da reži. “Znaš što me tjera u takav bijes da mi dođe da pljunem?”
Ustuknula sam od tako očita neprijateljstva. Činilo se da čeka odgovor, pa sam odmahnula glavom.
“Kako si ti licemjerna, Bella – evo, sad premireš od straha dok tu sjediš! Pa je li to pošteno?” Ruke su mu se tresle od bijesa.
“Licemjerna? Zašto sam licemjerna ako se bojim jednog čudovišta?”
“Ma joj!”, prostenjao je, pritisnuo drhtave šake na sljepoočnice i zažmirio. “Ma daj se samo slušaj.”
“Što?”
Prišao mi je u dva koraka, nadvio se nad mene i zabuljio mi se gnjevno u oči. “Pa, baš mi je žao što ne mogu biti tvoj tip čudovišta, Bella. Valjda bih bio puno veća faca da sam krvopija, je l’ tako?”
Skočila sam na noge i zabuljila se u njega. “Ne, ne bi!”, viknula sam. “Nije stvar u tome što ti jesi, budalo, nego u tome što ti radiš!”
“Što sad time hoćeš reći?”, zaurlao je, dok mu se cijelo tijelo treslo od srdžbe.
Potpuno sam se iznenadila kad me opomenuo Edwardov glas. “Budi vrlo oprezna, Bella”, upozorio me. “Ne izazivaj ga previše. Moraš ga smiriti.”
Čak ni glas u mojoj glavi danas nije bio suvisao.
Ipak, poslušala sam ga. Sve bih učinila za taj glas.
“Jacobe”, molećivo sam ga oslovila, trudeći se zvučati blago i smireno. “Je li doista nužno ubijati ljude, Jacobe? Zar ne postoji neki drugi način? Hoću reći, ako vampiri već uspijevaju preživljavati bez umorstava, zar ne biste i vi mogli bar pokušati?”
Uspravio se s trzajem, kao da ga je stresla struja od mojih riječi. Podigao je obrve i izbuljio oči.
“Ubijati ljude?”, oštro je ponovio za mnom.
“A što misliš, o čemu je ovdje riječ?”
Nije se više tresao. Gledao me u nevjerici s tračkom nade. “Ja sam mislio da je ovdje riječ o tome kako su tebi vukodlaci odvratni.”

“Ne, Jake, ne. Nije stvar u tome što si ti... vuk. To je u redu”, obećala sam mu, a kad sam izgovorila te riječi, znala sam da tako doista i mislim. Stvarno me nije briga ako se
on pretvara u velikog vuka – i dalje je on moj Jacob. “Kad bi samo uspio naći neki način da ne činiš zlo ljudima... samo me to pogađa. To su nevini ljudi, Jake, ljudi poput Charlieja, a ja ne mogu samo tako zažmiriti dok ti – ”
“Je li to sve? Zbilja?”, upao mi je u riječ, a osmijeh mu se razlegao licem. “Samo se prepala zato što sam ja ubojica? To je jedini razlog?”
“Zar to nije dovoljan razlog?”
Prasnuo je u smijeh.
“Jacobe Blacku, to uopće nije smiješno!”
“Jasno, jasno”, složio se, i dalje se cerekajući.
Prišao mi je jednim dugim korakom i opet me uhvatio u nesmiljeno čvrst medvjeđi zagrljaj.
“Tebi zaista, iskreno ne smeta što se pretvaram u divovskog psa?”, upitao me radosno, ravno u uho.
“Ne”, propentala sam. “Ne – mogu – disati – Jake!”
Pustio me, ali uhvatio me za obje ruke. “Ja nisam ubojica, Bella.”
Pomno sam mu proučila lice, i bilo mi je jasno da je rekao istinu. Naglo me oblilo olakšanje.
“Zbilja?”, upitala sam ga.
“Zbilja”, svečano mi je obećao.
Bacila sam mu se oko vrata. To me podsjetilo na onaj prvi dan s motociklima – samo, sad je bio još krupniji, a ja sam se osjetila još više poput djeteta.
284 Kao i onaj put, pomilovao me po kosi.
“Oprosti što sam ti rekao da si licemjerna”, ispričao mi se.
“Oprosti što sam ti rekla da si ubojica.”
Nasmijao se.
Tada sam se nečega sjetila, i odmakla se od njega da bmu vidim lice. Zabrinuto sam skupila obrve. “A Sam? I ostali?”
Odmahnuo je glavom, smiješeći se kao da mu je golem teret pao s pleća. “Naravno da nisu. Zar se ne sjećaš kojim smo se imenom prozvali?”
Jasno sam se sjećala – upravo sam bila pomislila baš na taj dan. “Zaštitnici?”
“Upravo tako.”
“Ali nije mi jasno. Što se onda događa u šumi? Zašto nestaju planinari, otkuda krv?”
Lice mu je smjesta postalo ozbiljno i zabrinuto. “Nastojimo raditi svoj posao, Bella. Nastojimo ih zaštititi, ali uvijek zamalo zakasnimo.”
“Od čega ih zaštititi? Zar tamo zaista hara i neki medvjed?”
“Bella, dušo, mi štitimo ljude samo od jednoga – našeg jedinog neprijatelja. Iz tog razloga postojimo – zato što oni postoje.”
Na sekundu sam samo tupo zurila u njega prije nego što sam ga shvatila. A onda mi je krvi nestalo iz lica, i piskutav, nemušt krik užasa oteo mi se s usana.
Kimnuo je glavom. “Mislio sam da ćeš bar ti, ako niko drugi, shvatiti što se doista zbiva.”
“Laurent”, prošaptala sam. “Još je ovdje.”
Jacob je dvaput trepnuo i nakrivio glavu. “Ko je Laurent?”
Pokušala sam primiriti kaos u svojoj glavi da mogu odgovoriti. “Znaš ga – vidio si ga na proplanku. Bio si tamo...” Izrekla sam to u čudu, kad mi se sve to složilo.
“Bio si tamo i nisi mu dao da me ubije...”
“O, onaj crnokosi krvopija?” Široko se iscerio, tvrdo i okrutno. “Zar se tako zvao?”
Zadrhtala sam. “Pa što ti je bilo?”, šapnula sam. “Mogao te ubiti! Jake, ne znaš ti kako su opasni – ”
Prekinuo me kad je opet prasnuo u smijeh. “Bella, jedan usamljeni vampir nije naročit problem za čopor velik poput našega. Bilo nam je tako lako da praktički nije bilo ni zabavno!”
“Što vam je bilo tako lako?”
“Ubiti krvopiju koji je namjeravao ubiti tebe. E sad, ja to ne ubrajam u sva ova umorstva”, brzo je dodao.
“Vampiri se ne ubrajaju u ljude.”
Uspjela sam samo ustima oblikovati riječi. “Ti si... ubio... Laurenta?”
Kimnuo je glavom. “Dobro, zajednički smo to izveli”, pojasnio je.
“Laurent je mrtav?”, prošaptala sam.
Izraz lica mu se promijenio. “Ne ljutiš se zbog toga, je li? Namjeravao te ubiti – htio ti je doći glave, Bella, u to smo se uvjerili prije nego što ćemo napasti. Ti to znaš, je l’ tako?”
“Znam to. Ne, ne ljutim se – nego...” Morala sam sjesti. Zateturala sam unatraške, osjetila naplavljeno deblo pod listovima nogu i svalila se na njega. “Laurent je mrtav. Neće doći po mene.”
“Ne zamjeraš nam to? Nije spadao među tvoje prijatelje, ni ništa takvo, je li?”
“Prijatelj?” Zagledala sam se u njega, zbunjena i ošamućena
od olakšanja. Počela sam brbljati, dok su mi suze navirale na oči. “Ne, Jake. Tako mi je... tako mi je laknulo. Mislila sam da će me naći – svake noći sam ga čekala, nadajući se samo da ću mu ja biti dovoljna, pa će poštedjeti Charlieja. Tako sam se bojala, Jacobe... Ali
kako? Bio je vampir! Kako ste ga ubili? Bio je tako jak, tako čvrst, kao mramor...”

Sjeo je kraj mene i zaštitnički me zagrlio jednom krupnom rukom. “Zbog toga i postojimo, Bells. I mi smo jaki. Da si mi barem rekla da se toliko bojiš. Nisi se
trebala.”
“Nije te bilo”, promrmljala sam, zanijeta u misli.
“A, da.”
“Čekaj, Jake – mislila sam da ipak znaš. Sinoć si rekao da nije sigurno da budeš u mojoj sobi. Mislila sam da znaš da će možda onamo doći vampir. Zar nisi na to mislio?”
Načas se sav zbunio, a onda je pognuo glavu. “Ne, nisam na to mislio.”
“Pa zašto si onda rekao da ti tamo nije sigurno?”
Pogledao me očima prepunim krivnje. “Nisam rekao da nije sigurno za mene. Mislio sam na tebe.”
“Kako to misliš?”
Spustio je pogled i šutnuo kamenčić. “Ima više razloga iz kojih ne bih smio biti uz tebe, Bella. Kao prvo, nisam ti smio povjeriti našu tajnu, ali drugi razlog je u tome da to nije sigurno za tebe. Ako se previše razljutim... previše razbjesnim... mogla bi nastradati.”
Pažljivo sam razmislila o tome. “Kad si prije bio ljut... dok sam vikala na tebe... i tresao si se... ?”
“Aha.” Lice mu se spustilo još niže. “To je bilo dosta glupo od mene. Moram se bolje obuzdavati. Zakleo sam se da se neću razljutiti ma što da mi kažeš. Ali... tako sam se uplašio od pomisli da ću te izgubiti... da me nećeš moći prihvatiti takvoga kakav sam...”
“Što bi se dogodilo... da se previše razljutiš?”, prošaptala sam.
“Pretvorio bih se u vuka?”, prišapnuo mi je.
“Ne treba ti puni Mjesec?”
Zakolutao je očima. “U hollywoodskom tumačenju jedva da je išta tačno.” Zatim je uzdahnuo i opet se uozbiljio. “Ne moraš se tako uzrujavati, Bells. Pobrinut ćemo se mi za ovo. I posebno pazimo na Charlieja i ostale – nećemo dati da im se bilo što dogodi. Vjeruj mi kad ti to kažem.”
Nešto vrlo, vrlo očito, nešto što mi je trebalo smjesta upasti u oči – ali kad me tako smeo pojam da su se Jacob i njegovi prijatelji uhvatili u koštac s Laurentom, da mi je tada to potpuno promaknulo – tek mi je tada palo na pamet, kada je Jacob opet izgovorio rečenicu u sadašnjem vremenu.
Pobrinut ćemo se mi za ovo.
Nije još gotovo.
“Laurent je mrtav”, procijedila sam, a cijelo mi je tijelo postalo hladno kao led.
“Bella?”, zabrinuto me oslovio Jacob i dodirnuo me po blijedom obrazu.
“Ako je Laurent poginuo... prije tjedan dana... onda neko drugi sada ubija ljude.”
Jacob je kimnuo; stisnuo je zube i progovorio kroz njih. “Bilo ih je dvoje. Mislili smo da će njegova partnerica krenuti u napad – u našim pričama obično skroz pošize ako im se ubije partner – ali ona samo bježi, pa se vraća. Da možemo shvatiti što joj je cilj, lakše bismo
je sredili. Ali ponašanje joj nema smisla. Stalno pleše po rubu, kao da nam iskušava obranu, tražeći način da uđe – ali kamo da uđe? Kamo to želi doprijeti? Sam misli da nas pokušava razdvojiti, kako bi joj izgledi bili bolji...”
Glas mu se stišavao, sve dok mi nije zvučao kao da dopire kroz dugi tunel; nisam više uspijevala razabrati pojedine riječi. Čelo mi se orosilo znojem, a trbuh mi se stao okretati kao da opet imam želučanu gripu. Upravo kao da imam gripu.
Brzo sam se okrenula od njega i nagnula preko debla.
Tijelo mi se stalo grčiti od uzaludnog, suhog povraćanja dok mi se prazan želudac stezao od užasnute mučnine, iako ništa nije mogao izbaciti.
Victoria je ovdje. Traži me. Ubija neznance u šumi.
U šumi kojom traga Charlie...
U glavi mi se mučno zavrtjelo.
Jacob me pridržao za ramena – spriječio da otklizim na kamenje. Osjetila sam njegov vreli dah na obrazu.
“Bella! Što ti je?”
“Victoria”, procijedila sam čim sam od grčeva mučnine uspjela doći do daha.
U mojoj glavi, Edward je bijesno zarežao na spomen tog imena.
Osjetila sam kako me Jacob diže, onako onemoćalu.
Nespretno me položio sebi u krilo i oslonio mi mlitavu glavu na svoje rame. Pokušao me nekako uravnotežiti, da se ne svalim na zemlju s ove ili one strane. Odmaknuo mi je znojnu kosu s lica.
“Ko?”, upitao me Jacob. “Čuješ li me, Bella? Bella?”
“Nije ona bila Laurentova partnerica”, prostenjala sam mu u rame. “Samo stara prijateljica...”
“Treba li ti vode? Trebaš li otići liječniku? Reci mi što da radim”, mahnito me upitao.
“Nije mi pozlilo – bojim se”, objasnila sam mu šapatom.
Izraz bojim se činio mi se itekako preblag. Jacob me potapšao po leđima. “Bojiš se te Victorije?”
Kimnula sam, dršćući.

“Victoria je ona crvenokosa ženka?”
Opet sam zadrhtala i zacvilila: “Da.”
“Odakle znaš da mu ona nije bila partnerica?”
“Laurent mi je rekao da joj je James bio partner”, objasnila sam mu, automatski protegnuvši šaku s ožiljkom. Okrenuo mi je lice, čvrsto ga uhvativši krupnom šakom.
Napeto mi se zagledao u oči. “Je li ti rekao išta drugo, Bella? Ovo je bitno. Znaš li možda što ona želi?”
“Naravno”, prošaptala sam. “Želi mene.”
Razrogačio je oči, a zatim ih potpuno stisnuo. “Zbog čega?”, oštro me upitao.
“Edward je ubio Jamesa”, šapnula sam. Jacob me tako čvrsto držao da se nisam morala uhvatiti za rupu – on me čuvao da se ne raspadnem. “A ona je doista... skroz pošizila.
Ali Laurent je rekao da je njoj poštenije ubiti mene nego Edwarda. Partnericu za partnera. Nije znala – i još uvijek ne zna, valjda – da... da...” Progutala sam knedlu.
“Da s nama više nije tako. Bar ne što se Edwarda tiče.”
Jacoba je to smelo; licem mu je prešlo nekoliko posve različitih izraza. “To se dogodilo? Zbog toga su Cullenovi otišli?”
“Ja sam samo običan čovjek, napokon. Ništa posebno”, objasnila sam, slabašno sliježući ramenima.
Nešto poput režanja – ne pravog režanja, samo ljudskog glasa sličnog tome – zatutnjalo je u Jacobovim prsima pod mojim uhom. “Ako je onaj kreten od krvopije stvarno tako glup da – ”
“Molim te”, prostenjala sam. “Molim te. Nemoj.”
Jacob je oklijevao na trenutak, a onda kratko kimnuo glavom.
“Ovo je važno”, ponovio je, sad se posve uozbiljivši.
“Upravo smo to željeli saznati. Moramo smjesta to javiti drugima.”
Ustao je i osovio me na noge. Pridržavao me rukama za struk sve dok nije bio siguran da neću pasti.
“Dobro mi je”, slagala sam mu.
Pustio mi je struk i uhvatio me za ruku. “Idemo.”
Krenuo je natrag prema mom kamionetu, vukući me za sobom.
“Kamo ćemo?”, upitala sam ga.
“Ne znam još tačno”, priznao je. “Sazvat ću sastanak. Hej, pričekaj me ovdje jednu minuticu, okej?” Naslonio me na bok kamioneta i pustio mi ruku.
“Kamo ćeš?”
“Odmah se vraćam”, obećao mi je. Zatim se okrenuo i otrčao preko parkirališta, prešao cestu i zašao u šumu s druge strane. Uletio je među drveće hitro i gipko kao jelen.
“Jacobe!”, promuklo sam viknula za njim, ali više ga nije bilo.
Nije mi bilo ugodno u tom trenutku ostati sama. Sekundu- dvije nakon što mi je Jacob nestao s vidika, počela sam prebrzo disati. Nekako sam se odvukla u kabinu kamioneta i smjesta čvrsto zaključala brave. Od toga mi nije bilo nimalo lakše.
Victoria me već lovi. Puka je sreća što me dosad nije našla – samo sreća i pet vukodlaka-tinejdžera. Oštro sam ispustila dah. Ma što Jacob rekao, užasavala sam se od pomisli da on priđe iole blizu Victoriji. Baš me briga u što se može pretvoriti kad se razljuti. Vidjela sam je
tačno u mislima, mahnitog lica, kose crvene kao vatra, smrtonosnu, neuništivu...
Ali Jacob kaže da je Laurent stradao. Je li to doista moguće? Edward – automatski sam se ščepala za grudi – mi je ispričao koliko je teško ubiti vampira. To može izvesti samo drugi vampir. Pa ipak, Jake je rekao da vukodlaci postoje upravo zbog toga...
Rekao je da naročito paze na Charlieja – da se pouzdam u to da će mi vukodlaci zaštititi oca. Kako da se u to pouzdam? Niko od nas nije siguran! Jacob ponajmanje, ako se pokušava postaviti između Victorije i Charlieja... između Victorije i mene.
Opet mi je došlo da povratim.
Kad sam začula oštro kucanje na prozoru kamioneta, jauknula sam od strave – ali to je bio samo Jacob, koji se već vratio. Drhtavim, zahvalnim prstima otključala sam vrata.
“Stvarno si u strahu, je li?”, upitao me kad je ušao. Kimnula sam glavom.
“Nemoj biti. Pobrinut ćemo se mi za tebe – i za Charlieja. Obećavam ti.”
“Groznije mi je pomisliti da bi Victoria mogla naći tebe, nego mene”, prošaptala sam.
Nasmijao se. “Moraš imati malo više povjerenja u nas. Ovo je uvreda.”
Samo sam odmahnula glavom. Previše sam vampira vidjela na djelu.
“Gdje si sad to bio?”, upitala sam ga.
Stisnuo je usne i ništa nije rekao.
“Što? Je li to tajna?”
Namrštio se. “Nije baš. Samo je malo čudno, pazi.
Ne bih te htio isprepadati.”
“Dosad sam se već navikla na čudno, znaš.” Pokušala sam se nasmiješiti, bez naročita uspjeha.
Jacob mi je uzvratio lakim osmijehom. “Valjda si se i morala. Okej. Dakle, kad smo vukovi, mi možemo... čuti jedan drugoga.”
Zbunjeno sam spustila obrve.

“Ne čuti zvukove”, nastavio je, “nego čuti... misli – barem jedan drugome – bez obzira koliko bili međusobno udaljeni. To stvarno pomaže pri lovu, ali inače je teška tlaka. Neugodno je – zbog toga uopće ne možeš imati svoje tajne. Suludo, a?”
“Na to si sinoć mislio, kad si rekao da ćeš im reći da si se vidio sa mnom, premda to ne želiš?”
“Brzo kopčaš.”
“Hvala.”
“Također vrlo dobro podnosiš čudne stvari. Mislio sam da će ti to zasmetati.”
“Nije to... pa, nisi ti prvi kojega znam da to može. Tako da mi to ne djeluje naročito čudno.”
“Zbilja? ...Čekaj – ti to misliš na one svoje krvopije?”
“Bilo bi mi drago da ih tako ne zoveš.”
Nasmijao se. “Ma dobro. Na Cullenove, dakle?”
“Samo... samo na Edwarda.” Potajice sam se jednom rukom uhvatila oko trupa.
Jacob je izgledao iznenađeno – neugodno iznenađeno.
“Mislio sam da su to samo puke priče. Čuo sam već legende o vampirima koji imaju... dodatne sposobnosti, ali mislio sam da je to puki mit.”
“Je li išta više puki mit?”, oporo sam ga upitala.
Namrštio se. “Očito nije. Okej, naći ćemo se sa Samom i ostalima tamo gdje idemo voziti motore.”
Upalila sam kamionet i povezla nas natrag cestom.
“Onda, ti si se to maloprije pretvorio u vuka, da se dogovoriš sa Samom?”, radoznalo sam ga upitala. Jacob je kimnuo glavom, kao da mu je neugodno.
“Što sam kraće mogao – trudio sam se ne misliti na tebe, da ne saznaju što se zbiva. Bilo me strah da mi Sam ne kaže da te ne smijem dovesti.”
“To me ne bi spriječilo da dođem.” Nisam se mogla riješiti doživljavanja Sama kao zlikovca. Zubi su mi se čvrsto stiskali na svaki spomen njegova imena.
“Pa, spriječilo bi mene”, rekao je Jacob, odjednom turoban.
“Sjećaš se kako sinoć nisam bio u stanju dovršiti rečenice? Kako ti nisam mogao naprosto ispričati cijelu priču?”
“Aha. Izgledao si kao da ti je nešto zapelo u grlu.”
Mračno se zahihotao. “Može se i tako reći. Sam mi je kazao da ti ne smijem reći. On je... vođa čopora, znaš.
Alfa mužjak. Kada nam on kaže da nešto napravimo, ili da nešto ne napravimo – kada on to ozbiljno misli, e, ne možemo to samo tako zanemariti.”
“Čudno”, promrmljala sam.
“Vrlo”, složio se. “To ti je svojevrsna vučija stvar.”
“Ha”, bio je najbolji odgovor koji mi je pao na pamet.
“Ma da, ima hrpa takvih stvari – vučijih stvari. Još ih učim. Ne mogu uopće zamisliti kako je bilo Samu dok je pokušavao to sve shvatiti onako sâm. Već je dovoljno grozno prolaziti kroz to uz podršku cijelog čopora.”
“Sam je bio sâm?”
“Aha.” Jacob je spustio glas. “Kad sam se ja... promijenio, to je bilo nešto... najužasnije, nešto najstravičnije što sam u životu doživio – gore od svega što sam mogao zamisliti. Ali nisam bio sâm – bilo je tu i glasova, u mojoj glavi, koji su mi objašnjavali što se dogodilo i što da radim. Pomogli su mi da ne siđem s uma, mislim. Ali Sam...” Odmahnuo je glavom. “Samu niko nije pomagao.”
Trebat će mi malo da mi sve to sjedne. Kad je Jacob to tako opisao, bilo je teško ne suosjećati sa Samom.
Morala sam se stalno podsjećati da više nemam razloga da ga mrzim.
“Hoće li se naljutiti kad me vide s tobom?”, upitala sam ga.
Složio je facu. “Vjerojatno.”
“Možda ne bih – a”
“Ne, u redu je”, umirio me. “Ti znaš svašta što nam može dobro doći. Nije da si neka obična ljudska neznalica.
Ti si više kao... ne znam, špijunka, tako nešto. Bila si u neprijateljskim redovima.”
Zamišljeno sam se namrgodila. Zar Jacob to želi od mene? Povjerljive informacije koje će im pomoći da unište neprijatelje? Samo, ja nisam špijunka. Nisam prikupljala takve informacije. Od njegovih riječi već sam se osjetila kao izdajnica.
Ali želim da on zaustavi Victoriju, zar ne?
Ne.
Želim da se Victoria zaustavi, po mogućnosti prije nego što me ubije na mukama, ili naiđe na Charlieja, ili ubije još jednog neznanca. Samo ne želim da Jacob bude taj koji će je zaustaviti, ili, tačnije, koji će je pokušati zaustaviti. Nisam htjela da joj Jacob priđe na sto
kilometara.
“Recimo, ono o krvopiji koji čita misli”, nastavio je, ne opazivši da sam se zanijela u misli. “Takve stvari trebamo znati. Stvarno je koma što su te priče istinite. To sve komplicira. Hej, misliš da ta Victoria ima nekih posebnih sposobnosti?”
“Ne bih rekla”, nesigurno sam rekla, a onda uzdahnula.
“On bi mi to spomenuo.”
“On? A, misliš na Edwarda – ups, oprosti. Ne voliš izgovarati njegovo ime. A ni čuti ga.”
Čvrsto sam se uhvatila oko struka, nastojeći ne hajati za tupu bol po rubovima grudi. “Ne baš, ne.”
“Oprosti.”
“Kako to da me tako dobro poznaješ, Jacobe? Katkad mi se čini da možeš čitati moje misli.”
“Ma ne. Samo te pozorno slušam.”
Došli smo na onu malu zemljanu cestu gdje me Jacob svojedobno naučio voziti motocikl.
“Može ovdje?”, upitala sam ga.
“Jasno, jasno.”
Stala sam kraj puta i ugasila motor.
“Još uvijek si prilično nesretna, zar ne?”, tiho me upitao. Kimnula sam glavom i blijedo se zagledala u mrku šumu.
“Jesi li ikada pomislila... da je možda... ovako bolje za tebe?”
Polako sam udahnula, a onda ispustila dah. “Ne.”
“Jer on nije bio najbolji – ”
“Molim te, Jacobe”, prekinula sam ga molećivim šapatom.
“Moramo li o tome? Nesnosno mi je.”
“Okej.” Duboko je udahnuo. “Oprosti što sam išta rekao.”
“Nemoj se ljutiti. Da je situacija drugačija, bilo bi mi drago da napokon mogu porazgovarati s nekim o tome.”
Kimnuo je glavom. “Ma da, meni je bilo vrlo teško dva tjedna čuvati tajnu od tebe. Sigurno je pakleno kad nema nikoga kome se možeš otvoriti.”
“Pakleno”, složila sam se.
Jacob je oštro udahnuo. “Tu su. Idemo.”
“Siguran si?”, upitala sam ga dok je otvarao vrata.
“Možda ne bih smjela biti tu.”
“Snaći će se oni”, rekao je, a onda se široko osmjehnuo.
“Ko se boji vuka još?”
“Ha ha”, rekla sam. Ali izašla sam iz kamioneta i brzo ga optrčala sprijeda da stanem tik do Jacoba. I predobro sam se sjećala onih divovskih nemani s proplanka. Ruke su mi drhtale kao Jacobove maloprije, ali od straha, ne od bijesa.
Jake me uhvatio za ruku i čvrsto je stisnuo. “Evo ih.”