12. ULJEZ

Naglo sam otvorila oči od straha, iako sam bila tako iscrpljena i smućena da još nisam sa sigurnošću znala jesam li budna ili samo sanjam.
Nešto mi je opet zastrugalo po prozoru s istim onim piskutavim, reskim zvukom.
Zbunjena i nesretna od pospanosti, iskobeljala sam se iz kreveta i oteturala do prozora, treptanjem usput tjerajući zaostale suze iz očiju.
Golema, tamna prilika neravnomjerno se njihala na suprotnoj strani stakla, zanoseći se prema meni kao da će ga razbiti. Zateturala sam unatraške, prestravljena, i pokušala vrisnuti kroz stisnuto grlo.
Victoria.
Došla je po mene.
Ubit će me.
Samo ne i Charlieja!
Suspregnula sam vrisak koji je navirao iz mene. Morat ću ovo podnijeti šutke. Nekako. Moram spriječiti da Charlie dođe pogledati što se to zbiva...
A onda me tamna prilika pozvala poznatim, hrapavim glasom.
“Bella!”, začuo se oštar šapat. “Ajoj! Kvragu, otvori prozor! AJOJ!”
Trebale su mi dvije sekunde da se riješim užasnutosti prije nego što sam se uspjela pomaknuti, ali onda sam pritrčala prozoru i smjesta otvorila okno. Oblaci su bili slabo osvijetljeni s poleđine, dovoljno da uspijem razabrati oblike.
“Pa što to radiš?”, zgranula sam se.
Jacob se nespretno držao za vrh omorike što je rasla nasred malog vrta pred Charliejevom kućom. Težinom je povio drvo prema kući, pa je sada visio – mašući nogama sedam metara iznad zemlje – na manje od metra od mene. Grančice na vrhu stabla opet su resko zastrugale po boku kuće.
“Pokušavam održati” – propentao je, premještajući težište dok ga je vrh drveta njihao – “obećanje!”
Zatreptala sam očima mutnim od suza, odjednom sigurna da sanjam.
“A kad si ti to obećao da ćeš se ubiti padanjem s Charliejevog drveta?”
Podsmjehnuo se mojoj opasci i zamahnuo nogama da popravi ravnotežu. “Daj mi se makni”, naredio je.
“Što?”
Opet je zamahnuo nogama, tamo-amo, njišući se sve jače. Shvatila sam što to nastoji učiniti.
“Ne, Jake!”
Ali sklonila sam se u stranu, jer bilo je prekasno. Prostenjao je i bacio se u moj otvoreni prozor.
Još jedan mi je vrisak navro iz grla kad sam čekala da padne i ubije se – ili barem teško ozlijedi na drvenoj oplati kuće. Na moje silno čuđenje, vješto je uletio u moju sobu i dočekao se na nožne prste s potmulim tutnjem.
Oboje smo automatski pogledali prema vratima, zadržavši dah, da vidimo je li buka probudila Charlieja.
Prošao je kratak trenutak tišine, a onda smo začuli Charliejevo prigušeno hrkanje.
Širok se osmijeh polako raširio Jacobovim licem; izgledao je izuzetno ponosan na sebe. Nije to bio onaj osmijeh koji sam znala i voljela – nego neki novi osmijeh,
gorka parodija njegove nekadašnje iskrenosti, na ovom novom licu koje pripada Samu.
To je bila kap koja mi je prelila čašu.
Koliko sam puta zaspala u suzama zbog ovog dečka.
Okrutno me odbacio i time probio novu rupu u onome što mi je ostalo od grudi. Za sobom je ostavio novu moru, poput zaraze u rani – uvredu nakon povrede. A
sad mi tu dolazi u sobu i smješka mi se kao da se ništa od toga nije zbilo. Što je još gore, premda je stigao bučno i nespretno, podsjetio me na način na koji mi se Edward znao kradom uvlačiti noću kroz prozor, a to sjećanje bezdušno mi je zagrebalo po nezaraslim ranama.
Sve to, u sprezi s činjenicom da sam bila umorna kao pas, nije me dovelo u prijazno raspoloženje.
“Marš van!”, prosiktala sam, nastojeći da mi šapat zvuči što otrovnije.
Zatreptao je i tupo me pogledao od iznenađenja.
“Ne”, usprotivio se. “Došao sam ti se ispričati.”
“Ne prihvaćam!”

Pokušala sam ga gurnuti natrag kroz prozor – napokon, ako je ovo samo san, to mu neće doista nauditi.
Samo, od toga nije bilo nikakve koristi. Nisam ga pomaknula ni za pedalj. Brzo sam odustala i odmaknula se od njega.
Na sebi nije imao majicu, premda je kroz prozor puhao tako hladan zrak da sam drhtala, pa mi je bilo neugodno stavljati ruke na njegova gola prsa. Koža mu je bila vrela, kao i zadnji put kad sam ga dotaknula. Kao da i dalje gori u onoj groznici.
Nije mi izgledao bolesno. Izgledao je golemo. Nagnuo se nad mene, tako krupan da je zakrio cijeli prozor, zanijemio od moje ljutite reakcije.
Odjednom više nisam mogla podnijeti sve to – bilo mi je kao da su se sve moje neprospavane noći u isti mah svalile na mene. Bila sam tako brutalno umorna da mi se učinilo da bih mogla pasti u nesvijest tu gdje stojim. Nesigurno sam se zaljuljala i pokušala nekako ne sklopiti oči.
“Bella?”, zabrinuto je prošaptao Jacob. Prihvatio me za lakat kad sam se opet zaljuljala i pomogao mi da se vratim na krevet. Noge su me izdale na rubu postelje i mlitavo sam se svalila na madrac.
“Hej, jesi li dobro?”, upitao me Jacob, čela naboranog od brige.
Pogledala sam ga, obraza još mokrih od suza. “Zaboga, zašto bi meni bilo dobro, Jacobe?”
Žaljenje je zamijenilo dio gorčine na njegovu licu.
“Baš”, složio se sa mnom i duboko udahnuo. “Ma kvragu.
Čuj... jako – jako mi je žao, Bella.” Isprika je bila iskrena, bez ikakve sumnje, premda mu se u licu još nazirao tračak ljutnje.
“Zbog čega si došao? Ne trebaju mi tvoje isprike, Jake.”
“Znam”, prošaptao je. “Ali nisam mogao pustiti da stvari ostanu na onome od danas. Ono je bilo užasno. Oprosti.”
Umorno sam odmahnula glavom. “Ništa mi nije jasno.”
“Znam. Htio bih ti objasniti – ” Naglo je umuknuo, otvorenih usta, kao da mu je nešto oduzelo zrak. Zatim je duboko udahnuo. “Ali ne mogu ti objasniti”, rekao je, i dalje ljut. “Kad bih bar mogao.”
Pustila sam da mi glava padne u dlanove. Pitanje sam izgovorila prigušeno, kroz ruke. “Zašto?”
Na trenutak je samo šutio. Okrenula sam glavu u stranu – preumorna da je podignem – da mu vidim lice.
Iznenadilo me. Oči su mu škiljile, zubi škrgutali, a čelo mu se mreškalo od napora.
“Što je bilo?”, upitala sam ga.
Teško je izdahnuo, a ja sam shvatila da sam i sama zadržala dah. “Ne mogu”, promrsio je nemoćno.
“Što to ne možeš?”
Prečuo je moje pitanje. “Slušaj, Bella, zar nisi nikad imala tajnu koju nikome ne možeš povjeriti?”
Značajno me pogledao, a ja sam smjesta pomislila na Cullenove. Ponadala sam se da mi se na licu ne vidi da sam kriva za to što me pita.
“Nešto što si smatrala da moraš čuvati od Charlieja, od svoje mame... ?”, ostao je uporan. “Nešto o čemu nisi htjela razgovarati čak ni sa mnom? Pa čak ni sada?”
Osjetila sam kako mi se oči sužavaju. Nisam mu odgovorila, premda sam znala da će to shvatiti kao potvrdan odgovor.
“Možeš li shvatiti da bih ja mogao biti u istoj takvoj... situaciji?” Opet se mučio, upinjući se da nađe prave riječi.
“Katkad zbog odanosti ne možeš nešto učiniti. Katkad nemaš pravo odati tu tajnu.”
Dakle, tome nisam mogla proturječiti. Bio je potpuno u pravu – imala sam tajnu koju nemam pravo odati, a ipak tajnu koju sam dužna čuvati. Tajnu o kojoj je on odjednom sve znao, kako se činilo.
Još mi nije bilo jasno kakve to veze ima s njim, ili Samom, ili Billyjem. Što ih se to tiče sada, kad su Cullenovi otišli?
“Ne znam zašto si došao amo, Jacobe, ako ćeš mi samo davati zagonetke umjesto odgovora.”
“Oprosti”, prošaptao je. “Osjećam se tako bespomoćno.”
Razmijenili smo dug pogled u mračnoj sobi, s beznađem na oba naša lica.
“Najgore mi je to”, naglo je rekao, “što ti već to znaš.
Već sam ti sve to ispričao!”
“O čemu ti to govoriš?”

Zgranuto je, oštro udahnuo, a onda se nagnuo prema meni, dok mu je izraz lica u tren oka iz beznađa prešao u žestoku napetost. Silovito mi se zagledao u oči i progovorio brzo i žurno. Izrekao mi je riječi ravno u lice; dah mu je bio vreo poput kože.
“Mislim da vidim kako bi se to moglo izvesti – jer ti to znaš, Bella! Ne mogu ti to reći, ali ako bi ti to pogodila – to bi me smjesta oslobodilo krivnje!”
“Hoćeš da pogađam? Što da pogađam?”
“Moju tajnu! Možeš ti to – jer znaš odgovor!”
Dvaput sam trepnula da razbistrim glavu. Bila sam tako umorna. Uopće ga nisam shvaćala.
Promotrio je moj blijedi pogled, a onda mu se lice opet napelo od napora. “Čekaj malo, da vidim mogu li ti nekako pomoći”, rekao je. Tako se unio u taj svoj napor da je počeo dahtati.
“Pomoći?”, priupitala sam ga, nastojeći ga slijediti.
Kapci su mi se htjeli sklopiti, ali nisam im dala.
“Aha”, rekao je teško dišući. “Dat ću ti naputke.”
Uhvatio mi je lice svojim golemim, pretoplim rukama i prinio ga na manje od pedlja od svojega. Zurio mi je u oči dok je šaptao, kao da mi želi priopćiti nešto povrh riječi koje izgovara.
“Sjećaš se dana kad smo se upoznali – na plaži u La Pushu?”
“Jasno da se sjećam.”
“Ispričaj mi kako je to bilo.”
Duboko sam udahnula i pokušala se usredotočiti.
“Pitao si me za moj kamionet...”
Kimnuo mi je da samo tako nastavim.
“Pričali smo o tvom golfu...”
“Dalje.”
“Otišli smo u šetnju plažom...” Obrazi su mi se polako žarili pod njegovim dlanovima dok sam se prisjećala toga, ali znala sam da to neće primijetiti s ovako vrućom kožom.
Zamolila sam ga da odemo skupa u šetnju, očijukajući nevješto, ali uspješno, da izvučem informacije iz njega.
Kimao je glavom, jedva čekajući što ću dalje reći.
Jedva da sam se čula pri govoru. “Pričao si mi strašne priče... legende Quileutea.”
Sklopio je oči i opet ih otvorio. “Da.” Riječ je bila napeta, usrdna, kao da je na rubu nečega presudnog.
Progovorio je polako i vrlo razgovijetno. “Sjećaš li se što sam ti tada rekao?”
Čak i u mraku sad sigurno vidi promjenu boje u mom licu. Kako da to ikada zaboravim? Posve nehotično, Jacob mi je toga dana rekao tačno ono što me zanimalo – da je Edward vampir.
Pogledao me očima koje su previše znale. “Dobro razmisli”, rekao mi je.
“Da, sjećam se”, izgovorila sam bez daha.
Duboko je udahnuo, na mukama. “Sjećaš li se svih prič– ” Nije mogao dovršiti pitanje. Usta su mu se razjapila kao da mu je nešto zapelo u grlu.
“Svih priča?”, upitala sam ga.
Šutke je kimnuo glavom.
Počela sam mozgati. Samo je jedna priča zaista bila bitna. Znala sam da je započeo i druge, ali nisam se mogla sjetiti onog usputnog uvoda, pogotovo uz ovako iznuren, smućen mozak. Počela sam odmahivati glavom.
Jacob je prostenjao i skočio s kreveta. Prislonio je šake uz čelo i počeo brzo, ljutito disati. “Znaš ti to, znaš ti to”, počeo je govoriti sebi u bradu.
“Jake? Jake, molim te, iscrpljena sam. Ne ide mi to sada. Možda ujutro...”
Udahnuo je da se smiri i kimnuo. “Možda se sjetiš. Valjda shvaćam zašto si upamtila samo onu jednu priču”, dodao je sarkastičnim, ogorčenim tonom. Sjeo je natrag na madrac do mene. “Smijem li te pitati nešto o tome?”, upitao me, i dalje sarkastičan. “Umirem od želje da to saznam.”
“O čemu?”, oprezno sam ga upitala.
“O onoj priči o vampirima koju sam ti ispričao.”
Suzdržano sam ga pogledala. Nisam mu bila u stanju odgovoriti. Svejedno mi je postavio pitanje.
“Stvarno to nisi znala?”, upitao me, opet pomalo hrapavim glasom. “Zar sam ti ja rekao što je on?”
Odakle on to zna? Zašto je odlučio povjerovati u to baš sada? Čvrsto sam stisnula zube, bez namjere da progovorim.
To mu je bilo očito.

“Vidiš što hoću reći kad spominjem odanost?”, promrmljao je, sada još hrapavije. “Isto je i sa mnom, samo je meni još gore. Ne možeš zamisliti kako sam čvrsto sputan...”
Nije mi se to sviđalo – nije mi se sviđalo kako bolno sklapa oči kad spominje sputanost. Ne samo da mi se nije sviđalo – shvatila sam da to mrzim, da mrzim sve što mu nanosi bol. Žestoko mrzim.
Samovo lice ispunilo mi je svijest.
Za mene je sve ovo bilo u biti dobrovoljno. Štitila sam tajnu Cullenovih iz ljubavi; neuzvraćene, ali iskrene.
Činilo mi se da za Jacoba to nije tako.
“Zar se ne možeš nekako izvući?”, šapnula sam i dotakla mu oštri rub kose na ostriženom zatiljku.
Ruke su mu počele drhtati, ali nije otvorio oči. “Ne. U ovome sam doživotno. Dobio sam doživotnu kaznu.”
Sumorno se nasmijao. “A možda i dužu.”
“Ne, Jake”, prostenjala sam. “Što kažeš na to da pobjegnemo? Samo ti i ja. Što ako odemo od kuće i riješimo se Sama?”
“Ne može se pobjeći od toga, Bella”, prišapnuo mi je. “Makar bih pobjegao s tobom, da mogu.” Sad su i njemu podrhtavala ramena. Duboko je udahnuo. “Čuj, moram ići.”
“Zašto?”
“Kao prvo, izgledaš kao da bi svaki čas mogla pasti u nesvijest. Moraš se naspavati – hoću da mi funkcioniraš punom parom. Dokučit ćeš ti o čemu se tu radi. Moraš.”
“A kao drugo?”
Namrštio se. “Morao sam krišom otići – ne bih se smio vidjeti s tobom. Sigurno se pitaju gdje sam.” Usta su mu se okrenula. “Valjda bih sada trebao otići da im kažem.”
“Ništa ti njima ne moraš reći”, prosiktala sam.
“Svejedno, hoću.”
Spopala me žestoka ljutnja. “Mrzim ih!”
Jacob me razrogačeno pogledao, iznenađen. “Ne, Bella. Ne mrzi dečke. Nije za to kriv ni Sam ni niko drugi. Već sam ti rekao – stvar je u meni. Sam je zapravo... pa, nevjerojatno kul. Jared i Paul su super, iako je Paul pomalo...
A Embry mi je oduvijek bio prijatelj. Tu se ništa nije promijenilo – jedino se to nije promijenilo. Jako mi je krivo zbog svega što sam nekad mislio o Samu...”
Sam je nevjerojatno kul? Strogo sam ga pogledala u nevjerici, ali ništa nisam rekla.
“Pa zašto me ti onda ne bi smio vidjeti?”, ozbiljno sam ga upitala.
“Zato što nije sigurno”, promrmljao je, spustivši pogled.
Naglo me spopao strah od njegovih riječi.
Zar on i za to zna? Niko to ne zna osim mene. Ali u pravu je – gluho je doba noći, savršeno vrijeme za lov.
Jacob ne bi smio biti tu, u mojoj sobi. Ako neko dođe po mene, moram biti sama.
“Da sam mislio da je... rizik prevelik”, šapnuo je, “ne bih uopće ni dolazio. Ali, Bella”, opet me pogledao, “dao sam ti riječ. Nisam pojma imao da će mi biti tako teško održati je, ali to ne znači da neću pokušati.”
Vidio mi je na licu da ga ne shvaćam. “Nakon onog glupog filma”, podsjetio me. “Dao sam ti riječ da te nikad neću povrijediti... A danas popodne stvarno sam je pogazio, je l’ tako?”
“Znam da nisi tako mislio, Jake. U redu je.”
“Hvala ti, Bella.” Uhvatio me za ruku. “Učinit ću sve što mogu za tebe, kao što sam ti i obećao.” Odjednom mi se široko osmjehnuo. Nije to bio onaj moj osmijeh, a ni Samov, već neka čudna sprega tih dvaju. “Jako bi mi pomoglo da sama to dokučiš, Bella. Svojski se potrudi.”
Složila sam slabašnu grimasu. “Pokušat ću.”
“A ja ću se pokušati uskoro opet s tobom vidjeti.”
Uzdahnuo je. “A oni će me pokušati odgovoriti.”
“Ne slušaj ih.”
“Pokušat ću.” Odmahnuo je glavom, kao da sumnja u uspjeh. “Dođi mi reći čim shvatiš o čemu se radi.” Nešto mu je tada palo na pamet, nešto od čega su mu ruke zadrhtale. “Ako... ako tako želiš.”
“Zašto se ne bih htjela vidjeti s tobom?”
Lice mu je postalo tvrdo i ogorčeno, sto posto ono lice koje pripada Samu. “O, mogu se ja sjetiti razloga”, rekao je grubo. “Slušaj, stvarno moram ići. Možeš mi učiniti jednu uslugu?”
Samo sam kimnula, preplašena promjenom u njemu.
“Barem me nazovi – ako se ne budeš više htjela vidjeti sa mnom. Javi mi ako je tako.”
“Neće biti tako – ”
Podigao je ruku, ušutkavši me. “Samo mi javi.
Ustao je i krenuo prema prozoru.
“Ne glupiraj se, Jake”, opomenula sam ga. “Slomit ćeš nogu. Izađi na vrata. Charlie te neće uloviti.”
“Neću se ozlijediti”, promrsio je, ali okrenuo se prema vratima. Zastao je dok je prolazio kraj mene, gledajući me kao da ga nešto oštro probada. Molećivo je ispružio ruku prema meni.
Uhvatila sam ga za ruku, a on me odjednom cimnuo – pregrubo – s kreveta, tako da sam silovito naletjela na njegova prsa.

“Za svaki slučaj”, promrmljao mi je u kosu i zagrlio me kao medvjed, pa su mi gotovo pukla rebra.
“Ne – mogu – disati!”, propentala sam.
Smjesta me ispustio, držeći me i dalje jednom rukom oko struka, tako da nisam pala. Gurnuo me, ovaj put nježnije, natrag na krevet.
“Naspavaj se, Bells. Moraš dobro odmoriti mozak za ovo. Znam da će ti uspjeti. Potrebno mi je da shvatiš.
Neću te izgubiti, Bella. Ne zbog ovog.”
Jednim se korakom našao na vratima, tiho ih otvorio i nestao kroz njih. Osluškivala sam hoće li nagaziti na onu škriputavu stubu, ali ništa se više nije čulo.
Legla sam na krevet, dok mi se u glavi vrtjelo. Bila sam previše zbunjena, previše iznurena. Sklopila sam oči da shvatim što se to tu zbiva, a san me progutao tako naglo da sam se sva smela.
Nije to bio onaj smireni san bez snova za kojim sam žudjela – naravno da nije. Opet sam se našla u šumi i počela tumarati njome, kao i uvijek.
Brzo sam shvatila da ovo nije onaj uobičajeni san. Prije svega, nisam imala potrebu lutati ili tragati; tumarala sam čisto iz navike, jer to se od mene ovdje obično očekivalo.
Zapravo, to čak nije bila ni ista ona šuma. Miris je bio drugačiji, a i svjetlo. Nije mirisala po vlažnoj šumskoj zemlji, već po soli okeana. Nisam vidjela nebo; ipak, činilo se da je sunčano – krošnje su bile jarkozelene, kao žad.
To je bila šuma kraj La Pusha – blizu tamošnje plaže, bila sam sigurna u to. Znala sam da ću, ako nađem plažu, uspjeti vidjeti sunce, pa sam požurila dalje, prema slabom zvuku valova u daljini.
A onda se tamo stvorio Jacob. Ščepao me za ruku i povukao natrag prema najcrnijem dijelu šume.
“Jacobe? Što je bilo?”, upitala sam ga. Imao je uplašeno, dječačko lice, a kosa mu je opet bila divna, zategnuta u repić na tjemenu. Vukao me iz sve snage, ali opirala sam se; nisam htjela u mrak.
“Bježi, Bella, moraš pobjeći!”, prestravljeno je prošaptao.
Val déjà vua koji me naglo zapljusnuo bio je tako snažan da me gotovo probudio.
Sada sam znala odakle mi je ovo mjesto poznato. Bila sam već ovdje, u jednom drugom snu. Prije milijun godina, u jednom potpuno drugom životu. Taj sam san sanjala one noći nakon što sam šetala s Jacobom po plaži, prve noći nakon što sam saznala da je Edward vampir.
Prisjećanje na taj dan uz Jacoba zacijelo mi je iskopalo taj san iz dubokih uspomena.
Sad sam bila odvojena od sna, pa sam čekala da se odvije do kraja. Svjetlost je dopirala do mene s plaže. Za trenutak će Edward izaći kroz drveće, kože što se blago presijava, crnih i opasnih očiju. Pozvat će me pokretom ruke i nasmiješit će se. Bit će lijep kao anđeo, šiljastih i
oštrih zuba...
Ali trčala sam pred rudo. Nešto drugo moralo se prije toga dogoditi.
Jacob mi je pustio ruku i ciknuo. Počeo se tresti i trzati, a onda mi je pao na zemlju pred nogama.
“Jacobe!”, vrisnula sam, ali nestao je.
Na njegovu mjestu našao se golemi, crvenkastosmeđi vuk tamnih, inteligentnih očiju.
San je naglo skrenuo sa svog smjera, kao vlak što iskače iz tračnica.
Nije to bio isti onaj zvuk o kojemu sam sanjala u prijašnjem životu. Ovo je bio onaj krupni, riđi vuk koji se našao tek na pedalj od mene na proplanku, prije samo tjedan dana. Ovaj vuk bio je pravi div, čudovišan, krupniji od medvjeda.
Taj vuk napeto se zagledao u mene, nastojeći mi nešto priopćiti svojim inteligentnim očima. Crnosmeđim, poznatim očima Jacoba Blacka.
Probudila sam se vrišteći punim plućima.
Gotovo da sam čekala da Charlie ovaj put dođe vidjeti što je sa mnom. Nisam inače ovako vrištala. Zarila sam glavu u jastuk i pokušala prigušiti histeriju prema kojoj je moje vrištanje išlo. Čvrsto sam pritisnula pamuk u lice, pitajući se ne mogu li također nekako ugušiti i svoju novu spoznaju.
Ali Charlie nije došao, a ja sam napokon uspjela ušutkati čudno kreštanje u svome grlu.
Svega sam se sada sjećala – svake riječi koju mi je Jacob kazao onoga dana na plaži, čak i onoga prije nego što je spomenuo vampire, “hladne”. Čak i toga prvog dijela.

“Znaš li ijednu našu staru priču o tome odakle smo potekli – Quileuti, hoću reći?”, upitao me.
“Ne baš”, priznala sam.
“Pa, postoji niz legendi, za neke se čak tvrdi da potječu iz doba Potopa – Quileuti iz starine navodno su zavezali kanue za vrhove najvišeg drveća na planini i tako preživjeli, poput Noe i njegove Arke.” Osmijehom mi je pokazao kako malo drži do tih predanja. “Druga pak legenda tvrdi da smo potekli od vukova – i da su nam vukovi još uvijek braća. Plemenski zakon brani da ih se ubija.
A tu su onda i priče o hladnima.” Glas mu je postao malo dublji.
“O hladnima?”
“Da. Ima priča o hladnima starih poput legendi o vukovima, a nekih i mnogo skorijih. Prema legendi, moj vlastiti pradjed poznavao je nekolicinu. Upravo je on sklopio pogodbu kojom im je zabranjen pristup na našu zemlju.”
Zakolutao je očima.
“Tvoj pradjed?”, potaknula sam ga.
“Bio je plemenski starješina, kao i moj otac. Znaš, hladni su prirodni neprijatelji vuka – pa, ne baš vuka, već vukova koji mogu postati ljudi, poput naših predaka. Vukodlaka, što bi ti rekla.”
“Vukodlaci imaju neprijatelje?”
“Samo jedne.”
Nešto mi je zapelo u grlu, gušeći me. Pokušala sam to progutati, ali čvrsto je stajalo ondje, nepokretno. Pokušala sam to ispljunuti.
“Vukodlak”, procijedila sam.
Da, ta me riječ bila gušila.
Cijeli mi se svijet zanio, okrenuvši se u krivom smjeru na svojoj osi.
Pa kakvo je ovo mjesto? Zar je moguće da doista postoji svijet gdje pradavne legende lutaju po rubovima sićušnih, beznačajnih mjestašaca, odmjeravajući snagu s mitskim nemanima? Znači li to da se svaka nemoguća bajka negdje temelji na apsolutnoj istini? Ima li uopće igdje ičega što je suvislo ili normalno, ili je sve samo sačinjeno od čarolija i priča o duhovima?
Čvrsto sam se uhvatila za glavu, da mi ne eksplodira.
Mali, suhi glas iz dubine svijesti upitao me u čemu je zapravo problem. Nisam li već odavno prihvatila postojanje vampira – a da tada nisam ovako histerizirala?
Upravo tako, htjela sam vriskom uzvratiti glasu. Nije li jedan mit dovoljan svakome, za cijeli život?
Uostalom, nikad nije bilo trenutka kad nisam bila potpuno svjesna da je Edward Cullen u svakom pogledu iznadprosječan. Nije me tako iznenadilo otkriti što je on – jer je tako očito bio nešto.
Ali Jacob? Jacob, koji je samo Jacob i ništa više od toga? Moj prijatelj Jacob? Jacob, jedino ljudsko biće s kojim sam se u životu uspjela zbližiti...
Nije čak ni ljudsko biće.
Oduprla sam se porivu da opet vrisnem.
Što to govori o meni?
Na to sam znala odgovor. On glasi da nešto suštinski nije u redu sa mnom. Zbog čega bi mi inače život bio pun likova iz filmova strave? Zbog čega bi mi inače bilo tako stalo do njih da mi iščupaju goleme komade tijela ravno iz prsa kad odlutaju svojim mitskim putovima?
U glavi mi se sve vrtjelo i premještalo, preslagujući se tako da je ono što je prije značilo jedno sada značilo nešto drugo.
Ne postoji nikakva sekta. Nikad nije ni postojala nikakva sekta, nikakva banda. Ne, postoji nešto mnogo gore od toga. Postoji čopor.
Čopor od pet nepojmljivo divovskih, raznobojnih vukodlaka koji je prošao tik do mene na Edwardovom proplanku...
Odjednom sam se našla u bezglavoj žurbi. Pogledala sam na sat – prerano je, ali baš me briga. Moram iz ovih stopa u La Push. Moram vidjeti Jacoba, da mi kaže da nisam posve skrenula.
Obukla sam prvu čistu odjeću koja mi je pala pod ruku, ne trudeći se provjeriti pristaje li, i stuštila se s kata, grabeći dvije po dvije stube odjednom. Gotovo sam se sudarila s Charliejem kad sam utrčala u hodnik, jureći prema vratima.

“Kamo si pošla?”, upitao me, iznenađen koliko i ja što me vidi. “Znaš li ti koliko je sati?”
“Aha. Moram se otići vidjeti s Jacobom.”
“Mislio sam da je ono sa Samom – ”
“To nije bitno, moram smjesta razgovarati s njim.”
“Prilično je rano.” Namrštio se kad mi se izraz lica nije promijenio. “Zar ne želiš doručkovati?”
“Nisam gladna.” Riječi su mi izletjele s usana. Priječio mi je put do izlaza. Došlo mi je da ga naglo zaobiđem i šmugnem, ali znala sam da bih mu to poslije morala objasniti. “Brzo se vraćam, okej?”
Charlie se namrštio. “Ravno do Jacobove kuće, dobro?
Bez zaustavljanja putem?”
“Naravno, pa gdje bih se zaustavljala?” Riječi su mi se međusobno miješale od žurbe.
“Ne znam”, priznao je. “Samo... pa eto, došlo je do novog napada – opet oni vukovi. Dogodio se vrlo blizu odmarališta kraj termalnih izvora – ovaj put imamo svjedokinju. Žrtva je nestala na samo desetak metara od ceste. Njegova je supruga samo nekoliko minuta poslije toga, dok je tragala za njim, vidjela golemog sivog vuka i pobjegla potražiti pomoć.”
Želudac mi je sišao u pete, kao da sam naišla na petlju na toboganu. “Vuk ga je napao?”
“Nije ostalo ni traga od njega – samo opet malo krvi.”
Charlie me izmučeno pogledao. “Lovočuvari kreću pod oružjem, uz naoružane dobrovoljce. Mnogi lovci žele se uključiti – nudi se nagrada za vučija trupla. Znači da će u šumi sve vrvjeti od oružja, a to me zabrinjava.” Odmahnuo je glavom. “Kad se ljudi previše uzbude, dođe
do nesreća...”
“Idu pucati u vukove?” Glas mi se strelovito uzdigao kroz tri oktave.
“A što drugo možemo? Što je bilo?”, upitao me, napetim mi očima proučavajući lice. Obuzela me nesvjestica; sigurno sam postala bljeđa nego obično. “Nisi valjda postala zadrti ekolog, je li?”
Nisam mu mogla odgovoriti. Da me nije gledao, bila bih stavila glavu među koljena. Smetnula sam s uma nestale planinare, krvave otiske šapa... Nisam stigla spojiti te činjenice s prvom spoznajom.
“Čuj, srce, ne daj da te to prepadne. Samo ostani u mjestu ili na cesti – bez zaustavljanja – okej?”
“Okej”, ponovila sam slabašnim glasom.
“Moram poći.”
Prvi put sam ga dobro pogledala i opazila da nosi planinarske čizme i pištolj oko pasa.
“Ne ideš valjda i ti u lov na vukove, je li, tata?”
“Moram pripomoći, Bells. Ljudi nam nestaju.”
Opet sam podviknula, sad već gotovo histerično.
“Ne! Ne, ne idi. Previše je opasno!”
“Moram raditi svoj posao, dijete. Nemoj biti tako pesimistična – bit će sve u redu sa mnom.” Okrenuo se prema vratima i otvorio mi ih. “Ideš?”
Zastala sam, jer mi se želudac i dalje nelagodno okretao.
Što bih mu mogla reći da ga zaustavim? Bila sam tako ošamućena da nisam mogla smisliti rješenje.
“Bells?”
“Možda je prerano za odlazak u La Push”, prošaptala sam.
“Slažem se”, rekao je i iskoračio na kišu, zatvarajući vrata za sobom.
Čim mi je nestao s pogleda, srušila sam se na pod i stavila glavu među koljena.
Da odem za Charliejem? Što bih mu rekla?
A što ću s Jacobom? Jacob mi je najbolji prijatelj; moram ga upozoriti. Ako je on doista – lecnula sam se i prisilila se da pomislim na tu riječ – vukodlak (a to je tačno, znam da jest), onda će ljudi pucati u njega! Moram reći i njemu i njegovim prijateljima da će ih ljudi pokušati ubiti ako nastave trčati unaokolo kao divovski vukovi. Moram im kazati da prestanu.
Moraju prestati! Charlie je tamo, u šumi. Hoće li ih biti briga za to? Upitala sam se... Sve do sada, nestajali su samo ljudi koji nisu odavde. Znači li to nešto, ili se tako samo slučajno dogodilo?
Morala sam vjerovati da bi barem Jacoba bilo briga za to.
Kako bilo da bilo, moram ga upozoriti.
Ili... moram li?
Jacob mi je najbolji prijatelj, ali je li on također čudovište?
Pravo? Zlo? Trebam li ga upozoriti, ako su on i njegovi prijatelji... ubojice? Ako odlaze hladnokrvno klati nedužne planinare? Ako su doista stvorenja iz filma strave u svakom pogledu, ne bi li bilo pogrešno štititi ih?
Bilo je neizbježno da ću morati usporediti Jacoba i njegove prijatelje s Cullenovima. Obujmila sam grudi, opirući se svojoj rupi, dok sam mislila na njih.
Jasno, ništa ne znam o vukodlacima. Očekivala bih nešto sličnije onima iz filmova – velika, kosmata poluljudska stvorenja, takvo nešto – ako bih išta očekivala.
Tako da ne znam zbog čega idu u lov, zbog gladi, žeđi, ili pak puke želje za ubijanjem. Teško ih je suditi dok se to ne zna.
Ali ne može im biti gore od onoga što su Cullenovi pretrpjeli u želji da budu dobri. Sjetila sam se Esme – suze su mi potekle kad sam si predočila njezino drago, ljupko lice – koja je, makar i onako puna majčinske ljubavi, morala sva postiđena začepiti nos i pobjeći od mene kad sam prokrvarila. Ne može im biti teže od toga.
Sjetila sam se Carlislea, stoljeća i stoljeća njegovih napora da prestane mariti za krv, kako bi mogao spašavati živote kao liječnik. Ništa ne može biti teže od toga.
Vukodlaci su izabrali drugačiji put.
A sada, što da ja izaberem?