11. SEKTA
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Svaki put kad bih otvorila oči, ugledala jutarnje svjetlo i shvatila da sam proživjela još jednu noć, iznenadila bih se. Nakon što bi prvo iznenađenje prošlo, srce bi mi počelo tući, a dlanovi se znojiti; nisam mogla opet početi disati kako treba sve dok ne bih ustala i uvjerila se da je i Charlie preživio.
Bilo mi je jasno da se on brine – gleda me kako skačem na svaki glasniji zvuk, ili odjednom problijedim iz nekog njemu neodredivog razloga. Sudeći prema pitanjima koja bi mi postavio tu i tamo, zaključila sam da smatra kako je za tu promjenu kriv Jacob, koji se nikako ne javlja.
Strava, koja mi je uvijek bila prva na pameti, obično bi mi odvratila pozornost od činjenice da je prošao još jedan tjedan a da me Jacob nije nazvao. Ali kad bih se
uspjela usredotočiti na normalan život – ako mi je život uopće ikada bio normalan – to mi je smetalo.
Grozno mi je nedostajao.
Već mi je dovoljno teško bilo samovati prije nego što sam premirala od straha. Sada sam više nego ikad žudjela za njegovim bezbrižnim smijehom i zaraznim smiješkom. Trebale su mi sigurna uračunljivost njegove radionice u garaži i njegova topla ruka oko mojih hladnih prstiju.
Gotovo sam očekivala da me nazove u ponedjeljak.
Da je ostvario neki napredak s Embryjem, zar mi ga ne bi htio javiti? Htjela sam vjerovati u to da je cijelo ovo vrijeme zauzet brigom za prijatelja, a ne da je jednostavno digao ruke od mene.
Nazvala sam ga u utorak, ali niko se nije javio. Zar još uvijek ima kvarova na telefonskim linijama? Ili je Billy kupio lovca na pozivne brojeve?
U srijedu sam ga zvala svakih pola sata sve do iza jedanaest navečer, u očajničkoj potrebi za toplim Jacobovim glasom.
U četvrtak sam sjedila u kamionetu pred kućom – zaključanih vrata – i punih sat vremena držala ključeve u ruci. Pokušavala sam samoj sebi opravdati kratak izlet
u La Push, ali nisam mogla.
Znala sam da se Laurent sad već vratio Victoriji. Odlaskom u La Push izložila bih se riziku da jedno od njih dvoje odvedem onamo. Što ako me sustignu dok je Jake u blizini? Ma koliko da me to boljelo, znala sam da je bolje za Jacoba što me izbjegava. Tako je sigurnije za njega.
Bilo mi je već dovoljno teško zbog toga što ne mogu smisliti kako da zaštitim Charlieja. Bilo je najvjerojatnije da će me oni potražiti noću, a kako da nagovorim Charlieja da ode iz kuće? Ako mu kažem istinu, smjestit će me negdje u neku ludnicu. I to bih podnijela – čak drage volje – kad bi to zajamčilo da će on biti na sigurnom.
Ali Victoria bi svejedno najprije došla u njegovu kuću, tražeći mene. Ako me tu i nađe, možda bi se time zadovoljila. Možda bi samo otišla kad završi sa mnom.
Znači, ne mogu pobjeći. Sve i da mogu, kamo bih otišla? Do Renée? Zadrhtala sam na pomisao da svoje smrtonosne sjenke odvučem u majčin sigurni, sunčani
svijet. Nikad je ne bih tako ugrozila.
Briga mi je izjedala rupu u želucu. Uskoro ću biti probušena na dva mjesta.
Te večeri mi je Charlie opet izašao u susret i ponovno nazvao Harryja da čuje jesu li Blackovi otišli iz mjesta.
Harry mu je kazao da je Billy bio na sastanku vijeća u srijedu navečer i nije spomenuo nikakav odlazak. Charlie me upozorio da ne budem nasrtljiva – Jacob će me nazvati kada stigne.
U petak navečer, dok sam se vozila kući iz škole, pogodilo me iz vedra neba.
Nisam pretjerano pazila na poznatu cestu, puštajući da mi zvuk motora umrtvi mozak i utiša briga, kad mi je podsvijest izrekla presudu na kojoj je zacijelo već neko vrijeme radila bez moga znanja.
Čim mi je to palo na pamet, osjetila sam se stvarno glupo što to nisam i prije uvidjela. Jasno, puno toga bilo mi je na pameti – vampiri opsjednuti osvetom, divovski mutirani vukovi, rastrgana rupa nasred mojih grudi – ali kad sam podastrla dokaze, bilo mi je neugodno očito.
Jacob me izbjegava. Charlie kaže da izgleda čudno, ljuto... Billyjevi nejasni, beskorisni odgovori.
Tako mi svega, znam tačno što se to događa s Jacobom.