10. PROPLANAK

Jacob me nije nazvao.
Kad sam prvi put ja njega nazvala, javio mi se Billy i rekao da je Jacob još u krevetu. Postala sam radoznala i pitala Billyja je li ga odveo liječniku. Billy je rekao da jest, ali nisam mu vjerovala, iz nekog razloga koji nisam mogla odrediti. U iduća dva dana zvala sam ih opet, nekoliko puta dnevno, ali nikad više nikoga nisam uspjela dobiti.
U subotu sam ga odlučila posjetiti, bila ja pozvana ili ne. Ali crvena je kućica bila prazna. To me prestrašilo – zar se to Jacob tako razbolio da je morao u bolnicu?
Svratila sam u bolnicu na povratku kući, ali sestra na recepciji kazala mi je da ni Jacob ni Billy nisu bili tamo.
Natjerala sam Charlieja da nazove Harryja Clearwatera čim se vratio s posla. Čekala sam u strepnji dok je Charlie čavrljao sa starim prijateljem; činilo mi se da razgovor traje cijelu vječnost a da nisu ni spomenuli Jacoba. Izgleda da je Harry bio u bolnici... na nekakvim pretragama za srce. Charlieju se čelo skroz naboralo, ali Harry je stao zbijati šale, omalovažavajući sve to, sve dok se Charlie nije opet nasmijao. Tek ga je tada Charlie upitao za Jacoba, a zatim nisam uspijevala mnogo što čuti iz njegove strane razgovora, samo obilje komentara poput hmm i aha. Lupkala sam prstima o kuhinjsku radnu plohu pokraj njega, sve dok mi nije stavio ruku na šaku, da me zaustavi.
Charlie je napokon spustio slušalicu i obratio mi se.
“Harry kaže da su imali problema s telefonskim linijama, pa zbog toga nisi mogla dobiti vezu. Billy je odveo Jakea do njihovog mjesnog doktora, i čini se da je dobio mononukleozu. Jako je umoran, pa je Billy rekao da ne smije primati posjete”, izvijestio me je.
“Ne smije primati posjete?”, ponovila sam u nevjerici. Charlie je podigao obrvu. “Čuj, nemoj sada biti napasna, Bells. Billy zna što je najbolje za Jakea. Brzo će on opet biti na nogama. Samo se strpi.”
Nisam ustrajala. Charlie je bio odviše zabrinut za Harryja. To je očito bilo bitnije pitanje – ne bi bilo u redu da ga gnjavim svojim sitnijim brigama. Umjesto toga, otišla sam ravno u svoju sobu i upalila računalo. Našla sam medicinski portal i utipkala “mononukleoza” u tražilicu.
O mononukleozi sam znala samo to da se navodno prenosi ljubljenjem, što s Jakeom očito nije bio slučaj.
Brzo sam pročitala simptome – groznicu neprijeporno ima, ali što je s ostalim? Nije imao ni grozno upaljeno grlo, nije ni bio iscrpljen, niti je imao glavobolje, bar ne prije nego što je otišao kući iz kina; rekao je da se osjeća “zdrav k’o dren”. Zar ga je zaista tako naglo spopala? Iz opisa u prilogu činilo mi se da se bolovi javljaju prvi.
Oštro sam gledala u monitor i pitala se zbog čega ja tačno radim sve ovo. Zbog čega sam tako... tako sumnjičava, kao da ne vjerujem u ono što mi je Billy rekao?
Zbog čega bi Billy lagao Harryju?
Po svoj prilici se ponašam blesavo. Samo sam zabrinuta, a, iskreno rečeno, uplašila sam se da neću smjeti posjetiti Jacoba – to me prepalo.
Letimice sam pregledala ostatak priloga, u potrazi za dodatnim informacijama. Zastala sam kad sam došla do navoda da mononukleoza može potrajati duže od mjesec dana.
Od mjesec dana? Zinula sam u čudu.
Ali Billy ne može tako dugo braniti posjete. Naravno da ne može. Jake bi poludio da mora ležati u krevetu tako dugo bez ikoga s kim bi popričao.
Čega se, uostalom, Billy tako boji? U prilogu je pisalo da se osoba koja boluje od mononukleoze treba čuvati tjelesnih napora, ali posjete se nisu spominjale. Bolest nije naročito zarazna.
Dat ću Billyju tjedan dana, odlučila sam, prije nego što navalim. Tjedan dana je više nego dovoljno.
Tjedan dana je više nego dugo. Do srijede sam bila sigurna da neću doživjeti subotu.
Kad sam odlučila ostaviti Billyja i Jacoba tjedan dana na miru, nisam doista vjerovala da će se Jacob držati Billyjevog pravila. Svakoga dana sam, po povratku kući iz škole, trčala do telefona da provjerim poruke. Nikad nisam imala ni jednu.
Triput sam varala i pokušala ga nazvati, ali linije su još uvijek bile u kvaru.
Daleko previše vremena provodila sam u kući, i daleko prečesto sama. Bez Jacoba, bez adrenalina i razonode, sve što sam dotad potiskivala počelo me opet spopadati. Snovi su opet postali teški. Više nisam uspijevala predvidjeti kraj. Samo ono užasno ništavilo – pola puta u šumi, pola puta u onom praznom papratnom moru gdje više nema bijele kuće. Katkad bi u šumi opet bio Sam Uley i gledao me. Nisam se obazirala na njega – njegova me nazočnost nije smirivala; od njega se nisam osjećala nimalo manje usamljena. Od njega se nisam prestala buditi od vrištanja iz noći u noć.

Rupa u grudima boljela me jače no ikad. A mislila sam da je dovodim pod kontrolu, ali iz dana u dan zatjecala sam se kako se grčim, primam za slabine i s mukom lovim zrak.
Nisam baš dobro podnosila samoću.
Nemjerljivo mi je laknulo kad sam se jednog jutra probudila – od vrištanja, naravno – i sjetila da je subota. Danas mogu nazvati Jacoba. A ako su linije još uvijek u kvaru, onda idem u La Push. Na ovaj ili onaj način, današnji dan bit će mi bolji od ovog samotnog tjedna.
Okrenula sam broj i pričekala bez očekivanja. Iznenadila sam se kad se Billy javio na drugo zvono.
“Halo?”
“O, hej, telefon opet radi! Bok, Billy, Bella ovdje.
Samo zovem da pitam kako je Jacobu. Je li već spreman za posjete? Mislila sam navratiti – ”
“Žao mi je, Bella”, prekinuo me Billy, a ja sam se upitala gleda li on televiziju; zvučao je smeteno. “Nema ga kod kuće.”
“O.” Trebala mi je sekunda da se snađem. “Onda, to znači da mu je bolje?”
“Aha.” Billy je oklijevao s odgovorom trenutak predugo.
“Ispalo je da uopće nije imao mononukleozu. Nego samo neki drugi virus.”
“A tako. Onda... gdje je?”
“Odvezao se s nekim prijateljima gore u Port Angeles – mislim da su otišli pogledati dva filma za redom, ili tako nešto. Neće ga biti cijeli dan.”
“Pa, to mi je drago čuti. Tako sam se brinula. Drago mi je što mu je bilo dovoljno dobro da izađe.” Glas mi je zvučao grozno neiskreno dok sam tako brbljala dalje. Jacobu je bolje, ali ne i dovoljno dobro da me nazove.
Vani je s prijateljima. Ja sjedim kod kuće i iz trenutka u trenutak sve mi više nedostaje. Usamljena sam, zabrinuta, utučena od dosade... šuplja – a sada još i sva jadna, jer sam shvatila da tjedan dana razdvojenosti nije jednako djelovalo na njega.
“Jesi li htjela nešto konkretno?”, pristojno me upitao Billy.
“Ne, zapravo nisam.”
“Pa, reći ću mu da si zvala”, obećao mi je Billy. “Bok, Bella.”
“Bok”, odgovorila sam mu, ali on je već spustio slušalicu.
Ostala sam na trenutak stajati sa slušalicom u ruci.
Jacob se zacijelo predomislio, baš kao što sam se i bojala. Odlučio je prihvatiti moj savjet i više ne trošiti vrijeme na osobu koja mu ne može uzvratiti osjećaje.
Osjetila sam kako mi krv istječe iz lica.
“Nešto nije u redu?”, upitao me Charlie kad je sišao s kata.
“Ne”, slagala sam mu i spustila slušalicu. “Billy kaže da je Jacobu bolje. Nije imao mononukleozu. Tako da je to dobro.”
“Hoće li on doći ovamo, ili ti ideš do njega?”, usput me upitao Charlie, dok je čeprkao po hladnjaku.
“Ni jedno, ni drugo”, priznala sam mu. “Izašao je s nekim drugim prijateljima.”
Ton moga glasa napokon je privukao Charliejevu pažnju. Naglo me pogledao, prepadnuto, ruke ukočene oko paketića sirnih listića.
“Zar nije malo prerano za užinu?”, upitala sam ga što sam opuštenije mogla, da mu odvratim pažnju.
“Ne, samo pakiram nešto da ponesem na rijeku...”
“O, danas idemo na pecanje?”
“Pa, nazvao me Harry... a ne pada kiša.” Pritom je slagao hrpu hrane na pult. Odjednom me opet pogledao, kao da je upravo nešto shvatio. “Čuj, hoćeš da ostanem s tobom, kad je već Jake izašao?”
“Sve je u redu, tata”, rekla sam, nastojeći zvučati nehajno.
“Ribe bolje grizu kad je vrijeme lijepo.”
Gledao je u mene, očito neodlučan. Znala sam da se brine, da se boji ostaviti me samu, za slučaj da opet ne “objesim nos”.
“Ozbiljno, tata. Mislim da ću nazvati Jessicu”, brzo sam se izvukla. Radije bih bila sama nego da me on cijeli dan čuva. “Moramo učiti za ispit iz algebre. Dobro bi mi došla njezina pomoć.” To je i bila istina. Ali morat ću se snaći bez nje.
“To si se dobro sjetila. Koliko si često uz Jacoba, ostali prijatelji će pomisliti da si ih zaboravila.”
Osmjehnula sam mu i kimnula glavom, kao da me briga što moji ostali prijatelji misle.
Charlie je pošao dalje, ali onda se zabrinuto okrenuo na peti. “Hej, učit ćete tu ili kod Jess, zar ne?”
“Naravno, pa gdje bi drugdje?”
“Pa, samo bih htio da paziš da ne zalaziš u šumu, kao što sam ti već rekao.”
Trebao mi je trenutak da shvatim, onako obuzetoj drugim mislima. “Opet nevolje s medvjedom?”
Charlie je namršteno kimnuo. “Nestao nam je jedan planinar – šumari su mu rano jutros pronašli logor, ali ni traga od njega. Zatekli su otiske neke jako velike životinje... jasno, mogli su nastati i kasnije, kad je došla njuškati u potrazi za hranom... Uglavnom, upravo joj postavljaju zamke.”
“O”, rekla sam neodređeno. Nisam istinski slušala njegova upozorenja; mnogo me više brinula situacija s Jacobom od mogućnosti da me pojede medvjed.

Bilo mi je drago što se Charlieju žurilo. Nije pričekao da nazovem Jessicu, pa mu bar nisam morala mazati oči. Obavila sam sve radnje oko skupljanja udžbenika na kuhinjskom stolu da ih spremim u torbu; time sam vjerojatno pretjerala, pa da se nije tako žurio da ode u ribe, možda bi i posumnjao.
Tako sam se zauzela nastojanjem da izgledam zauzeto da me svirepo prazni dan preda mnom nije zaista prikliještio sve dok Charlie nije otišao od kuće. Trebala sam samo dvije minute zuriti u telefon u kuhinji koji ne zvoni pa da odlučim da danas ne ostajem kod kuće.
Odvagnula sam opcije.
Nisam kanila nazvati Jessicu. Koliko sam uspjela vidjeti, Jessica je prešla na tamnu stranu.
Mogla sam se odvesti u La Push i uzeti svoj motocikl – privlačna pomisao, uz jedan problemčić: ko će me odvesti na hitnu pomoć ako mi poslije zatreba?
Ili... u kamionetu su mi već naša karta i kompas. Bila sam prilično sigurna da sad već dovoljno dobro shvaćam postupak da se ne izgubim. Možda danas uspijem odraditi dvije crte, da imamo više vremena kad me Jacob odluči napokon opet počastiti svojim društvom. Odbila sam pomisliti koliko bih se još na to mogla načekati. Ili hoću li to uopće dočekati.
Načas me zapekla savjest kad sam shvatila kako bi se Charlie osjetio da sazna za ovo, ali zanemarila sam taj osjećaj. Naprosto nisam mogla i danas ostati kod kuće.
Nakon nekoliko minuta našla sam se na poznatoj zemljanoj cesti koja nije vodila nikamo konkretno. Spustila sam prozore i vozila najbrže što je moj kamionet mogao podnijeti, nastojeći uživati u vjetru na licu. Bilo je oblačno, ali gotovo suho – vrlo lijep dan, za Forks.
Nisam počela s takvom lakoćom kao Jacob. Nakon što sam parkirala na uobičajenom mjestu, morala sam provesti dobrih petnaest minuta u proučavanju iglice na kompasu i oznaka na sad već izlizanoj karti. Kad sam bila razmjerno sigurna da slijedim pravu crtu na mreži, zašla sam u šumu.
Među drvećem je danas vrvjelo od života, jer su sva mala stvorenja uživala u privremenoj suhoći. Ipak mi je, nekako, usprkos svemu tom cvrkutu i graktanju ptica, bučnom zujanju kukaca oko glave i povremenom protrčavanju poljskih miševa kroz nisko raslinje, šuma danas
djelovala jezovitije; podsjetila me na moju najnoviju moru. Znala sam da je to samo zato što sam sama, što mi nedostaje Jacobovo bezbrižno zviždukanje i zvuk još jednog para nogu što šljapka mokrim tlom.
Taj osjećaj nelagode bivao je to jači što sam dublje zalazila među drveće. Sve sam teže disala – ne zbog umora, nego zato što me opet mučila ta glupa rupa u grudima.
Čvrsto sam se uhvatila oko trupa i nastojala otjerati bol iz misli. Došlo mi je da se vratim, ali nisam htjela potratiti već uloženi napor.
Ritam koraka počeo mi je otupljivati misli i bol dok sam se vukla dalje. Disanje mi se napokon ujednačilo, i bilo mi je drago što nisam odustala. Ovo snalaženje u prirodi išlo mi je sve bolje od ruke; zapažala sam da se krećem sve brže.
Nisam shvatila koliko sam zapravo brža. Mislila sam da sam prešla možda četiri kilometra, pa ga još nisam ni bila počela tražiti. A onda sam, tako naglo da sam se smela, prošla kroz niski luk dvaju krošanja šumskog javora – probijajući se kroz paprat u visini grudi – i iskoračila na proplanak.
Bilo je to isto ono mjesto; u to sam odmah bila sigurna.
Nikad nisam vidjela drugu tako simetričnu čistinu.
Bila je savršeno okrugla, kao da je neko namjernim čupanjem drveća stvorio besprijekoran krug, ali ne ostavljajući traga trganja u valovitoj travi. S istočne strane tiho je klokotao potok.
Bez sunca tu nije bilo ni izbliza onako divno kao prije, ali i dalje je bilo vrlo lijepo i spokojno. Nije bilo doba godine u kojem raste šumsko cvijeće; na zemlji je rasla gusta, visoka trava što se povijala na lakom povjetarcu kao što se voda mreška na jezeru.
Bilo je to isto ono mjesto... ali nije u sebi imalo ono što tražim.
Osjetila sam razočaranje gotovo istodobno s prepoznavanjem.
Svalila sam se na zemlju tamo gdje sam stajala, kleknuvši na rubu čistine, dok sam polako ostajala bez zraka.
Ima li smisla da idem dalje? Ništa se ovdje nije zadržalo.
Ništa više od uspomena koje sam mogla prizvati kad god sam htjela, ako bih ikada bila voljna podnijeti popratnu bol – bol koja me sada spopada, nesmiljeno spopada. Ničega ovdje posebnog nema bez njega. Nisam bila posve sigurna što sam se to nadala tu pronaći, ali na proplanku nije bilo atmosfere, nije bilo ničega, baš kao i svugdje drugdje. Baš kao i u mojim noćnim morama. U glavi mi se zavrtjelo od mučnine.

Barem sam sama došla ovamo. Osjetila sam naglu zahvalnost na tu spoznaju. Da sam otkrila proplanak uz Jacoba... pa, nikako ne bih uspjela prikriti bezdan u koji sada ponirem. Kako bih mu mogla objasniti zbog čega se raspadam na komadiće, zbog čega se moram čvrsto sklupčati ne bih li spriječila da me šuplja rupa rastrga?
Itekako je bolje što nemam publike.
A neću morati nikome ni objasniti zbog čega mi se tako žuri odavde. Jacob bi pretpostavio da ću se, kad sam se već toliko pomučila da nađem ovo glupo mjesto, htjeti ovdje zadržati više od nekoliko sekundi. Ali već sam se pokušavala nekako osoviti na noge, trudila se otklupčati kako bih mogla pobjeći. U ovoj praznini bilo je previše nesnosne boli – otpuzat ću odavde, budem li morala.
Kakve li sreće što sam sama!
Sama. Ponovila sam tu riječ s mračnim zadovoljstvom kad sam silom ustala, usprkos boli. Upravo u tom trenu, jedna je prilika iskoračila iz drveća na tridesetak koraka sjeverno od mene.
U sekundi me prožeo cijeli spektar zapanjujućih osjećaja.
Prvi je bio iznenađenje; ovdje sam bila daleko od svakog markiranog puta, pa nisam očekivala društvo.
Zatim, kad sam bolje pogledala tu nepomičnu priliku i razabrala njezinu krajnju smirenost i blijedu kožu, proparao me nalet prodorne nade. Suspregnula sam je iz sve snage, opirući se jednako oštrom udarcu agonije kad mi je pogled prešao na lice podno crne kose, lice koje nije bilo ono koje sam htjela vidjeti. Nakon toga je stigao strah; ovo nije bilo ono lice za kojim sam tugovala, ali bilo mu je dovoljno slično da shvatim kako muškarac koji stoji nasuprot meni nije nikakav zalutali planinar.
I nakon svega, na kraju, stiglo je prepoznavanje.
“Laurent!”, viknula sam iznenađeno i razdragano.
Reakcija mi je bila iracionalna. Vjerojatno bi mi bilo pametnije da sam se zadržala na strahu.
Kad smo se upoznali, Laurent je bio pripadnik Jamesovog kovena. Nije sudjelovao u lovu koji je uslijedio – u lovu na mene – ali samo zato što se prepao; štitio me koven veći od njegovoga. Bilo bi drugačije da je situacija bila suprotna – tada se uopće ne bi bio libio objedovati me. Naravno, sada se sigurno promijenio, jer je bio otišao na Aljasku živjeti s drugim tamošnjim uljuđenim kovenom, drugom obitelji koja iz etičkih razloga odbija piti ljudsku krv. S drugom obitelji poput... ali nisam se mogla natjerati da pomislim na to ime.
Da, strah bi imao više smisla, ali osjećala sam samo premoćno zadovoljstvo. Proplanak je ponovno postao čarobno mjesto. Mračnije čarobno nego što sam očekivala, jasno, ali svejedno čarobno. Evo one spone za kojom sam tragala. Dokaza, ma kako dalekog, da – negdje u istom ovom svijetu u kojem živim – doista postoji on.
Laurent je izgledao neshvatljivo isto kao i prije. Valjda bi bilo vrlo blesavo i ljudsko od mene da očekujem nekakvu promjenu u ovih godinu dana. Ali nešto se... nisam mogla tačno odrediti što.
“Bella?”, oslovio me, izgledajući zaprepaštenije nego što sam se ja osjećala.
“Sjećaš me se.” Nasmiješila sam se. Smiješno što sam toliko ushićena jer mi jedan vampir zna ime.
Široko se osmjehnuo. “Nisam te ovdje očekivao.” Lagano je krenuo prema meni, smješkajući se.
“Zar ne bi trebalo biti obratno? Ipak ja ovdje živim. Mislila sam da si ti otišao na Aljasku.”
Zastao je na desetak koraka od mene i nakrivio glavu.
Od pamtivijeka nisam vidjela lice lijepo poput njegovoga.
Proučila sam mu crte s neobično pohlepnim osjećajem oslobađanja. Evo nekoga pred kojim se ne moram pretvarati – nekoga ko već zna sve ono što nikada ne bih mogla reći.
“U pravu si”, složio se. “Jesam, bio sam na Aljasci.
Ipak, nisam očekivao... Kad sam zatekao kuću Cullenovih praznu, mislio sam da su se odselili.”
“O.” Ugrizla sam se za usnu kad su me nezarasli rubovi rane zapekli na spomen tog imena. Trebala mi je sekunda da se priberem. Laurent je samo čekao i radoznalo me promatrao.
“Jesu, odselili su se”, napokon sam mu uspjela reći.
“Hmm”, promrmljao je. “Iznenađuje me što nisu poveli i tebe. Zar im ti nisi bila svojevrsni mezimac?” U očima mu nije bilo ni traga namjere da me uvrijedi.
Oporo sam se osmjehnula. “Tako nekako.”
“Hmm”, ponovio je, opet zadubljen u misli.
Upravo u tom trenutku shvatila sam zašto izgleda isto – odviše isto. Nakon što nam je Carlisle rekao da je Laurent otišao živjeti s Tanyjinom obitelji, počela sam ga predočavati sebi, u rijetkim prilikama kad bih ga se uopće sjetila, s istim onim zlaćanim očima koje imaju...
Cullenovi – istjerala sam to ime iz sebe, lecnuvši se. Koje imaju svi dobri vampiri.
Nehotice sam ustuknula, a njegove znatiželjne, tamnocrvene oči popratile su taj pokret.

“Često ti dolaze u posjet?”, upitao me, i dalje onako usput, ali premještajući težište prema meni.
“Laži”, prišapnuo mi je onaj prekrasni baršunasti glas iz uspomena, pun strepnje.
Prenula sam se na zvuk njegovoga glasa, ali nije me trebao iznenaditi. Zar se nisam našla u najgoroj zamislivoj opasnosti? Motocikl je bio bezopasan poput mačića u usporedbi s ovim.
Postupila sam kako mi je glas kazao.
“Tu i tamo.” Pokušala sam zvučati nehajno i opušteno.
“Meni se čini da ti razmaci duže traju, rekla bih.
Znaš kako im nešto uvijek odvrati pažnju...” Počela sam brbljati. Morala sam se silom ušutkati.
“Hmm”, opet je rekao. “Kuća mi je mirisala kao da već duže u njoj nikog nije bilo...”
“Moraš bolje lagati, Bella”, naložio mi je glas.
Pokušala sam. “Moram spomenuti Carlisleu da si svratio. Bit će mu krivo što je propustio tvoj posjet.”
Pretvarala sam se da se kratko premišljam. “Ali vjerojatno to ne bih smjela spomenuti... Edwardu, valjda – ”, jedva sam mu uspjela izgovoriti ime, a pritom mi se lice tako izobličilo da mi je upropastilo blef , “– jer se on tako lako razljuti... pa, sigurna sam da se sjećaš i sâm.
Još uvijek je osjetljiv na sve što se dogodilo s Jamesom.”
Zakolutala sam očima i odmahnula rukom na to, kao da je sve to odavno prošlo, ali u glasu mi se čuo tračak histerije. Upitala sam se hoće li ga razabrati.
“Zar zaista?”, upitao me Laurent pristojno... sumnjičavo.
Šturo sam mu odgovorila, da me ne oda panika u glasu. “Mm-hmm.”
Laurent je nehajno stao u stranu, promatrajući mali proplanak. Nije mi promaklo da je tim korakom došao bliže meni. Glas u mojoj glavi reagirao je potmulim režanjem.
“Onda, što je novo u Denaliju? Carlisle je rekao da živiš s Tanyom?” Glas mi je bio previsok.
Zastao je na to pitanje. “Tanya mi je vrlo draga”, zamišljeno je rekao. “A njezina sestra Irina još i više... Nikad prije nisam se zadržao tako dugo na jednom mjestu, i gode mi prednosti i novosti koje to nudi. Ali ograničenja mi teško padaju... Iznenađuje me što bilo ko od njih
može tako dugo izdržati.” Zavjerenički mi se osmjehnuo.
“Katkad varam.”
Nisam mogla progutati slinu. Stopalo mi se polako počelo odmicati, ali ukočila sam se kad je treptajem crvenih očiju opazio moj pokret.
“O”, rekla sam slabašnim glasom. “I Jasper ima takvih problema.”
“Ne mrdaj”, šapnuo mi je glas. Pokušala sam ga poslušati.
Nije mi bilo lako; gotovo da nisam mogla obuzdati nagonsku potrebu da šmugnem.
“Zar zaista?” Činilo se da Laurenta to zanima. “Jesu li zbog toga otišli?”
“Ne”, iskreno sam mu odgovorila. “Jasper je pažljiviji kod kuće.”
“Da”, složio se Laurent. “Ja sam također.”
Sada je posve otvoreno zakoraknuo prema meni.
“Je li te Victoria ikako uspjela naći?”, upitala sam ga, sva bez daha, očajnički mu nastojeći odvratiti pažnju. To mi je pitanje prvo palo na pamet, i zažalila sam čim sam ga izgovorila. Na Victoriju – koja je otišla s Jamesom u lov na mene, a zatim nestala – nisam htjela misliti u
ovom trenutku.
Ali pitanje ga je ipak uspjelo zaustaviti.
“Jest”, rekao je, zastavši pri tom koraku. “Zapravo, došao sam ovamo da njoj učinim uslugu.” Složio je facu.
“Neće joj biti drago kada to čuje.”
“Kada čuje što?”, znatiželjno sam rekla, pozivajući ga da nastavi. Zagledao se u drveće, u stranu od mene.
Iskoristila sam taj trenutak njegove nepažnje i kriomice se odmaknula za korak.
Opet me pogledao i osmjehnuo se – s tim izrazom lica sad je izgledao kao crnokosi anđeo.
“Kada čuje da sam te ubio”, odgovorio mi je, predući zavodljivo.
Zateturala sam još za korak unatraške. Od mahnitog režanja u glavi bilo mi je teško išta čuti.
“Htjela je to sačuvati za sebe”, veselo je nastavio.
“Ona se, recimo to tako... ljuti na tebe, Bella.”
“Na mene?”, zacviljela sam.
Odmahnuo je glavom i zacerekao se. “Znam, i meni se to čini malo zaostalim. Ali James joj je bio partner, a tvoj Edward ga je ubio.”
Čak i tu, na pragu smrti, njegovo mi je ime zastrugalo po nezaraslim ranama kao nazubljena oštrica.

Laurent nije mario za moju reakciju. “Smatrala je da je doličnije ubiti tebe nego Edwarda – poštena razmjera, partnericu za partnera. Zamolila me da joj izvidim teren, da tako kažemo. Nisam očekivao da će biti tako lako doći do tebe. Znači da njezin plan možda ima manu – očito joj neće pružiti osvetu kakvu bi htjela, jer ti njemu sigurno nisi naročito bitna ako te nezaštićenu ostavio ovdje.”
Još jedan udarac, još jedno trganje u mojim grudima.
Laurent je blago premjestio težište, a ja sam teturavo ustuknula još za jedan korak.
Namrštio se. “Pretpostavljam da će se svejedno naljutiti.”
“Pa zašto da je onda ne pričekaš?”, nekako sam protisnula iz sebe.
Zločesto se iscerio, tako da mu se lice izobličilo. “Pa čuj, ulovila si me u teškom trenutku, Bella. Nisam ovamo došao po Victorijinom zadatku – nego u lovu. Baš sam žedan, a tvoj miris je tako... slastan da mi naprosto cure sline.”
Laurent me pohvalno pogledao, kao da je to kazao kao kompliment.
“Zaprijeti mu”, naredila mi je predivna obmana, glasa izobličenog od straha.
“Znat će da si ti to učinio”, poslušno sam prošaptala.
“Nećeš se izvući iz ovog.”
“A zašto ne bih?” Laurent se osmjehnuo još šire. Prešao je pogledom po maloj čistini usred šume. “Iduća će kiša sprati miris. Niko ti neće naći tijelo – jednostavno ćeš nestati, kao i toliko, toliko drugih ljudi. Nema razloga da Edward pomisli na mene, sve i ako mu se bude dalo istražiti što se zbilo. Ovo nije ništa osobno, uvjeravam te, Bella. Samo sam žedan.”
“Zamoli ga”, usrdno mi je kazala halucinacija.
“Molim te”, nekako sam progovorila.
Laurent je odmahnuo glavom, toplo me gledajući.
“Shvati to ovako, Bella. Imaš itekakve sreće što sam te upravo ja našao.”
“Imam li?”, bezglasno sam rekla, zateturavši još za korak unatraške.
Laurent je slijedio moj pokret, gipko i graciozno.
“Da”, potvrdio mi je. “Obavit ću to vrlo brzo. Ništa nećeš osjetiti, obećavam ti. O, jasno, poslije ću lagati Victoriji, čisto da je udobrovoljim. Ali kad bi samo znala što je sve ona naumila učiniti s tobom...” Polako je odmahnuo glavom, gotovo zgađeno. “Kunem ti se da bi mi bila zahvalna.”
Užasnuto sam gledala u njega.
Onjušio je lahor koji je do njega nosio miris moje kose. “Slasno”, ponovio je i duboko udahnuo.
Napela sam se da skočim, zaškiljivši od grčenja kad mi je Edwardov daleki urlik odjeknuo u mislima. Njegovo se ime probilo kroza sve zidove koje sam podigla da ga zatočim. Edwarde, Edwarde, Edwarde. Poginut ću.
Nema veze ako sada pomislim na njega. Edwarde, volim te.
Stisnutim sam očima opazila kako Laurent zastaje usred udisaja i naglo okreće glavu ulijevo. Bilo me strah odmaknuti pogled s njega, okrenuti se kamo i on, premda se doista nije trebao služiti odvraćanjem pažnje, a ni bilo kakvom drugom smicalicom, da me nadvlada. Kad je počeo polako uzmicati od mene, tako sam se zaprepastila da nisam uspjela osjetiti olakšanje.
“Pa ne mogu vjerovati”, rekao je, tako tiho da sam ga jedva čula.
Nato sam morala pogledati. Očima sam prešla preko proplanka, tražeći tu smetnju koja mi je za nekoliko sekundi produžila život. Isprva ništa nisam opazila, pa mi se pogled vratio na Laurenta. On se sada brže povlačio, čvrsto zagledan u šumu.
Tada sam ga ugledala; golemi crni stvor polako se pomolio između stabala, tih kao sjena, i odlučno krenuo prema vampiru. Bio je ogroman – visok kao konj, ali zbijeniji, daleko mišićaviji. Iskezio je dugu njušku, otkrivajući red sjekutića oštrih poput bodeža. Surovo režanje prodrlo mu je kroz zube, razlijegavši se čistinom poput otegnute grmljavine.

Onaj medvjed. Samo, to uopće nije bio medvjed.
Ipak, sigurno su se upravo ove divovske crne nemani svi toliko uplašili. Izdaleka bi svako pretpostavio da je riječ o medvjedu. Što bi drugo moglo biti tako golemo, tako moćno građeno?
Voljela bih da sam bila te sreće da ga vidim izdaleka.
A ovako, nečujno je prošao na mekim šapama jedva tri metra od mjesta na kojem sam stajala.
“Ne pomiči se”, šapnuo mi je Edwardov glas.
Zurila sam u čudovišno stvorenje, zgranuto nastojeći pridodati mu neko ime. Oblikom i kretanjem izrazito me podsjećao na psa. Onako ukipljenoj od užasa, na pamet mi je padala samo jedna mogućnost. No nikada ne bih mogla ni zamisliti da bi vuk mogao biti tako velik.
Režanje mu se opet razleglo iz grla, a ja sam zadrhtala i odmaknula se od tog zvuka.
Laurent je uzmicao prema rubu drveća, a mene je kroz studenu stravu obuzela zbunjenost. Zašto se Laurent povlači? Dobro, vuk je čudovišno velik, ali ipak je to samo životinja. Zbog čega bi se jedan vampir bojao životinje? A Laurent se bojao. Užasnuto je razrogačio oči, baš kao i ja.
Kao u odgovor na moje pitanje, mamutski vuk odjednom više nije bio sam. Još dvije divovske zvijeri odjednom su mu uz oba boka nečujno izašle na proplanak.
Jedna je bila zagasito siva, druga smeđa, obje nešto niže od prve. Sivi je vuk prošao drvećem samo na nekoliko koraka od mene, pogleda uprtog u Laurenta.
Prije nego što sam stigla reagirati, za njima su naišla još dva vuka, postrojeni u obliku slova V, kao guske kad lete na jug. A to je značilo da je neman smećkaste boje hrđe koja se zadnja provukla kroz raslinje prošla dovoljno blizu meni da je mogu dotaknuti.
Nehotice sam zinula u čudu i odskočila – što mi je bio najgluplji mogući potez. Opet sam se ukipila, čekajući da se vukovi okome na mene, mnogo slabiju od dvije raspoložive žrtve. Načas sam poželjela da Laurent već jednom prione na posao i sredi taj čopor vukova – njemu bi to trebalo biti tako jednostavno. Između dvije mogućnosti koje su se našle preda mnom, činilo
mi se da bi mi gotovo sigurno bilo gore da me pojedu vukovi.
Vuk najbliži meni, onaj crvenkastosmeđi, blago je okrenuo glavu kad je čuo kako lovim zrak.
Oči tog vuka bile su tamne, gotovo crne. Promatrao me djelić sekunde dubokim očima koje su mi se učinile odviše inteligentnima za jednu divlju životinju.
Dok je gledao u mene, odjednom sam se sjetila Jacoba – opet sa zahvalnošću. Barem sam sama došla ovamo, na ovaj proplanak iz bajke, pun mračnih nemani. Barem Jacob sada neće stradati. Barem neću nositi njegovu smrt na duši.
Zatim je vođa opet potmulo zarežao, a riđi je vuk naglo okrenuo glavu natrag prema Laurentu.
Laurent je zurio u čopor čudovišnih vukova u neprikrivenom šoku i strahu. Prvo sam još i mogla shvatiti.
Ali zaprepastila sam se kad se neočekivano okrenuo na peti i nestao među drvećem.
Pobjegao je.
Vukovi su za tren oka pojurili za njim, pretrčavši otvorenu livadu u nekoliko moćnih skokova, tako glasno režeći i škljocajući zubima da sam nagonski dlanovima prekrila uši. Zvuk se iznenađujuće naglo izgubio nakon što su zašli u šumu.
A onda sam opet ostala sama.
Koljena su me izdala, pa sam pala na ruke, dok su mi jecaji navirali iz grla.
Znala sam da moram otići, smjesta otići. Koliko će dugo vukovi goniti Laurenta prije nego što se vrate po mene? Ili će se Laurent okomiti na njih? Hoće li se on to vratiti po mene?
Ipak, isprva se nisam mogla pomaknuti; ruke i noge su mi drhtale, i nisam znala kako stati na noge.
Svijest mi nije mogla nadići strah, užas i zbunjenost.
Nisam shvaćala što sam to upravo vidjela.
Vampir nije smio samo tako pobjeći od običnih gorostasnih pasa. Kako bi njihovi zubi mogli nauditi njegovoj granitnoj koži?
A vukovi su trebali zaobići Laurenta u širokom luku.
Čak i ako ih je iznimna veličina naučila da se ničeg ne boje, svejedno nije imalo smisla da ga krenu natjeravati.
Sumnjala sam da njegova ledena mramorna koža miriše iole nalik hrani. Zašto bi zaobišli nešto toplokrvno i slabašno poput mene i nadali se u potjeru za Laurentom?
Nije mi to išlo u glavu.
Hladan povjetarac prostrujao je proplankom, povijajući travu kao da se nešto kreće njome.
Nekako sam se osovila na noge, uzmičući od vjetra, premda je bezopasno pirio oko mene. Zateturala sam u panici, okrenula se i šmugnula glavom bez obzira u šumu.
Sljedećih nekoliko sati provela sam u agoniji. Triput mi je duže trebalo da pobjegnem iz šume nego da stignem do proplanka. Isprva nisam marila za to kuda idem, usredotočena samo na ono od čega bježim. Kad sam se napokon dovoljno pribrala da se sjetim kompasa, bila sam duboko u neznanoj i prijetećoj gustoj šumi.
Ruke su mi se tako silovito tresle da sam morala položiti kompas na blatnu zemlju kako bih ga mogla očitati.
Svakih nekoliko minuta zastajala sam, odlagala kompas na tlo i provjeravala da se i dalje krećem na sjeverozapad, svjesna – kada mahnito šljapkanje mojih koraka nije zakrivalo te zvukove – tihog šapata neopazivih stvorova što se kreću kroz lišće.

Na kreštanje šojke odskočila sam i pala u guštik mladih jela, tako da su mi se ruke izgrebale, a kosa slijepila smolom. Iznenadno veranje vjeverice uz deblo omorike natjeralo me u tako glasan vrisak da su me vlastite uši zaboljele.
Napokon se među drvećem ispred mene ukazala čistina.
Izbila sam na praznu cestu nekih kilometar i pol od mjesta gdje sam ostavila kamionet. Onako iscrpljena, trčala sam putem sve dok ga nisam našla. Kad sam se napokon opet smjestila u kabinu, opet sam jecala. Iz sve snage stisnula sam obje krute brave prije nego što ću izvući ključeve iz džepa. Rika motora zvučala mi je utješno i suvislo. Pomogla mi je da obuzdam suze dok sam punom brzinom kamioneta jurila do glavne autoceste.
Kad sam stigla kući, bila sam mirnija, ali i dalje sva izvan sebe. Charliejev policijski automobil stajao je na prilaznom putu – nisam shvatila koliko je već sati. Nebo se već mračilo.
“Bella?”, pozvao me Charlie kad sam zalupila vratima iza sebe i brže-bolje okrenula zasune.
“Da, ja sam.” Glas mi je podrhtavao.
“Gdje si ti to bila?”, grmnuo je, izlazeći na kuhinjska vrata s prijetećim izrazom lica.
Zastala sam, oklijevajući. Vjerojatno je nazvao Stanleyjeve.
Bolje mi je da mu kažem istinu.
“U prirodi”, priznala sam mu.
Gledao me stisnutim očima. “A što je bilo s odlaskom do Jessice?”
“Nije mi se danas učila algebra.”
Charlie je prekrižio ruke na prsima. “Zar te nisam zamolio da ne ideš u šumu?”
“Ma da, znam. Ne brini, neću to više ponoviti.” Sva sam se stresla.
Kao da me tek tada prvi put dobro pogledao. Sjetila sam se da sam danas provela neko vrijeme na šumskom tlu; sigurno izgledam grozno.
“Što se dogodilo?”, strogo me upitao Charlie.
Opet sam odlučila da mi je najpametnije reći istinu, bar djelomičnu. Bila sam previše potresena da se pretvaram kako sam provela opušten dan uz floru i faunu.
“Vidjela sam onog medvjeda.” Pokušala sam to smireno reći, ali glas mi je bio visok i drhtav. “Samo što to nije medvjed – nego nekakav vuk. I pet ih je. Veliki crni, i sivi, i crvenkastosmeđi...”
Charlie je iskolačio oči od užasa. Brzo mi je prišao i čvrsto me uhvatio oko ramena.
“Jesi li dobro?”
Slabašno sam kimnula da jesam.
“Reci mi što je bilo.”
“Nisu uopće marili za mene. Ali nakon što su otišli, pobjegla sam i pritom puno padala.”
Pustio mi je ramena i čvrsto me zagrlio. Dugo je samo šutio.
“Vukovi”, promrmljao je.
“Što?”
“Lovočuvari su rekli da otisci ne odgovaraju medvjeđima – ali da vukovi nikad ne izrastu toliki...”
“Ovi su bili ogromni.”
“Što kažeš, koliko si ih vidjela?”
“Pet.”
Charlie je odmahnuo glavom, zabrinuto se mršteći.
Napokon je progovorio tonom s kojim se nije dalo raspravljati.
“Nema više planinarenja.”
“Nema problema”, usrdno sam mu obećala.
Charlie je nazvao postaju da prijavi što sam vidjela.
Malo sam muljala oko mjesta gdje sam tačno vidjela vukove – rekla sam da sam bila na putu koji vodi na sjever.
Nisam htjela da moj tata sazna koliko sam duboko zašla u šumu usprkos njegovoj želji, niti sam, što je još bitnije, htjela da iko odluta blizu mjesta gdje me Laurent možda traži. Smučilo mi se na tu pomisao.
“Jesi li gladna?”, upitao me kad je spustio slušalicu.
Odmahnula sam glavom, premda sam sigurno skapavala.
Cijeli dan ništa nisam stavila u usta.
“Samo sam umorna”, rekla sam mu. Pošla sam prema stubištu.
“Hej”, rekao je Charlie, zvučeći odjednom opet sumnjičavo.
“Nisi li rekla da je Jacob otišao iz mjesta na cijeli dan?”
“Tako mi je Billy rekao”, kazala sam mu, zbunjena njegovim pitanjem.
Malo je proučio izraz moga lica, i očito je bio zadovoljan onime što je ondje vidio.
“Ha.”
“Zašto pitaš?”, upitala sam ga. Zvučalo je kao da želi reći da sam mu jutros lagala. I to ne samo o tome da ću ići učiti s Jessicom.

“Pa čuj, kad sam otišao po Harryja, vidio sam Jacoba kako stoji ispred onog njihovog dućana s nekim prijateljima. Mahnuo sam mu, ali on je... pa, ne mogu baš reći je li me vidio. Mislim da se možda prepirao s prijateljima. Izgledao mi je čudno, kao da ga nešto ljuti.
I... promijenio se. Kao da to dijete naočigled raste! Sve je veći svaki put kad ga vidim.”
“Billy je rekao da Jake i njegovi prijatelji idu gore u Port Angeles, pogledati neke filmove. Po svoj prilici su samo čekali da još neko dođe.”
“A, tako.” Charlie je kimnuo glavom i krenuo u kuhinju.
Ostala sam u hodniku, misleći o toj Jacobovoj prepirci s prijateljima. Upitala sam se nije li pozvao Embryja na red zbog situacije sa Samom. Možda me se zbog toga danas riješio – ako će to značiti da može razriješiti probleme s Embryjem, bilo mi je drago što je tako postupio.
Zastala sam da još jedanput provjerim brave prije nego što ću otići u sobu. Baš sam bila blesava. Kako bi jedna brava mogla spriječiti ijedno čudovište koje sam danas vidjela? Pretpostavila sam da bi sama kvaka osujetila vukove, jer nemaju nasuprot postavljene palce. A
ako Laurent dođe amo...
Ili... Victoria.
Legla sam na krevet, ali tako sam se snažno tresla da se nisam mogla nadati snu. Zgrčeno sam se sklupčala pod jorganom i suočila s užasnim činjenicama.
Ništa tu ne mogu učiniti. Nikakve predostrožnosti ne mogu poduzeti. Nigdje se ne mogu sakriti. Niko mi ne može pomoći.
Želudac mi se mučno okrenuo kad sam shvatila da je situacija još i gora. Jer sve to također vrijedi za Charlieja.
Moj otac, koji spava odmah tu, u sobi do mene, nalazi se samo za milimetar od nišana usmjerenog u mene. Moj će ih miris dovesti ovamo, bila ja ovdje ili ne.
Drhtaji su me potresali tako jako da su mi zubi počeli cvokotati.
Da se primirim, uobrazila sam si nemoguće: zamislila sam da su veliki vukovi sustigli Laurenta u šumi i raščerečili tog neuništivog besmrtnika kao bilo kojeg normalnog čovjeka. Ako su ga vukovi sredili, onda neće moći reći Victoriji da sam ovdje sasvim sama. Ako se ne vrati, možda će ona misliti da me Cullenovi još uvijek štite. Kad bi samo vukovi mogli odnijeti prevagu u takvoj borbi...
Moji dobri vampiri nikad se neće vratiti; kako mi je godilo zamišljati da bi i oni drugi mogli nestati.
Čvrsto sam zažmirila i pričekala da se obeznanim – gotovo nestrpljivo želeći da mi mora počne. Bolje i to od onog blijedog, lijepog lica što mi se sada smješkalo pod kapcima.
U mojoj predodžbi, Victoriji su oči bile crne od žeđi i sjajne od želje, a usne su joj se s nasladom odizale od blistavih zuba. Crvena joj je kosa bila jarka poput vatre; kaotično je vijorila oko njezinog mahnitog lica.
Laurentove su mi se riječi ponovile u glavi. Kad bi samo znala što je sve ona naumila učiniti s tobom...
Zarila sam šaku u usta da ne vrisnem.