9. TREĆI KOTAČ

Vrijeme je počelo protjecati mnogo brže nego prije.
Škola, posao i Jacob – iako ne nužno tim redom – stvorili su mi uredan i nimalo naporan dnevni raspored. A Charlieju se ispunila želja: više nisam bila potištena. Naravno, nisam se mogla posve zavarati. Kad bih zastala da podvučem crtu pod svoj život, što sam nastojala ne raditi prečesto, nisam mogla zanemariti implikacije svog ponašanja.
Bila sam poput izgubljena mjeseca, čiji je matični planet nestao u nekom kataklizmičnom događaju iz filmova katastrofe, ali koji svejedno nastavlja kružiti uskom, malom orbitom oko praznog prostora koji je za planetom preostao, ne mareći za zakone gravitacije.
Stjecala sam vještinu u vožnji motora, što je značilo da sam rjeđe zavojima zabrinjavala Charlieja. Ali to je također značilo da mi se glas u glavi počeo gubiti, sve dok ga napokon uopće više nisam čula. Počela sam paničariti u sebi. S pomalo grozničavom usrdnošću bacila sam se u potragu za proplankom. Dovijala sam se domisliti nekoj drugoj aktivnosti koja bi stvorila adrenalin u meni.
Nisam brojala dane koji prolaze – nije bilo razloga za to, jer sam nastojala živjeti u sadašnjosti što je više moguće, bez prošlosti koja blijedi, bez budućnosti koja
prijeti. Stoga me iznenadio datum, kad mi ga je Jacob spomenuo dok smo jedanput pisali zadaću. Čekao me vani kad sam se parkirala pred njegovom kućom.
“Sretno ti Valentinovo”, rekao je Jacob, smješkajući se, ali izmaknuvši glavu dok me pozdravljao.
Pružio mi je ružičastu kutijicu, stavivši je na dlan.
Razgovorna srdašca.
“Pa, baš se blesavo osjećam”, promrmljala sam. “Danas je Valentinovo?”
Jacob je odmahnuo glavom, praveći se da je žalostan.
“Koji put si stvarno izvan svijeta i vremena. Onda, hoćeš li izaći sa mnom za Valentinovo? Budući da mi nisi kupila kutijicu bombona za pedeset centi, možeš mi barem toliko učiniti.”
Postalo mi je neugodno. Riječi su zvučale zafrkantski, ali samo izvana.
“Što bi to tačno podrazumijevalo?”, oprezno sam kazala.
“Sve uobičajeno – doživotno ropstvo, i tako to.”
“A dobro, ako je to sve...” Uzela sam slatkiše. Ali pokušavala sam smisliti kako da mu jasno postavim granice.
Ponovno. Jacobu su se očito često brisale.
“Onda, što nam je u planu za sutra? Planinarenje ili hitna?”
“Planinarenje”, odlučila sam. “Nisi ti jedini koji se zna sav uživjeti. Polako već mislim da sam izmislila to mjesto...” Namrštila sam se u prazno.
“Naći ćemo ga”, umirio me. “Motori u petak?”, predložio je.
Uočila sam priliku i prihvatila je ne uzevši vremena da pomnije razmislim.
“U petak idem u kino. Već sto gladnih godina obećavam ekipi iz kantine da ću otići s njima.” Mikeu će biti drago.
Ali Jacobu se lice objesilo. Opazila sam mu izraz tamnih očiju prije nego što ih je upro u zemlju.
“I ti ćeš s nama, je l’ tako?”, brzo sam dodala. “Ili bi ti bilo previše naporno uz hrpu dosadnih maturanata?”
Toliko o prilici da se malo razdvojim od njega. Bilo mi je nesnosno povrijediti Jacoba; kao da smo na neki čudan način bili vezani, a njegova bol tiho je žacala i mene.
Također, pojam da ću se uz njega suočiti s tom mukom – dala sam riječ Mikeu, ali stvarno nisam osjećala ni najmanje oduševljenje na pomisao da je ispunim – naprosto me previše mamio.
“Voljela bi da dođem i ja, uza sve tvoje prijatelje?”
“Da”, iskreno sam mu priznala, znajući da po svoj prilici sama sebi pucam u nogu riječima koje ću zatim reći. “Bit će mi daleko zabavnije uz tebe. Povedi Quila, pa će biti baš veselo.”
“Quil će pošiziti. Maturantice.” Iscerio se i zakolutao očima. Nisam spomenula Embryja; nije ni on. I ja sam se nasmijala. “Nastojat ću mu dati dobar izbor.”
Načela sam tu temu s Mikeom na času engleskog.
“Hej, Mike”, rekla sam kad je sat završio. “Slobodan si u petak navečer?”
Pogledao me, a u plavim očima smjesta mu se pojavila nada. “Da, jesam. Hoćeš da izađemo?”

Pažljivo sam sročila odgovor. “Mislila sam izaći u društvu” – naglasila sam tu riječ – “da skupa pogledamo Na meti.” Ovaj put sam se pripremila – čak sam pročitala cijelu radnju filma, da budem sigurna kako me ništa neće neugodno iznenaditi. Dotični je film navodno nudio klanje od početka do kraja. Nisam se toliko oporavila da bih mogla podnijeti romantiku. “Zar ne zvuči baš zabavno?”
“Jasno”, složio se, s upadljivo manje oduševljenja.
“Kul.”
Sekundu potom, živnuo je gotovo koliko i prije. “A da pozovemo Angelu i Bena? Ili Erica i Katie?”
Čvrsto je odlučio da ovo bude nekakav izlazak za dva para, po svemu sudeći.
“Može i jedne i druge?”, predložila sam mu. “Kao i Jessicu, naravno. I Tylera i Connera, a možda i Lauren”, dodala sam preko volje. Obećala sam Quilu da će imati izbor.
“Okej”, promrsio je Mike, znajući da sam ga nadmudrila.
“K tome”, dodala sam, “pozvala sam i nekoliko prijatelja iz La Pusha. Tako da mi se čini da će nam trebati tvoj suburban ako svi budu mogli doći.”
Mike je sumnjičavo stisnuo oči.
“To su oni prijatelji s kojima po cijele dane učiš u zadnje vrijeme?”
“Aha, upravo oni”, vedro sam mu odgovorila. “Premda bi se to moglo nazvati i davanjem poduke – oni ti tek idu u drugi razred.”
“O”, rekao je Mike iznenađeno. Malo je razmislio, pa se osmjehnuo.
Na koncu nam suburban ipak nije trebao.
Jessica i Lauren izjavile su da su zauzete čim je Mike spomenuo da sudjeluje u organizaciji. Eric i Katie već su imali drugih planova – slavili su tri tjedna skupa, ili nešto takvo. Lauren je uspjela doći do Tylera i Connera prije Mikea, pa su i njih dvojica izjavili da su zauzeti.
Čak je i Quil otpao – nije smio van jer se potukao u školi. Na kraju su mogli doći samo Angela i Ben, te naravno Jacob.
Ipak, smanjena brojnost nije umanjila Mikeova očekivanja.
U petak su mu bila puna usta izlaska.
“Sigurna si da ne bi radije gledala Zasutra i zauvijek?”,
upitao me za ručkom, spomenuvši aktualnu i vrlo popularnu romantičnu komediju. “Ima bolju ocjenu na portalu Rotten Tomatoes.”
“Gleda mi se Na meti”, ostala sam uporna. “Raspoložena sam za akciju. Daj mi krvi i klanja!”
“A dobro.” Mike se okrenuo, ali uspjela sam opaziti da me pogledao kao da sam možda ipak luda.
Kad sam se vratila kući poslije škole, pred kućom mi je bio parkiran vrlo poznat automobil. Jacob je stajao oslonjen na haubu, a lice mu je blistalo dok se cerio od uha do uha.
“Nemoj me zezati!”, viknula sam dok sam iskakala iz kamioneta. “Završio si! Pa ne mogu vjerovati! Golf je gotov!”
Ozario se. “Evo, upravo sinoć. Ovo mu je vozno krštenje.”
“Nevjerojatno.” Podigla sam ruku da mu dadem pet.
Pljesnuo me po dlanu, ali nije odmaknuo ruku, već je isprepleo prste kroz moje. “Onda, smijem ja večeras voziti?”
“Svakako”, rekla sam, te uzdahnula.
“Što je?”
“Odustajem – ovo je nenadmašivo. Znači, ti si pobijedio. Stariji si.”
Slegnuo je ramenima, nimalo iznenađen mojom predajom.
“Pa jasno da jesam.”
Mikeov suburban pojavio se na uglu, brekćući. Izvukla sam ruku iz Jacobove, a on je složio facu koju nisam trebala vidjeti.
“Sjećam se ovog tipa”, rekao je prigušenim glasom dok je Mike parkirao preko puta. “Taj je mislio da si ti njegova cura. Još uvijek ga to buni?”
Podigla sam obrvu. “Neke ljude je teško razuvjeriti.”
“S druge strane”, zamišljeno je rekao Jacob, “upornost se ponekad isplati.”
“Ipak, uglavnom je samo iritantna.”
Mike je izašao iz auta i prešao ulicu.
“Hej, Bella”, pozdravio me, a onda opreznim pogledom pogledao uvis u Jacoba. I ja sam načas pogledala prema Jacobu, nastojeći biti objektivna. Stvarno uopće nije izgledao kao da mu je mjesto u drugom razredu.
Bio je naprosto prekrupan – Mikeu je glava jedva sezala iznad Jacobova ramena; nisam htjela ni pomisliti kolika sam ja spram njega – a i lice mu je izgledalo starije nego nekada, čak i prije samo mjesec dana.
“Hej, Mike! Sjećaš se Jacoba Blacka?”
“Ne baš.” Mike mu je pružio ruku.
“Stari obiteljski prijatelj”, predstavio se Jacob dok su se rukovali. Stisnuli su jedan drugome ruke snažnije nego što je bilo nužno. Kad su ih pustili, Mike je protegnuo prste.
Začula sam telefon iz kuhinje.
“Idem se bolje javiti – možda zove Charlie”, rekla sam im i utrčala u kuću.

Zvao je Ben. Angela je dobila želučanu gripu, a njemu se nije išlo bez nje. Ispričao se što odustaje u zadnjem trenutku.
Polako, odmahujući glavom, vratila sam se do njih dvojice. Iskreno sam se nadala da će Angela brzo ozdraviti, ali morala sam priznati da me ova novost ljuti iz sebičnih razloga. Samo nas troje, Mike, Jacob i ja, u večernjem izlasku – baš je to super ispalo, pomislila sam s mračnim sarkazmom.
Nisam imala dojam da su se Jake i Mike iole čvršće zbližili dok me nije bilo. Stajali su na razdaljini od nekoliko metara, okrenuti leđima jedan drugom, dok su me čekali; Mike je bio sav kiseo, premda je Jacob bio vedar kao i uvijek.
“Ang se razboljela”, smrknuto sam im rekla. “Ona i Ben neće doći.”
“Gripa očito ponovno hara. Austin i Conner također su se danas razboljeli. Možda bi bilo najbolje da odgodimo ovo za neki drugi put”, predložio je Mike.
Prije nego što sam se mogla složiti, oglasio se Jacob.
“Meni se i dalje ide. Ali ako bi se ti radije vratio kući, Mike – ”
“Ne, idem i ja”, upao mu je Mike u riječ. “Samo sam mislio na Angelu i Bena. Idemo.” Krenuo je prema suburbanu.
“Hej, bi li ti smetalo da nas Jacob poveze?”, upitala sam ga. “Rekla sam mu da može – upravo je dovršio auto. Sastavio ga je iz dijelova, sasvim sam”, pohvalila sam ga, ponosna kao mama na roditeljskom sastanku nakon što je njezino dijete dobilo ravnateljevu pohvalu.
“Pa dobro”, brecnuo se Mike.
“U redu, onda”, rekao je Jacob, kao da se time sve riješilo. Djelovao je najopuštenije među nama.
Mike se zav zgađen smjestio na stražnje sjedalo golfa.
Jacob je bio raspoložen kao i obično. Opušteno je čavrljao sve dok nisam gotovo zaboravila da se Mike otraga šutke duri.
A onda je Mike promijenio taktiku. Nagnuo se prema nama i naslonio bradu na rub moga naslona; obrazom je gotovo dotaknuo moj. Odmaknula sam se, okrenuvši leđa prema prozoru.
“Pa zar ti ovdje ne radi radio?”, upitao je Mike s tračkom osornosti, prekinuvši Jacoba usred riječi.
“Radi”, odgovorio mu je Jacob. “Ali Bella ne voli glazbu.”
Iznenađeno sam se zagledala u Jacoba. Nikad mu to nisam rekla.
“Bella?”, upitao me ozlojeđeno Mike.
“Ima pravo”, promrmljala sam, i dalje gledajući u Jacobov spokojni profil.
“Kako možeš ne voljeti glazbu?”, oštro me upitao Mike.
Slegnula sam ramenima. “Ne znam. Samo mi ide na živce.”
“Hmf.” Mike se naslonio natrag na svoje sjedalo.
Kad smo došli u kino, Jacob mi je pružio novčanicu od deset dolara.
“Što je sad ovo?”, prigovorila sam mu.
“Premlad sam da uđem na ovaj film”, podsjetio me.
Glasno sam se nasmijala. “Toliko o relativnoj dobi.
Hoće li me Billy ubiti ako te prošvercam?”
“Neće. Rekao sam mu da namjeravaš iskvariti moju djetinju nevinost.”
Počela sam se kliberiti, a Mike je ubrzao korak da mu ne odmaknemo.
Bilo mi je gotovo krivo što je Mike odlučio ipak poći s nama. I dalje se durio – nije baš pridonosio društvu.
Ali nisam htjela ni ostati sama na izlasku s Jacobom. To ničemu ne bi pomoglo.
Film je bio upravo onakav kakvog su ga i reklamirali.
Već za vrijeme špice četvorica su odletjela u zrak, a jednom su odrubili glavu. Djevojka ispred mene prekrila si je oči dlanovima i zarila lice u prsa dečka s kojim je izašla. Počeo ju je tapšati po ramenu, a i sam se povremeno trzao od groze. Nije mi se činilo da Mike uopće gleda film. Ukočena lica piljio je u resice na zavjesi iznad ekrana.
Odlučila sam istrpjeti ova dva sata gledanjem boja i kretanja na ekranu, umjesto razabiranjem oblika ljudi, automobila i kuća. Ali onda se Jacob počeo cerekati.

“Što je?”, šapnula sam mu.
“Ma daj, molim te”, otpovrnuo mi je oštrim šapatom.
“Iz onog tipa je krv šiknula šest metara u dalj. Može li to uopće izgledati lažnije?”
Opet se zahihotao, jer je nekog drugog tipa jarbol sa zastavom sad pak pribio uz betonski zid.
Nakon toga počela sam stvarno gledati predstavu, smijući se s njim dok je gungula postajala stalno sve apsurdnija. Kako da se uopće oduprem sve nejasnijim ograničenjima u našem odnosu kad mi je tako ugodno biti uz njega?
I Jacob i Mike zauzeli su naslone za ruke s moje obje strane . Obojica su se ovlaš nalaktili na njih u neprirodnom položaju, dlanova prema gore. Kao čeličnih zamki za medvjede, otvorenih i spremnih. Jacob je imao naviku primati me za ruku kad god mu se pruži prilika, ali ovdje, u mraku kino-dvorane, dok Mike gleda, to bi imalo drugačije značenje – a bila sam sigurna da on to shvaća. Nisam mogla vjerovati da se Mike također nada tome, ali šaku je postavio jednako kao i Jacob.
Čvrsto sam prekrižila ruke na prsima i ponadala se da će obojici utrnuti šake.
Mike je prvi odustao. Na oko pola filma povukao je ruku, nagnuo se prema naprijed i zario lice u dlanove.
Isprva sam mislila da reagira na nešto s ekrana, ali onda je prostenjao.
“Mike, je li ti dobro?”, šapnula sam mu.
Par ispred nas okrenuo se da ga pogleda kad je opet prostenjao.
“Nije”, procijedio je. “Mislim da mi je pozlilo.”
Pri svjetlu s ekrana vidjela sam kako mu se znoj presijava na čelu.
Mike je opet prostenjao i odjurio prema izlazu. Ustala sam da krenem za njim, a i Jacob je smjesta jednako postupio.
“Ne, ostani”, prošaptala sam. “Pobrinut ću se za njega.”
Jacob je svejedno pošao sa mnom.
“Ne moraš i ti izaći. Nagledaj se krvoprolića za osam dolara”, kazala smo dok smo išli prolazom.
“Nije mi teško. Stvarno znaš izabrati filmove, Bella.
Ovaj je stvarno koma.” Prestao je šaptati i progovorio normalnim tonom kad smo izašli iz kina.
U hodniku nije bilo ni traga od Mikea, a onda mi je bilo drago što je Jacob ipak pošao sa mnom – svratio je u muški toalet da vidi nije li ondje.
Jacob se vratio za nekoliko sekundi.
“O, unutra je on, nego što”, rekao je i zakolutao očima.
“Koja puslica. Strpi se ti dok ne naiđe neko jačeg želuca. Netko ko s podsmijehom gleda na krvave prizore koji slabije tjeraju na povraćanje.”
“Dobro, pričekat ću da se neko takav pojavi.”
Bili smo posve sami u hodniku. U oba kina projekcije su bile tek na polovici, pa je bilo pusto – dovoljno tiho da čujemo kako pucketaju kokice na pultu s osvježenjima u predvorju.
Jacob je otišao sjesti na umjetnim baršunom podstavljenu klupu kraj zida i potapšao mjesto do sebe.
“Zvučalo mi je kao da još dosta dugo neće izaći odande”, rekao je i ispružio duge noge ispred sebe, pripremajući se na čekanje.
Pridružila sam mu se, uzdahnuvši. Izgledao mi je kao da namjerava zamutiti još pokoju granicu. I nego što, čim sam sjela, primaknuo mi se da me može obgrliti jednom rukom.
“Jake”, pobunila sam se i odmaknula od njega. Spustio je ruku, nimalo se ne uzrujavajući zbog mog blagog odbijanja. Uhvatio mi je šaku i čvrsto je stisnuo, obujmivši me drugom rukom oko zapešća kad sam se pokušala opet otrgnuti. Odakle mu toliko samopouzdanje?
“Dobro, Bella, strpi se samo malo”, rekao je smirenim tonom. “Reci mi nešto.”
Složila sam grimasu. Nisam htjela proći kroz ovo. Ne samo sada, nego nikada. U životu mi u ovom trenutku nije ostalo ništa važnije od Jacoba Blacka. Ali on je očito odlučio sve upropastiti.
“Što?”, kiselo sam promrsila.
“Drag sam ti, je l’ tako?”
“Znaš da jesi.”
“Draži od onog papka koji tamo riga iz petnih žila?”
Mahnuo je prema vratima toaleta.
“Da”, uzdahnula sam.
“Draži od bilo kojeg ostalog prijatelja?” Bio je smiren, spokojan – kao da moj odgovor nije bitan, ili kao da već zna kako on glasi.
“Draži i od prijateljica”, kazala sam mu.
“Ali to je sve”, rekao je, a to nije bilo pitanje.
Bilo mi je teško odgovoriti mu, izreći tu riječ. Hoće li ga to povrijediti, pa će me početi izbjegavati? Kako ću to moći podnijeti?
“Da”, prošaptala sam.

Široko mi se osmjehnuo, odozgo, onako visok. “To je u redu, znaš. Dokle god sam ti ja najdraži. I još misliš da sam zgodan – onako nekako. Spreman sam biti iritantno uporan.”
“Neću se promijeniti”, rekla sam, a iako sam nastojala zvučati normalno, čula sam tugu u svom glasu.
Zamislio se, prestavši se zafrkavati. “Još je stvar u onome drugom, je li?”
Zgrčila sam se. Čudo jedno kako je očito znao da ne smije reći to ime – baš kao i prije, u autu, s glazbom. Toliko je toga opazio o meni što mu nikad nisam povjerila.
“Ne moraš ništa reći o tome”, kazao mi je.
Zahvalno sam mu kimnula glavom.
“Ali nemoj se ljutiti što sam stalno uz tebe, dobro?”
Jacob me potapšao po nadlanici. “Jer ne mislim odustati. Imam vremena koliko god hoćeš.”
Uzdahnula sam. “Ne bi ga trebao trošiti na mene”, rekla sam, premda sam to htjela. Pogotovo ako me je voljan prihvatiti takvu kakvu jesam – kao robu s greškom, u zatečenom stanju.
“Ja to želim, dokle god je tebi i dalje ugodno uz mene.”
“Ne mogu zamisliti kako mi moglo ne biti ugodno uz tebe”, iskreno sam mu rekla.
Jacob se ozario. “Mogu živjeti s tim.”
“Samo nemoj očekivati više”, upozorila sam ga i pokušala povući ruku. Tvrdoglavo ju je zadržao.
“Nije valjda da ti ovo doista smeta, zar ne?”, uporno me upitao i stisnuo mi prste.
“Ne”, uzdahnula sam. Ruku na srce, prijalo mi je.
Šaka mu je bila umnogome toplija od moje; u zadnje vrijeme stalno mi je bilo hladno.
“I nije te briga što on misli.” Jacob je mahnuo palcem prema toaletu.
“Pa nije baš.”
“U čemu je onda problem?”
“Problem je”, rekla sam mu, “u tome što tebi sve ovo ne znači isto što i meni.”
“Eto.” Čvršće mi je stisnuo šaku. “To je moj problem, zar ne?”
“U redu”, progunđala sam. “Samo nemoj to zaboraviti.”
“Neću. Sad sam izvadio sigurnosnu iglu iz ručne bombe, je l’ tako?” Bubnuo me pod rebra.
Zakolutala sam očima. Ako baš želi pretvoriti to u šalu, onda valjda ima pravo na to.
Još je neko vrijeme tiho hihotao, malim prstom zamišljeno povlačeći poteze po rubu moje šake.
“Baš ti je čudan taj ožiljak”, odjednom je rekao i okrenuo mi šaku da ga pregleda. “Odakle ti?”
Kažiprstom slobodne ruke prešao je obodom dugog, srebrnkatog polumjeseca koji mi se jedva nazirao spram blijede kože.
Namrgodila sam se. “Ozbiljno očekuješ da se sjećam kako sam zaradila svaki svoj ožiljak?”
Pričekala sam da me lupi sjećanje – da mi otvori razjapljenu rupu. Ali, kao i u mnogim drugim prilikama, Jacobovo društvo pomoglo mi je da se ne raspadnem.
“Hladan je”, promrmljao je i lagano pritisnuo mjesto gdje mi je James zubima probio kožu.
A onda je Mike isteturao iz toaleta, blijed kao krpa, sav u hladnom znoju. Izgledao je užasno.
“O, Mike”, zgranula sam se.
“Možemo, možda, otići kući prije kraja?”, prošaptao je.
“Jasno da možemo.” Oslobodila sam ruku i prišla pridržati Mikea. Glavinjao je u hodu.
“Nisi mogao podnijeti film?”, upitao ga je Jacob bešćutno.
Mike ga je ošinuo pogledom punim mržnje. “Nisam uspio vidjeti ni kadra”, promrsio je. “Spopala me mučnina prije nego što su se ugasila svjetla.”
“Zašto ništa nisi rekao?”, prekorila sam ga dok smo teturali prema izlazu.
“Nadao sam se da će proći”, rekao je.
“Samo trenutak”, rekao je Jacob kad smo stigli do vrata. Brzo se vratio do pulta s osvježenjima.
“Mogu li dobiti praznu posudu za kokice?”, upitao je prodavačicu. Bacila je jedan pogled prema Mikeu i smjesta tutnula posudu Jacobu u ruke.
“Vodi ga van, molim te”, rekla mu je. Očito bi ona bila ta koja bi morala prati pod.
Odvukla sam Mikea van, na prohladni, vlažni zrak.
Duboko je udahnuo. Jacob je došao odmah za nama.
Pomogao mi je da smjestim Mikea otraga u auto i pružio mu posudu, ozbiljno ga pogledavši.
Rekao mu je samo: “Molim te.”
Spustili smo prozore, puštajući da ledeni noćni zrak puše kroz auto, u nadi da će to pomoći Mikeu. Obgrlila sam noge da se ne smrznem.

“Opet ti je hladno?”, upitao me Jacob i obgrlio prije nego što sam mu stigla odgovoriti.
“Tebi nije?”
Odmahnuo je glavom.
“Sigurno imaš groznicu ili nešto takvo”, progunđala sam. Bilo je studeno. Dotaknula sam mu čelo vršcima prstiju i otkrila da mu je glava vruća.
“Opa, Jake – pa ti sav goriš!”
“Dobro se osjećam.” Slegnuo je ramenima. “Zdrav k’o dren.”
Namrštila sam se i opet mu dotaknula glavu. Koža mu je bila vrela pod mojim prstima.
“Ruke su ti kao led”, potužio se.
“Možda je u meni stvar.” Dopustila sam tu mogućnost.
Mike je prostenjao na stražnjem sjedalu i povratio u posudu. Složila sam grimasu, nadajući se da će mi želudac nekako podnijeti taj zvuk i miris. Jacob je zabrinuto bacio pogled preko ramena, da provjeri nije li mu auto nastradao.
Vožnja na povratku kao da je duže trajala.
Jacob je bio šutljiv, zamišljen. Zadržao je ruku oko mene, tako toplu da mi je prijao hladni propuh.
Gledala sam kroz vjetrobran, prepuna grižnje savjesti.
Bilo je grozno što sam poticala Jacoba. Krajnje sebično.
Nema veze što sam mu pokušala razjasniti svoj stav. Ako on smatra da postoji i najmanja nada da se ovo pretvori u nešto više od prijateljstva, onda nisam bila dovoljno jasna.
Kako da mu objasnim tako da me shvati? Prazna sam ljuštura. Poput napuštene kuće, predviđene za rušenje, mjesecima sam bila posve nenastanjiva. Sad mi se malo poboljšalo. Dnevna mi je soba u boljem stanju. Ali to je sve – samo taj jedan djelić. On zaslužuje više od toga – više od jednosobne, ruševne straćare. Nema tog truda kojim bi me on mogao vratiti u posve upotrebljivo stanje.
No znala sam da ga svejedno neću otjerati od sebe.
Previše mi treba, a sebična sam. Možda bih mu mogla bolje razjasniti svoju stranu, tako da shvati da bi mu bilo bolje da me ostavi. Zadrhtala sam od te pomisli, a Jacob me čvršće obgrlio rukom.
Odvezla sam Mikea kući u njegovom suburbanu, dok nas je Jacob pratio da me vrati kući. Jacob je šutio dok smo se vraćali, pa sam se upitala ne misli li isto što i ja. Možda se polako predomišlja.
“Pozvao bih se u kuću, jer smo uranili”, rekao je kad smo parkirali uz moj kamionet. “Ali mislim da možda imaš pravo što se groznice tiče. Počinjem se osjećati pomalo... čudno.”
“O, ne, ne još i ti! Hoćeš da te odvezem kući?”
“Ne.” Odmahnuo je glavom i skupio obrve. “Još se ne osjećam bolesno. Samo... čudno. Zatreba li, stat ću kraj ceste.”
“Nazovi me čim se vratiš kući, molim te”, zamolila sam ga u strepnji.
“Jasno, jasno.” Mrštio se, gledajući preda se u mrak i grizući usnu.
Otvorila sam vrata da izađem, ali on me lako uhvatio za zapešće i zadržao. Opet sam primijetila kako mu je koža vrela na dodir.
“Što je, Jake?”, upitala sam ga.
“Nešto bih ti htio reći, Bella... ali mislim da će zvučati pomalo sladunjavo.”
Uzdahnula sam. Slijedi nova porcija onoga iz kina.
“Reci.”
“Ma čuj, znam da si jako često nesretna. A možda ti to neće puno pomoći, ali htio bih da znaš da sam ti uvijek tu. Nikad te neću iznevjeriti – obećavam ti da uvijek možeš računati na mene. Opa, to zbilja zvuči sladunjavo.
Ali ti to znaš, je l’ tako? Da ti nikad, nikad ne bih ništa nažao učinio?”
“Da, Jake. Znam ja to. I već računam na tebe, vjerojatno više nego što znaš.”
Osmijeh mu se razlijegao licem kao što zora žari oblake dok rudi, a meni je došlo da si odrežem jezik. Nisam rekla ni jednu neistinitu riječ, ali trebala sam mu lagati.
Istina je loša, nanijet će mu bol. Ja ću njega iznevjeriti.
Čudan mu je izraz prešao licem. “Stvarno mislim da bih sada trebao kući”, rekao je.
Brzo sam izašla iz auta.
“Nazovi me!”, viknula sam mu dok je odlazio.
Dok sam ga promatrala kako se udaljava, činilo mi se da barem drži auto pod kontolom. Ostala sam gledati u praznu ulicu nakon što je otišao, osjećajući i sama malu mučninu, ali ne zbog bolesti.
Kako bih samo željela da se Jacob Black rodio kao moj brat, brat od krvi i mesa, pa da imam neko legitimno pravo na njega koje bi me sada ipak oslobodilo svake krivnje. Samo nebo zna da nikad nisam htjela iskoristiti Jacoba, ali ova grižnja savjesti neizbježno me tjerala na takav zaključak.
Povrh toga, nikad ga nisam namjeravala zavoljeti.
Istinski sam znala jednu stvar – znala sam je u dnu želuca, u srži kostiju, znala sam je od tjemena do tabana, znala sam je duboko u grudima – znala sam to da ljubav koju nekome podariš daje toj osobi moć da te slomi.
Bila sam tako slomljena da me se više nije moglo popraviti.

Ali Jacob mi je sada trebao; trebao mi je kao droga.
Predugo sam se poštapala njime i zaplela se dublje nego što sam se ikada više s bilo kim namjeravala. Sad mi je bilo nesnosno povrijediti ga, a nisam se mogla spriječiti da ga ne povrijedim. Mislio je da će me s vremenom i strpljivošću promijeniti, a premda sam znala da nije u pravu, također sam znala da ću mu pustiti da pokuša.
Najbolji mi je prijatelj. Uvijek ću ga voljeti, a to nikada, baš nikada neće biti dovoljno.
Otišla sam sjesti kraj telefona i gristi nokte.
“Film je već završio?”, iznenađeno me upitao Charlie kad sam ušla. Sjedio je na podu, samo dva pedlja od televizora.
Utakmica je sigurno bila uzbudljiva.
“Mike se razbolio”, objasnila sam mu. “Nekakva želučana gripa.”
“Ti si dobro?”
“Zasad mi je u redu”, sumnjičavo sam kazala. Jasno, bila sam izložena zarazi.
Naslonila sam se na kuhinjski pult, s telefonom na dohvat ruke, i pokušala strpljivo pričekati. Sjetila sam se čudnog izraza na Jacobovu licu prije nego što se odvezao, a prsti su mi počeli lupkati po radnoj plohi. Trebala sam ostati uporna i sama ga odvesti kući.
Gledala sam zidni sat dok su minute protjecale. Deset.
Petnaest. Čak i dok ja vozim, put traje samo petnaest minuta, a Jacob vozi brže od mene. Osamnaest minuta. Digla sam slušalicu i nazvala ga.
Zvonilo je i zvonilo. Možda Billy spava. Možda sam okrenula pogrešan broj. Nazvala sam opet.
Nakon osmog zvona, baš kad sam se spremila spustiti slušalicu, javio se Billy.
“Halo?”, rekao je. Zvučao je oprezno, kao da očekuje loše vijesti.
“Billy, ja sam, Bella – je li Jake stigao kući? Otišao je odavde prije dvadesetak minuta.”
“Tu je”, rekao je bezizražajno Billy.
“Dogovorili smo se da me nazove.” Bila sam pomalo srdita. “Osjećao se pomalo bolesno dok je odlazio, pa se brinem.”
“On je... previše bolestan da te nazove. Nije mu sada baš dobro.” Billy je zvučao suzdržano. Shvatila sam da zacijelo želi biti uz Jacoba.
“Samo reci ako treba nekako pomoći”, ponudila sam mu. “Mogu svratiti do vas.” Pomislila sam na Billyja, onako vezanog uz kolica, i Jakea kako se brine sam za sebe...
“Ne, ne”, brzo je rekao Billy. “Možemo mi sami.
Ostani kod kuće.”
Zvučao je gotovo osorno kad je to rekao.
“Okej”, složila sam se.
“Bok, Bella.”
Veza se prekinula.
“Bok”, promrmljala sam.
Pa dobro, bar je uspio stići kući. Začudo, nije me zato prošla briga. Odvukla sam se na kat, sva uzrujana. Možda bih sutra mogla svratiti do njega prije posla da vidim kako mu je. Mogu mu odnijeti juhu – sigurno tu negdje imamo limenku Campbellove.
Shvatila sam da svi takvi planovi otpadaju kad sam se probudila prerano – na satu mi je pisalo da je četiri i trideset – i otrčala u kupaonicu. Charlie me ondje zatekao pola sata poslije toga, gdje ležim na podu, obraza prislonjenog o hladni rub kade.
Odmjerio me dugim pogledom.
“Želučana gripa”, napokon je rekao.
“Da”, prostenjala sam.
“Treba ti nešto?”, upitao me.
“Nazovi mi Newtonove, molim te”, uputila sam ga promuklim glasom. “Reci im da imam isto što i Mike, tako da danas ne mogu na posao. Ispričaj se u moje ime.”
“Jasno, nema problema”, potvrdio mi je Charlie.
Ostatak dana provela sam na podu kupaonice i prospavala nekoliko sati s glavom na zgužvanom ručniku.
Charlie je izjavio da mora na posao, ali sumnjala sam da samo želi pristup toaletu. Ostavio je čašu vode na podu pokraj mene da ne dehidriram.
Probudio me kad se napokon vratio kući. Vidjela sam da je u mojoj sobi tamno – već se smračilo. Popeo se na kat da vidi kako mi je.

“Još si živa?”
“Recimo”, kazala sam mu.
“Treba ti nešto?”
“Ne, hvala.”
Stao je oklijevati, očito u nebranom grožđu. “Pa dobro”, rekao je, a onda se spustio u kuhinju.
Nakon nekoliko minuta čula sam da zvoni telefon.
Charlie je kratko porazgovarao s nekim ispod glasa, te spustio slušalicu.
“Mikeu je bolje”, doviknuo mi je iz prizemlja.
Pa, to je dobra vijest. Razbolio se samo nekih osam sati prije mene. Još osam sati ovoga. Želudac mi se okrenuo na tu pomisao, pa sam se uhvatila za rub zahodske školjke i nagnula preko ruba.
Opet sam zaspala na ručniku, ali kad sam se probudila, bila sam u svom krevetu, a vani je bilo svijetlo. Nisam se sjećala premještanja; Charlie me očito prenio u sobu – i stavio mi čašu vode kraj uzglavlja. Bila sam strašno žedna.
Strusila sam je, iako je bila bljutava od stajanja cijele noći.
Polako sam ustala, nastojeći ne izazvati opet mučninu.
Bila sam slaba, a u ustima sam imala grozan okus, ali u želucu mi je bilo dobro. Pogledala sam na sat.
Prošla su mi dvadeset četiri sata.
Nisam se junačila, pa sam doručkovala samo slane krekere. Charlieju je laknulo što sam došla sebi.
Čim sam bila sigurna da neću morati opet provesti dan na podu kupaonice, nazvala sam Jacoba.
Jacob mi se i javio, ali kad sam čula kako me pozdravio, znala sam da još nije ozdravio.
“Halo?” Glas mu je bio prepukao, raspucan.
“O, Jake”, prostenjala sam sa suosjećanjem. “Zvučiš užasno.”
“Osjećam se užasno.”
“Tako mi je žao što sam te natjerala da izađeš sa mnom. Ovo je koma.”
“Drago mi je što sam išao.” Govorio je i dalje šapatom.
“Ne krivi sebe. Nisi ti odgovorna za to.”
“Uskoro će ti biti bolje”, obećala sam mu. “Evo, meni je jutros, kad sam se probudila, bilo sasvim dobro.”
“Bila si bolesna?”, tupo me upitao.
“Da, i ja sam to dobila. Ali sad mi je dobro.”
“To mi je drago čuti.” Zvučao je mrtvo.
“Znači, i tebi će vjerojatno biti dobro za nekoliko sati”, pokušala sam ga ohrabriti.
Jedva da sam čula što mi je odgovorio. “Mislim da mi nije isto što je tebi bilo.”
“Zar nemaš želučanu gripu?”, zbunjeno sam ga upitala.
“Ne. Ovo je nešto drugo.”
“Što ti je?”
“Sve mi je”, prošaptao je. “Svaki dio tijela me boli.”
Bol u glasu bila mu je gotovo opipljiva.
“Kako da ti pomognem, Jake? Što da ti donesem?”
“Ništa. Ne smiješ doći ovamo.” Zvučao je prijeko.
Podsjetio me na Billyja neku večer.
“Već sam bila izložena tome što ti već imaš”, spomenula sam mu.
Prečuo je to. “Nazvat ću te kad budem mogao. Javit ću ti kad budeš smjela opet doći ovamo.”
“Jacobe – ”
“Moram ići”, rekao je, odjednom u žurbi.
“Nazovi me kada ti bude bilo bolje.”
“Dobro”, složio se, a u glasu mu je bio čudan, gorak prizvuk.
Na trenutak je samo šutio. Čekala sam da se pozdravi, ali i on je čekao.
“Brzo se vidimo”, napokon sam rekla.
“Čekaj da ja tebe nazovem”, ponovio je.
“Okej... Bok, Jacobe.”
“Bella”, šapnuo je moje ime, a onda spustio slušalicu.