8. ADRENALIN

“Okej, gdje ti je kvačilo?”
Pokazala sam prstom polugu na lijevoj ručki upravljača.
Nisam ga smjela pustiti. Teški motor zanio se poda mnom tako da sam skoro pala u stranu. Opet sam ščepala ručku, nastojeći ga uravnotežiti.
“Jacobe, neće da stoji uspravno”, potužila sam se.
“Hoće, kad se budeš kretala”, obećao mi je. “Onda, gdje ti je kočnica?”
“Ispod desne noge.”
“Netačno.”
Uhvatio me za desnu ruku i obavio mi prste oko poluge iznad gasa.
“Ali, zar nisi rekao – ”
“Ova ti kočnica treba. Pusti sada stražnju kočnicu, to ti je za poslije, kad budeš znala što radiš.”
“To mi ne zvuči kako treba”, rekla sam sumnjičavo.
“Zar nisu obje kočnice nekako bitne?”
“Pusti stražnju kočnicu, okej? Evo – ” Širokom me šakom prisilio da pritisnem polugu. “Tako ćeš kočiti. Ne zaboravi.” Još jednom mi je stisnuo šaku.
“U redu”, složila sam se.
“Gas?”
Obrnula sam desnu ručku.
“Mjenjač?”
Dotaknula sam ga lijevim gležnjem.
“Vrlo dobro. Mislim da znaš sve dijelove. Sad ga još samo trebaš pokrenuti.”
“Aha”, promrmljala sam, bojeći se reći išta više. Želudac mi se čudno izvijao i činilo mi se da bi mi glas mogao prepući. Strašno sam se bojala. Pokušala sam se uvjeriti da nema smisla bojati se. Već sam preživjela ono najgore što se može dogoditi. U usporedbi s tim, zašto da se sada bojim bilo čega? Trebala bih se moći smijati smrti u brk.
Moj želudac nije dijelio to mišljenje.
Pogledala sam dugi potez zemljane ceste, okružen gustim, maglovitim zelenilom. Cesta je bila pjeskovita i vlažna. Bolje i to nego blato.
“Stisni kvačilo”, naložio mi je Jacob.
Obujmila sam kvačilo prstima.
“E sad, ovo je ključno, Bella”, uzrujano je rekao Jacob.
“Ne puštaj ga, jasno? Ponašaj se kao da sam ti upravo dao aktiviranu ručnu bombu. Izvukao sam joj iglu, a ti sada držiš osigurač.”
Uhvatila sam ga čvršće.
“Dobro. Misliš da ga možeš upaliti nogom?”
“Ako dignem nogu, srušit ću se”, rekla sam mu stisnutih zuba, čvrsto držeći aktiviranu bombu.
“Dobro, onda, ja ću. Ne puštaj kvačilo.”
Odmaknuo se za korak i naglo nagazio na papučicu.
Začulo se kratko paranje, a motor se zaljuljao od siline njegovog udarca. Počela sam padati, ali Jake je pridržao motor prije nego što me srušio.
“Samo mirno”, ohrabrio me. “Još uvijek držiš kvačilo?”
“Da”, propentala sam.
“Osovi se na noge – opet ću pokušati.” Ali stavio mi je ruku i na rub sjedala, za svaki slučaj.
Još je četiri puta trebao nagaziti na papučicu prije nego što se motor upalio. Osjetila sam kako mi motocikl brunda među nogama kao ljutita zvijer. Stiskala sam kvačilo tako da su me prsti boljeli.
“Pokušaj dodati gas”, predložio mi je. “Vrlo blago. I ne puštaj kvačilo.”
Oprezno sam okrenula desnu ručku. Iako je pokret bio minimalan, motor je zarežao poda mnom. Sad je zvučao i ljutito i gladno. Jacob se osmjehnuo, duboko zadovoljan.
“Sjećaš se kako se stavlja u prvu brzinu?”, upitao me.
“Da.”
“Pa, stavi ga, onda.”
“Okej.”
Pričekao je nekoliko sekundi.
“Lijeva noga”, podsjetio me.
“Znam”, rekla sam i duboko udahnula.
“Sigurna si da stvarno želiš voziti?”, upitao me Jacob.
“Izgledaš mi uplašeno.”
“Ništa mi nije”, brecnula sam se. Spustila sam stopalom mjenjač za jedno mjesto niže.
“Vrlo dobro”, pohvalio me. “A sad, vrlo blago, popusti kvačilo.”
Ustuknuo je za korak od motora.

“Hoćeš da pustim ručnu bombu?”, upitala sam ga u nevjerici. Nije ni čudo da se odmiče.
“Tako se polazi, Bella. Samo ga popusti, mic po mic.”
Kad sam počela otpuštati stisak, šokirala sam se kad me odjednom opomenuo glas koji nije pripadao dečku do mene.
“Ovo je neodgovorno, djetinjasto i debilno, Bella”, srdio se taj baršunasti glas.
“Oh!”, zgranula sam se, a ruka mi je pala s kvačila.
Motor se propeo poda mnom, povukao me naprijed, a onda se svalio na zemlju, napola preko mene. Brundajući motor zagušio se i stao.
“Bella?” Jacob je s lakoćom zbacio teški motocikl s mene. “Jesi li se ozlijedila?”
Ali nisam ga slušala.
“Što sam ti rekao”, promrmljao je savršeni glas, kristalno jasno.
“Bella?” Jacob mi je prodrmao rame.
“Dobro sam”, promrsila sam ošamućeno.
I više nego dobro. Glas u glavi mi se vratio. Još mi je zvonio u ušima – tihom, baršunastom jekom.
U glavi sam brzo pregledala mogućnosti. Ovdje mi ništa nije poznato – na cesti koju nikad nisam vidjela radim nešto što nikad nisam radila – nema déjà vua.
Znači, halucinacije zacijelo pokreće nešto drugo... Osjetila sam kako mi adrenalin opet teče žilama, i pomislila da znam odgovor. Neka kombinacija adrenalina i opasnosti, ili možda puke gluposti.
Jacob me počeo dizati na noge.
“Jesi li se udarila u glavu?”, upitao me.
“Ne bih rekla.” Protresla sam je, da provjerim. “Nisam oštetila motor, je li?” To me zabrinjavalo. Jedva sam čekala ponovno pokušati, iz ovih stopa. Neodgovornost mi se isplatila bolje nego što sam mislila. Pustimo varanje.
Možda sam našla način da stvorim halucinacije – što je daleko važnije.
“Nisi. Samo si presaugala motor”, rekao je Jacob, miješajući mi se u brzo mozganje. “Prebrzo si otpustila kvačilo.”
Kimnula sam glavom. “Pokušajmo opet.”
“Sigurna si?”, upitao me Jacob.
“Sto posto.”
Ovaj put sam ga sama pokušala upaliti nogom. Nije to bilo lako; morala sam malo poskočiti da dovoljno silovito nagazim na papučicu, a kako bih to učinila, motor bi me pokušao srušiti. Jacob je samo držao ruku iznad upravljača, spreman da me ulovi ako zatreba.
Tek nakon nekoliko dobrih pokušaja, i još više loših pokušaja, motor je prihvatio paljenje i gromko proradio poda mnom. Sjetivši se da trebam držati ručnu bombu, oprezno sam dodala gas. Zarežao je na najmanji dodir.
Smiješak mi je sada bio jednak Jacobovom.
“Samo polako s kvačilom”, podsjetio me.
“Znači, ti se želiš ubiti? U tome je poanta ovoga?”, progovorio je onaj drugi glas, krajnje strogo.
Oporo sam se osmjehnula – evo, stvarno funkcionira – i zanemarila ta pitanja. Jacob neće dopustiti da mi se išta ozbiljno dogodi.
“Vraćaj se kući, Charlieju”, naredio mi je glas. Zaprepastila me njegova sušta ljepota. Nisam mogla dopustiti svome pamćenju da je izgubi, bez obzira na cijenu.
“Sad polako popuštaj”, potaknuo me Jacob.
“Hoću”, rekla sam. Malo mi je zasmetalo kad sam shvatila da odgovaram obojici.
Glas u mojoj glavi zarežao je uz urlik motocikla.
Nastojeći se ovaj put usredotočiti, ne dopustiti da me glas opet prepadne, malo po malo opustila sam ruku.
Odjednom, prijenos se uključio i naglo me potegnuo.
I poletjela sam.
Osjetila sam kako mi vjetar, kojega prije nije bilo, pritišće kožu o lubanju i baca kosu iza leđa tako snažno da mi je bilo kao da me neko čupa. Želudac mi je ostao na početnoj tački; adrenalin mi je stao kolati tijelom, peckajući mi žile. Drveće je hujalo pokraj mene, stapajući
se u zid zelenila.
Ali to je bila tek prva brzina. Noga mi se primakla mjenjaču kad sam obrtanjem ruke dodala gas.
“Ne, Bella!”, naredio mi je ljutiti glas u uho, sladak poput meda. “Pazi što radiš!”
Dovoljno mi je odvratio pozornost od brzine da shvatim kako cesta počinje polako skretati ulijevo, a ja i dalje idem ravno. Jacob mi nije rekao kako se okreće.
“Kočnice, kočnice”, promrsila sam sebi u bradu, te nagonski spustila desnu nogu, kao u kamionetu.
Motor mi je odjednom postao nestabilan među nogama, zanoseći se amo pa tamo. Vukao me prema zidu zelenila, a išla sam prebrzo. Pokušala sam okrenuti upravljač na drugu stranu, a naglo premještanje težišta povuklo je motor prema zemlji, dok sam i dalje jurila prema drveću.
Motocikl je opet pao na mene, glasno urlajući, vukući me po mokrom pijesku sve dok nije udario o nešto čvrsto. Nisam vidjela. Lice mi se zabilo u mahovinu. Pokušala sam podići glavu, ali nešto mi je smetalo.
Bila sam ošamućena i zbunjena. Činilo mi se kao da čujem tri režanja – motor iznad mene, glas u mojoj glavi, i još nešto...

“Bella!”, viknuo je Jacob, i čula sam kako se urlik drugog motora gasi.
Motocikl me više nije pritiskao o zemlju, pa sam se okrenula na leđa da udahnem zraka. Sva su režanja odjednom umuknula.
“Opa”, promrmljala sam. Bila sam oduševljena. To je zacijelo to, recept za halucinaciju – adrenalin plus opasnost plus glupost. Nešto blizu tome, u svakom slučaju.
“Bella!” Jacob je usplahireno čučao kraj mene. “Bella, jesi li živa?”
“Super mi je!”, rekla sam razdragano. Protegnula sam ruke i noge. Činilo mi se da sve radi kako treba. “Hajdemo opet.”
“Ne bih baš rekao.” Jacob je i dalje zvučao zabrinuto.
“Mislim da bih te trebao prvo odvesti u bolnicu.”
“Ništa mi nije.”
“Čuj, Bella? Imaš golemu posjekotinu na čelu iz koje lipti krv”, obavijestio me.
Pritisnula sam dlan o čelo. Nego što, bilo je mokro i ljepljivo. Nisam osjećala nijedan miris osim mokre mahovine na licu, pa me nije obuzela mučnina.
“O, baš mi je žao, Jacobe.” Čvrsto sam pritisnula brazgotinu, kao da ću time vratiti krv u glavu.
“Zašto se ispričavaš zbog krvarenja?”, upitao me dok me dugom rukom primao oko struka i dizao na noge.
“Idemo. Ja ću voziti.” Ispružio je ruku da mu dadem ključeve.
“Što ćemo s motorima?”, upitala sam ga dok sam mu ih pružala.
Razmislio je na trenutak. “Pričekaj me tu. I uzmi ovo.”
Skinuo je sa sebe majicu, već zamrljanu krvlju, i dobacio mi je. Zgužvala sam je i čvrsto pritisnula o čelo.
Polako sam počinjala osjećati miris krvi; duboko sam disala na usta i nastojala se usredotočiti na nešto drugo.
Jacob je skočio na crni motocikl, iz prve ga upalio nogom i odjurio natrag cestom, dok su pijesak i šljunak prštali za njim. Izgledao je sportski i vješto dok se naginjao nad upravljač, pognute glave i pogleda uprtog prema naprijed, a sjajna mu je kosa lamatala o crvenkastu
kožu na leđima. Zavidno sam stisnula oči. Bila sam sigurna da ja tako ne izgledam na svom motociklu.
Iznenadilo me koliko je daleko otišao. Jedva sam vidjela Jacoba u daljini kad je napokon stigao do kamioneta.
Bacio je motor u prtljažni prostor i otrčao na vozačko sjedalo.
Stvarno mi nije bilo uopće loše kad je potjerao moj kamionet do zaglušujuće rike u žurbi da se vrati do mene. Glava me malo pekla, a u želucu mi je bilo nelagodno, ali posjekotina mi nije bila ozbiljna. Ozljede glave naprosto krvare jače od većine drugih. Nije bilo potrebe za tolikom hitnjom.
Jacob je ostavio upaljen motor kamioneta kad mi je pritrčao i opet me obujmio rukom oko struka.
“U redu, daj da te smjestimo u kamionet.”
“Ozbiljno ti kažem, dobro sam”, ponovila sam mu dok mi je pomagao da uđem. “Nemoj se uzrujavati. To je samo malo krvi.”
“Samo puno krvi”, čula sam kako je promrsio kad se vratio po moj motor.
“Čuj, daj da malo razmislimo o ovome”, kazala sam mu kad se vratio u kamionet. “Ako me ovakvu odvezeš na hitnu, Charlie će sigurno saznati za to.” Pogledala sam traperice pune pijeska i zemlje.
“Bella, mislim da ti trebaju šavovi. Ne dam da umreš od krvarenja.”
“Neću”, obećala sam mu. “Daj da samo najprije vratimo motore, a onda ćemo svratiti do moje kuće da mogu ukloniti dokazni materijal prije nego što odemo u bolnicu.”
“A Charlie?”
“Rekao je da danas mora raditi.”
“Stvarno to ozbiljno misliš?”
“Vjeruj mi. Ja ti lako prokrvarim. Nije to ni izbliza onako strašno kao što se čini.”
Jacob nije bio zadovoljan – pune su mu se usne spustile u kutovima, nekarakteristično se mršteći – ali nije ni htio da imam problema. Gledala sam kroz prozor, pritišćući njegovu upropaštenu majicu uz glavu, dok me vozio u Forks.
Motocikl je ispao bolji nego što sam sanjala. Poslužio je izvornoj namjeni. Varala sam – prekršila datu riječ. Bila sam nepotrebno neodgovorna. Osjećala sam se malo manje jadno, sad kad su se obećanja pogazila na obje strane.
I onda sam još otkrila ključ halucinacija! Bar sam se nadala da je tako. Namjeravala sam iskušati tu teoriju prvom prilikom. Možda me brzo pokrpaju na hitnoj, pa stignem opet pokušati večeras.
Ono jurenje cestom bilo je fenomenalno. Osjećaj vjetra u licu, brzine i slobode... podsjetio me na onaj prošli život, na jurenje gustom šumom bez ceste, dok mu se držim za leđa, a on trči – tu sam prestala razmišljati, puštajući da mi se uspomena prekine u iznenadnoj agoniji. Lecnula sam se.

“Još ti je dobro?”, provjerio je Jacob.
“Aha.” Nastojala sam zvučati uvjerljivo kao prije.
“Usput”, dodao je. “Večeras ću ti onesposobiti nožnu kočnicu.”
Kod kuće sam se najprije otišla pogledati u zrcalo; bilo je prilično ružno za vidjeti. Krv mi se u gustim prugama sasušila po obrazu i vratu, slijepivši mi se s blatnom kosom. Klinički sam se pregledala, pretvarujući se da je krv boja, da mi slučajno ne pozli. Disala sam na usta, i bilo mi je dobro.
Oprala sam se najbolje što sam mogla. Zatim sam sakrila prljavu, krvavu odjeću na dno košare za rublje, obukla nove traperice i košulju (da je ne moram svlačiti preko glave) što sam pažljivije mogla. Uspjela sam to izvesti jednom rukom i ne uprljati tu čistu odjeću krvlju.
“Požuri”, doviknuo mi je Jacob.
“Okej, okej”, odvratila sam mu. Uvjerivši se da za sobom nisam ostavila nikakav trag zločina, spustila sam se natrag u prizemlje.
“Kako izgledam?”, upitala sam ga.
“Bolje”, priznao je.
“Ali, izgledam li kao da sam se spotaknula u tvojoj garaži i udarila glavom o čekić?”
“Jasno, valjda.”
“Onda idemo.”
Jacob me brzo izveo iz kuće i ostao uporan u želji da opet on vozi. Bili smo na pola puta do bolnice kad sam shvatila da je još uvijek gol do pasa.
Namrštila sam se od grižnje savjesti. “Trebali smo ti uzeti jaknu.”
“To bi nas odalo”, zafrkantski je rekao. “Uostalom, nije hladno.”
“Šališ se?” Zadrhtala sam i pojačala grijanje u kabini.
Promatrala sam Jacoba da vidim pravi li se on to samo da mu ništa nije kako se ne bih brinula, ali izgledao je kao da mu stvarno nije zima. Jednu je ruku držao preko naslona mog sjedišta, iako sam se ja sva skutrila da se ugrijem.
Jacob je doista izgledao starije od šesnaest godina – ne baš kao da mu je četrdeset, ali možda starije od mene.
Quil ga nije naročito nadmašivao u pogledu mišića, ma koliko da je Jacob tvrdio da izgleda kao kostur. Mišići su mu bili dugi i vretenasti, ali nesumnjivo su mu se vidjeli pod glatkom kožom. A ona je bila tako lijepe boje da je u meni stvarala zavist.
Jacob je primijetio da ga proučavam.
“Što je sad?”, upitao me, odjednom se sav ukočivši.
“Ništa. Samo to prije nisam zapazila. Znaš li ti da si, onako nekako, baš lijep?”
Nakon što sam to izgovorila, zabrinula sam da pogrešno ne shvati moju spontanu primjedbu.
Ali Jacob je samo zakolutao očima. “Baš si se jako udarila u glavu, zar ne?”
“Ozbiljno ti kažem.”
“Pa, onda, hvala. Onako nekako.”
Široko sam se osmjehnula. “Onako nekako, nema na čemu.”
Trebalo je sedam šavova da mi se zatvori posjekotina na čelu. Nakon što me isprva zapekla lokalna anestezija, postupak je prošao bezbolno. Jacob me držao za ruku dok me dr. Snow šivao, a ja sam nastojala ne misliti zbog čega je to ironično.
U bolnici smo se zadržali sto godina. Kad sam napokon bila gotova, morala sam odbaciti Jacoba kući i požuriti natrag da Charlieju spremim večeru. Charlie je, izgleda, povjerovao u moju priču o padu u Jacobovoj garaži. Napokon, nije da se i prije nisam uspjela strpati u hitnu kao običan pješak.
Te noći nije bilo tako teško kao one kad sam prvi put čula savršeni glas u Port Angelesu. Rupa mi se vratila, kao i uvijek kad nisam bila uz Jacoba, ali nije me tako nesnosno žigala po rubovima. Već sam kovala planove, jedva čekajući nove obmane, a to mi je odvratilo pažnju.
Također, znala sam da će mi sutra uz Jacoba opet biti bolje. Od toga mi je bilo lakše podnositi praznu rupu i poznatu bol; olakšanje je na vidiku. I mora je donekle izgubila na snazi. Ništavilo me užasavalo kao i uvijek, ali također sam s neobičnom nestrpljivošću čekala trenutak kad ću se s vriskom na usnama vratiti na javu. Znala sam da mori mora doći kraj.

Iduće srijede, prije nego što sam stigla kući s hitne, dr. Gerandy nazvao je mog oca da ga upozori kako je moguće da imam potres mozga i posavjetuje da me budi svaka dva sata cijele noći, za svaki slučaj. Charlie je sumnjičavo stisnuo oči kad sam mu neuvjerljivo kazala da
sam se opet spotaknula.
“Možda bi ti bilo najpametnije da više jednostavno ne ulaziš u garažu”, predložio mi je za večerom.
Uspaničila sam se, pobojavši se da mi se Charlie sprema izdati nekakvu zabranu odlazaka u La Push, a time i vožnje motociklom. A nisam htjela odustati od toga – danas sam doživjela potpuno čudesnu halucinaciju.
Moja obmana baršunastog glasa vikala je na mene gotovo pet minuta prije nego što sam prenaglo nagazila na kočnicu i odletjela u drvo. Bila sam spremna bez prigovora prihvatiti svu bol koju to večeras u meni izazove.
“Ovo nije bilo u garaži”, brzo sam se pobunila. “Planinarili smo, pa sam se spotaknula o kamen.”
“Otkada ti to planinariš?”, sumnjičavo me upitao Charlie.
“Rad kod Newtona morao je utjecati na mene, prije ili poslije”, istaknula sam. “Kad po cijeli dan na sva usta hvališ vrline prirode, na koncu postaneš znatiželjna.”
Charlie me strogo pogledao, ne vjerujući mi baš.
“Bit ću opreznija”, obećala sam mu i potajice stisnula figu pod stolom.
“Ne smeta mi da planinariš tamo oko La Pusha, ali ne udaljavaj se od mjesta, u redu?”
“Zašto?”
“Pa, u zadnje vrijeme stalno primamo pritužbe na divlje životinje. Lovočuvarska služba provjerit će o čemu je riječ, ali zasad...”
“O, onaj veliki medvjed”, rekla sam, odjednom shvativši.
“Ma da, vidjeli su ga neki planinari koji su svratili do Newtona. Misliš da se stvarno pojavio neki divovski mutirani grizli?”
Čelo mu se naboralo. “Pojavilo se nešto. Drži se blizu mjesta, u redu?”
“Dobro, dobro”, brzo sam rekla. Nisam imala dojam da ga je to posve smirilo.
“Charlie postaje sumnjičav”, požalila sam se Jacobu kad sam ga u petak pokupila nakon nastave.
“Možda bi bilo bolje da se ostavimo motora.” Opazio je da negodujem, pa je dodao: “Barem na tjedan dana, recimo. Možeš valjda izdržati tjedan dana bez odlazaka u bolnicu, je l’ tako?”
“Pa što ćemo onda raditi?”, potužila sam se.
Vedro se osmjehnuo. “Što god želiš.”
Porazmislila sam o tome – o tome što želim.
Bilo mi je mrsko izgubiti makar i te kratke sekunde bliskosti s uspomenama koje ne bole – koje dolaze same od sebe, bez svjesnog prisjećanja. Ako ne mogu imati motore, morat ću naći drugi pristup opasnosti i adrenalinu, a to će tražiti ozbiljno razmišljanje i kreativnost. Bilo bi mi mrsko dotad besposličariti. Što ako opet padnem u depresiju, čak i uz Jakea? Moram se nečim zaokupiti.
Možda postoji neki drugi način, neki drugi recept... neko drugo mjesto.
Nisam trebala otići do kuće, to sigurno. Ali njegova je nazočnost sigurno negdje ostala, negdje osim duboko u meni. Sigurno postoji neko mjesto gdje će mi on djelovati stvarnije nego među svim ovim poznatim prizorima, prepunim drugih ljudskih uspomena.
Mogla sam se sjetiti jednog mjesta gdje bi to moglo biti tako. Jednog mjesta koje će uvijek pripadati njemu i nikom drugom. Čarobnog mjesta, prepunog svjetlosti.
Prekrasnog proplanka koji sam vidjela samo jednom u životu, obasjanog suncem i svjetlucanjem njegove kože.
Postojala je golema mogućnost da mi se to obije o glavu – možda bude opasno bolno. Grudi su me šuplje zaboljele već i na samu pomisao. Bilo mi je teško ostati mirna, ne odati se. Ali, sigurno bih barem ondje, ako nigdje drugdje, mogla čuti njegov glas. A Charlieju sam
već rekla da planinarim...
“Što si se tako sva unijela u misli?”, upitao me Jacob.
“Pa...”, polako sam progovorila. “Jedanput sam našla to jedno mjesto u šumi – nabasala sam na njega dok sam, eh, planinarila. Malen proplanak, nešto predivno.
Ne znam bih li ga opet mogla sama pronaći. Sigurno bi mi trebalo nekoliko pokušaja...”
“Možemo se poslužiti kompasom i topografskom mrežom”, susretljivo je rekao Jacob sa samopouzdanjem.
“Znaš li odakle si krenula?”

“Da, odmah ispod početka staze na kraju ceste sto deset. Išla sam uglavnom na jug, mislim.”
“Kul. Naći ćemo ga.” Kao i uvijek, Jacob je bio spreman na sve što želim. Ma kako čudno to bilo.
I tako sam u subotu popodne prvi put obula svoje nove planinarske čizme – kupljene tog jutra, kad sam prvi put iskoristila zaposlenički popust od dvadeset posto – uzela novu topografsku kartu Olimpijskog poluotoka i odvezla se u La Push.
Nismo smjesta počeli; Jacob je prvo legao preko poda dnevne sobe – ispunivši cijeli prostor – i punih dvadeset minuta iscrtavao složenu mrežu preko ključnog dijela karte, dok sam ja sjedila na rubu kuhinjske stolice i pričala s Billyjem. Billy se nije ni najmanje zabrinjavao zbog naše nakane da odemo u divljinu. Iznenadilo me što mu je Jacob rekao kamo idemo, s obzirom na strku koju su ljudi dizali oko dojava o medvjedima. Htjela sam zamoliti Billyja da ne spominje to Charlieju, ali bojala sam se da zahtjevima samo ne izazovem suprotnu reakciju.
“Možda vidimo onog supermedvjeda”, našalio se Jacob, ne dižući pogled s risanja.
Brzo sam pogledala prema Billyju, bojeći se da će reagirati kao Charlie.
Ali Billy se samo nasmijao sinu. “Možda onda bolje ponesite staklenku meda, za svaki slučaj.”
Jake se zahihotao. “Nadam se da možeš brzo trčati u novim čizmama, Bella. Jedna mala staklenka neće dugo zaokupiti gladnog medvjeda.”
“Moram samo biti brža od tebe.”
“Puno sreće s tim!”, rekao je Jacob i zakolutao očima, slažući kartu. “Idemo.”
“Lijepo se provedite”, prigušeno je kazao Billy i otišao u kolicima prema hladnjaku.
Nije bilo teško živjeti s Charliejem, ali imala sam dojam da je Jacobu još lakše nego meni.
Odvezla sam se na sami kraj zemljane ceste i stala kraj markacije na početku planinarske staze. Odavno već nisam bila ovdje, pa mi je želudac nervozno reagirao. Ovo možda ispadne vrlo loše. Ali vrijedit će, uspijem li čuti njega.
Izašla sam i pogledala gusti zid zelenila.
“Išla sam ovuda”, promrmljala sam i pokazala ravno naprijed.
“Hmm”, promrsio je Jake. “Što je?”
Pogledao je kamo sam mu pokazala, pa u jasno markiranu stazu, pa natrag.
“Mislio sam da bi bar ti išla markiranim putem.”
“Ne ja.” Blijedo sam se osmjehnula. “Ja sam ti buntovnica.”
Nasmijao se, a onda izvadio kartu.
“Samo trenutak.” Vješto je uzeo kompas u ruku i okrenuo kartu, orijentirajući je prema sjeveru.
“Okej – prva crta na mreži. Idemo po njoj.”
Bilo mi je jasno da usporavam Jacoba, ali nije se bunio.
Nastojala sam ne prisjećati se svog zadnjeg prolaska ovim dijelom šume, u vrlo drugačijem društvu. Obične uspomene još su mi prijetile. Ako im dopustim da mi se omaknu, bit ću prisiljena čvrsto se stisnuti oko prsa da se ne raspadnem, hvatajući zrak, a kako ću to onda objasniti Jacobu?
Nije mi bilo tako teško usredotočiti se na sadašnjost kao što sam mislila. Šuma je uvelike sličila svakom drugom dijelu poluotoka, a Jacob je stvarao uvelike drugačije raspoloženje.
Vedro je zviždukao neku nepoznatu melodiju, mahao rukama i s lakoćom se kretao kroz gusto raslinje. Sjene mi nisu izgledale onoliku tamno kao inače. Ne u društvu mog osobnog sunca.
Jacob je svakih nekoliko minuta pogledavao na kompas, držeći nas na pravcu jedne od zrakastih osi njegove mreže. Stvarno je izgledao kao da zna što radi. Došlo mi je da ga pohvalim, ali zaustavila sam se na vrijeme.
Bez sumnje bi na to dodao još nekoliko godina svojoj prenapuhanoj dobi.
Misli su mi vrludale u hodu, pa sam postala znatiželjna.
Nisam zaboravila onaj naš razgovor kraj priobalnih stijena – čekala sam da ga opet spomene, ali činilo mi se da do toga neće doći.
“Hej... Jake?”, upitala sam ga s oklijevanjem.
“Da?”
“Kako stoje stvari... s Embryjem? Je li se počeo opet normalno ponašati?”
Jacob je još minutu samo šutio, grabeći dugim koracima dalje. Kad se odmaknuo oko tri metra od mene, zastao je i pričekao me.
“Ne. Ne ponaša se opet normalno”, rekao je Jacob, spuštajući kutove usana, kad sam ga sustigla. Nije počeo ponovno hodati. Smjesta sam požalila što sam načela tu temu.
“Još je sa Samom.”
“Aha.”
Obgrlio me rukom oko ramena, a izgledao je tako obuzeto brigama da je nisam vedro odmaknula sa sebe, kao što bih u drugačijim okolnostima možda učinila.
“Još te onako čudno gledaju?”, napola sam prošaptala.
Jacob se zagledao u drveće. “Koji put.”
“A Billy?”
“Koristan kao i uvijek”, rekao je ogorčenim, ljutitim glasom koji me zabrinuo.
“Naš kauč uvijek ti je na raspolaganju”, ponudila sam mu.Nasmijao se, prekidajući neprirodnu natmurenost.
“Ali pomisli samo u kakav položaj bi to dovelo Charlieja – kada Billy nazove policiju da prijavi moju otmicu.”
I ja sam se nasmijala, sretna što je Jacob opet onaj stari.
Stali smo kad je Jacob rekao da smo prešli deset kilometara, pošli jedno kratko vrijeme poprijeko na zapad, a onda se vratili susjednim pravcem na njegovoj mreži.
Sve je izgledalo potpuno jednako kao i pri odlasku, a ja sam imala osjećaj da je moja blesava potraga više-manje osuđena na neuspjeh. Toliko sam i priznala kad se počelo mračiti, kad je dan bez sunca počeo prelaziti u noć bez zvijezda, ali Jacob je imao više vjere u uspjeh.
“Dokle god si sigurna da nam je polazna tačka tačna...”
Pogledao je u mene.
“Da, sigurna sam.”
“Onda ćemo ga naći”, obećao mi je, dohvatio mi ruku i povukao kroz gust izboj paprati. S druge strane stajao je kamionet. Ponosno je pokazao prema njemu.
“Pouzdaj se u mene.”
“Dobar si”, priznala sam mu. “Samo, idući put ponijet ćemo baterijske svjetiljke.”
“Ubuduće planinarimo samo nedjeljom. Nisam znao da si tako spora.”
Istrgnula sam ruku iz njegove i srdito otišla na vozačko mjesto, dok se on cerekao mojoj reakciji.
“Onda, voljna si za drugi pokušaj sutra?”, upitao me, smještajući se na suvozačko sjedalo.
“Svakako. Osim ako radije ne želiš poći bez mene, da te ne usporavam svojim sakatim tempom.”
“Preživjet ću”, rekao mi je sa samopouzdanjem.
“Samo, ako opet krenemo u planinarenje, možda bi bilo dobro da nabaviš obloge. Kladim se da sada itekako dobro osjećaš te nove čizme.”
“Pomalo”, priznala sam mu. Činilo mi se da imam više žuljeva nego što mi može stati na stopalo.
“Nadam se da ćemo sutra vidjeti tog medvjeda. Malo sam razočaran zbog toga.”
“Da, i ja sam”, sarkastično sam se složila. “Možda nam se sutra posreći, pa nas nešto proždre!”
“Medvjedi ne žele jesti ljude. Nismo im naročito ukusni.” Iscerio se prema meni u mračnoj kabini. “Naravno, ti bi možda mogla biti iznimka. Kladim se da si jako ukusna.”
“Ma baš ti hvala”, rekla sam i pogledala u stranu. Nije bio prvi koji mi to kaže.