7. PONAVLJANJE
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Nisam bila sigurna kojeg vraga radim ovdje.
Nastojim li ja to sebe otjerati natrag u zombijevsku obamrlost? Zar sam postala mazohist – stekla sklonost prema mučenju? Trebala sam se odvesti ravno dolje u La Push. Uz Jacoba sam se osjećala mnogo, mnogo zdravije.
Ovo mi nije bio zdrav potez.
Ali nastavila sam polako voziti obraslim prilaznim putem što je zavijao kroz drveće nadvijeno nada me kao zeleni, živi tunel. Ruke su mi se tresle, pa sam čvršće stegnula upravljač.
Znala sam da je mora donekle razlog ovom postupku; sad kad sam se stvarno probudila, ništavilo onog sna tištalo mi je živce kao pas što glođe kost. Imala sam što potražiti. Nedosežan i nemoguć, nemaran i nehajan... ali on je tamo negdje, gdje god već bio. Morala sam u to vjerovati.
Drugi je razlog bio čudan osjećaj ponavljanja koji sam danas osjetila u školi, podudarnost datuma. Dojam da počinjem ispočetka – da bi možda moj prvi dan u školi tako prošao da sam tog popodneva doista bila najneobičnija osoba u kantini.
Riječi su mi bezvučno prolazile glavom, kao da ih čitam, umjesto da slušam kako se izgovaraju: Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao.
Lagala sam sebi kad sam povod svom dolasku ovamo razdijelila samo na dva dijela. Nisam htjela priznati onaj najsnažniji poriv. Jer bio je mentalno neuračunljiv.
Ruku na srce, htjela sam opet čuti njegov glas, kao u onoj čudnoj obmani u petak navečer. U tom kratkom trenutku, kad mu je glas dopro ne iz mog svjesnog pamćenja, nego iz nekog drugog dijela mene, kad mu je glas bio savršen i tečan kao med, a ne tek blijedi odjek koji bi mi sjećanje obično podastrlo, mogla sam ga se sjećati bez boli. Nije to potrajalo; bol me sustigla, kao što će
me sigurno sustići i nakon ovog blesavog poteza. Ali ti dragocjeni trenuci kad ga mogu opet čuti neodoljivo su me mamili. Morala sam nekako ponoviti to iskustvo... ili napadaj, bolje rečeno.
Nadala sam se da je déjà vu ključan. Zato sam krenula prema njegovoj kući, gdje nisam bila još od svoje zlosretne proslave rođendana, prije toliko mjeseci.
Gusto, gotovo prašumsko raslinje polako je puzalo kraj mojih prozora. Put je zavijao li zavijao. Ubrzala sam, postajući nervozna. Koliko se dugo ja to već vozim?
Zar nisam već trebala stići do kuće? Prilazni put bio je tako zarastao da ga nisam mogla prepoznati.
Što ako je ne uspijem naći? Zadrhtala sam. Što ako uopće nema opipljiva dokaza?
A onda je naišao procjep u drveću koji sam tražila, makar ne onako istaknut kao prije. Raslinju tu nije dugo trebalo da zauzme svaki pedalj nebranjene zemlje. Visoka paprat raširila se travnjakom oko kuće, tiskajući se oko cedrovih debala, čak i oko širokog trijema. Izgledalo je kao da su tratinu poplavili zeleni, pernati valovi do visine struka.
I kuća je bila tu, ali nije bila kao prije.
Premda se izvana ništa nije promijenilo, praznina je vrištala iz pustih prozora. Bilo je jezivo. Prvi put otkako sam vidjela tu prekrasnu kuću, izgledala je kao stanište kakvo dolikuje vampirima.
Naglo sam zakočila i pogledala u stranu. Bojala sam se prići bliže.
Ali ništa se nije dogodilo. Nisam začula nikakav glas u glavi. Tako sam ostavila motor da radi i iskočila u more paprati. Možda ako priđem, kao u petak navečer...
Polako sam krenula prema golom, ispražnjenom pročelju, dok mi je kamionet utješno brundao iza leđa. Zastala sam pred stubama trijema, jer tu nije bilo ničega. Ni traga zaostalom osjećaju njihova boravka... njegova boravka.
Kuća je čvrsto stajala, ali malo mi je značila. Svojim opipljivim postojanjem neće suzbiti ništavilo iz noćnih mora.
Nisam prišla bliže. Nisam htjela pogledati kroz prozore.
Nisam bila sigurna što bi mi bilo teže vidjeti. Ako su sobe prazne, ako prazno ječe od poda do stropa, to će me svakako zaboljeti. Kao na bakinom pogrebu, kad je majka tražila da ostanem vani dok je lijes bio otvoren.
Rekla mi je da ne moram vidjeti baku takvu, sjećati je se takve, umjesto žive.
Ali zar ne bi bilo gore da nema nikakve promjene?
Da kaučevi stoje gdje sam ih zadnji put vidjela, da su slike na zidovima – još gore, da je glasovir još na svom niskom podiju? Jedino kad od kuće više ne bi bilo ni traga osjećala bih se gore nego da vidim kako ih nikakva imovina nije vezivala uz ovo mjesto. Da je sve ostalo iza njih, netaknuto i zaboravljeno.
Baš poput mene.