6. PRIJATELJI

Motocikle nije trebalo pomnije skrivati nakon što smo ih jednostavno smjestili u Jacobovu radionicu. Billy nije mogao u kolicima prijeći neravno zemljište između nje i kuće.
Jacob je smjesta počeo rastavljati na komade prvi motor – onaj crveni, namijenjen meni. Otvorio je suvozačka vrata golfa da sjednem na sjedalo, umjesto na zemlju. Jacob je pri radu veselo čavrljao, a ja sam samo najkraćim odgovorima održavala razgovor. Obavijestio me kako mu ide u drugom razredu srednje, opisao mi satove koje pohađa i svoja dva najbolja prijatelja.
“Quil and Embry?”, upala sam mu u riječ. “Neobična imena.”
Jacob se zacerekao. “Quil je obiteljsko ime, a Embry je, mislim, dobio ime prema zvijezdi sapunica. Samo, ništa ne smijem reći. Prljavo se bore kad im se spomenu imena – dvojica na jednoga.”
“Dobri neki prijatelji.” Podigla sam obrvu.
“Ne, doista jesu. Dokle god im ne kritiziraš imena.”
Uto se izdaleka začuo poziv. “Jacobe?”, viknuo je neko.
“Je li to Billy?”, upitala sam ga.
“Ne.” Jacob je pognuo glavu, i učinilo mi se da je porumenio pod smeđom kožom. “Mi o vuku”, promrsio je, “a vuk na vrata.”
“Jake? Unutra si?” Vikanje je sada dopiralo iz veće blizine.
“Jesam!”, doviknuo je Jacob i uzdahnuo.
Pričekali smo u kratkoj tišini, sve dok se dva momka tamne kože nisu pojavila iza ugla radionice.
Jedan je bio vitak, visok gotovo kao Jacob. Crna mu je kosa dopirala do brade, s razdjeljkom na sredini; jednu je stranu zataknuo za lijevo uho, dok mu je desna slobodno visila. Niži je dečko bio zbijeniji. Bijela mu se majica napinjala preko dobro razvijenih prsa, a činilo se da je zlurado svjestan te činjenice. Kosa mu je bila tako kratka da je gotovo djelovala obrijano.
Obojica su zastala kad su me opazili. Mršavi je brzo pogledao u Jacoba, pa u mene, dok je mišićavi samo stao zuriti u mene, a osmijeh mu se polako raširio licem.
“Hej, dečki”, pozdravio ih je Jacob mlako.
“Hej, Jake”, rekao je niži, ne odmičući pogled od mene. Morala sam se na to i ja osmjehnuti, koliko se vragolasto smješkao. A nato mi je namignuo. “Hej, dušo.”
“Quile, Embry – ovo je moja prijateljica Bella.”
Quil i Embry, još nisam znala koji je koji, razmijenili su značajan pogled.
“Charliejeva mala, je l’ tako?”, upitao me mišićavi i ispružio ruku.
“Tako je”, potvrdila sam mu dok smo se rukovali.
Držao me čvrsto; činilo mi se da napinje biceps.
“Ja sam Quil Ateara”, važno je izjavio prije nego što će mi pustiti ruku.
“Drago mi je, Quile.”
“Hej, Bella. Ja sam Embry, Embry Call – makar si to vjerojatno i sama zaključila.” Embry mi se stidljivo osmjehnuo i mahnuo jednom rukom, koju je zatim tutnuo
u džep traperica.
Kimnula sam. “Drago mi je, također.”
“Onda, što ima kod vas dvoje?”, upitao je Quil, i dalje gledajući u mene.
“Bella i ja mislimo popraviti ove motore”, neprecizno im je objasnio Jacob. Ali motori su očito bili čarobna riječ. Oba dečka prišla su da pogledaju čega se to Jacob prihvatio, zasipajući ga upućenim pitanjima. Mnoge riječi kojima su se služili nisu mi bile poznate, pa sam zaključila da bih morala imati Y-kromozom da istinski shvatim što je to tu tako uzbudljivo.
Još su bili uživljeni u razgovor o dijelovima i komadima kad sam shvatila da se moram vratiti kući prije nego što se Charlie tamo pojavi. Uzdahnula sam i izvukla se iz golfa.
Jacob me pogledao s isprikom u očima. “Dosadni smo ti, je l’ tako?”
“Ma ne.” I nisam lagala. Bilo mi je ugodno – kako čudno. “Samo trebam Charlieju skuhati večeru.”
“O... pa, čuj, večeras ću ih sasvim rastaviti, da znam što nam sve treba da ih počnemo ispočetka sastavljati. Kada bi htjela da opet radimo na njima?”
“Mogu se vratiti sutra?” Nedjelje su mi bile životna pokora. Zadaće mi nikad ne bi ispunile vrijeme.
Quil je bubnuo Embryja ramenom u ruku, pa su se iscerili jedan drugome.
Jacob se oduševljeno osmjehnuo. “To bi bilo super!”
“Ako sastaviš popis, možemo otići kupiti dijelove”, predložila sam mu.

Jacobovo se lice malo objesilo. “Još uvijek nisam siguran da bi ti trebala platiti baš sve.”
Odmahnula sam glavom. “Nema šanse. Ja sam ovdje sponzor. Ti samo trebaš uložiti rad i znanje.”
Embry je zakolutao očima prema Quilu.
“Nikako mi se to ne čini u redu”, odmahnuo je Jacob glavom.
“Jake, da ih odnesem mehaničaru, što misliš, koliko bi mi naplatio?”, istaknula sam mu.
Nasmiješio se. “Okej, isplati ti se.”
“Da ne spominjemo satove vožnje”, dodala sam.
Quil se široko iscerio prema Embryju i šapnuo mu nešto što nisam uspjela čuti. Jacob je naglo ispružio ruku i ćušnuo Quila. “E sad je dosta, van”, promrsio je.
“Ne, zbilja, moram kući”, usprotivila sam se i krenula prema vratima. “Vidimo se sutra, Jacobe.”
Čim sam nestala s vidika, čula sam kako Quil i Embry uglas viču: “Opaaaaa!”
Zatim se začulo kraće koškanje, popraćeno povicima
“Jao!” i “Hej!”
“Ako sutra bilo ko od vas dvojice makar i malim prstom stane na moju zemlju...”, čula sam kako im Jacob prijeti. Glas mu se izgubio kad sam zašla u šumicu.
Tiho sam se zahihotala. Čuvši to, razrogačila sam oči u čudu. Pa ja se to smijem, doslovce smijem, a niko me ne gleda. Osjetila sam takvu lakoću da sam se opet nasmijala, čisto da mi osjećaj potraje.
Uspjela sam stići kući prije Charlieja. Kad je ušao u kuću, upravo sam vadila pečeno pile iz tepsije i stavljala ga na hrpu papirnatih ručnika.
“Hej, tata.” Široko sam mu se osmjehnula.
Šok mu je preletio licem prije nego što se uspio pribrati.
“Hej, srce”, rekao je nesigurnim glasom. “Jesi li se lijepo provela s Jacobom?”
Počela sam stavljati hranu na stol. “Da, jesam.”
“Pa, to mi je drago čuti.” Još uvijek je bio oprezan.
“Što ste vas dvoje radili?”
Sad je na meni bio red da budem oprezna. “Otišla sam s njim u garažu i gledala ga kako radi. Jesi li znao da svojeručno sastavlja folksvagen?”
“Aha, mislim da mi je Billy to spomenuo.”
Ispitivanje je iz nužde prestalo kad je Charlie počeo žvakati, ali i dalje mi je proučavao lice za vrijeme jela.
Nakon večere, zadržala sam se u prizemlju, dvaput počistila kuhinju i zatim polako napisala zadaću u dnevnoj sobi dok je Charlie gledao utakmicu hokeja. Čekala sam najdulje što sam mogla, sve dok Charlie napokon nije spomenuo da je već kasno. Kada nisam odgovorila,
ustao je, protegnuo se, te otišao, ugasivši svjetlo za sobom.
Nevoljko sam otišla za njim.
Dok sam se pela na kat, osjećala sam kako se zadnji ostaci današnjeg nenormalnog osjećaja dobre volje cijede iz mene, a nadomješta ih tupi strah od pomisli na ono što ću sada morati proživjeti.
Više nisam bila tupa. Noćas će mi, bez sumnje, biti strašno kao i sinoć. Legla sam na krevet i čvrsto se sklupčala, čekajući nalet. Zažmirila sam i... dok sam trepnula, već je bilo jutro.
Zapanjeno sam se zagledala u blijedu, srebrnkastu svjetlost što mi dopire kroz prozor.
Prvi put u više od četiri mjeseca spavala sam bez snova.
Bez snova i bez vriskova. Nisam mogla odrediti koji je osjećaj snažniji u meni – olakšanje ili ošamućenost.
Nekoliko sam minuta nepomično proležala, čekajući da mi se vrati. Jer nešto mi sigurno stiže. Ako već ne bol, onda tupost. Čekala sam, ali ništa se nije zbilo. Odavno se nisam osjećala tako odmorno.
Nisam se uzdala u to da će ovo potrajati. Ulovila sam ravnotežu na kliskom, oštrom rubu, i neće trebati mnogo da se opet srušim. Sâmo gledanje po mojoj sobi tim odjednom bistrim očima – opažanje kako čudno ona izgleda, preuredno, kao da uopće u njoj ne živim – bilo je opasno.
Odagnala sam tu misao iz svijesti i usredotočila se, pri oblačenju, na to što ću danas opet vidjeti Jacoba. Od te pomisli osjetila sam gotovo... nadu. Možda će biti isto kao i jučer. Možda se neću morati siliti da izgledam kao da slušam, da kimam glavom i smješkam se u prikladnim
trenucima, kao što moram uz sve ostale. Možda... ali neću računati ni da će to potrajati. Neću računati da će biti isto – tako lako – kao jučer. Nemam se namjeru tako izložiti razočaranju.
Za doručkom, Charlie je također bio oprezan. Pokušao je prikriti pažnju kojom me motri, buljeći u jaja na svom tanjuru sve dok ne bi pomislio da ga ne gledam.
“Što planiraš za danas?”, upitao me, proučavajući končić koji mu viri iz ruba manžete kao da ga moj odgovor naročito ne zanima.
“Idem se opet družiti s Jacobom.”
Kimnuo je glavom, ne pogledavši me. “O”, rekao je.
“Smijem li?” Pretvarala sam se da se brinem. “Mogu ostati kod kuće...”
Brzo je podigao pogled, s tračkom panike u očima.
“Ne, ne! Samo ti idi. Harry je ionako rekao da će doći amo da skupa pogledamo utakmicu.”
“Možda bi Harry mogao dovesti i Billyja”, predložila sam. Što manje svjedoka, to bolje.
“To si se sjajno sjetila.”

Nisam bila sigurna je li utakmica samo izgovor da me istjera iz kuće, ali sada je izgledao uvjerljivo uzbuđeno.
Otišao je do telefona dok sam odijevala kabanicu. Osjećala sam se ukočeno s čekovnom knjižicom spremljenom u džep jakne. Inače se nikad nisam služila njome.
Vani je lijevalo kao iz kabla. Morala sam voziti sporije nego što sam htjela; jedva da se vidjelo za duljinu vozila ispred kamioneta. Ali napokon sam se blatnim putevima probila do Jacobove kuće. Nisam ni ugasila motor, a vrata su se već otvorila i Jacob je istrčao s golemim crnim kišobranom.
Pridržao mi ga je iznad vrata dok sam ih otvarala.
“Zvao je Charlie – rekao je da stižeš”, objasnio mi je Jacob sa širokim osmijehom.
Bez napora, bez svjesne naredbe mišićima oko usana, ogovorila sam mu široko se smiješeći cijelim licem. Čudan osjećaj topline navro mi je u grlu, usprkos ledenoj kiši koja mi je zalijevala obraze.
“Bok, Jacobe.”
“Dobro si se sjetila da pozoveš i Billyja da dođe.” Podigao je dlan da mu dadem pet.
Morala sam se tako protegnuti da mu pljesnem dlan da se nasmijao. Harry je stigao po Billyja već koju minutu zatim. Jacob me proveo u kratak obilazak svoje sobice dok je čekao da ostanemo sami.
“I onda, kamo ćemo, majstore moj?”, upitala sam ga čim su se vrata zatvorila za Billyjem.
Jacob je izvukao presavijeni papirić iz džepa i izgladio ga. “Počet ćemo na otpadu, možda nam se posreći. Ovo bi moglo biti malo skupo”, upozorio me. “Na motorima će trebati dosta posla da opet prorade.” Nisam izgledala dovoljno zabrinuto, pa je nastavio. “Riječ je o više od
sto dolara.”
Izvadila sam čekovnu knjižicu, mahnula njome kao lepezom i zakolutala očima. “Pokriveni smo.”
Dan je protekao vrlo čudno. Bilo mi je zanimljivo.
Čak i na otpadu, po gustoj kiši i blatu do koljena. Isprva sam se pitala nije li to tek posljedica gubitka tuposti, ali to mi nije bilo dovoljno objašnjenje.
Polako sam pomišljala da je to uglavnom zbog Jacoba.
Nije to bilo samo zato što je uvijek bio tako sretan što me vidi, ni zato što me nije gledao krajičkom oka, očekujući da vidi nešto što će dokazati da sam luda ili deprimirana. Nije to bilo nimalo vezano uz mene.
Bilo je to zbog samog Jacoba. Jacob je naprosto bio trajno sretna osoba; tu je sreću nosio sa sobom kao auru i dijelio je sa svakim u blizini. Kao prizemljeno sunce, kad bi mu se neko našao u orbiti, Jacob ga je grijao. Bio je to prirodan dio onoga ko on jest. Jasno da sam jedva čekala da ga vidim.
Nisam se uspaničila kao što sam trebala čak ni kad je spomenuo zjapeću rupu na upravljačkoj ploči.
“Linija ti se pokvarila?”, upitao me.
“Aha”, slagala sam mu.
Opipao je unutrašnjost šupljine. “Ko ju je izvukao? Ima puno štete...”
“Sama sam je”, priznala sam.
Nasmijao se. “Možda bi bolje bilo da se ne pačaš previše u motocikle.”
“Nema problema.”
Jacob je ustvrdio da nam se na otpadu posrećilo. Jako se uzbudio kad je našao nekoliko komada savijenog metala, crnih od masti; mene se samo dojmilo što uopće prepoznaje što bi oni trebali biti.
Odande smo otišli u Checkerovu trgovinu autodijelova u Hoquiamu. U mom kamionetu, vožnja po zavojitoj cesti na jug trajala je više od dva sata, ali uz Jacoba je vrijeme brzo prolazilo. Čavrljao je o prijateljima i školi, a ja sam mu sa zanimanjem postavljala pitanja, stvarno želeći čuti što će mi reći.
“Samo ja govorim”, požalio se nakon duge priče o silnoj frci koju je Quil stvorio kad je pitao stalnu djevojku jednog maturanta da izađe s njim. “A da ti malo preuzmeš riječ? Što ima nova u Forksu? Sigurno je uzbudljivije nego u La Pushu.”
“Varaš se”, uzdahnula sam. “Stvarno nema ničega. Tvoji su prijatelji daleko zanimljiviji od mojih. Sviđaju mi se tvoji prijatelji. Quil je smiješan.”
Namrštio se. “Mislim da se i ti Quilu sviđaš.”
Nasmijala sam se. “Malo je premlad za mene.”
Jacob se namrštio još dublje. “Nije on toliko mlađi od tebe. Samo godinu i nekoliko mjeseci.”
Stekla sam dojam da više ne govorimo o Quilu. Zadržala sam opušten ton, zadirkujući ga. “Jasno, ali, ako uzmemo u obzir razliku u zrelosti između dečki i cura, zar se to ne bi trebalo računati u psećim godinama? Koliko bih ja onda bila starija, dvanaest godina?”
Nasmijao se i zakolutao očima. “Okej, ali ako misliš biti tako izbirljiva, onda moraš uzeti u obzir i razmjernu veličinu. A ti si tako sitna da ću ti morati smanjiti ukupni iznos za deset godina.”

“Sto šezdeset četiri je savršeno prosječna visina”, šmrknula sam. “Nisam ti kriva što si nakazan.”
Nastavili smo se tako prepucavati sve do Hoquiama, vodeći i dalje raspravu o pravoj formuli za određivanje životne dobi – izgubila sam još dvije godine jer ne znam promijeniti gumu, ali vratila sam jednu jer vodim račune u kući – a onda smo stigli do Checkera, pa se Jacob opet morao usredotočiti. Našli smo sve što mu je još nedostajalo s popisa, pa je Jacob vjerovao da će nam današnji ulov omogućiti popriličan napredak.
Kad smo se vratili u La Push, meni su bile dvadeset tri godine, a njemu je bilo trideset – definitivno je vagao sposobnosti u svoju korist.
Ali nisam zaboravila zašto sve to radim. A iako mi je bilo ugodnije nego što bih vjerovala, prvotna mi se želja nije nimalo umanjila. I dalje sam htjela varati. To je bilo suludo, i zbilja me nije bilo briga za to. Bit ću onoliko neodgovorna koliko se u Forksu dade biti. Neću se jedina držati ispraznog sporazuma. Provođenje vremena uz Jacoba pritom je tek neočekivano velika pogodnost.
Billy se još nije bio vratio, pa nismo morali krišom istovariti današnji plijen. Čim smo sve položili na plastični pod kraj Jacobove kutije s alatom, smjesta je prionuo na posao, i dalje pun priče i smijeha dok je prstima stručno prebirao po komadima metala pred sobom.
Jacob je imao zadivljujuće vješte prste. Izgledali su mi preveliki za osjetljive zadatke koje izvode lako i precizno.
Pri radu je izgledao gotovo elegantno. Na nogama je djelovao suprotno; tada bi zbog visine i krupnih stopala bio gotovo jednako opasan kao ja.
Quil i Embry nisu se pojavili. Možda su njegovu jučerašnju prijetnju stvarno ozbiljno shvatili.
Dan je prebrzo prošao. Vani, pred ulazom u garažu, smračilo se prije nego što sam očekivala, a onda smo začuli kako nas Billy zove.
Skočila sam na noge da pomognem Jacobu da pospremi i zastala, ne znajući što smijem taknuti.
“Ma, pusti”, rekao je. “Još mislim raditi kasnije navečer.”
“Samo nemoj zaboraviti zadaću i sve to”, rekla sam, osjećajući blagu grižnju savjesti. Nisam htjela da ima problema zbog ovoga. Taj plan vrijedio je samo za mene.
“Bella?”
Oboje smo naglo podigli glave kad je Charliejev poznati glas dopro kroz šumarak, zvučeći kao da dopire bliže od kuće.
“A, kvragu”, promrsila sam. “Stižem!”, viknula sam prema kući.
“Idemo.” Jacob se osmjehnuo, uživajući u tajnovitosti.
Ugasio je svjetlo, oslijepivši me na trenutak. Jacob me uhvatio za ruku, izvukao iz garaže i proveo kroz šumicu, koracima lako pronalazeći poznatu stazu. Ruka mu je bila gruba, i vrlo topla.
Usprkos stazi, oboje smo se spoticali pri hodu u mraku.
I tako smo se oboje glasno smijali kad nam je kuća izašla na vidik. Smijeh nije prodirao duboko; bio je lagan i površan, ali svejedno ugodan. Bila sam sigurna da Jacob ne opaža natruhu histerije u njemu. Nisam bila navikla na smijeh, pa mi se u isti mah činio kao nešto ispravno i nešto jako pogrešno.
Charlie je stajao pod malim stražnjim trijemom, a Billy je sjedio u vratima iza njega.
“Hej, tata”, oboje smo rekli u isti mah, zbog čega smo opet prasnuli u smijeh.
Charlie se u čudu zagledao o mene, a onda je još opazio i da me Jacob drži za ruku.
“Billy nas je pozvao na večeru”, rekao je je Charlie, sav smeten.
“Moj supertajni recept za špagete. Prenosi se s koljena na koljeno”, smrtno ozbiljno rekao je Billy.
Jacob je frknuo. “Ne bih rekao da ragu postoji baš tako dugo.”
U kući je bila gužva. Došao je i Harry Clearwater, s obitelji – suprugom Sue, koje sam se nejasno sjećala iz djetinjstva, s ljetovanja u Forksu, te dvoje djece. Leah je išla u četvrti razred kao i ja, ali bila je godinu dana starija.
Bila je egzotično lijepa – savršene bakrenaste kože, sjajne crne kose, trepavica poput perušaka – i sva zauzeta.
Kad smo ušli u kuću, bila je na Billyjevom telefonu, s kojeg više nije sišla. Sethu je bilo četrnaest godina; s obožavanjem je upijao svaku Jacobovu riječ.

Bilo nas je previše da svi stanemo za kuhinjski stol, pa su Charlie i Harry iznijeli stolice u dvorište, i svi smo jeli špagete s krila pri slabom svjetlu s Billyjevih otvorenih vrata. Muškarci su razgovarali o utakmici, a Harry i Charlie dogovarali su se za pecanje. Sue je zadirkivala
muža zbog povišenog kolesterola i neuspješno ga nastojala natjerati da od stida pojede nešto zeleno i lisnato. Jacob je pričao uglavnom sa mnom i Sethom, koji bi mu stidljivo upadao u riječ kad god bi mu se učinilo da bi ga Jacob mogao zaboraviti. Charlie me promatrao zadovoljnim, ali opreznim očima, nastojeći pritom biti neupadljiv.
Bilo je glasno, a katkad i zbunjujuće, jer su svi govorili preko svih ostalih, a smijeh jednoj šali prekidao je pričanje druge. Nisam morala puno govoriti, ali stalno sam se smiješila, i to samo zato jer mi je tako odgovaralo.
Nisam htjela otići odande.
Ipak, ovo je bila država Washington, pa je neizbježna kiša napokon prekinula druženje; Billyjeva dnevna soba bila je premala da u njoj nastavimo. Harry je doveo Charlieja ovamo, pa smo se skupa u mom kamionetu odvezli natrag kući. Pitao me kako sam provela dan, a ja sam mu uglavnom rekla istinu – da sam išla s Jacobom tražiti dijelove, a zatim ga gledala kako radi u garaži.
“Misliš da ćeš ga opet posjetiti u dogledno vrijeme?”, upitao me, trudeći se zvučati nehajno.
“Sutra poslije škole”, priznala sam mu. “Ponijet ću zadaću sa sobom, ne brini.”
“Pazi da je ne zaboraviš”, naredio mi je, nastojeći prikriti zadovoljstvo onim što čuje.
Uplašila sam se po povratku kući. Nisam htjela u svoju sobu. Toplina Jacobove bliskosti gubila se, a tjeskoba je bez nje jačala. Bila sam sigurna da neću uspjeti mirno prospavati dvije noći za redom.
Da odgodim odlazak na počinak, provjerila sam email; imala sam novu poruku od Reneé.
Pisala mi je kako je provela dan, kako se učlanila u novi klub čitatelja namjesto tečaja meditacije s kojeg se netom ispisala, kako je tjedan dana radila na zamjeni u drugom razredu, kako joj nedostaju djeca iz vrtića. Napisala je da Philu odgovara novo radno mjesto trenera, te da planiraju otići u Disney World na drugi medeni mjesec.
A ja sam opazila da sve to zvuči kao dnevnički zapis, umjesto kao pismo drugoj osobi. Proželo me kajanje, ostavljajući neugodne žaoke za sobom. Kakva sam ja to kći.
Brzo sam joj odgovorila, komentirajući svaki dio njezinog pisma, pridodajući štošta o sebi – opise druženja uz špagete kod Billyja, kako sam gledala Jacoba dok pravi korisne stvari od komadića metala s divljenjem i blagom zavišću. Nisam spominjala promjenu u ovom pismu
u odnosu na ona koja je primala proteklih mjeseci.
Jedva da sam se sjećala što sam joj napisala koliko prije tjedan dana, ali bila sam sigurna da nije bilo naročito susretljivo.
Što sam više razmišljala o tome, više me pekla savjest; stvarno, sigurno sam je jako zabrinula.
Ostala sam iznimno dugo budna nakon toga, pišući više zadaća nego što je bilo baš nužno. Ali ni manjak sna ni vrijeme provedeno uz Jacoba – gotovo sretno, na površan način – nije moglo odagnati ružan san dvije noći uzastopce.
Probudila sam se dršćući. Jastuk mi je prigušio vrištanje.
Dok se slabo jutarnje svjetlo probijalo kroz maglu na mom prozoru, ukočeno sam ležala u krevetu i nastojala se otresti sna. Sinoć je došlo do male promjene, pa sam se usredotočila na nju.
Sinoć nisam bila sama u šumi. Tamo je bio i Sam
Uley – čovjek koji me odnio sa šumskoga tla one noći na koju nisam mogla svjesno misliti. Bila je to neobična, neočekivana promjena. Tamne su mu oči bile iznenađujuće neprijazne, pune neke tajne koju očito nije htio podijeliti sa mnom. Gledala sam u njega koliko god mi je to mahnita potraga dopuštala; uza svu uobičajenu paniku, bilo mi je nelagodno što je i on tu. Možda je to bilo i stoga što sam krajičkom oka opazila da njegov lik, dok ne gledam u njega, nekako podrhtava i da se mijenja. Pa ipak, samo je stajao i gledao. Za razliku od našeg susreta
u stvarnosti, nije se ponudio da mi pomogne.

Charlie je za doručkom zurio u mene, a ja sam se trudila da ga zanemarim. Valjda sam to i zaslužila. Nisam mogla očekivati da ne brine. Vjerojatno će tjedni morati proći prije no što prestane iščekivati povratak zombija, a ja ću se samo morati truditi da mi to ne smeta. Napokon, i ja bih na njegovom mjestu iščekivala povratak zombija. Dva dana teško da su dovoljna da me se proglasi izliječenom.
U školi je bilo obrnuto. Sad kad sam obraćala pozornost, bilo je očito da me ovdje niko ne gleda.
Sjetila sam se svoga prvog dana u gimnaziji Forks – moje očajničke želje da posivim, da se stopim s mokrim betonom pločnika, kao golemi kameleon. Godinu dana kasnije, kao da mi se to i ostvarilo.
Bilo je kao da me nema. Čak su i nastavnici prelazili pogledom preko moje klupe kao da je prazna.
Cijelo sam jutro osluškivala ljude, ponovno u stanju čuti glasove oko sebe. Pokušala sam pohvatati što ima nova, ali razgovori su bili tako nevezani da sam odustala.
Jessica me nije pogledala kad sam sjela kraj nje na satu algebre.
“Hej, Jess”, rekla sam joj, hineći opuštenost. “Kako si provela ostatak vikenda?”
Sumnjičavo me pogledala. Pa je li stvarno još ljuta?
Ili se samo nema živaca baktati s luđakinjom?
“Super”, odgovorila je i opet se udubila u udžbenik.
“Drago mi je”, promrmljala sam.
Izraz hladno držanje kao da je na neki način bio doslovce tačan. Osjećala sam kako iz rešetki na podu puše topli zrak, ali i dalje mi je bilo zima. Skinula sam jaknu sa svog naslona i opet je obukla.
Čevrti sat nije mi završio na vrijeme, pa je stol za kojim sam uvijek sjedila za vrijeme ručka bio pun kad sam napokon stigla. Tu su bili Mike, Jessica i Angela, Conner, Tyler, Eric i Lauren. Katie Marshall, crvenokosa cura iz drugog razreda koja je živjela odmah iza ugla, sjedila je s Ericom, a Austin Marks – stariji brat dečka koji mi je dao motocikle – bio je do nje. Upitala sam se koliko oni dugo već tu sjede, i nisam se mogla sjetiti je li danas prvi put, ili im je to već uvriježena navika.
Polako sam sama sebi išla na živce. Prošlo polugodište stvarno kao da sam provela u naftalinu.
Niko me nije pogledao kad sam sjela do Mikea, premda je stolica resko zacviljela po linoleumu kad sam je povukla.
Pokušala sam razabrati o čemu razgovoraju.
Mike i Conner pričali su o sportu, pa sam smjesta digla ruke od toga.
“Gdje je Ben danas?”, pitala je Lauren Angelu. Naćulila sam zainteresirano uši. Upitala sam se znači li to da su Angela i Ben još uvijek skupa.
Jedva sam prepoznala Lauren. Ošišala je svu onu plavu kosu, tanku poput kukuruzne svile – sad je nosila tako kratku frizuricu da joj je tjeme bilo ošišano kao u dječaka. Kako čudno od nje. Da sam bar znala razlog za to. Da joj se nije žvakaća guma zaplela u kosu? Da ju nije prodala? Da je nisu svi oni koje je imala naviku tlačiti ulovili iza dvorane i skalpirali? Zaključila sam da ne bi
bilo fer od mene da je sada sudim prema svome ranijem stavu. Ko zna, možda se pretvorila u dragu osobu.
“Ben ima želučanu gripu”, rekla je Angela onim svojim tihim, smirenim glasom. “Nadam se da je to nešto što će proći za dvadeset četiri sata. Sinoć mu je bilo jako loše.”
I Angela je promijenila frizuru. Prerasla je slojeve.
“Što ste vas dvije radile za vikend?”, upitala nas je Jessica, zvučeći kao da je nije briga za odgovor. Kladim se da joj je to samo bio uvod, da može početi priču o sebi. Upitala sam se bi li spomenula Port Angeles dok sjedim dva mjesta dalje? Jesam li tako nevidljiva da nikom ne bi bilo neugodno razgovarati o meni dok sam prisutna?
“Zapravo, mislili smo otići na izlet u subotu, ali... predomislili smo se”, rekla je Angela. U glasu joj je bilo neke napetosti koja mi je privukla pažnju.
Kod Jess to baš i nije bio slučaj. “Baš šteta”, rekla je, spremajući se početi s vlastitom pričom. Ali ja nisam bila jedina koja je pozorno slušala.
“Što se dogodilo?”, znatiželjno je upitala Lauren.
“Pa”, rekla je Angela, s više oklijevanja nego inače, makar je uvijek bila suzdržana, “odvezli smo se na sjever, gotovo do termalnih izvora – ima jedno dobro mjesto otprilike na kilometar i pol uz stazu. Ali, kad smo bili na pola puta donde... vidjeli smo nešto.”
“Vidjeli ste nešto? Što?” Lauren je skupila blijede obrve. Sada mi se činilo da čak i Jess sluša.
“Ne znam”, rekla je Angela. “Mislimo da je to bio medvjed. Crno stvorenje, u svakom slučaju, ali izgledalo nam je... preveliko.”
Lauren je prezirno frknula. “Ma daj, nemoj sad još i ti!” Pogled joj je postao podrugljiv, a ja sam odlučila da joj ne moram davati drugu priliku. Karakter joj se očito nije promijenio onoliko koliko i kosa. “Tyler mi je prošli tjedan pokušao prodati tu foru.”
“Nema medvjeda tako blizu turističkom naselju”, rekla je Jessica, stajući na stranu Lauren.
“Zbilja”, usprotivila se tiho Angela i pogledala u stol.
“Stvarno smo ga vidjeli.”
Lauren se stala cerekati. Mike je i dalje pričao s Connerom, ne obraćajući pažnju na djevojke.

“Ne, ima ona pravo”, nestrpljivo sam se umiješala. “Baš jučer smo imali jednog planinara u trgovini koji je također vidio tog medvjeda, Angela. Rekao je da je bio golem i mrk, i da se nalazio sasvim blizu mjesta, zar ne, Mike?”
Trenutno je zavladala tišina. Svaki par očiju za stolom okrenuo se zgranuto prema meni. Nova djevojka, Katie, zinula je kao da je upravo na svoje oči ugledala eksploziju. Svi su se ukočili.
“Mike?”, promrmljala sam, obamrla od nelagode.
“Sjećaš se onog tipa koji je pričao o medvjedu?”
“J-jasno”, promucao je Mike nakon trenutka-dva.
Nisam znala zašto me tako čudno gleda. Pa razgovaram s njim na poslu, je l’ tako? Nije li tako? Mislila sam da je tako...
Mike je došao sebi. “Aha, bio je jedan tip koji je rekao da je vidio golemog mrkog medvjeda na samoj stazi – većeg od grizlija”, potvrdio je.
“Hmf.” Lauren se okrenula prema Jessici, ukočila ramena i promijenila temu.
“Jesu li ti se javili s USC-ja?”, upitala ju je.
Svi ostali također su pogledali u stranu, osim Mikea i Angele. Angela mi se oprezno osmjehnula, a ja sam joj brže-bolje uzvratila smiješkom.
“Onda, što si ti radila za vikend, Bella?”, upitao me Mike, radoznalo, ali neobično suzdržano.
Svi osim Lauren opet su pogledali u mene, da čuju što ću odgovoriti.
“U petak navečer Jessica i ja otišle smo u Port Angeles u kino. A onda sam subotu popodne i gotovo cijelu nedjelju provela dolje u La Pushu.”
Pogledi su načas prešli na Jessicu, a onda se opet uprli u mene. Jess se ozlojedila. Upitala sam se ne želi li ona to da iko zna da je bila vani sa mnom, ili tek želi sama biti ta koja će ispričati tu priču.
“Koji ste film gledale?”, upitao me Mike, polako se smješkajući.
“Slijepu ulicu – onaj sa zombijima.” Široko sam se, poticajno osmjehnula. Možda se dio štete koju sam počinila ovih prethodnih zombijevskih mjeseci još i dade popraviti.
“Čuo sam da je taj strašan. Je li vam bio?” Mike je žarko želio nastaviti razgovor.
“Bella je morala izaći na kraju, koliko se utronjala”, ubacila se Jessica s posprdnim smiješkom.
Kimnula sam glavom, nastojeći izgledati postiđeno.
“Bio je prilično strašan.”
Mike mi do kraja ručka nije prestao postavljati pitanja.
Ostali su se polako počeli vraćati vlastitim razgovorima, iako su me i dalje često pogledavali. Angela je pričala uglavnom s Mikeom i sa mnom, a kad sam ustala odnijeti pladanj, pošla je za mnom.
“Hvala ti”, rekla je tiho kad smo se udaljile od stola.
“Na čemu?”
“Što si se javila, što si stala na moju stranu.”
“Nema na čemu.”
Zabrinuto me pogledala, ali ne onako uvredljivo, kao da misli da sam skrenula. “Jesi li ti dobro?”
Zbog ovoga sam se odlučila za Jessicu, a ne za Angelu – premda mi je Angela oduvijek bila draža – za subotnji izlazak u kino u ženskom društvu. Angela je bila odviše pronicljiva.
“Nisam sasvim”, priznala sam joj. “Ali malo mi je bolje.”
“Drago mi je”, rekla je. “Nedostajala si mi.”
Lauren i Jessica uto su prošetale pokraj nas, i čula sam kako Lauren glasno šapće: “O, divota jedna. Bella se vratila.”
Angela je zakolutala očima prema njima, i obodrila me smiješkom.
Uzdahnula sam. Bilo mi je kao da opet počinjem ispočetka.
“Koji je danas datum?”, odjednom sam je upitala.
“Devetnaesti januar.”
“Hmm.”
“Zašto pitaš?”, upitala me Angela.
“Jučer je bilo godinu dana od mog prvog dana u ovoj školi”, zamišljeno sam joj rekla.
“Ništa se nije naročito promijenilo”, promrmljala je Angela, gledajući za Lauren i Jessicom.
“Znam”, složila sam se. “Baš sam i ja to pomislila.”