5. VARANJE

“Bella, a da polako kreneš kući?”, predložio mi je Mike, gledajući nekamo u stranu, ne baš u mene. Upitala sam se koliko to već dugo traje, a da nisam primijetila.
Posao je danas popodne kod Newtona slabo išao. Trenutačno su u prodavaonici bila samo dva kupca, poklonika planinarenja, sudeći prema onome o čemu su pričali. Mike im je proteklih sat vremena objašnjavao prednosti i mane dviju vrsta laganih naprtnjača. Ali uzeli su odmor od ozbiljnog razgovora o cijenama i posvetili se pokušajima da nadmaše jedan drugoga najnovijim pričama s gorskih staza.
Ta promjena teme pružila je Mikeu priliku da pobjegne.
“Mogu ja ostati”, rekla sam. Još se nisam uspjela vratiti u zaštitnu ljušturu tuposti, a danas mi se sve činilo neobično blisko i glasno, kao da sam izvadila vatu iz ušiju. Bezuspješno sam pokušavala da ne čujem glasan smijeh dvojice planinara.
“Kad ti kažem”, rekao je zdepasti s narančastom bradom, koja nije odgovarala njegovoj tamnosmeđoj kosi.
“Vidio sam grizlije iz poprilične blizine gore u Yellowstoneu, ali oni su bili mačji kašalj prema ovoj grdosiji.”
Kosa mu je bila slijepljena, a odjeća mu je izgledala kao da je poodavno nije skidao. Ravno s planine.
“Nema šanse. Mrki medvjedi ne izrastu toliki. Ti grizliji koje si vidio bili su vjerojatno mladunčad.” Drugi je bio visok i vitak, preplanula lica vjetrom stvrdnuta u dojmljivo tvrdu kožnatu koru.
“Ozbiljno ti kažem, Bella, čim ova dvojica odustanu, zatvaram dućan”, promrsio je Mike.
“Ako želiš da odem...” Slegnula sam ramenima.
“Na sve četiri, bio je viši od tebe”, ostao je uporan bradonja dok sam skupljala stvari. “Velik kao kuća i crn kao katran. Prijavit ću ga ovdašnjem lovočuvaru. Ljude treba upozoriti – ovo nije bilo gore u planini, pazi. Nego samo nekoliko kilometara od markiranog puta.”
Kožnati se nasmijao i zakolutao očima. “Daj da pogodim – bio si na povratku u civilizaciju? Tjedan dana nisi pojeo poštenu hranu, a ni spavao u krevetu, zar ne?”
“Hej, ovaj, Mike, je l’ tako?”, pozvao je bradonja, gledajući prema nama.
“Vidimo se u ponedjeljak”, promrmljala sam.
“Izvolite”, odgovorio je Mike i okrenuo se.
“Čuj, je li ovdje bilo nekih upozorenja u zadnje vrijeme – o mrkim medvjedima?”
“Nije, gospodine. Ali uvijek je dobro držati se podalje i propisno pohranjivati hranu. Jeste li vidjeli nove posude u koje medvjedi ne mogu prodrijeti? Teški su samo jedan kilogram...”
Vrata su se automatski otvorila i izašla sam na kišu.
Zgurila sam se u kabanici dok sam trčala prema kamionetu. Kiša koja mi je bubnjala o kapuljaču također je zvučala neobično glasno, ali ubrzo je rika motora prigušila sve ostale zvukove.
Nije mi se vraćalo u Charliejevu praznu kuću. Sinoć mi je bilo izuzetno teško, i nisam se željela vraćati na poprište tolike patnje. Čak i nakon što se bol povukla u dovoljnoj mjeri da mogu zaspati, nije bilo gotovo. Kao što sam rekla Jessici nakon filma, uopće nije bilo sumnje da ću imati more.
Sada sam uvijek imala more, svaku noć. Ne zapravo more, ne u množini, jer uvijek je to bila ista mora. Čovjek bi pomislio da će mi dojaditi nakon toliko mjeseci,
da ću oguglati na nju. Ali taj san me svaki put užasnuo, bez iznimke, i prestajao bi tek kad bih se probudila vrišteći.
Charlie više nije dolazio da vidi što je, da me možda neki uljez ne davi ili tako nešto – sad se već privikao na to.
Moja mora vjerojatno ne bi čak ni prepala nekog drugog. Niko tu ne bi iskočio i viknuo: “Bu!” Nije bilo ni zombija, ni duhova, ni manijaka. Nije bilo ničega.
Zapravo, bilo je samo ničega. Samo beskrajnog labirinta drveća prekrivenog mahovinom, tako mirnoga da mi je tišina nelagodno tištala bubnjiće. Bilo je mračno, kao u smiraj oblačnog dana, s tek toliko svjetla da vidim kako se tu nema što vidjeti. Žurila sam tmurnim bespućem, uvijek tražeći, tražeći, tražeći, sve izbezumljenija kako se vrijeme otezalo, nastojeći ići brže, makar sam se od brzine počinjala spoticati... Onda bi došlo do tačke u mom snu – a sad sam već osjećala da stiže, ali nikad se ne bih uspjela probuditi prije nego što me snađe – kad se ne bih mogla sjetiti što ja to tačno tražim. Kad bih shvatila da nemam što tražiti, da nemam što naći. Da tu nikad nije ni bilo ničega više osim ove prazne, sumorne šume, i da nikad neće ni biti ničega više za mene... ničega do ničega...

Obično bi na tom mjestu počelo vrištanje.
Nisam marila za to kamo vozim – samo sam lutala praznim, mokrim pokrajnjim cestama dok sam izbjegavala put koji bi me odveo kući – jer nisam imala kamo otići.
Poželjela sam opet osjetiti onu tupost, ali nisam se sjećala kako mi je to prije pošlo za rukom. Mora me tištala i tjerala da mislim na stvari koje će me boljeti. Već kad sam uzdrhtalo odagnala te prizore od sebe, osjetila sam kako mi se oči ispunjavaju suzama, a rubovi rupe u grudima počinju me peći. Maknula sam jednu ruku s upravljača i obavila je oko svoga trupa, da mi se ne
raspadne.
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao. Te riječi su mi prolijetale glavom, lišene savršene jasnoće moje sinoćnje halucinacije. Bile su to samo riječi, bezvučne, poput teksta na stranici. Samo riječi, ali širom su mi rasparale rupu, pa sam čvrsto zakočila, znajući da ne smijem voziti
ovako nemoćna.
Presavinula sam se, pritisnuvši lice o upravljač i nastojeći disati bez pluća.
Upitala sam se koliko to može ovako potrajati. Možda ću jednoga dana, godinama dalekog – samo kad bi mi se bol smanjila do podnosive mjere – moći sagledati te malobrojne, kratke mjesece koji će uvijek biti najbolji u mom životu. A, uspije li bol ikada oslabiti u tolikoj
mjeri da mi to omogući, bila sam sigurna da ću mu biti zahvalna na svakom trenutku koji mi je podario. Što je bilo više nego što sam tražila, više nego što sam zaslužila.
Možda ću to jednoga dana moći tako doživjeti.
Ali što ako mi ova rupa nikada nimalo ne zaraste?
Ako mi rasparani rubovi nikada ne zacijele? Ako je šteta trajna i nepovratna?
Čvrsto sam se obujmila. Kao da nikad nije ni postojao, pomislila sam u očaju. Kakvog li glupog i nemogućeg obećanja! Može on ukrasti moje slike i oduzeti mi svoje poklone, ali stvari time neće vratiti na ono gdje su bile prije nego što sam ga upoznala. Materijalni dokazi najbeznačajniji su dio te jednadžbe. Ja sam se promijenila, iznutra se izmijenila gotovo do neprepoznatljivosti.
Čak i izvana izgledam drugačije – blijeda u licu, praktički bijela, izuzev ljubičastih kolobara koje su mi more ostavile pod očima. Oči su mi spram bljedunjave kože bile dovoljno tamne da bi me se – kad bih bila lijepa, i gledana izdaleka – sada možda čak moglo zamijeniti za vampiricu. Ali nisam bila lijepa, i vjerojatno sam izgledala sličnije zombiju.
Kao da nikad nije ni postojao? Kako suludo. Nikad ne bi mogao održati to obećanje, obećanje koje je prekršio čim ga je dao.
Lupila sam glavom o upravljač ne bih li odvratila pažnju od ove oštrije boli.
Sad mi je postalo glupo što sam se uopće brinula oko održavanja svojeg obećanja. Gdje je logika u držanju sporazuma koji je suprotna strana već prekršila?
Koga briga hoću li biti neodgovorna i glupa? Nema razloga da izbjegavam neodgovornost, nema razloga zašto ne bih smjela izvoditi gluposti.
Mračno sam se nasmijala sama sebi, i dalje jedva dolazeći do daha. Neodgovorno ponašanje u Forksu – eto istinski bezizglednog pojma.
Mračna mi je šala odvratila misli, što mi je pak olakšalo bol. Počela sam lakše disati, i uspjela se nasloniti na sjedalo. Premda je danas bilo hladno, čelo mi je bilo mokro od znoja.
Usredotočila sam se na tu svoju beznadnu ideju da ne padnem ponovno u neizdržive uspomene. Za neodgovorno ponašanje u Forksu valjalo bi mi biti itekako kreativna – možda više nego što mogu. Ali kad bih samo našla neki način... Možda bih se bolje osjećala da se, posve sama, čvrsto ne držim prekršenog sporazuma. Da sam i ja vjerolomna.
Ali kako da varam u svojoj strani dogovora, ovdje, u ovom bezazlenom mjestašcu? Naravno, Forks nije oduvijek bio tako bezazlen, ali sada je bio upravo onakav kakav je oduvijek i izgledao. Dosadan i siguran.
Dugo sam se zagledala kroz vjetrobran, dok su mi se misli sporo vukle – nikako nisam uspijevala nagnati te misli na neki zaključak. Ugasila sam motor, koji je tugaljivo stenjao nakon što je tako dugo radio u leru, i izašla na kišicu.
Hladne kišne kapi cijedile su mi se kroz kosu i zatim slijevale niz obraze kao slatkovodne suze. Pomogle su mi da razbistrim glavu. Treptanjem sam otrla vodu iz očiju, tupo gledajući preko ceste.
Nakon minute takvog zurenja shvatila sam gdje sam.
Parkirala sam se nasred sjevernog traka avenije Russell.
Stajala sam pred kućom Cheneyjevih – kamionetom sam im zapriječila prilaz – a preko puta njih živjeli su Marksovi. Znala sam da moram premjestiti kamionet, kao da i da bih trebala otići kući. Nije bilo u redu da ovako lutam, smetena i onesposobljena, kao prava prijetnja na ulicama Forksa. Uostalom, neko će me ubrzo primijetiti i prijaviti Charlieju.

Kad sam duboko udahnula i pripremila se otići, za oko mi je zapao natpis u dvorištu Marksovih – običan veliki komad kartona oslonjen o stup poštanskog sandučića, ispisan crnim, velikim slovima.
Sreća se katkad nasmiješi.
Slučajnost? Ili je tako moralo biti? Nisam znala, ali pomisao da je to nekako bilo suđeno djelovala mi je malo smiješno. Da stari motocikli što trunu pred kućom Marksovih uz rukom ispisani natpis na prodaju u zatečenom stanju služe nekoj višoj svrsi samim time što postoje tu, baš gdje mi trebaju.
Znači, možda mi se nije nasmiješila sreća. Možda naprosto postoje svakojaki načini da se neodgovorno ponaša, a ja sam ih tek sada počela opažati.
Neodgovorno i glupo. Tim je riječima Charlie obožavao opisivati vožnju na motociklima.
Charlie na poslu nije doživljavao onoliko uzbuđenja kao policajci u većim gradovima, ali zvali su ga na uviđaje prometnih nesreća. Uz duge, mokre poteze autoceste što vijugaju i zavijaju šumom, s jednom slijepom tačkom iza druge, takvih uzbuđenja nije manjkalo. Ali čak i uz goleme kamione za prijevoz brvana što nalijeću na zavoje, ljudi su većinom ostajali na nogama. Iznimka u tom pravilu bili su često motociklisti, i Charlie je vidio previše žrtava, najčešće mladih, raspljeskanih po kolniku autoceste. Natjerao me da obećam prije desete godine da
nikad neću pristati na vožnju motociklom. Čak i u toj dobi, nisam morala dvaput razmisliti prije nego što sam mu dala riječ. Ko bi želio voziti motocikl ovdje? Bilo bi poput tuširanja brzinom od sto na sat.
Toliko sam obećanja održala...
Tada mi se sve poklopilo u glavi. Htjela sam izvesti nešto glupo i neodgovorno, a htjela sam i prekršiti datu riječ. Zašto da ostanem samo na jednome?
Nisam razmišljala više od toga. Odgacala sam kroz kišu do ulaznih vrata Marksovih i pozvonila.
Otvorio mi je jedan od sinova iz obitelji Marks, onaj mlađi, iz prvog razreda. Nisam se sjećala kako se zove. Smećkasta kosa na tjemenu dopirala mi je tek do ramena.
On se bez problema sjetio mog imena. “Bella Swan?”, iznenađeno me upitao.
“Koliko tražiš za motor?”, smjesta sam rekla i mahnula palcem preko ramena prema izloženoj robi.
“Ti to ozbiljno?”, zanimalo ga je.
“Nego što.”
“Ne rade.”
Nestrpljivo sam udahnula – to sam već iščitala iz natpisa.
“Pošto je?”
“Ako stvarno hoćeš motor, samo ga uzmi. Mama je natjerala tatu da ih odnese do ceste, da ih smetljari ponesu s krupnim otpadom.”
Opet sam pogledala prema motorima i opazila da su odloženi na hrpu potkresanih grančica iz vrta i uvelog granja drveća. “Siguran si da je tako?”
“Nego što, hoćeš da je odemo pitati?”
Vjerojatno bi bilo pametnije ne uključiti u ovo odrasle koji bi to mogli spomenuti Charlieju.
“Ne, vjerujem ti na riječ.”
“Da ti pomognem?”, ponudio mi je. “Nisu lagani.”
“Može, hvala. Samo, treba mi samo jedan.”
“Radije uzmi oba”, rekao je dečko. “Možda uspiješ iskoristiti neke dijelove.”
Izašao je za mnom u pljusak i pomogao mi utovariti oba teška motora otraga u kamionet. Činilo mi se da jedva čeka da ih se riješi, pa se nisam bunila.
“Onda, što će ti oni uopće?”, upitao me. “Već godinama ne rade.”
“To sam i pretpostavila, da znaš”, rekla sam i slegnula ramenima. Moj ishitreni hir nije podrazumijevao da imam besprijekoran plan. “Možda ih odvezem Dowlingu.”
Frknuo je. “Dowling bi ti više naplatio popravak nego što vrijede.”

Tu je imao pravo. John Dowling bio je na glasu po skupoći; niko mu nije išao, osim u hitnim slučajevima.
Ljudima bi se uglavnom više isplatilo odvesti auto u Port Angeles, ako može potegnuti dotle. S te strane, imala sam itekakve sreće – kad mi je Charlie poklonio moj prastari kamionet, brinula sam se da neću moći priuštiti održavanje. Ali nikad nisam imala nijedan problem s njim, osim zaglušujuće bučnog motora i maksimalne brzine od devedeset na sat. Jacob Black održavao ga je u izvanrednom stanju dok mu je vlasnik bio njegov otac Billy...
Nadahnuće me pogodilo kao grom – što je imalo smisla, s obzirom na oluju. “Znaš što? Ništa ti ne brini. Znam nekoga ko sastavlja automobile.”
“O. Tako već može.” Osmjehnuo se s olakšanjem.
Mahnuo mi je dok sam odlazila, smješkajući se i dalje.
Drag klinac.
Sada sam vozila brzo, s ciljem, žureći se vratiti kući prije nego što bude i najmanje mogućnosti da se Charlie pojavi, čak i u krajnje nevjerojatnom slučaju da ode s posla prije kraja radnog vremena. Otrčala sam kroz kuću do telefona, još s ključevima u ruci.
“Načelnika Swana, molim”, rekla sam kad mi se javio pomoćnik. “Bella je.”
“O, bok, Bella”, rekao je susretljivo pomoćnik Steve.
“Sad ću ti ga dati.”
“Pričekala sam.”
“Što nije u redu, Bella?”, zabrinuto me upitao Charlie čim je podigao slušalicu.
“Zar te ne mogu nazvati na posao kad nema hitnih slučajeva?”
Malo je pošutio. “Nikad prije nisi. Ima li hitnih slučajeva?”
“Nema. Samo sam te htjela pitati kako se stiže do kuće Blackovih – nisam sigurna da se sjećam puta. Htjela bih posjetiti Jacoba. Mjesecima ga već nisam vidjela.”
Kad je Charlie opet progovorio, zvučao je mnogo sretnije. “Sjajno si se sjetila, Bells. Imaš olovku?”
Upute koje mi je dao bile su vrlo jednostavne. Rekla sam mu da ću se sigurno vratiti na večeru, iako me on pokušao uvjeriti da ne žurim. Htio je i sâm poslije svratiti u La Push, ali nisam mu dopustila.
I tako sam se s vremenskim ograničenjem prebrzo odvezla iz grada, ulicama mračnim od oluje. Nadala sam se naći Jacoba samog. Billy bi me vjerojatno cinkao kad bi saznao što mi je na pameti.
U vožnji sam se malo brinula oko Billyjeve reakcije nakon što me vidi. Bit će mu odviše drago. Bez sumnje, po Billyjevom mišljenju sve je ovo ispalo bolje nego što se usudio nadati. Zadovoljstvom i olakšanjem samo će me podsjetiti na onoga na kojeg mi je bilo nesnosno
podsjećati se. Ne opet, ne danas, šutke sam zamolila. Nisam više imala snage za to.
Nejasno sam se sjećala kuće Blackovih, male, s drvenom oplatom i uskim prozorima, slične maloj staji zbog svoje zagasitocrvene boje. Jacob je provirio kroz prozor prije nego što sam uopće stigla izaći iz kamioneta. Poznata rika motora očito mu je dala do znanja da stižem.
Jacob je bio vrlo zahvalan kad je Charlie otkupio Billyjev kamionet za mene, što je poštedjelo Jacoba potrebe da ga vozi kada odraste. Meni se moj kamionet jako sviđao, ali Jacobu je ograničenje brzine bilo ozbiljna mana.
Dočekao me na pola puta do kuće.
“Bella!” Uzbuđeni osmijeh raširio mu se od uha do uha, svijetlih zuba u živom kontrastu sa zagasitosmeđom bojom kože. Nikad ga prije nisam vidjela dok mu kosa nije bila vezana u repić koji je obično nosio. Izgledalo je kao da mu crne satenske zavjese padaju s obje strane širokog lica.

Jacob je u ovih osam mjeseci rastom donekle ispunio moja očekivanja. Prešao je tačku u kojoj su se meki dječiji mišići stvrdnuli u čvrstu, vitku građu tinejdžera; tetive i žile sad su mu se jasno isticale pod crvenkastosmeđom kožom na podlakticama i šakama. Lice mu je još bilo drago, kao što sam ga pamtila, iako se i ono stvrdnulo – oštrijih jagodica, izbočenije brade, lišeno svake djetinjaste oblosti.
“Hej, Jacobe!” Osjetila sam neobičan nalet oduševljenja od njegova osmijeha. Shvatila sam da mi je drago što ga vidim. Ta me spoznaja iznenadila.
Nasmiješila sam se i ja njemu, a nešto mi se nečujno sklopilo u glavi, kao dva komadića slagalice koji odgovaraju jedan drugome. Stvarno, zaboravila sam koliko mi je Jacob Black stvarno drag.
Zastao je na nekoliko koraka od mene, a ja sam iznenađeno pogledala uvis u njega, zabacivši glavu, premda mi je kiša tada počela zalijevati lice.
“Opet si porastao!”, zaprepašteno sam ga optužila.
Nasmijao se, a osmijeh mu se pritom raširio do nemogućih razmjera. “Sto devedeset pet”, izjavio je, ponosan na samoga sebe. Glas mu je bio dublji, ali imao je onaj hrapavi prizvuk koji sam pamtila.
“Ima li tome kraja?” Odmahnula sam glavom u nevjerici.
“Ogroman si.”
“Ali još sam štrkljav.” Složio je grimasu. “Daj, uđi!
Sva ćeš se smočiti.”
Poveo me, u hodu krupnim šakama povijajući kosu.
Izvadio je gumicu iz prednjeg džepa hlača i omotao je oko punđe.
“Hej, tata”, doviknuo je kad se sagnuo da prođe kroz ulazna vrata. “Vidi ko nam je navratio.”
Billy je bio u sićušnoj, četvrtastoj dnevnoj sobi, s knjigom u rukama. Odložio je knjigu u krilo i prišao nam u kolicima kad me ugledao.
“Ma vidi ti to! Drago mi je što te vidim, Bella.”
Rukovali smo se. Meni se šaka izgubila u njegovom širokom stisku.
“Kako to da si došla? Je li sve u redu s Charliejem?”
“Da, svakako. Samo sam htjela vidjeti Jacoba – nismo se vidjeli već sto godina.”
Jacobu su se oči ozarile kad je to čuo. Smiješio se tako široko da su ga sigurno zaboljeli obrazi.
“Možeš ostati na večeri?” I Billyju je očito bilo drago.
“Ne. Moram nahraniti Charlieja, znaš.”
“Idem ga nazvati”, predložio je Billy. “Uvijek je dobrodošao.”
Nasmijala sam se da prikrijem nelagodu. “Pa nije da me više nikad nećete vidjeti. Obećavam, ubrzo ću vam opet doći – dolazit ću vam tako često da ću vam dojaditi.” Napokon, ako Jacob uspije popraviti motor, neko me onda mora naučiti kako da ga vozim.
Billy se na to zahihotao. “Pa dobro, možda idući put.”
“Onda, Bella, što bi da radimo?”, upitao me Jacob.
“Što god. Što si radio prije nego što sam te prekinula?”
Ovdje sam se osjećala neobično ugodno. Bilo mi je poznato, ali samo izdaleka. Tu nije bilo bolnih podsjećanja na skoriju prošlost.
Jacob je stao oklijevati. “Baš sam išao van da radim na svom autu, ali možemo i nešto drugo...”
“Ne, to je savršeno!”, upala sam mu u riječ. “Silno bih voljela vidjeti tvoj auto.”
“Okej”, rekao je, ne zvučeći kao da sam ga uvjerila.
“Otraga je, u garaži.”
Još bolje, pomislila sam. Mahnula sam Billyju. “Vidimo se.”
Gusti, grmoviti šumarak zakrivao je njegovu garažu pogledu iz kuće. Ta garaža sastojala se samo od dvije spojene kontejnerske kabine s izbačenim pregradama.
Pod tim zaklonom, na blokovima troske stajao je, kako se bar meni činilo, gotov automobil. Bar sam prepoznala simbol na rešetki.

“Kakav je to folksvagen?”, upitala sam ga.
“Stari golf – iz 1986, klasik.”
“Kako ti ide?”
“Pri kraju sam”, rekao je vedro. A onda je spustio glas. “Tata je ispunio ono obećanje od prošlog proljeća.”
“Ah”, rekla sam.
Činilo mi se da shvaća da radije ne bih načinjala tu temu. Nastojala sam se ne sjećati maturalne večeri prošlog svibnja. Jacoba je otac podmitio novcem i dijelovima za auto da mi onamo dostavi poruku. Billy je htio da se držim na sigurnoj razdaljini od najvažnije osobe u mom
životu. Na koncu se ispostavilo da nije imao razloga za brigu. Sada sam bila i previše sigurna.
Ali namjeravala sam vidjeti može li se to kako promijeniti.
“Jacobe, što znaš o motociklima?”, upitala sam ga. Slegnuo je ramenima. “Ponešto. Moj prijatelj Embry ima krosera. Katkad radimo na njemu. Zašto?”
“Pa...” Stisnula sam usne, razmišljajući. Nisam bila sigurna zna li on držati jezik za zubima, ali nije mi bogznašto drugo preostajalo. “Nedavno sam nabavila dva motora, ali nisu u najboljem stanju. Pa sam te htjela pitati, bi li ih ti možda mogao dovesti u vozno stanje?”
“Kul.” Činilo se kao da mu izazov istinski prija. Lice mu je zablistalo. “Potrudit ću se.”
Podigla sam prst, da ga upozorim. “Samo, moraš znati jednu stvar”, pojasnila sam mu. “Charlie ne odobrava motocikle.
Da ti pravo kažem, vjerojatno bi mu prsnula žilica u čelu da sazna za ovo. Tako da ne smiješ ništa reći Billyju.”
“Jasno, jasno.” Jacob se osmjehnuo. “Shvaćam.”
“Platit ću ti”, nastavila sam.
To ga je uvrijedilo. “Ne. Želim ti pomoći. Ne smiješ mi platiti.”
“Pa čuj... a da se razmijenimo?” Smislila sam to u hodu, ali činilo mi se dovoljno razumno. “Treba mi samo jedan motor – a i satovi vožnje. Može onda ovako? Dat ću ti drugi motor, a ti me poduči.”
“Su-uper.” Rastegnuo je tu riječ na tri sloga.
“Samo sekundu – smiješ li ti uopće već voziti? Kada ti je rođendan?”
“Propustila si ga”, žacnuo me, stisnuvši oči kao da se ljuti. “Šesnaest mi je godina.”
“Kao da su te godine prije sprečavale”, promrmljala sam. “Oprosti zbog rođendana.”
“Ma nema problema. Propustio sam i ja tvoj. Koliko ti je ono, četrdeset?”
Šmrcnula sam. “Skoro.”
“Složit ćemo zajedničku proslavu da to nadoknadimo.”
“Baš bih to voljela.”
Oči su mu se zakrijesile na tu riječ.
Morala sam obuzdati to oduševljenje prije nego što dođe na krivu pomisao – ali kad je toliko prošlo otkada sam se zadnji put osjećala ovoliko lako i neopterećeno.
Bilo mi je teško nositi se s nečim što doživljavam tako rijetko.
“Možda kad motori budu gotovi – kao poklon samima sebi”, dodala sam.
“Dogovoreno. Kada ćeš ih donijeti?”
Postiđeno sam se ugrizla za usnu. “Tu su mi, u kamionetu”, priznala sam.
“Sjajno.” Kao da je to iskreno mislio.
“Hoće li ih Billy vidjeti ako ih prenesemo u garažu?”
Namignuo mi je. “Skrivat ćemo se.”
Oprezno smo obišli kuću s istočne strane, držeći se drveća kad smo došli u vidokrug prozora, hineći da nehajno šetamo, za svaki slučaj. Jacob je brzo iskrcao motore s prtljažnog prostora i odgurao ih u gustiš, gdje sam se skrivala. Činilo mi se kao da mu prelako ide – meni su bili mnogo, mnogo teži.
“Uopće ti nisu loši”, procijenio ih je Jacob dok smo ih gurali kroz zaklon zelenila. “Ovaj ovdje čak će i vrijediti nešto kad završim s njim – to je stari Harley Sprint.”
“Onda je taj tvoj.”
“Sigurna si?”
“Apsolutno.”
“Samo, trebat će tu i malo love”, rekao je, namršteno gledajući pocrnjeli metal. “Najprije moramo uštedjeti da kupimo dijelove.”
“Nemoj ti meni mi”, usprotivila sam mu se. “Ako ti radiš besplatno, ja kupujem dijelove.”
“Pa ne znam baš...”, promrmljao je.
“Imam nešto ušteđevine. Za studij, znaš.” Koga više briga za studij, pomislila sam. Ionako nisam uštedjela dovoljno da odem na neki iole bolji – a, uostalom, ionako ne namjeravam napustiti Forks. Kakve onda veze ima ako odgricnem malo s kraja?
Jacob je samo kimnuo glavom. Sve to njemu je imalo savršenog smisla.
Dok smo se šuljali natrag u priručnu radionicu, pomislila sam koju sreću imam. Samo bi jedan tinejdžer pristao na to: da vuče i mog i svog roditelja za nos i pritom popravlja opasna vozila služeći se sredstvima namijenjenim za moje visoko obrazovanje. Njemu u svemu tome ništa nije djelovalo neobično. Jacob je bio dar nebeski.