4. BUĐENJE

Vrijeme protječe. Čak i kad se to čini nemogućim.
Čak i kad svaki otkucaj velike kazaljke boli kao što krv tupo nabija u modrici. Protječe neravnomjerno, u čudnim naletima i otegnutim zastojima, ali doista protječe.
Čak i meni.
Charlie je lupio šakom o stol. “E, sad je dosta, Bella! Šaljem te kući.”
Podigla sam pogled s kukuruznih pahuljica, koje sam promatrala umjesto da ih jedem, i zagledala se u Charlieja u šoku. Nisam dotad pratila razgovor – zapravo, nisam bila ni svjesna da vodimo razgovor – i nisam bila sigurna na što tačno misli.
“Pa kod kuće sam”, zbunjeno sam promrmljala.
“Šaljem te Renée, u Jacksonville”, pojasnio mi je.
Charlie me iznureno gledao dok mi je značenje tih riječi polako sjedalo.
“Pa što sam sad skrivila?” Osjetila sam kako mi se lice urušava. Baš nije bilo fer. Ponašala sam se besprijekorno u protekla četiri mjeseca. Nakon onog prvog tjedna, koji nijedno od nas nikad nije spominjalo, nisam propustila ni dana škole ili posla. Ocjene su mi bile savršene. Nikad se nisam prekasno vratila kući – nikad nisam ni odlazila nekamo odakle bih se mogla prekasno vratiti kući. I vrlo sam rijetko posluživala podgrijanu hranu za ručak. Charlie se mrgodio.
“Ništa nisi skrivila. U tome je i problem. Kad nikad ništa ni ne radiš.”
“Hoćeš da stvaram probleme?”, upitala sam ga, smeteno skupivši obrve. Trudila sam se da obraćam pažnju.
Nije to bilo lako. Tako sam se navikla sve zanemarivati da su mi se uši činile začepljene.
“Problemi bi bili bolji od ovog... ovog zdvajanja od jutra do mraka!”
To me malo zapeklo. Pažljivo sam izbjegavala sve oblike potištenosti, uključujući zdvajanje.
“Ne zdvajam od jutra do mraka.”
“Krivo sam se izrazio”, priznao mi je preko volje.
“Zdvajanje bi bilo bolje – to bi bar bilo nešto. Ti si samo... beživotna, Bella. Mislim da ti to želim reći.”
Optužba me pogodila u slabu tačku. Uzdahnula sam i pokušala unijeti živost u svoj odgovor.
“Oprosti, tata.” Isprika mi je zvučala malo blijedo, čak i u vlastitim ušima. A mislila sam da ga uspijevam nasamariti. Cijela poanta svih ovih napora bila je u tome da poštedim Charlieja patnje. Kako mi je teško sada pala pomisao da mi je trud bio uzaludan.
“Ne želim da mi se ispričavaš.”
Uzdahnula sam. “Onda mi reci što želiš od mene.”
“Bella”, rekao je s oklijevanjem, pomno promatrajući kako ću reagirati na ono što će mi sada reći. “Srce, nisi prva koja prolazi takvo što, znaš.”
“Znam ja to.” Grimasa kojom sam popratila te riječi bila je mlitava i nimalo dojmljiva.
“Slušaj, srce. Mislim da – mislim da ti možda treba izvjesna pomoć.”
“Pomoć?”
Zastao je, opet tražeći riječi. “Kad je tvoja majka otišla”, otpočeo je, mršteći se, “i uzela te sa sobom.” Duboko je udahnuo. “Pa, meni je to bilo jedno jako teško razdoblje.”
“Znam, tata”, promrmljala sam.
“Ali snašao sam se”, istaknuo je. “Srce, ti se ne snalaziš.
Čekao sam, u nadi da će ti postati bolje.” Zagledao se u mene, a ja sam brzo spustila pogled. “Mislim da oboje znamo da ti ne postaje bolje.”
“Dobro mi je.”
Prečuo je to. “Možda, eto, možda bi mogla razgovarati s nekim o tome. Sa stručnom osobom.”
“Hoćeš da idem psihijatru?” Glas mi je postao nijansu oštriji kad sam shvatila na što on to misli.
“Možda bi ti to pomoglo.”
“A možda mi ni najmanje ne bi pomoglo.”
Nisam znala mnogo o psihoanalizi, ali bila sam prilično sigurna da ne pali ako pacijent nije razmjerno iskren. Jasno, mogla bih reći istinu – želim li ostatak života provesti u luđačkoj košulji.
Proučio je moj tvrdoglav izraz lica i promijenio strategiju napada.
“Ne znam što da radim, Bella. Možda bi tvoja majka – ”
“Slušaj”, rekla sam monotonim glasom. “Izaći ću večeras, ako baš hoćeš. Nazvat ću Jess ili Angelu.”
“Neću to”, usprotivio mi se, ozlojeđen svojom nemoći.
“Ne bih mogao izdržati da te gledam kako se trudiš još jače. Nikad u životu nisam vidio da se neko toliko trudi. Bolno mi je to gledati.”

Pravila sam se glupa i zapiljila u stol. “Nije mi jasno, tata. Prvo se ljutiš zato što ništa ne radim, a onda mi kažeš da ne želiš da izlazim.”
“Samo hoću da si sretna – ne, čak ni toliko. Samo hoću da nisi nesretna. Mislim da imaš bolje izglede za to ako se makneš iz Forksa.”
Pogledala sam ga s prvim bljeskom osjećaja u očima u dulje od pamtivijeka.
“Neću se maknuti odavde”, rekla sam mu.
“Zašto ne?”, upitao me.
“U zadnjem sam polugodištu nastave – sve bi mi se poremetilo.”
“Dobra si učenica – snaći ćeš se.”
“Ne želim se nametati mami i Philu.”
“Tvoja majka umire od želje da joj se vratiš.”
“Na Floridi je prevruće.”
Opet je lupio šakom o stol. “Oboje znamo koji je stvarni razlog, Bella, i to ti nije zdravo.” Duboko je udahnuo. “Mjeseci su prošli. Bez poziva, bez pisama, bez javljanja. Ne možeš ga i dalje čekati.”
Prostrijelila sam ga pogledom. Vrelina mi je gotovo, ali ne zapravo, doprla u obraze. Dugo je prošlo otkako sam porumenjela s najmanjim tračkom uživljenosti.
Cijela ova tema bila je krajnje zabranjena, čega je on bio itekako svjestan.
“Ništa ja ne čekam. Ništa ja ne očekujem”, rekla sam tiho i monotono.
“Bella – ”, zaustio je Charlie, jedva to izgovorivši.
“Moram u školu”, upala sam mu u riječ, ustala i naglo digla netaknuti doručak sa stola. Istresla sam zdjelicu u sudoper ne zastajući da je isperem. Nisam mogla podnijeti ni riječ daljnjeg razgovora.
“Dogovorit ću se s Jessicom”, dobacila sam mu kad sam stavljala torbu na rame, ne pogledavši ga u oči.
“Možda se ne vratim na večeru. Otići ćemo u Port Angeles i pogledati neki film.”
Izašla sam iz kuće prije nego što je stigao reagirati.
U žurbi da odem od Charlieja stigla sam u školu među prvima. Prednost je bila u tome što sam našla stvarno sjajno mjesto za parkiranje. Mana je bila u tome što sam time dobila slobodnog vremena, a slobodno sam vrijeme nastojala izbjegavati pod svaku cijenu.
Brzo, prije nego što stignem pomisliti na Charliejeve optužbe, izvukla sam udžbenik iz algebre. Otvorila sam poglavlje koje danas trebamo započeti i pokušala ga dokučiti. Čitati matematiku bilo mi je još gore nego slušati je, ali išlo mi je sve bolje. U proteklih nekoliko mjeseci na algebru sam utrošila deset puta više vremena nego ikad prije na matematiku. Uslijed toga, prosjek mi je bio oko 4,5. Znala sam da gospodin Varner smatra da je za cijelo moje napredovanje zaslužna njegova vrhunska predavačka vještina. A ako ga to usrećuje, ja mu ne
kanim raspršiti iluzije.
Prisilila sam se da nastavim sve dok se parkiralište nije ispunilo, pa sam na kraju morala žuriti na engleski.
Obrađivali smo Životinjsku farmu, lako gradivo. Nije mi smetao komunizam; bio mi je dobrodošla promjena od iscrpljujućih ljubavnih romana koji su uglavnom tvorili lektiru. Udobno sam se smjestila u klupi, zadovoljna što mi predavanje gospodina Bertyja odvlači pažnju.
Vrijeme mi je u školi brzo prolazilo. Zvono se prebrzo začulo. Počela sam pakirati torbu.
“Bella?”
Prepoznala sam Mikeov glas, i znala sam što će reći prije nego što je to izgovorio.
“Doći ćeš sutra na posao?”
Pogledala sam ga. Stajao je naslonjen između klupa, zabrinuta lica. Svakog petka postavljao mi je isto pitanje.
Premda nisam nijednom uzela ni dana bolovanja.
Dobro, uz jednu iznimku, prije mnogo mjeseci. Ali nije me imao razloga tako zabrinuto gledati. Bila sam uzorna djelatnica.
“Sutra je subota, zar ne?”, rekla sam. Nakon što mi je to upravo spomenuo Charlie, shvatila sam koliko mi beživotno glas doista zvuči.
“Da, tako je”, složio se. “Vidimo se na španjolskom.”
Jedanput mi je mahnuo, a onda mi okrenuo leđa. Nije se više trudio pratiti me do satova.
Odvukla sam se na algebru smrknuta lica. Na tom sam satu sjedila pokraj Jessice.
Prošli su tjedni, možda i mjeseci, otkako me Jess zadnji put pozdravila na hodniku. Znala sam da sam je uvrijedila asocijalnim ponašanjem, pa se duri. Sad ću joj se teško moći obratiti – naročito s molbom za uslugu.
Pažljivo sam odvagnula opcije dok sam odugovlačila s ulaskom u razred.
Nisam namjeravala opet izaći pred Charlieja bez vijesti o nekakvom druženju. Znala sam da ne bih mogla lagati, iako me pomisao na samostalnu vožnju do Port Angelesa i natrag – da mi mjerač prijeđenih kilometara pokazuje tačan iznos, za slučaj da ode provjeriti – itekako
mamila. Jessicina mama bila je najveća tračerica u mjestu, a Charlie će sigurno naletjeti na gospođu Stanley i prije nego što mislim. A tada će joj bez ikakve sumnje spomenuti naš izlet. Laganje ne dolazi u obzir.
Uzdahnula sam i otvorila vrata.

Gospodin Varner mračno me pogledao – već je počeo lekciju. Požurila sam na svoje mjesto. Jessica me nije pogledala kad sam sjela do nje. Bilo mi je drago što imam pedeset minuta da se pripremim.
Ovaj je sat proletio još brže od engleskog. Djelić te brzine potjecao je od moje štreberske pripreme jutros u kamionetu – ali uglavnom zato što mi vrijeme uvijek brže teče kad čekam nešto neugodno.
Složila sam grimasu kad je gospodin Varner raspustio razred pet minuta prije kraja sata. Smješkao se kao da nam čini uslugu.
“Jess?” Nos mi se namreškao kad sam se lecnula, čekajući da se ona okomi na mene.
“Ti se to meni obraćaš, Bella?”
“Naravno.” Raširila sam oči da izgledam nevinije.
“Što je? Treba ti pomoć oko algebre?” Zvučala je pomalo kiselo.
“Ne.” Odmahnula sam glavom. “Zapravo, zanima me bi li ti možda... večeras otišla sa mnom u kino? Baš bi mi trebao izlazak u ženskom društvu.” Zvučala sam ukočeno, kao da loše izgovaram tekst, pa me sumnjičavo pogledala.
“Zašto hoćeš ići sa mnom?”, upitala me, i dalje neprijazno.
“Tebe se prve sjetim kad pomislim na žensko društvo.”
Nasmiješila sam se, u nadi da mi smiješak djeluje iskreno. Vjerojatno sam joj i rekla istinu. U svakom slučaju, nje sam se prve sjetila kad sam poželjela izbjeći Charlieja. A to se svodilo na isto.
Kao da se malo udobrovoljila. “Pa čuj, ne znam.”
“Imaš drugih planova?”
“Ne... Valjda bih i mogla s tobom. Što bi htjela da gledamo?”
“Nisam sigurna što igra”, oprezno sam joj kazala.
Ovo je sad bilo nezgodno. Stala sam se upinjati da se nečega sjetim – nisam li čula kako neko nedavno priča o nekom filmu? Ili vidjela plakat? “Što kažeš na onaj o predsjednici Amerike?”
Čudno me pogledala. “Bella, taj ne igra u kinima od pamtivijeka.”
“O.” Namrštila sam se. “Ima li nešto drugo što ti se gleda?”
Jessicina prirodna vrckavost počela je i nehotice izbijati na površinu kad je stala razmišljati na glas. “Pa, ima jedna nova romantična komedija koju hvale na sva usta.
To bih pogledala. A moj tata je upravo pogledao Slijepu ulicu i jako mu se svidjela.”
Ulovila sam se naslova koji obećava. “O čemu se radi u tom filmu?”
“O zombijima ili tako nečemu. Rekao je da već godinama nije vidio ništa tako strašno.”
“Zvuči savršeno.” Radije bih se nosila s pravim zombijima nego gledala romantiku.
“Okej.” Kao da ju je iznenadio moj odgovor. Pokušala sam se sjetiti sviđaju li mi se filmovi strave, ali nisam bila sigurna. “Da dođem po tebe poslije škole?”, ponudila mi je.
“Može.”
Jessica mi je uputila suzdržan prijateljski osmijeh prije nego što će otići. Smiješak kojim sam joj uzvratila malčice je zakasnio, ali učinilo mi se da ga je vidjela.
Ostatak dana brzo mi je prošao, jer sam sva bila u planovima za večeras. Iz iskustva sam znala da nakon što jednom natjeram Jessicu da priča, bit će dovoljno da pridonosim razgovoru samo pokojim mrmljanjem u pravom trenutku. Od mene će se tražiti tek minimalno sudjelovanje.
Gusta izmaglica koja mi je sada zastirala dane katkad bi me zbunila. Iznenadilo me kad sam se našla u svojoj sobi, ne sjećajući se jasno vožnje kući iz škole, pa čak ni otvaranja ulaznih vrata. Ali to nije bilo bitno. Gubljenje pojma o vremenu bilo je najviše što sam tražila od života.
Nisam se opirala izmaglici kad sam se posvetila zidnom ormaru. Tupost mi je u nekim pogledima bila bitnija nego u drugima. Jedva da sam opažala u što gledam kad sam odgurnula vrata u stranu i otkrila hrpu smeća na lijevoj strani ormara, pod odjećom koju nikad nisam nosila.
Pogled mi nije odlutao prema crnoj vreći za smeće u kojoj se nalazio moj poklon od onog prošlog rođendana, nije opazio oblik linije pod napetom crnom plastikom; nisam pomislila kako su mi nokti bili sasvim raskrvareni kad sam je napokon uspjela iščupati iz upravljačke ploče.
Strgnula sam staru torbicu koju sam rijetko nosila s čavla o kojem je visila, te zalupila vrata.
Uto je odozdo zatrubio auto. Brzo sam prebacila novčanik iz školske torbe u torbicu. Žurila sam se, kao da će mi od žurbe večer nekako brže proći.
Prije nego što ću izaći iz kuće, na brzinu sam se pogledala u zrcalu u hodniku, pažljivo složila crte lica u smiješak i pokušala ih tako zadržati.

“Hvala što ideš večeras sa mnom”, kazala sam Jess kad sam sjela na suvozačko mjesto, nastojeći zvučati zahvalno.
Već dosta dugo nisam baš marila što govorim bilo kome osim Charlieja. S Jess je bilo teže. Nisam bila sigurna koje bi mi emocije bilo uputno oponašati.
“Nema problema. Onda, otkud sad ovo?”, upitala me Jess kad smo krenule niz moju ulicu.
“Otkud sad što?”
“Zašto si odjednom odlučila... izaći?” Zvučalo je kao da je u pola rečenice promijenila pitanje.
Slegnula sam ramenima. “Samo mi je trebala promjena.”
Tada sam prepoznala pjesmu na radiju i brzo posegnula prema radiju. “Smijem?”, upitala sam je.
“Jasno, samo daj.”
Vrtjela sam postaje sve dok nisam našla jednu bezopasnu.
Pogledala sam kakav izraz ima Jessicino lice kad je nova glazba ispunila auto.
Zaškiljila je. “Otkada ti to slušaš rap?”
“Ne znam”, rekla sam. “Dosta dugo.”
“Tebi se to sviđa?”, sumnjičavo me upitala.
“Nego što.”
Bilo bi mi nemoguće voditi normalan razgovor s Jessicom da sam pritom još morala nastojati da zanemarim glazbu. Počela sam kimati glavom, nadajući se da pogađam ritam pjesme.
“Okej...” Razrogačila je oči i zagledala se kroz vjetrobran.
“Onda, kako ste ti i Mike ovih dana?”, brzo sam je priupitala.
“Ti ga viđaš više nego ja.”
Pitanje joj očito nije razvezalo jezik onako kako sam se nadala.
“Teško je razgovarati na poslu”, promrmljala sam i pokušala opet. “Viđaš se opet s nekim?”
“Ne baš. Tu i tamo izađem s Connerom. Prije dva tjedna izašla sam s Ericom.” Zakolutala je očima, a ja sam osjetila da tu ima štofa. Objeručke sam prihvatila priliku.
“S Ericom Yorkiejem? Ko je koga pitao?”
Prostenjala je, uživljujući se. “On mene, jasno! Nisam znala kako bih ga pristojno odbila.”
“Kamo te odveo?”, brzo sam je upitala, znajući da će ona protumačiti moju žustrinu kao zanimanje. “Ispričaj mi sve po redu.”
Prionula je na priču, a ja sam se udobno zavalila u sjedalo, sad već smirenija. Pažljivo sam slušala, mrmljajući s razumijevanjem i užasnuto se zgražajući, već po potrebi. Kad je privela kraju priču o Ericu, prešla je na usporedbu s Connerom bez daljnjih poticaja s moje strane.
Projekcija je počinjala rano, pa je Jess smatrala da prvo odemo pogledati film, a onda na večeru. Rado sam pristala na sve što želi; napokon, dobila sam što ja želim – riješila me Charlieja.
Tjerala sam Jess da priča za vrijeme reklama za novi film kako bih ih lakše zanemarila. Ali uplašila sam se kad je film počeo. Mladi par šetao je plažom, držeći se ozareno za ruke i sladunjavo raspredajući o uzajamnoj privrženosti. Jedva sam se suzdržala da ne prekrijem uši
dlanovima i ne počnem tiho mrmoriti sebi u bradu. Nisam računala na romantiku.
“Zar nismo otišle na film o zombijima?”, oštro sam prišapnula Jessici.
“Pa ovo je film o zombijima.”
“Zašto onda nikoga ne jedu?”, upitala sam u beznađu.
Pogledala me razrogačeno, gotovo uplašeno. “Evo, sad će, strpi se malo”, šapnula mi je.
“Idem ja po kokice. Hoćeš i ti?” “Ne, hvala.”
Neko nas je ušutkao straga.

Nisam se žurila na pultu s osvježenjima. Gledala sam na sat i razmišljala koliki se postotak filma od devedeset minuta može utrošiti na romantičnu ekspoziciju. Zaključila sam da je deset minuta više nego dovoljno, ali zastala sam na samom ulazu u dvoranu, za svaki slučaj.
Čula sam kako užasnuti vriskovi dopiru iz zvučnika, pa sam znala da sam dovoljno dugo čekala.
“Sve si propustila”, promrsila je Jess kad sam sjela na svoje mjesto. “Skoro svi su sad već zombiji.”
“Dugo sam čekala u redu.” Ponudila sam je kokicama.
Uzela je punu šaku.
Ostatak filma sastojao se od krvavih napada zombija i beskonačnog vrištanja šačice preživjelih, čiji se broj brzo smanjivao. Pomislila bih da me u tome više ništa ne može pogoditi. Ali osjećala sam se nelagodno, a isprva mi nije bilo sasvim jasno koji je razlog.
Tek sam na samom kraju, dok sam gledala kako se oronuli zombi vuče za posljednjom preživjelom koja ciči li ciči, shvatila u čemu je problem. Prizor je bio montiran tako da malo prikazuje užasnuto lice junakinje, pa malo mrtvo, bezosjećajno lice progonitelja – malo jedno, pa malo drugo, dok se razdaljina između njih smanjivala.
A ja sam shvatila kome od njih dvoje najviše sličim.
Ustala sam.
“Kamo ćeš? Ostalo je, ono, dvije minute do kraja”, oštro je šapnula Jess.
“Žedna sam”, promrsila sam i pojurila prema izlazu.
Sjela sam na klupu pred dvoranom i trudila se iz sve snage ne misliti na tu ironiju. Ali, kad se sve uzme u obzir, stvarno je bilo ironično što sam završila kao zombi.
To zbilja nisam očekivala.
Ne kažem da nisam svojedobno sanjala o tome da postanem mitološko čudovište – samo što to nije bio nakazan, oživjeli leš. Protresla sam glavu da se riješim takvih misli, osjećajući da me obuzima panika. Nisam sebi mogla priuštiti pomisao na ono o čemu sam nekoć sanjala.
Bila mi je teška spoznaja da ja više nisam junakinja, da je moja priča završila.
Jessica je izašla iz dvorane i zastala, vjerojatno se pitajući gdje bi joj bilo najpametnije potražiti me. Kad me opazila, laknulo joj je, ali samo na trenutak. Zatim se razljutila.
“Film te previše prepao?”, zanimalo ju je.
“Aha”, složila sam se. “Obična sam kukavica, očito.”
“Baš čudno.” Namrštila se. “Nije mi se činilo da te strah – ja sam cijelo vrijeme vrištala, ali nisam čula da si ti jedan jedini put vrisnula. Tako da nisam znala zašto si izašla.”
Slegnula sam ramenima. “Samo me bilo strah.”
Malo se opustila. “U životu valjda nisam vidjela strašniji film. Sigurno ćemo noćas imati more.”
“Uopće ne sumnjam u to”, rekla sam, nastojeći zvučati normalno. Neizbježno ću imati more, ali ne o zombijima.
Na trenutak me pogledala u lice. Možda mi nije uspjelo zvučati sasvim normalno.
“Gdje bi večerala?”, upitala me Jess.
“Nije bitno.”
“Okej.”
Jess je počela pričati o glavnom glumcu u filmu dok smo išle pješice. Kimala sam dok je na sva usta objašnjavala kako je sladak. Uopće se nisam mogla sjetiti da sam vidjela nekoga ko nije bio zombi.
Nisam gledala kamo me Jessica vodi. Tek sam nejasno bila svjesna da je tu mračnije i mirnije. Presporo sam shvatila zbog čega je nastupila takva tišina. To je Jessica prestala blebetati. Pogledala sam je s isprikom u očima, nadajući se da je nisam povrijedila.
Jessica nije gledala u mene. Lice joj je bilo napeto; piljila je ravno preda se i brzo hodala. Dok sam je gledala, oči su joj brzo sijevnule udesno, na desnu stranu ulice.
I sama sam se prvi put osvrnula.
Nalazile smo se na kratkom potezu nerasvijetljenog pločnika. Sve male trgovine duž ulice bile su zaključane preko noći, mračnih izloga. Pola bloka dalje opet je počinjala ulična rasvjeta, a niže sam vidjela sjajne zlatne lukove McDonald’sa prema kojem je krenula.
Preko puta je radio jedan lokal. Izlozi su bili prekriveni iznutra, a pred zastorima su gorjele neonske reklame za različite marke piva. Najveći natpis, jarke zelene boje, navodio je ime bara – Jednooki Pete. Upitala sam se nude li tu neku piratsku tematiku koja se izvana ne vidi. Metalna su vrata stajala otvorena; unutra je bilo polumračno, a prigušen žamor mnogih glasova i zveckanje leda u čašama dopirali su preko ulice. Uza zid, kraj ulaza, dokono su stajala četiri muškarca.
Osvrnula sam se prema Jessici. Hodala je brzo, očiju uprtih u put pred sobom. Nije izgledala kao da se boji – samo oprezno, kao da ne želi privlačiti pažnju.
Zastala sam bez razmišljanja i opet pogledala u onu četvoricu s jakim osjećajem déjà vua. Ovo nije bila ona ulica, nije bila ni ona noć, ali prizor je bio uvelike isti.
Jedan od njih čak je bio nizak i taman. Kad sam zastala i okrenula se prema njima, taj me pogledao sa zanimanjem.
Zurila sam u njega, ukipivši se na pločniku.
“Bella?”, šapnula mi je Jess. “Pa što ti je?”
Odmahnula sam glavom, ne znajući ni sama tačno.
“Mislim da ih znam...”, promrmljala sam.

Što ja to radim? Trebala bih bježati od te uspomene koliko me noge nose, tjerati prizor te četvorice dokoličara iz svijesti, braniti se tupošću bez koje ne mogu. Zašto onda zbunjeno silazim na kolnik?
Činilo mi se kao prevelika podudarnost da se nalazim u Port Angelesu s Jessicom, pa još u mračnoj ulici. Uprla sam pogled u onog niskog, trudeći se usporediti njegovo lice s uspomenom na tog čovjeka koji mi je prijetio one noći prije gotovo godinu dana. Upitala sam se bih li uopće mogla prepoznati tog čovjeka, ako je to doista on. Dotični dio dotične večeri bio mi je samo mrlja. Tijelo mi ga se sjećalo bolje nego svijest; napetosti u nogama dok sam se premišljala bih li potrčala ili se oduprla, suhoga grla dok sam se upinjala smoći pristojan vrisak, kože rastegnute preko zglobova dok sam stiskala šake, trnaca na zatiljku kad mi je onaj tamnokosi tip rekao “šećeru”...
U ovim je muškarcima bilo neke neodređene, naslućene prijetnje, nevezane uz onu noć. Potjecala je iz činjenice da su neznanci, da je ovdje mračno, i da su brojniji ni iz čega konkretnijeg. Ali već je i to bilo dovoljno da Jessici glas prepukne od panike kad me glasno pozvala.
“Bella, daj, idemo!”
Prečula sam je i polako krenula dalje, ni trenutka ne donijevši svjesnu odluku da pokrenem noge. Nisam shvaćala zašto, ali nejasna prijetnja tih muškaraca vukla me prema njima. Ovaj poriv nije imao nikakvog smisla, ali tako dugo nisam već osjetila nikakav poriv... pa sam se povela za njime.
Nešto nepoznato poteklo mi je žilama. Adrenalin, shvatila sam, kojega tako dugo nije bilo u mome organizmu, sad mi ubrzava bilo i opire se manjku doživljaja.
Čudno – odakle adrenalin, ako nema straha? Kao da stiže iz prethodne ovakve situacije, na mračnoj ulici u Port Angelesu, s neznancima.
Nisam uviđala razlog za strah. Nisam mogla zamisliti ništa na svijetu čega bih se još mogla bojati, bar u fizičkom smislu. Što je jedna od rijetkih prednosti onih koje su sve izgubile.
Bila sam na pola puta preko ulice kad me Jess sustigla i ščepala za nadlakticu.
“Bella! Ne možeš u bar!”, prosiktala je.
“Ne idem unutra”, rekla sam odsutno i otresla njezin stisak. “Samo da nešto vidim...”
“Jesi luda?”, prošaptala je. “Želiš se ubiti?”
To mi je pitanje privuklo pozornost, pa mi se pogled usredotočio na nju.
“Ne, ne želim.” Zvučala sam kao da se pravdam, ali to je bila istina. Nisam se željela ubiti. Čak ni u početku, kad bi mi smrt nesumnjivo donijela olakšanje, nisam razmišljala o tome.
Previše sam toga dugovala Charlieju. Osjećala sam preveliku odgovornost prema Renée. Morala sam misliti na njih.
A i obećala sam da neću učiniti ništa glupo ili neodgovorno. Iz svih tih razloga još sam disala.
Na spomen tog obećanja osjetila sam ubod krivnje, ali ovo sada tu se zapravo nije računalo. Nije da sam baš krenula britvom prerezati vene.
Jess je iskolačila oči i objesila usta. Retorički me pitala za samoubojstvo, prekasno sam shvatila.
“Idi jedi”, predložila sam joj i mahnula prema hamburgerima.
Nije mi se sviđalo kako me gleda. “Stižem za minutu.”
Okrenula sam se od nje, natrag prema muškarcima koji su nas posprdno i znatiželjno gledali.
“Bella, da si smjesta prestala!”
Mišići su mi se ukočili, ukipivši me u mjestu. Jer nije me to sada prekorio Jessicin glas. Bio je to bijesan glas, poznat glas, predivan glas – mek poput baršuna, uspkos srdžbi.
Bio je to njegov glas – naročito sam pazila da mu ne pomislim na ime – i iznenadilo me da me taj zvuk nije oborio na koljena, da se sklupčam na kolniku od muke gubitka. Ali boli nije bilo, nimalo.
Istog trena kad sam mu začula glas, sve mi se posve razbistrilo. Kao da mi je glava naglo izronila iz nekog mračnog jezera. Svega sam bila svjesnija – prizora, zvukova, osjećaja hladnog zraka koji mi je oštro puhao u lice a da nisam za to ni znala, mirisa što dopiru kroz otvorena vrata bara.
Osvrnula sam se u šoku.
“Vrati se Jessici”, naredio mi je taj krasni glas, i dalje ljutit. “Dala si riječ – bez gluposti.”
Bila sam sama. Jessica je stajala nekoliko koraka dalje i prestrašeno buljila u mene. Neznanci kraj zida zbunjeno su me promatrali, pitajući se što mi je da tako nepomično stojim nasred ulice.
Protresla sam glavu, nastojeći shvatiti. Znala sam da on nije tu, a ipak sam ga osjećala nevjerojatno blizu, blizu po prvi put od... od svršetka. Glas mu je bio ljutit zbog brige, ljutio se na način koji sam nekoć vrlo dobro poznavala – na način koji nisam čula, kako mi se činilo, već cijeli jedan život.

“Održi obećanje.” Glas mu se gubio, kao da se to stišava radio.
Počela sam sumnjati da ja to proživljavam nekakvu halucinaciju. Potaknutu, bez sumnje, sjećanjem – ovim déjà vuom, neobično poznatim okolnostima.
Brzo sam u glavi razmotrila mogućnosti.
Prva opcija: luda sam. Tako se laički nazivaju oni koji čuju glasove u glavi.
Moguće.
Druga opcija: podsvijest mi pruža ono što smatra da želim. To je ispunjavanje želja – trenutni bijeg od boli prihvaćanjem netačnog poimanja da je njega briga hoću li preživjeti ili poginuti. Projekcija onoga što bi rekao u slučaju a) da je tu, i b) da iole mari hoće li me zadesiti nešto ružno.
Vjerojatno.
Nisam uviđala neku treću opciju, pa sam se nadala da je riječ o drugoj i da to samo moja podsvijest divlja, a ne da je to nešto zbog čega bi me trebalo strpati u ludnicu.
Ipak, reakcija teško da mi je bila zdrava – bila sam zahvalna. Tako sam se bojala da ne zaboravljam zvuk njegova glasa, pa sam tako, više od svega, osjetila nesnosnu
zahvalnost što mi je nesvjesni um zadržao sjećanje na taj zvuk bolje od svjesnoga.
Nije mi bilo dopušteno misliti na njega. To sam nastojala vrlo strogo provoditi. Jasno, omaknulo bi mi se tu i tamo; ipak sam ja tek čovjek. Ali bolje mi je išlo, pa sam sad već uspijevala izbjeći tu bol i po nekoliko dana.
Mana je bila beskrajna tupost. Između boli i ništavila, izabrala sam ništavilo.
Sada sam pričekala bol. Nisam bila tupa – osjetila su mi bila neobično napeta nakon toliko mjeseci magle – ali normalna bol je izostala. Tištalo me samo to što se njegov glas gubi.
Uslijedila je sekunda odluke.
Mudro bi mi bilo pobjeći od ovog potencijalno pogubnog – i svakako mentalno neuračunljivog – razvoja situacije. Bilo bi glupo davati podstrek halucinacijama.
Ali glas mu se gubio.
Prišla sam im još za jedan korak, da provjerim.
“Bella, idi natrag”, zarežao je.
Uzdahnula sam od olakšanja. Tu sam ljutnju htjela čuti – lažni, iskonstruirani dokaz da ga je briga, sumnjivi dar moje podsvijesti.
Vrlo malo sekundi proteklo je dok sam sve to slagala u glavi. Moja mala publika radoznalo me promatrala.
Vjerojatno sam im izgledala kao da se samo premišljam bih li im pristupila ili ne. Kako da pretpostave da uživam u neočekivanom trenutku ludosti dok tamo stojim?
“Bok”, dobacio mi je jedan muškarac, u isti mah pun samopouzdanja i pomalo sarkastičan. Imao je svijetlu kožu i plavu kosu, i držao se kao neko ko se smatra prilično privlačnim. Nisam mogla odrediti je li to doista tako. Imala sam predrasude.
Glas u mojoj glavi odgovorio mu je predivnim režanjem.
Nasmiješila sam se, a samouvjereni je to očito shvatio kao ohrabrenje.
“Mogu ti nekako pomoći? Izgledaš mi kao da si se izgubila.” Zločesto me pogledao i namignuo.
Pažljivo sam prekoračila slivnik, pun vode što je u mraku izgledala crna.
“Ne. Nisam se izgubila.”
Sad kad sam bila bliže – a oči su mi se neobično usredotočile – proučila sam lice nižeg, tamnijeg muškarca.
Nije mi nimalo bilo poznato. Osjetila sam začudno razočaranje što to nije onaj užasni tip koji mi je pokušao nauditi prije gotovo godinu dana.
Glas u mojoj glavi sada je šutio.
Niski muškarac zapazio je da ga gledam. “Smijem te častiti pićem?”, ponudio mi je plaho, očito polaskan time što sam se odlučila zagledati upravo u njega.
“Premlada sam”, automatski sam mu odgovorila.
Zbunio se – pitajući se zašto sam im onda prišla.
Osjetila sam potrebu da objasnim.
“S druge strane ulice učinilo mi se da si neko koga poznajem. Žao mi je, moja greška.”

Prijetnja koja me povukla preko ulice sada je iščezla.
Nisu to bili oni opasni tipovi kojih sam se sjećala.
Vjerojatno su bili dragi dečki. Sigurni. Prestali su me zanimati.
“Nema ljutnje”, rekao je samouvjereni plavokosi momak.
“Ostani malo s nama, da se družimo.”
“Hvala, ali ne mogu.” Jessica je smeteno stajala nasred ulice, izbečenih očiju zbog moje uvrede i izdaje.
“Ma daj, samo na nekoliko minuta.”
Odmahnula sam glavom i pošla natrag prema Jessici.
“Idemo jesti”, predložila sam joj, jedva je i pogledavši.
Premda mi se činilo da me ona zombijevska izdvojenost prošla, bila sam jednako distancirana. Mislila sam o drugim stvarima. Sigurna, tupa umrtvljenost nije mi se vratila, a dok sam je čekala, iz minute u minutu strepila sam sve više.
“Pa što ti je bilo na pameti?”, brecnula se Jessica. “Ne poznaješ ih – mogli su to biti psihopati!”
Slegnula sam ramenima, želeći da prestane o tome.
“Samo mi se učinilo da znam jednoga.”
“Kako si ti čudna, Bella Swan. Imam dojam da te uopće ne poznajem.”
“Žao mi je.” Nisam znala što bih joj drugo rekla na to.
Šutke smo otišle do McDonald’sa. Kladim se da joj je bilo krivo što nismo uzele auto umjesto da pješice prijeđemo kratku razdaljinu od kina, pa da može naručiti za volanom. Sad je jedva čekala da ovaj izlazak završi, baš kao i ja od početka.
Dok smo jele, nekoliko puta sam pokušala zapodjenuti razgovor, ali Jessica mi nije htjela izaći u susret. Sigurno sam je doista uvrijedila.
Kad smo se vratile u auto, namjestila je liniju natrag na svoju najdražu radiostanicu , odvrnula tako glasno da nismo mogle lako razgovarati.
Nisam se morala truditi onoliko kao inače da ne čujem glazbu. Iako mi svijest bar ovaj put nije bila pomno ispražnjena i otupljena, imala sam previše tema za razmišljanje da još slušam i stihove.
Čekala sam da mi se vrati tupost, ili bol. Jer bol će svakako stići. Prekršila sam osobna pravila. Umjesto da se klonim sjećanja, prišla sam im s pozdravom. Čula sam njegov glas, tako jasno, u glavi. To ću skupo platiti, bez ikakve sumnje. Naročito ako ne uspijem ponovno na sebe navući onu zaštitnu maglu. Osjećala sam da odviše privlačim pažnju, a to me plašilo.
Ali olakšanje mi je i dalje bilo najsnažniji osjećaj u tijelu – olakšanje što je potjecalo iz same srži moga bića.
Ma koliko da sam se trudila ne misliti na njega, nisam se trudila zaboraviti ga. Brinula sam se – kasno noću, kad bi mi obrana pala od iscrpljenosti izazvane esanicom – da mi se sve to doista gubi. Da mi je svijest sito, i da se jednog dana neću moći sjetiti savršene boje njegovih očiju, osjećaja njegove hladne kože na dodir, nijanse njegovog glasa. Nisam mogla misliti na sve to, ali
morala sam se sjećati.
Jer, da bih mogla živjeti, morala sam vjerovati samo u jedno – morala sam znati da on postoji. Samo to. Sve sam ostalo mogla podnijeti. Dokle god on postoji.

Zbog toga sam bila prinuđena na život u Forksu više nego ikad prije, zbog toga sam se usprotivila Charlieju kad je predložio promjenu. Iskreno rečeno, to mi nije trebalo biti bitno; niko se nikada ovamo neće više vratiti. Ali kad bih otišla u Jacksonville, ili na bilo koje drugo
sunčano i nepoznato mjesto, kako bih bila sigurna da je on stvaran? Negdje gdje ga nikad sebi ne bih mogla predočiti, moje bi uvjerenje moglo polako nestati... a to ne bih mogla preživjeti.
Nisam se smjela sjećati, nisam se usuđivala zaboraviti; teško mi je bilo hodati po toj tankoj crti.
Iznenadila sam se kad je Jessica zaustavila auto pred mojom kućom. Vožnja nije dugo trajala, ali nisam vjerovala da Jessica može izdržati čak i tako kratko razdoblje a da ne progovori.
“Hvala ti što si izašla sa mnom, Jess”, rekla sam joj kad sam otvorila vrata. “Bilo je baš... zabavno.” Nadala sam se da je zabavno prikladan izraz.
“Nego”, promrsila je.
“Žao mi je zbog onoga... poslije filma.”
“Ma pusti, Bella.” Zurila je kroz vjetrobran umjesto da me pogleda. Kao da je ljutnja u njoj još narasla, umjesto da je polako prođe.
“Vidimo se u ponedjeljak?”
“Aha. Bok.”
Odustala sam i zatvorila vrata. Odvezla se, a da me nije ni pogledala.
Kad sam ušla u kuću, već sam je bila smetnula s uma.
Charlie me čekao nasred hodnika, napeto prekriženih ruku, čvrsto stisnutih šaka.
“Hej, tata”, rekla sam mu usput dok sam ga obilazila, krećući prema stubištu. Predugo sam mislila o njemu, pa sam htjela stići u svoju sobu prije nego što me to sustigne.
“Gdje si bila?”, oštro me upitao Charlie.
Pogledala sam iznenađeno tatu. “Bila sam u kinu u Port Angelesu, s Jessicom. Kao što sam ti jutros i rekla.”
“Hmf ”, progunđao je.
“Je li to okej?”
Odmjerio mi je lice, razrogačivši oči kao da je opazio nešto neočekivano. “Da, to je u redu. Jeste li se lijepo provele?”
“Nego što”, rekla sam. “Gledale smo kako zombiji jedu ljude. Bilo je baš super.”
Stisnuo je oči.
“Laku noć, tata.”
Pustio me da prođem. Brzo sam otišla u svoju sobu. Ležala sam u svom krevetu, pomirena s neizbježnim, kad se bol napokon pojavila nakon nekoliko minuta.
To bi me posve onesposobilo, taj osjećaj da mi je golema rupa probijena kroz grudi, ostavljajući me bez najvitalnijih organa i ostavljajući raskidane, nezarasle rane po rubovima, koji i dalje peku i bole, usprkos vremenu koje je prošlo. Razumski sam znala da su mi pluća zacijelo i dalje sasvim u redu, a svejedno sam lovila dah, a u glavi mi se vrtjelo kao da nemam nikakve koristi od cijeloga tog truda. Srce mi je također zacijelo tuklo, ali nisam čula otkucaje u ušima; činilo mi se da su mi ruke modre od hladnoće. Sklupčala sam se u sebe i obuhvatila
se čvrsto oko rebara, da se ne raspadnem. Grozničavo sam se trudila pronaći svoju tupost, svoje nijekanje, ali izmicalo mi je.
Pa ipak, otkrila sam da mogu preživjeti. Bila sam svjesna, osjećala sam bol – nesnosni osjećaj gubitka što mi je zračio iz grudi, pronoseći razorne valove patnje kroz udove i glavu – ali mogla sam ga podnijeti. Mogla sam ga preživjeti. Nije mi se činilo da je bol s vremenom postala slabija, već prije da sam ja postala dovoljno jaka da je podnesem.
To što se večeras dogodilo, ma što to bilo – i bilo da su za to bili odgovorni zombiji, adrenalin ili halucinacije – probudilo me.
Prvi put nakon jako dugo vremena nisam znala što da očekujem od jutra.