3. SVRŠETAK

Ujutro sam se osjećala apsolutno odurno. Nisam dobro spavala; ruka me pekla, a glava boljela. Nije me nimalo utješilo to što je Edwardovo lice bilo glatko i suzdržano kad me brzo poljubio u čelo i šmugnuo kroz moj prozor. Bojala sam se vremena koje sam provela u snu, bojala se da je on možda razmišljao o onome što je ispravno, a što nije, dok me gledao kako spavam. Od te strepnje kao da mi je bubnjanje u glavi samo dobivalo na snazi.
Edward me čekao pred školom kao i obično, ali lice mu je i dalje imalo posve pogrešan izraz. U očima mu je bilo zapreteno nešto što nisam mogla dokučiti – i to me plašilo. Nisam htjela spominjati ono sinoć, ali nisam bila sigurna hoću li samo pogoršati stvari izbjegavanjem te teme.
Pridržao mi je vrata da uđem.
“Kako se osjećaš?”
“Savršeno”, slagala sam, lecnuvši se kad mi je lupanje vrata odjeknulo u glavi.
Hodali smo šutke, on kraćim koracima, da ulovi moje. Toliko sam ga toga htjela pitati, ali većina tih pitanja morat će pričekati, jer su bila namijenjena Alice: kako je Jasperu jutros? Što su pričali nakon moga odlaska?
Što je Rosalie rekla? I, najvažnije, što vidi da će se sada dogoditi u svojim čudnim, nesavršenim vizijama budućnosti? Može li pretpostaviti što je Edwardu na
umu, zbog čega je tako natmuren? Ima li temelja tim nejasnim, nagonskim strahovima kojih se nikako ne mogu otresti?
Jutro je prolazilo polako. Nestrpljivo sam željela vidjeti Alice, iako neću moći ozbiljno razgovarati s njom uz Edwarda. Edward je ostao distanciran. Povremeno bi me pitao za ruku, a ja bih mu lagala.
Alice je obično stizala na ručak prije nas; nije morala ići ukorak s pužem poput mene. Ali nije je bilo za stolom, nije nas čekala s pladnjem hrane koju neće pojesti.
Edward nije prokomentirao njezino izbivanje. Pitala sam se nije li joj se nastava produžila – sve dok nisam opazila Connera i Bena, koji su s njom slušali francuski
na četvrtom satu.
“Gdje je Alice?”, zabrinuto sam upitala Edwarda.
Dok je odgovarao, gledao je u prutić od žitarica koji je polako mrvio prstima. “S Jasperom.”
“Je li on dobro?”
“Otišao je od nas na neko vrijeme.”
“Što? Kamo?”
Edward je slegnuo ramenima. “Nikamo posebno.”
“A Alice s njim”, rekla sam u tihom očaju. Naravno, ako treba Jasperu, ostat će uz njega.
“Da. Neće je biti neko vrijeme. Pokušavala ga je nagovoriti da ode u Denali.”
U Denaliju je živjela jedina družba iznimnih – dobrih – vampira, izuzev Cullenovih. Tanya i obitelj. Čula bih tu i tamo za njih. Edward im je pribjegao prošle zime kad mu je zbog mog dolaska postalo teško u Forksu. Laurent, najciviliziraniji član Jamesovog malog kovena, pridružio se njima umjesto da se uz Jamesa suprotstavi
Cullenovima. Imalo je smisla da Alice kaže Jasperu da ode onamo.
Progutala sam slinu da uklonim knedlu koja mi je učas nastala u grlu. Od grižnje savjesti pognula sam glavu i objesila ramena. Istjerala sam ih iz doma, kao i Rosalie
i Emmetta. Koja sam ja pošast.
“Muči te ruka?”, upitao me unizno.
“Koga briga za moju glupu ruku?”, zgađeno sam promrsila.
Nije mi odgovorio, a ja sam spustila glavu na stol.
Pri kraju dana, ta šutnja je već postajala apsurdna.
Nisam htjela biti prva koja će je prekinuti, ali to mi je očito bio jedini izbor ako želim da mi se on ikada više obrati.
“Doći ćeš do mene kasnije večeras?”, upitala sam ga dok me – bez ijedne riječi – pratio do kamioneta. Uvijek je dolazio do mene.
“Kasnije?”
Bilo mi je drago što se iznenadio. “Moram na posao. Morala sam se zamijeniti za smjenu s gospođom Newton da jučer dobijem slobodno.”
“O”, promrmljao je.
“Dakle, ipak ćeš doći kad budem kod kuće, je l’ tako?” Mrzila sam što odjednim nisam u to sigurna.
“Ako želiš da dođem.”
“Uvijek te želim”, podsjetila sam ga, možda malo usrdnije nego što je razgovor nalagao.
Očekivala sam da će se nasmijati, ili nasmiješiti, ili bar nekako reagirati na moje riječi.
“U redu, onda”, rekao je indiferentno.

Opet me poljubio u čelo prije nego što mi je zatvorio vrata. Zatim mi je okrenuo leđa i elegantnim, dugim koracima otišao natrag do svog auta.
Uspjela sam se izvesti s parkirališta prije nego što me panika istinski pogodila, ali kad sam stigla do Newtonovih, nikako nisam mogla doći do daha.
Samo mu treba vremena, govorila sam sebi. Prebrodit će on ovo. Možda je tužan zato što mu obitelj nestaje.
Ali Alice i Jasper brzo će se vratiti, kao i Rosalie i Emmett. Ako će to pomoći, klonit ću se velike kuće na rijeci – nikad više neću kročiti onamo. Nije bitno. I dalje ću viđati Alice u školi. Morat će se vratiti zbog nastave, zar ne? A ionako je cijelo vrijeme kod mene. Ne bi ona htjela povrijediti Charlieja prekidom svojih dolazaka.
Bez sumnje, također ću se redovito susretati s Carlislom – u hitnoj službi.
Napokon, to što se sinoć zbilo nije ništa. Ništa se ni nije zbilo. Pa što, pala sam – priča mog života. U usporedbi s onim od prošlog proljeća to mi je izgledalo naročito nebitno. Nakon Jamesa, ostala sam slomljena i gotovo mrtva od gubitka krvi – a Edward je ipak podnio beskrajne tjedne u bolnici mnogo bolje nego ovo sada.
Je li to zato što me sada ne mora štititi od neprijatelja?
Nego od brata?
Možda bi bilo bolje da odvede mene, umjesto da mu se obitelj raštrkava. Potištenost me malo prošla kad sam pomislila na sve vrijeme koje ćemo imati samo za sebe.
Samo neka izdrži još ovu školsku godinu, pa se Charlie neće moći tužiti. Možemo zajedno na studij, ili barem tobože, kao Rosalie i Emmett ove godine. Pa valjda se Edward može strpjeti godinu dana. Što je jedna godina besmrtniku? Čak ni meni to nije neko naročito dugo razdoblje.
Uspjela sam se dovoljno sabrati da nekako izađem iz auta i uđem u prodavaonicu. Mike Newton danas je stigao amo prije mene, pa mi se osmjehnuo i mahnuo mi kad sam ušla. Uzela sam prsluk i nejasno kimnula prema njemu. Glava mi je i dalje bila puna ugodnih misli, u kojima s Edwardom bježim na raznorazna egzotična mjesta.
Mike me prekinuo u snatrenju. “Kako ti je prošao rođendan?”
“Joj”, promrsila sam. “Drago mi je da je prošao.”
Mike me pogledao iz kuta očiju kao da sam luda.
Radni dan se otegao. Htjela sam opet vidjeti Edwarda, moleći se da prebrodi najgore u ovome, što god to tačno bilo, do našeg susreta. Nije to ništa, ponavljala sam sebi. Sve će se vratiti na staro.
Olakšanje koje sam osjetila kad sam skrenula u svoju ulicu i vidjela da Edwardov srebrni auto stoji parkiran ispred moje kuće bilo je nešto opojno. Ošamutilo me. I duboko mi smetalo što je tako.
Brzo sam prošla kroz ulazna vrata i doviknula prije nego što sam potpuno ušla u kuću.
“Tata? Edwarde?”
Pritom sam začula prepoznatljivu najavnu špicu ESPN- ove emisije SportsCenter iz dnevne sobe.
“Tu sam”, doviknuo mi je Charlie.
Objesila sam kabanicu na klin i požurila iza ugla, u sobu.
Edward je sjedio u naslonjaču, moj otac na kauču.
Obojici je pogled bio uprt u ekran. Taj smjer gledanja bio je normalan za mog oca. Ne toliko i za Edwarda.
“Bok”, rekla sam slabašno.
“Hej, Bella”, odgovorio mi je otac, ne odmaknuvši pogled.
“Upravo smo jeli hladne pice. Mislim da ti je još ima na stolu.”
“Okej.”
Pričekala sam u vratima. Edward je napokon pogledao prema meni i pristojno se nasmiješio. “Evo me za tobom”, obećao mi je. Pogled mu je odlutao natrag prema ekranu.
Ostala sam ih još minutu gledati, od šoka. Nijedan od njih nije to odlučio zamijetiti. Osjetila sam kako mi nešto, možda panika, navire u grudima. Pobjegla sam u kuhinju.
Pica me uopće nije zanimala. Sjela sam na svoju stolicu, podigla koljena i obujmila ih rukama. Nešto nije u redu, možda još i više nego što mislim. Zvuci muškog druženja i sportskog komentiranja nastavili su dopirati iz smjera televizora.
Pokušala sam se sabrati, obuzdati se razumom. Što je najgore što se može dogoditi? Lecnula sam se. To je definitivno bilo pogrešno pitanje. Sad mi je bilo teško vratiti disanje u normalan ritam.
Dobro, pomislila sam opet, što je najgore što bih mogla preživjeti? Ni to mi se pitanje nije naročito sviđalo. Ali prisjetila sam se mogućnosti koje sam danas razmatrala.
Izbjegavanje Edwardove obitelji. Jasno, on neće očekivati da to uključi i Alice. Ali ako ne mogu do Jaspera, utoliko ću manje moći biti i s njom. Kimnula sam samoj sebi – s tim bih mogla živjeti.

Ili odlazak. Možda on neće htjeti čekati do kraja školske godine, možda će to morati biti odmah.
Preda mnom, na stolu, pokloni od Charlieja i Renée nalazili su se gdje sam ih i ostavila. Aparat koji nisam stigla upotrijebiti kod Cullenovih ležao je kraj albuma.
Dotakla sam lijepi omot spomenara koji mi je majka poklonila, te uzdahnula, sjetivši se Renée. Nekako, ma koliko da sam dugo živjela s njom, pomisao na trajnije razdvajanje nije mi lakše padala. A Charlie će ovdje ostati posve sam, napušten. Oboma ću nanijeti toliku bol...
Ali vratit ćemo se, zar ne? Obilazit ćemo ih, naravno, je l’ tako?
Nisam mogla biti sigurna u odgovor na to.
Naslonila sam obraz na koljeno i zagledala se u opipljiva znamenja roditeljske ljubavi. Znala sam i prije da će put za koji sam se odlučila biti težak. I, napokon, sad mislim na najgoru varijantu – na najgoru moguću od onih koje bih bila u stanju preživjeti.
Opet sam dotaknula spomenar i otklopila prednje korice. Mali metalni kutovi već su bili postavljeni da prime prvu fotografiju. Uopće nije bila loša ta ideja da nekako zabilježim svoj ovdašnji život. Možda neću još naročito dugo ostati u Forksu.
Poigravala sam se kratkim remenom na aparatu, razmišljajući o prvoj slici na roli. Je li ikako moguće da ispadne iole slična predlošku? Sumnjam. Ali on se očito ne brine da će biti prazna. Zahihotala sam se sebi u bradu, sjetivši se kako se sinoć bezbrižno smijao. Prestala sam se hihotati. Toliko toga se promijenilo, i to tako naglo. Od toga me obuzela blaga vrtoglavica, kao da stojim na nekom rubu, nad nekom previsokom provalijom.
Nisam više htjela razmišljati o tome. Uzela sam fotoaparat i krenula na kat.
Soba mi se nije baš naročito promijenila u sedamnaest godina od odlaska moje majke. Zidovi su i dalje bili svijetloplavi, a iste požutjele čipkaste zavjese visile su na prozoru. Sada je tu bio krevet, a ne kolijevka, ali ona bi prepoznala dekicu neuredno prebačenu preko njega – bio je to bakin poklon.
Svejedno, snimila sam svoju sobu. Večeras nisam mogla učiniti mnogo više – vani je bilo pretamno – a osjećaj je rastao u meni, prerastajući gotovo u potrebu.
Zabilježit ću sve u Forksu prije nego što budem morala otići iz njega.
Stizala je promjena. Osjećala sam je. Nije to bila ugodna mogućnost, ne kad je život ovako savršen.
Nisam se žurila da siđem u prizemlje, s kamerom u ruci, nastojeći zanemariti leptiriće u svom trbuhu dok sam mislila o čudnoj distanciranosti u Edwardovim očima koju ne želim vidjeti. Prebrodit će on to. Vjerojatno se samo brine da ću se uzrujati kad zatraži da odemo.
Pustit ću ga da sam izađe na kraj s tim, bez miješanja. I bit ću spremna kad me zamoli.
Aparat mi je bio spreman kad sam se krišom nagnula iza ugla. Bila sam sigurna da mi nikako neće poći za rukom da ulovim Edwarda na prepad, ali nije pogledao prema meni.
Osjetila sam kratak drhtaj kad mi se nešto ledeno stisnulo u želucu; prešla sam preko toga i okinula snimku.
Obojica su me tada pogledala. Charlie se namrštio. Edward me gledao prazno, bezizražajno.
“Što to radiš, Bella?”, pobunio se Charlie.
“Ma daj.” Pravila sam se da se smiješim kad sam otišla sjesti na pod pred kaučem na kojem se izvalio Charlie.
“Znaš da mama samo što nije nazvala da pita služim li se svojim poklonima. Moram prionuti na posao dok joj još nisam stigla povrijediti osjećaje.”
“Pa dobro, zašto onda snimaš mene?”, progunđao je.
“Jer si tako zgodan”, odgovorila sam mu, održavajući opušteni ton. “A i zato što si ti kupio aparat, pa si mi se dužan pojaviti na slikama.”
Promrsio je nešto nerazgovijetno.
“Hej, Edwarde”, rekla sam dojmljivo nezainteresiranim glasom. “Snimi mene i tatu skupa.”
Dobacila sam mu aparat, pažljivo izbjegavajući njegov pogled, i kleknula uz onaj naslon za ruke kauča na kojem je bilo Charliejevo lice. Charlie je uzdahnuo.
“Moraš se nasmiješiti, Bella”, pomrmljao je Edward.
Dala sam sve od sebe, a aparat je bljesnuo.
“Dajte da slikam vas dvoje skupa, djeco”, predložio je Charlie. Znala sam da samo nastoji prebaciti žarište objektiva što dalje od sebe.
Edward je ustao i lako mu dobacio aparat.
Otišla sam stati uz Edwarda, što mi je bilo nekako službeno i čudno. Ovlaš mi je oslonio ruku na rame, a ja sam ga čvršće uhvatila oko struka. Htjela sam ga pogledati u lice, ali bilo me strah.
“Smiješak, Bella”, opet me podsjetio Charlie.
Duboko sam udahnula i osmjehnula se. Bljesak me zaslijepio.
“Dovoljno je slikanja za večeras”, rekao je nato Charlie, bacio aparat u procjep između jastučića na kauču i prevalio se preko njega. “Ne moraš odmah ispucati cijelu rolu.”
Edward je spustio ruku s mog ramena i okretno mi se izvukao iz zagrljaja. Sjeo je opet u naslonjač.

Malo sam se premišljala, a onda opet sjela uz kauč.
Odjednom sam se tako uplašila da su mi se ruke počele tresti. Pritisnula sam ih o trbuh da ih sakrijem, spustila bradu na koljena i zapiljila se u ekran televizora pred sobom, ne videći ništa.
Do kraja emisije nisam se pomakla ni pedlja. Krajičkom oka opazila sam kako Edward ustaje.
“Trebao bih kući”, rekao je. Charlie nije odmaknuo pogled od reklame. “Vidimo se.”
Nespretno sam se osovila na noge – ukočila sam se od tako nepomičnog sjedenja – i otišla za Edwardom iz kuće. Krenuo je ravno prema svome autu.
“Hoćeš li ostati?”, upitala sam ga bez nade u glasu.
Očekivala sam njegov odgovor, tako da me nije toliko zabolio.
“Večeras ne.”
Nisam ga pitala za razlog.
Ušao je u auto i odvezao se dok sam ja samo ostala nepomično stajati. Jedva da sam primijetila da kiši. Čekala sam, ne znajući što čekam, sve dok se iza mene nisu otvorila vrata.
“Bella, pa što ti to radiš?”, upitao me Charlie, iznenađen što me vidi gdje tu stojim sama i smočena.
“Ništa.” Okrenula sam se i odvukla natrag u kuću.
Noć je dugo trajala, uz malo odmora.
Ustala sam čim sam opazila da polako sviće. Automatski sam se obukla za školu, čekajući da se oblaci rasvijetle.
Nakon što sam pojela zdjelu pahuljica, zaključila sam da ima dovoljno svjetla za fotografiranje. Snimila sam svoj kamionet, a zatim i pročelje kuće. Okrenula sam se i snimila nekoliko slika šume kraj Charliejeve kuće. Čudo jedno kako mi više nije izgledala zlokobno kao prije. Shvatila sam da će mi to nedostajati – zelenilo, svevremenost, misterij šuma. Sve to.
Stavila sam fotoaparat u školsku torbu prije polaska. Pokušala sam se usredotočiti na svoj novi projekt, umjesto na činjenicu da Edward očito ništa nije prebrodio tijekom noći.
Osim što sam se bojala, polako sam postajala nestrpljiva.
Koliko ovo može potrajati?
Potrajalo je cijelo prijepodne. Šutke je hodao kraj mene, a kao da me nikada nije doista pogledao. Pokušala sam se posvetiti nastavi, ali čak mi ni engleski nije uspijevao zadržati pažnju. Gospodin Berty morao je ponoviti pitanje o gospi Capuletti prije nego što sam shvatila
da se meni obraća. Edward mi je ispod glasa prišapnuo tačan odgovor, a onda me nastavio ignorirati.
Za ručkom se šutnja nastavila. Imala sam dojam da ću svaki čas početi vrištati, pa sam se, da si odvratim pozornost, nagnula preko nevidljive crte na stolu i obratila Jessici.
“Hej, Jess?”
“Što ima, Bella?”
“Možeš mi učiniti jednu uslugu?”, upitala sam je i posegnula u torbu. “Mama me molila da slikam svoje prijatelje za spomenar. Znači, uslikaj mi malo sve nas, može?”
Pružila sam joj fotoaparat.
“Naravno”, rekla je s osmijehom i okrenula se da na prepad snimi Mikea s punim ustima.
Uslijedio je predvidljiv rat fotografija. Gledala sam ih kako dodaju aparat oko stola, hihoću, prave se važni i bune što ih se snima. Djelovali su mi neobično djetinjasto. Možda danas naprosto nisam bila raspoložena za normalno ljudsko ponašanje.
“Ajoj”, rekla je Jessica skrušeno kad mi je vratila aparat.
“Mislim da smo ti potrošili cijeli film.”
“Nema veze. Mislim da sam ionako već snimila sve ostalo što mi treba.”
Nakon nastave, Edward me bez riječi otpratio do parkirališta. Morala sam opet na posao, a bar ovaj put bilo mi je drago zbog toga. Vrijeme očito tu ne pomaže.
Možda će mu osama više koristiti.
Na putu do Newtonovih ostavila sam film u supermarketu Thriftway, a nakon posla podigla razvijene snimke. Kod kuće sam na brzinu pozdravila Charlieja, uzela prutić od žitarica iz kuhinje i odjurila gore u svoju sobu s omotnicom fotografija pod miškom.
Sjela sam nasred kreveta i otvorila omotnicu oprezno i znatiželjno. Iz nekog apsurdnog razloga i dalje sam očekivala da prva snimka bude prazna.
Kad sam je izvadila, glasno sam zinula. Edward je bio jednako predivan kao i u životu, i gledao me sa slike onim toplim očima koje su mi nedostajale u proteklih nekoliko dana. Bilo je gotovo jezivo da neko može izgledati tako... tako... neopisivo. Nema tih tisuću riječi koje bi vrijedile ove slike.
Brzo sam jedanput prelistala ostatak fotografija, te položila tri slike na krevet, jednu do druge.
Prva je prikazivala Edwarda u kuhinji, s tračkom snošljiva podsmijeha u toplim očima. Na drugoj su Edward i Charlie gledali ESPN. Razlika u Edwardovu izrazu bila je strašna. Oči su mu tu bile oprezne, suzdržane. I dalje je bio zapanjujuće lijep, ali hladnijeg lica, sličnijeg kipu, manje živog.

Na zadnjoj smo Edward i ja nelagodno stajali jedno uz drugo. Edward je imao isti izraz lica kao i na prethodnoj slici, hladan, kao u kipa. Ali to me nije najviše pogodilo na toj fotografiji. Razlika između nas dvoje bila je bolna. On je izgledao kao bog. Ja sam izgledala vrlo prosječno, čak i za čovjeka, gotovo sramotno obično. Okrenula sam sliku naopačke, puna gađenja.
Umjesto da se latim zadaće, ostala sam budna da složim slike u album. Kemijskom sam olovkom pod sve slike unijela potpise, imena i datume. Došla sam do slike na kojoj smo Edward i ja, te je, ne gledajući je predugo, presavinula napola i zataknula pod metalni kut, tako da se vidi samo Edward.
Kad sam to obavila, stavila sam drugi komplet fotografija u novu omotnicu i napisala dugo pismo zahvale za Renée.
Edwarda i dalje nije bilo. Nisam htjela priznati da sam upravo zbog njega ostala tako dugo budna, ali naravno da je to bilo zato. Pokušala sam se sjetiti kad je zadnji put ovoliko kasnio, a da se nije ispričao, da nije nazvao... Nikad nije.
Opet nisam dobro spavala.
U školi se ponovila ona šutljiva, nesnosna, stravična priča od jučer i prekjučer. Laknulo mi je kad sam opazila Edwarda gdje me čeka na parkiralištu, ali olakšanje je brzo prošlo. Nije se nimalo promijenio, osim što je možda postao još distanciraniji.
Teško sam se uopće mogla prisjetiti razloga za sav ovaj jad. Već mi se činilo da mi je rođendan bio vrlo davno. Samo da se Alice vrati. I to brzo. Prije nego što se ovo stigne još više pogoršati.
Ali nisam mogla računati s tim. Odlučila sam da ću, ne budem li mogla danas porazgovarati s njim, doista porazgovarati, otići sutra u posjet Carlisleu. Moram nešto poduzeti.
Nakon škole, Edward i ja izvest ćemo sve na čistac, to sam obećala sebi. I neću prihvatiti isprike.
Otpratio me do kamioneta, a ja sam se osokolila da iznesem svoje zahtjeve.
“Smijem danas doći do tebe?”, upitao me prije nego što smo stigli do kamioneta, preduhitrivši me.
“Naravno da smiješ.”
“Sada?”, opet me upitao, otvarajući mi vrata.
“Jasno.” Zadržala sam suzdržan ton, premda mi se nije sviđala žurba u njegovu glasu. “Samo bih usput bacila u sandučić pismo za Renée. Naći ćemo se tamo.”
Pogledao je debelu omotnicu na sjedalu do moga.
Odjednom je ispružio ruku preko mene i uzeo je.
“Ja ću je poslati”, tiho je rekao. “I svejedno ću stići prije tebe.” Osmjehnuo se onim izvijenim smiješkom koji sam tako voljela, ali nije bio sasvim kako treba. Nije mu dopro do očiju.
“Okej”, složila sam se. Nisam mu mogla uzvratiti osmijeh. Zatvorio je vrata i otišao do svog auta.
Doista je stigao prije mene. Auto mu je bio parkiran na Charliejevom mjestu kad sam stigla pred kuću. To je bio loš znak. Znači da se ne namjerava zadržati. Odmahnula sam glavom i duboko udahnula, nastojeći naći hrabrosti u sebi.
Izašao je iz auta kad sam iskoračila iz kamioneta i prišao mi. Dohvatio je moju torbu da mi je ponese. To je bilo uobičajeno. Ali onda ju je bacio natrag na sjedalo.
To nije bilo uobičajeno.
“Dođi da prošetamo”, predložio mi je glasom lišenim emocija i uhvatio me za ruku.
Nisam mu odgovorila. Nisam mogla smisliti zašto bih to odbila, ali smjesta sam znala da želim to odbiti.
Nije mi se nikako sviđalo. Loše je, vrlo je loše, ponavljao je i ponavljao glas u mojoj glavi.
Ali on nije ni čekao da mu odgovorim. Povukao me za sobom prema istočnoj strani dvorišta, u koju je zadirala šuma. Pošla sam nevoljko za njim, nastojeći misliti usprkos panici. Ja ovo i želim, podsjetila sam se. Priliku da o svemu porazgovaramo. Pa zašto se onda gušim od panike?
Odmaknuli smo tek nekoliko koraka među drveće kad smo stali. Jedva da smo zašli na stazu – odavde se još vidjela kuća.
Koja šetnja.
Edward se naslonio na drvo i zagledao u mene, nedokučiva izraza lica.
“Dobro, onda, da porazgovaramo”, rekla sam. Zvučala sam hrabrije nego što sam se osjećala.
Duboko je udahnuo.
“Bella, mi odlazimo odavde.”
I ja sam duboko udahnula. To mi je bila prihvatljiva opcija. Nadala sam se da sam spremna. Ali svejedno sam ga morala upitati.
“Zašto sada? Još godinu dana i – ”
“Bella, vrijeme je. Koliko još možemo ostati u Forksu, na kraju krajeva? Carlisle jedva izgleda kao da mu je trideset, a sad tvrdi da ima trideset tri. Ionako bismo morali uskoro početi iz početka.”
Zbunio me njegov odgovor. Mislila sam da je svrha odlaska u tome da njegova obitelj može živjeti na miru.
Zašto da i mi idemo ako oni odlaze? Gledala sam ga, nastojeći shvatiti što mi želi reći.
Gledao je i on mene, hladno.
S naletom mučnine shvatila sam da sam ga pogrešno razumjela.
“Kada kažeš mi – ”, prošaptala sam.
“Mislim na svoju obitelj i sebe.” Svaka mu je riječ bila razdvojena i razgovijetna.
Mehanički sam protresla glavu, ne bih li je razbistrila.
Čekao je bez ijedne naznake nestrpljivosti. Trebalo mi je nekoliko minuta prije nego što sam uspjela progovoriti.
“U redu”, rekla sam. “Idem i ja s vama.”
“Ne možeš, Bella. Tamo kamo mi idemo... Tamo tebi ne bi odgovaralo.”
“Gdje god si ti, tamo meni odgovara.”
“Ja tebi ne odgovaram, Bella.”
“Ne pričaj koješta.” Htjela sam zvučati ljutito, ali zvučalo je samo kao da ga kumim. “Ti si apsolutno najbolji dio mog života.”
“Moj svijet nije za tebe”, mrko je rekao.
“Ono s Jasperom – to nije bilo ništa, Edwarde! Ništa!”
“Imaš pravo”, složio se. “Upravo se to moglo i očekivati.”
“Obećao si mi! U Phoenixu si mi obećao da ćeš ostati – ”
“Dokle god to bude bilo dobro za tebe”, upao mi je u riječ da me ispravi.
“Ne! Tu je stvar u mojoj duši, je l’ tako?”, viknula sam bijesno. Riječi su prasnule iz mene – a nekako su i dalje zvučale kao preklinjanje. “Čula sam to od Carlislea, i baš me briga, Edwarde. Baš me briga! Slobodno uzmi moju dušu. Što će mi, ako nemam tebe – već je tvoja!”

Duboko je udahnuo i tupo ostao piljiti u zemlju jedan dugi trenutak. Usne su mu se malčice izvile. Kad me napokon pogledao, oči su mu bile drugačije, tvrđe – kao da se ono tekuće zlato zaledilo.
“Bella, ne želim da pođeš sa mnom.” Izgovorio je te riječi polako i precizno, gledajući me hladnim očima u lice, promatrajući kako mi sjeda stvarni smisao onoga što mi govori.
Trebalo mi je malo da nekoliko puta ponovim te riječi u glavi, da prosijem stvarni smisao iz njih.
“Ti... ne želiš... mene?” Pokušala sam ih izreći, zbunjena time kako zvuče kad se kažu tim redom.
“Ne.”
Zagledala sam mu se u oči, ništa ne shvaćajući. Bez isprike je gledao u mene. Oči su mu bile poput topaza – tvrde, bistre i vrlo duboke. Činilo mi se da kilometrima i kilometrima vidim u njih, a ipak nigdje u njihovom bezdanu nisam opažala ništa što bi proturječilo onome što je upravo rekao.
“Pa, to mijenja situaciju.” Iznenadila sam se koliko mi smireno i razumno glas zvuči. Jamačno mi je to bilo od strašne otupjelosti. Nisam mogla shvatiti što mi on to govori. Nije mi to imalo smisla.
Pogledao je u drveće kad je opet progovorio. “Naravno, uvijek ću te voljeti... na neki način. Ali ono što se neku večer dogodilo natjeralo me da shvatim da je vrijeme za promjene. Jer meni je... dosta pretvaranja da sam nešto što nisam, Bella. Ja nisam čovjek.” Opet me pogledao, a ledene plohe njegova savršenog lica nisu bile ljudske. “Pustio sam da ovo predugo potraje, i žalim zbog toga.”
“Nemoj.” Sada sam govorila tek šapatom; svijest je počela prodirati kroz mene, kapajući mi kroz žile kao kiselina. “Nemoj mi to raditi.”
Samo me gledao, a iz očiju sam mu vidjela da su mi riječi itekako zakasnile. Već mi je to napravio.
“Ti meni ne odgovaraš, Bella.” Obrnuo je ono što je prije rekao, ostavivši me tako bez argumenta. Kako sam samo dobro znala da ja njemu ne odgovaram.
Zaustila sam da nešto kažem, a onda opet zatvorila usta. Strpljivo je čekao, bez i jednog osjećaja na licu.
Opet sam pokušala.
“Ako... ti tako želiš.”
Jedanput je kimnuo.
Cijelo mi je tijelo na to utrnulo. Nisam ništa osjećala ispod vrata.
“Zamolio bih te, ipak, za jednu uslugu, ako ne tražim previše”, rekao je.
Upitala sam se što on to vidi na mome licu, jer mu je nešto preletjelo licem u odgovor. Ali prije nego što sam uspjela odrediti što je to, sabrao je svoj izraz u istu onu krinku smirenosti.
“Samo reci”, zavjetovala sam se jedva snažnijim glasom.
Ugledala sam kako mu se sleđene oči tope. Zlato je opet postalo tekuće, rastopljeno. Počelo me žariti nesnosno snažnim pogledom.
“Nemoj učiniti ništa neodgovorno ili glupo”, naredio mi je, odjednom bez ikakve distance. “Shvaćaš li što ti želim reći?”
Bespomoćno sam kimnula glavom.
Oči su mu se ohladile, suzdržanost se vratila. “Mislim na Charlieja, naravno. Potrebna si mu. Čuvaj se – zbog njega.”
Opet sam kimnula. “Hoću”, prošaptala sam.
Kao da se posve malo opustio.
“A ja ću tebi nešto zauzvrat obećati”, rekao je. “Obećavam ti da me sada posljednji put vidiš. Neću se vratiti. Neću te više nikada podvrgnuti nečemu ovakvom. Možeš nastaviti živjeti bez ikakvog mog daljnjeg uplitanja. Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao.”
Koljena su mi zacijelo odjednom stala klecati, jer se drveće naglo počelo zanositi. Čula sam kako mi krv u ušima tuče snažnije nego inače. Činilo mi se da njegov glas dopire s veće razdaljine.
Blago se osmjehnuo. “Ne brini. Ljudsko si biće – sjećanja ti nisu gušća od sita. Vrijeme tvome soju liječi sve rane.”
“A tvoja sjećanja?”, upitala sam ga. Zvučala sam kao da mi je nešto zapelo u grlu, kao da se gušim.
“Pa” – oklijevao je jednu kratku sekundu – “neću ih zaboraviti. Ali moj soj... lako nađe nešto novo.” Osmjehnuo se; smiješak je bio smiren i nije mu dopro do očiju.
Odmaknuo se za korak od mene. “To bi bilo sve, pretpostavljam. Nećemo ti više smetati.”
Opazila sam da je to kazao u množini, što me iznenadilo; mislila sam da više ništa ne mogu opaziti.
“Alice se neće vratiti”, shvatila sam. Ne znam kako me uspio čuti – nisam naglas izgovorila te riječi – ali kao da me shvatio.
Polako je odmahnuo glavom, netremice mi promatrajući lice.
“Neće. Svi su otišli. Ja sam se samo zadržao da se oprostim s tobom.”
“Alice je otišla?” Glas mi je bio tup od nevjerice.
“Htjela se pozdraviti s tobom, ali uvjerio sam je da bi čisti prekid bio bolji za tebe.”
Bila sam ošamućena; teško sam se mogla usredotočiti.
Njegove su mi se riječi kovitlale u glavi, i začula sam liječnika u bolnici u Phoenixu, prošlog proljeća, kako mi pokazuje rendgenske snimke. Vidi se da je došlo do čistog prijeloma, kazao je dok je prstom prelazio preko slike moje slomljene kosti. A to je dobro. Zarast će lakše i brže.
Pokušala sam normalno disati. Morala sam se usredotočiti, nekako pobjeći iz ove noćne more.

“Zbogom, Bella”, rekao je istim onim tihim, mirnim glasom.
“Čekaj!” Protisnula sam tu riječ, pružajući ruku prema njemu, tjerajući obamrle noge da me ponesu.
Učinilo mi se da i on pruža ruke prema meni. Ali hladnim mi je šakama ščepao zapešća i pritisnuo mi ih uz bok. Prignuo se i vrlo blago, nesnosno kratko, prionuo usne na moje čelo. Zažmirila sam.
“Čuvaj se”, izgovorio je dahom, hladnim na mojoj koži.Osjetila sam blag, neprirodan lahor. Naglo sam otvorila oči. Lišće na malom grmu šumskog javora podrhtavalo je na blagom strujanju zraka koje je stvorio njegov odlazak.
Otišao je.
Drhtavim nogama, ne mareći za to što mi neće biti nikakve koristi od toga, pošla sam za njim u šumu. Tragovi njegova prolaska smjesta su nestali. Nije bilo otisaka, lišće se opet smirilo, ali ja sam samo hodala dalje, bez razmišljanja. Morala sam se kretati. Prestanem li ga tražiti, bit će gotovo.
Ljubav, život, smisao... gotovo.
Hodala sam i hodala. Vrijeme nije imalo smisla dok sam se polako probijala kroz gusto žbunje. To su prolazili sati, ali ujedno tek sekunde. Možda mi se činilo da vrijeme stoji jer mi je šuma izgledala jednako ma kuda da bih pošla. Počela sam se brinuti da ne hodam u krugu, i
to u vrlo malom krugu, ali nastavila sam. Često sam se spoticala, a kako se počelo mračiti, često sam i padala.
Napokon sam se spotaknula o nešto – sad je bio mrkli mrak, nisam imala pojma što mi je to saplelo nogu – i ostala na tlu. Okrenula sam se na bok, da mogu disati, i sklupčala na vlažnoj papratovini.
Dok sam tako ležala, činilo mi se da prolazi više vremena nego što shvaćam. Nisam se više sjećala koliko se davno smračilo. Je li noću ovdje uvijek tako mračno? Pa valjda bi, u pravilu, neki tračak mjesečine morao prodrijeti kroz oblake, kroz procjepe u krošnjama, i doprijeti do zemlje.
Ne i noćas. Noćas je nebo bilo posve crno. Možda večeras nema mjesečine – zbog pomrčine Mjeseca, zbog mladog Mjeseca.
Mladog Mjeseca. Stresla sam se, premda mi nije bilo hladno.
Dugo je bilo crno prije nego što sam začula njihovo dozivanje.
Neko je izvikivao moje ime. Čula sam ga nejasno, prigušeno mokrim raslinjem oko mene, ali to je nedvojbeno bilo moje ime. Nisam prepoznala glas. Pomislila sam da mu se odazovem, ali bila sam ošamućena, i dugo mi je trebalo da zaključim kako bih se trebala javiti. A tada je zov već prestao.
Neko vrijeme poslije toga, probudila me kiša. Mislim da nisam doista bila zaspala; tek sam utonula u nesvjesticu bez misli, svom snagom se držeći tuposti od koje ne mogu shvatiti ono što ne želim.
Kiša mi je malo smetala. Bila je hladna. Pustila sam noge i rukama prekrila lice.
Tada sam opet začula zov. Sada je dopirao iz veće daljine, a katkad se činilo da me više glasova zove u isti mah. Pokušala sam duboko disati. Sjetila sam se da se trebam odazvati, ali vjerovala sam da me neće moći čuti.
Hoću li moći dovoljno glasno viknuti?
Naglo se začulo nešto novo, zapanjujuće blizu. Neko njuškanje, životinjski zvuk. Činilo se krupno. Upitala sam se bih li trebala osjetiti strah. Nisam – samo tupost. Nema veze. Njuškanje je otišlo.
Kiša se nastavila, a ja sam osjetila kako mi se uz obraz stvara lokvica. Nastojala sam prikupiti snagu da okrenem glavu, kad sam ugledala svjetlo.
Isprva je to bio tek nejasan odraz na grmlju u daljini.
Postajalo je sve sjajnije, obasjavajući širok prostor, za razliku od usmjerenog snopa baterijske svjetiljke. Svjetlo se probilo kroz najbliži grm, i opazila sam da je to plinski fenjer, ali vidjela sam samo to – sjaj me na trenutak oslijepio.
“Bella.”
Glas je bio dubok i meni nepoznat, ali prožet prepoznavanjem.
Nije me pozvao po imenu u potrazi, već u ime potvrde da sam pronađena.
Pogledala sam uvis – nemoguće visoko, kako mi se učinilo – u tamno lice što se sad nadvijalo nada mnom.
Nejasno sam shvaćala da neznanac djeluje tako visoko samo zato što mi je glava još na tlu.
“Jesi li ozlijeđena?”
Znala sam da te riječi nešto znače, ali mogla sam samo smeteno zuriti u njega. Kakvo bi značenje nakon svega moglo imati ikakvog smisla?
“Bella, zovem se Sam Uley.”
Njegovo mi ime nije djelovalo nimalo poznato.
“Charlie me poslao da te potražim.”
Charlie? To mi je već zvučalo odnekud poznato, pa sam pokušala pozornije pratiti što mi on to govori.
Charlie je bio bitan, ako već ništa drugo nije.
Visoki je čovjek ispružio ruku. Zagledala sam se u nju, ne znajući što se tačno od mene očekuje.
Načas me odmjerio crnim očima, a onda je spustio ramena. Brzim, gipkim pokretom podigao me sa zemlje i prihvatio u naručje.

Samo sam mlitavo visila dok je brzim koracima grabio kroz mokru šumu. Nešto u meni znalo je da bi me to trebalo uzrujati – to što me odnosi neznanac. Ali više se ništa u meni nije moglo uzrujati.
Nije mi se činilo da je previše vremena prošlo prije nego što su naišla svjetla i duboki žagor mnogih muških glasova.
Sam Uley usporio je kad je prišao bliže toj gunguli.
“Imam je!”, doviknuo je prodornim glasom.
Žagor je prestao, a onda se intenzivnije obnovio. Začudan kovitlac lica stao je prelaziti preko mene. Samov glas jedini je imao smisla u tom kaosu, možda zato što mi je uho bilo uz njegove grudi.
“Ne, mislim da nije ozlijeđena”, rekao je nekome.
“Samo neprestano ponavlja: ‘Otišao je’.”
Zar ja to govorim na glas? Ugrizla sam se za usnu.
“Bella, srce, jesi li mi dobro?”
To je bio jedan glas koji bih svugdje prepoznala – čak i ovako izobličenog od brige.
“Charlie?” Glas mi je zvučao čudno i sitno.
“Tu sam ti ja, maleno moje.”
Nešto se premjestilo ispod mene, a onda sam osjetila kožnati miris šerifske jakne moga oca. Charlie je zateturao pod mojom težinom.
“Možda bih je ipak ja trebao nositi”, predložio je Sam Uley.
“Mogu ja”, rekao je Charlie, pomalo zadihan.
Hodao je polako, s naporom. Bila bih voljela da sam mu mogla reći da me spusti i pusti da sama hodam, ali nisam mogla otkriti gdje mi se zagubio glas.
Svjetala je bilo posvuda, u rukama gomile što je hodala s njim. Bilo je kao u paradi. Ili u pogrebnoj povorci.
Sklopila sam oči.
“Samo što nismo stigli kući, srce”, promrmljao bi Charlie tu i tamo.
Opet sam otvorila oči kad sam čula otključavanje vrata.
Bili smo na trijemu naše kuće, a visoki, tamni čovjek po imenu Sam pridržavao je Charlieju vrata, jedne ruke ispružene prema nama, kao da je spreman prihvatiti me kad Charlieja izdaju ruke.
Ali Charlie me uspio pronijeti kroz vrata i odnijeti do kauča u dnevnoj sobi.
“Tata, sva sam mokra”, slabašno sam prigovorila.
“Nema to veze.” Glas mu je bio iscrpljen. A onda se obratio nekom drugom. “Deke su u ormaru na vrhu stubišta.”
“Bella?”, pozvao me neki novi glas. Pogledala sam u sijedog čovjeka koji se nagnuo nada me, i uspjela ga prepoznati nakon nekoliko sporih sekundi.
“Doktore Gerandy?”, promrmljala sam.
“Tako je, srce”, rekao je. “Jesi li povrijeđena, Bella?”
Trebala mi je minuta da razmislim o tome. Zbunjivalo me sjećanje na slično pitanje Sama Uleyja u šumi.
Samo, Sam me pitao nešto drugo: Jesi li ozlijeđena?, tako je to sročio. Ta razlika mi se iz nekog razloga činila bitnom.
Dr. Gerandy je čekao. Podigao je jednu staračku obrvu, a bore na čelu su mu se produbile.
“Nisam povrijeđena”, slagala sam mu. Riječi su bile čak i tačne, imajući u vidu na što je mislio.
Toplom mi je rukom dotaknuo čelo, a prstima mi stisnuo unutrašnjost zapešća. Gledala sam mu usne dok je bezglasno brojio otkucaje gledajući u svoj ručni sat.
“Što se to s tobom dogodilo?”, opušteno me upitao.
Skamenila sam se pod njegovom rukom i osjetila okus panike na nepcu.
“Jesi li se izgubila u šumi?”, uporno je nastavio. Bila sam svjesna još nekolicine koji nas slušaju. Tri visoka muškarca tamnih lica – iz La Pusha, rezervata Indijanaca iz naroda Quileute niže niz obalu, pretpostavila sam – stajala su vrlo blizu skupa i gledala me. Sam Uley bio je među njima. Gospodin Newton također je bio tu, s Mikeom i gospodinom Weberom, Angelinim ocem; svi
su me gledali prikrivenije nego neznanci. Drugi duboki glasovi dopirali su iz kuhinje i kroz ulazna vrata. Očito je pola mjesta bilo otišlo u potragu za mnom.
Charlie mi je bio najbliže. Prignuo se bliže da čuje moj odgovor.
“Da”, prošaptala sam. “Izgubila sam se.”
Liječnik je zamišljeno kimnuo glavom i nježno mi opipao žlijezde ispod vilice. Charlie se uozbiljio.
“Jesi li umorna?”, upitao me dr. Gerandy.
Kimnula sam mu i poslušno sklopila oči.
“Mislim da joj nije ništa”, čula sam kako liječnik potom tiho govori Charlieju. “Samo je iscrpljena. Pusti je da se naspava, a ja ću je sutra obići.” Zastao je. Zacijelo je pogledao na sat, jer je dodao: “Pa, tijekom današnjeg dana, zapravo.”
Začulo se škripanje kad su obojica ustali s kauča, pomažući si rukama.

“Je li to istina?”, prošaptao je Charlie. Glasovi su sad bili dalji. Upinjala sam se čuti. “Otišli su?”
“Dr. Cullen zamolio nas je da ništa ne govorimo”, odgovorio mu je dr. Gerandy. “Ponuda je bila vrlo iznenadna; morali su odmah odgovoriti. Carlisle nije htio praviti predstavu od odlaska.”
“Bilo bi lijepo da su nas bar nekako upozorili”, progunđao je Charlie.
Dr. Gerandy je zvučao nelagodno kad mu je odgovorio.
“Da, eto, u ovakvim okolnostima, bio bi red javiti nešto na vrijeme.”
Nije mi se to više slušalo. Napipala sam rub dekice kojom me neko pokrio, i navukla je preko uha.
Dolazila sam svijesti i gubila se. Čula sam kako Charlie šapatom zahvaljuje dobrovoljcima dok su odlazili, jedan po jedan. Osjetila sam njegove prste na svom čelu, a onda i težinu još jedne deke. Telefon je nekoliko puta zazvonio, a on je žurio da se javi prije nego što me zvonjava
stigne probuditi. Ispod glasa uvjeravao je te koji su nazivali da je sve dobro prošlo.
“Jesmo, našli smo je. U redu je. Bila se izgubila. Sada je dobro”, svima je ponavljao.
Čula sam kako opruge u naslonjaču stenju kad se smjestio u njega da tu provede noć.
Nakon nekoliko minuta telefon je opet zazvonio.
Charlie je prostenjao kad se s mukom osovio na noge, a onda je pohitao, spotičući se, u kuhinju. Zavukla sam glavu dublje pod pokrivače, ne želeći opet slušati isti razgovor.
“Da”, rekao je Charlie i zijevnuo.
Glas mu se promijenio kad je opet progovorio, zvučeći daleko budnije. “Gdje?” Stanka. “Siguran si da je izvan rezervata?” Opet kratka stanka. “Ali što bi moglo gorjeti skroz tamo?” Zvučao je u isti mah zabrinuto i zbunjeno. “Čuj, svratit ću onamo da vidim o čemu je riječ.”
Slušala sam s više zanimanja kad je utipkao novi broj.
“Hej, Billy, Charlie ovdje – oprosti što te zovem tako rano... ne, dobro joj je. Spava... Hvala, ali ne zovem te zato. Upravo me nazvala gospođa Stanley, i kaže da sa svog prozora na katu vidi nekakvu vatru gore, na liticama uz more, ali ja joj nisam zaista... O!” U glasu mu se odjednom začula neka napetost – ozlojeđenost... ili ljutnja. “A zašto oni to rade? Aha. Ma zbilja?” Rekao je
to sarkastično. “Pa, nemoj se meni ispričavati. Da, da.
Samo neka paze da ne prošire požar... Znam, znam, i mene čudi što su ih uopće uspjeli upaliti po ovakvom vremenu.”
Charlie se premišljao, a onda dodao preko volje:
“Hvala ti što si poslao Sama i ostale dečke. Imaš pravo – oni zaista poznaju šumu bolje od nas. Upravo ju je Sam pronašao, tako da sam ti dužnik... Aha, čujemo se kasnije”, dodao je, i dalje nezadovoljan, prije nego što će spustiti slušalicu.
Charlie je gunđao nešto nesuvislo dok se vukao natrag u dnevnu sobu.
“Što je bilo?”, upitala sam ga.
Pritrčao mi je.
“Oprosti što sam te probudio, srce.”
“Nešto gori?”
“Ma ništa to nije”, kazao mi je umirujućim tonom.
“Samo neki kresovi, gore na stijenama.”
“Kresovi?”, upitala sam ga. Glas mi nije zvučao radoznalo.
Zvučao je mrtvo.
Charlie se namrštio. “Neki klinci iz rezervata malo su se raskalašili”, objasnio mi je.
“Zašto?”, tupo sam ga upitala.
Bilo mi je jasno da ne želi odgovoriti. Pogledao je u pod između svojih koljena. “Proslavljaju vijest.” Zvučao je ogorčeno.
Samo mi je jedna vijest padala na pamet, ma koliko da sam nastojala ne misliti na to. A onda su mi se kockice složile u glavi. “Slave odlazak Cullenovih”, prošaptala sam. “U La Pushu ne vole Cullenove – zaboravila sam na to.”
Quileutei su gajili praznovjerice o “hladnima”, krvopijama koji su neprijatelji njihovog plemena, baš kao što su gajili legende o velikom potoku i precima koji su bili ljudi-vukovi. Većini njih, to su bile tek priče iz baštine.
Nekolicina je, pak, u njih vjerovala. Charliejev dobar prijatelj Billy Black bio je među njima, premda je čak i Jacob, njegov vlastiti sin, smatrao da mu je glava puna glupog praznovjerja. Billy me svojedobno upozorio da se klonim Cullenovih...
To ime je probudilo nešto u meni, nešto što se počelo grčevito probijati na površinu, nešto što sam znala da ne želim dočekati.
“Koješta”, procijedio je Charlie.
Na trenutak smo samo šutke sjedili. Nebo na prozoru više nije bilo crno. Negdje, iza kiše, polako je svitalo praskozorje.
“Bella?”, obratio mi se Charlie.
Pogledala sam ga s nelagodom.

“Ostavio te samu u šumi?”, pretpostavio je Charlie.
Izbjegla sam pitanje. “Kako si znao gdje da me tražiš?”
Svijest mi je ustuknula od neizbježne spoznaje koja slijedi, koja sada smjesta slijedi.
“Pa ostavila si mi poruku”, iznenađeno mi je odgovorio Charlie. Iz stražnjeg džepa traperica izvukao je vrlo pohaban listić papira. Bio je prljav i vlažan, s mnogobrojnim pregibima od čestog rasklapanja i presavijanja.
Opet ga je rastvorio i pokazao mi ga kao dokaz. Neuredan rukopis bio je začudno sličan mojemu.
Idem u šetnju s Edwardom, šumskom stazom, pisalo je. Brzo se vraćam, B.
“Kad se nisi vratila, nazvao sam Cullenove, a niko mi se nije javio”, tiho je kazao Charlie. “Onda sam nazvao bolnicu, a dr. Gerandy mi je rekao da je Carlisle otišao.”
“Kamo su otišli?”, promrmljala sam.
Pogledao me u čudu. “Zar ti Edward nije to rekao?”
Odmahnula sam glavom i zgrčila se. Zvuk njegovog imena oslobodio je ono što se nastojalo probiti iz mene – bol koja me naglo udarila i oduzela mi dah, zapanjivši me svojom silinom.
Charlie me sumnjičavo mjerkao dok je odgovarao.
“Carlisle je prihvatio radno mjesto u jednoj velikoj bolnici u Los Angelesu. Pretpostavljam da su mu ponudili velik novac.”
Sunčani L.A. Posljednje mjesto kamo bi doista otišli.
Sjetila sam se svoje more sa zrcalom... jarkog sunca što mu se ljeska s kože –
Proparala me agonija na spomen njegova lica.
“Zanima me je li te Edward ostavio samu, skroz tamo usred šume”, ostao je uporan Charlie.
Njegovo je ime izazvalo novi val muke u meni. Grozničavo sam odmahnula glavom, očajnički nastojeći izbjeći toj boli. “Ja sam bila kriva. Ostavio me na samom putu, na mjestu odakle se vidjela kuća... ali ja sam pokušala poći za njim.”
Charlie je krenuo nešto reći; djetinjasto sam dlanovima prekrila uši. “Ne mogu više o tome, tata. Hoću u svoju sobu.”
Prije nego što je stigao odgovoriti, nekako sam ustala s kauča i odglavinjala na kat.
Neko je bio svratio u kuću da Charlieju ostavi poruku, poruku koja će mu omogućiti da me nađe. Od trenutka kad sam to shvatila, užasna sumnja počela mi je rasti u glavi. Odjurila sam u svoju sobu, zatvorila i zaključala vrata za sobom, i tek onda otrčala do CD plejera kraj svog kreveta.
Sve je izgledalo potpuno jednako kao i kad sam otišla.
Pritisnula sam gornji dio CD plejera. Zasun se otključao, i poklopac se polako otvorio.
Unutra nije bilo ničega.
Album koji mi je poklonila Renée ležao je na podu kraj kreveta, tačno ondje gdje sam ga i ostavila. Drhtavom sam rukom otvorila korice.
Nisam morala listati dalje od prve stranice. U metalnim kutićima više nije bilo fotografije. List je bio posve prazan, osim što je u dnu mojim rukopisom pisalo:
Edward Cullen, Charliejeva kuhinja, 13.septembra.
Tu sam stala. Bila sam sigurna da je vrlo temeljito obavio posao.
Bit će ti kao da nikad nisam ni postojao, obećao mi je.
Osjetila sam glatki drveni parket pod koljenima, pa pod dlanovima, a onda mi je pritisnuo i kožu na obrazu. Ponadala sam se da padam u nesvijest, ali, na moje razočaranje, nisam se obeznanila. Valovi boli koji su me dotad samo oplakivali sada su se visoko uzdigli, poklopili me preko glave i povukli me u dubinu.
Nisam više izronila.

OKTOBAR





















NOVEMBAR




















DECEMBAR




















JANUAR