2. ŠAVOVI

Carlisle je jedini ostao pribran. Stoljeća iskustva u službama hitne pomoći čule su se u njegovom smirenom, autoritativnom glasu.
“Emmette, Rose, izvedite Jaspera iz kuće.”
Emmett se bar ovaj put nije smiješio. Kimnuo je glavom.
“Dođi, Jaspere.”
Jasper se stao otimati iz Emmettovog neraskidivog stiska, koprcajući se, pokušavajući dohvatiti brata iskeženim zubima, pogleda i dalje posve neuračunljivog.
Edwardovo lice bilo je bjelje od krpe kad se okrenuo na peti i čučnuo nada me, zauzimajući očito obrambeni stav. Duboko, upozoravajuće režanje protisnulo mu se kroz stisnute zube. Bilo mi je jasno da uopće ne diše.
Rosalie je, s neobično samodopadnim izrazom na svom božanskom licu, stala pred Jaspera – pazeći da ostane podalje od njegovih zuba – i pomogla Emmettu da ga izgura kroz staklena vrata koja im je pridržala Esme, jednom rukom prekrivajući usta i nos.
Esmino srcoliko lice bilo je puno stida. “Tako mi je žao, Bella”, jauknula je kad je krenula za ostalima iz kuće.
“Pusti me da priđem, Edwarde”, promrmljao je Carlisle.
Prošla je sekunda, a onda je Edward polako kimnuo glavom i opustio gard.
Carlisle je kleknuo kraj mene i prignuo se blizu da mi pregleda ruku. Osjećala sam skamenjeni šok na svome licu, pa sam se pokušala pribrati.
“Evo, Carlisle”, rekla je Alice i pružila mu ručnik.
Odmahnuo je glavom. “Previše je stakla u rani.” Protegnuo se i otrgnuo dugu, tanku traku s poruba bijelog stolnjaka. Njome mi je omotao ruku iznad lakta, napravivši povesku. Obuzimala me mučnina od mirisa krvi. U ušima mi je zvonilo.
“Bella”, tiho je rekao Carlisle. “Bi li htjela da te odvezem u bolnicu, ili hoćeš da ti to tu sredim?”
“Tu, molim”, šapnula sam. Da me odveze u bolnicu, ovo se nikako ne bi dalo sakriti od Charlieja.
“Donijet ću ti torbu”, rekla je Alice.
“Odnesimo je na kuhinjski stol”, rekao je Carlisle Edwardu.
Edward me podigao bez napora, dok mi je Carlisle održavao stalan pritisak na ruci.
“Kako se osjećaš, Bella?”, upitao me Carlisle.
“Dobro mi je.” Glas mi je bio prihvatljivo smiren, zbog čega mi je bilo drago.
Edwardovo lice bilo je poput kamena.
Alice je već bila ondje. Carlisleova crna torba stajala je na stolu, a mala, ali jarka stolna svjetiljka bila je ukopčana u zidnu utičnicu. Edward me nježno posjeo u stolicu, a Carlisle je privukao drugu. Smjesta je prionuo na posao.
Edward je stajao iznad mene, i dalje se zaštitnički držeći, i dalje ne dišući.
“Samo ti idi, Edwarde”, uzdahnula sam.
“Mogu ja”, ostao je uporan. Ali čeljust mu se sva ukočila; oči su mu plamtjele od intenzivne žeđi kojoj se opirao, toliko goroj po njega negoli po ostale.
“Ne moraš se junačiti”, rekla sam mu. “Carlisle me može srediti bez tvoje pomoći. Idi na zrak.”
Lecnula sam se kad me zapeklo nešto što mi je Carlisle radio na ruci.
“Ostat ću”, rekao je.
“Zašto si toliki mazohist?”, promrsila sam. Carlisle se odlučio umiješati. “Edwarde, bolje bi bilo da odeš naći Jaspera dok još nije predaleko odmaknuo.
Siguran sam da je ljut na sebe, a sumnjam da će sada htjeti saslušati ikoga osim tebe.”
“Da”, spremno sam se složila. “Idi nađi Jaspera.”
“Mogao bi stvarno učiniti nešto korisno”, dodala je Alice.
Edward je stisnuo oči kad smo se svi okomili na njega, ali napokon je kimnuo i glatko izjurio kroz stražnja vrata kuhinje. Bila sam sigurna da nije nijednom udahnuo otkako sam porezala prst.
Tup, umrtvljen osjećaj širio mi se rukom. Premda je olakšao oštru bol, podsjetio me na ranu, pa sam pažljivo stala promatrati Carlisleovo lice da ne mislim o onome
što mu ruke rade. Kosa mu je imala zlatan odsjaj pod jarkom svjetiljkom dok se naginjao nad moju ruku.
Osjetila sam slabe početke mučnine u dnu želuca, ali čvrsto sam odlučila ne dopustiti da me nadvlada uobičajena gadljivost. Više nisam osjećala bol, samo blagi osjećaj cimanja koji sam se trudila zanemariti. Nema razloga da se ispovraćam kao mala beba.

Da mi nije bila pred očima, ne bih ni opazila da je Alice odustala i iskrala se iz prostorije. S tankim smiješkom isprike na usnama izgubila se kroz vrata kuhinje.
“Pa, to bi bili svi”, uzdahnula sam. “Barem sam u stanju isprazniti gledalište.”
“Nisi ti kriva”, utješio me Carlisle i tiho se zahihotao.
“To se može svakome dogoditi.”
“Može”, ponovila sam. “Ali obično se dogodi samo meni.”
Opet se nasmijao.
Njegova opuštena smirenost bila je utoliko nevjerojatnija u izravnoj opreci s reakcijom svih ostalih. Na licu mu nisam opažala ni tračka tjeskobe. Radio je brzim, sigurnim pokretima. Osim našeg tihog disanja, čulo se samo blago plink, plink padanja malih krhotina stakla na sto, jedne za drugom.
“Kako ti to polazi za rukom?”, upitala sam ga. “Čak ni Alice i Esme...”, ušutjela sam i u čudu odmahnula glavom. Premda su se ostali odrekli tradicionalne vampirske prehrane jednako apsolutno kao i Carlisle, jedino je on mogao istrpjeti miris moje krvi a da ne padne u intenzivno iskušenje. Očito je bila riječ o nečemu daleko težem nego što se uz njega činilo.
“Godine i godine prakse”, rekao mi je. “Više jedva da osjećam taj miris.”
“Misliš da bi ti bilo teže kad bi otišao na duži dopust iz bolnice? Gdje uopće ne bi bio blizu krvi?”
“Možda.” Slegnuo je ramenima, ali ruke su mu ostale mirne. “Nikad nisam osjetio potrebu za dužim dopustom.”
Uputio mi je blještav osmijeh. “Previše uživam u svom poslu.”
Plink, plink, plink. Iznenadilo me koliko mi je to stakla u ruci. Došla sam u napast da bacim pogled na sve veću gomilicu, čisto da vidim kolika je, ali znala sam da mi to ne bi pomoglo u borbi protiv povraćanja.
“U čemu to tačno uživaš?”, zanimalo me. Nije to imalo smisla – koliko je godina napora i odricanja zacijelo uložio da dođe do tačke gdje može ovo podnositi s lakoćom. K tome, htjela sam da nastavi govoriti; u razgovoru nisam razmišljala o mučnini u svom želucu.
Tamne su mu oči bile mirne i zamišljene kad mi je odgovorio. “Hmm. Najviše uživam kad mi moje... uvećane sposobnosti omoguće da spasim nekoga kome inače ne bi bilo spasa. Ugodno je znati da su, zahvaljujući onome što mogu, nekim ljudima životi bolji zato što ja postojim. Katkad je čak i osjet mirisa korisno dijagnostičko sredstvo.” Kut usana izvio mu se u poluosmijeh.
Mozgala sam o tome dok je on čeprkao po rani, provjeravajući je li izvadio sve krhotine stakla. Zatim je u torbi potražio nove instrumente, a ja sam pokušala da ne zamislim iglu i konac.
“Ulažeš veliki napor da se iskupiš za nešto za što uopće nisi bio kriv”, spomenula sam mu kad sam na rubovima kože osjetila drugačije cimanje. “Hoću reći, nije da si ti to tražio. Nisi izabrao ovakav život, a svejedno moraš uložiti toliki napor da budeš dobar.”
“Ne bih rekao da se za išta iskupljujem”, opušteno mi se usprotivio. “Kao i u svemu u životu, samo sam morao odlučiti što da radim s onim što mi je dano.”
“Zvuči prejednostavno, kada to tako kažeš.”
Opet mi je pregledao ruku. “Evo”, rekao je i odsjekao končić. “Gotovo.” Velikim vatenim štapićem, umočenim u nekakvu tekućinu boje sirupa, temeljito je premazao sanirano mjesto. Mirisalo je čudno; u glavi mi se zavrtjelo. Sirup mi je ostavio mrlje na koži.
“Ipak, u početku”, ostala sam uporna dok mi je hermetički čvrsto lijepio još jedan dugi komad gaze na ruku. “Zašto si uopće pomislio da bi mogao iskušati neki drugačiji put od uobičajenoga?”
Podigao je usne, smiješeći se sâm sebi. “Nije li ti već Edward ispričao tu priču?”
“Jest. Ali pokušavam shvatiti što ti je bilo na pameti...”
Lice mu se odjednom opet uozbiljilo, a ja sam se upitala je li pomislio na isto ono što i ja. Pita li se on to što ću ja misliti kada – odbila sam misliti ako – dođe red na mene.
“Znaš da mi je otac bio pastor”, zamišljeno je kazao dok je pažljivo čistio stol, sve brišući mokrom gazom, a onda ponavljajući postupak. Miris alkohola zapekao me za nos. “Imao je prilično strog pogled na svijet, koji sam već bio počeo dovoditi u pitanje prije nego što sam
se promijenio.” Carlisle je odložio svu prljavu gazu i sve komadiće stakla u praznu kristalnu zdjelu. Nisam shvaćala što to radi čak ni kad je kresnuo šibicu. Zatim ju je bacio na tkaninu natopljenu alkoholom, a ja sam poskočila kad je naglo buknulo.
“Oprosti”, ispričao se. “To bi trebalo biti sve... Dakle, nisam se slagao s očevim osobnim pogledom na vjeru.
Ali nikad, u već gotovo četiristo godina od svoga rođenja, nisam vidio ništa što bi me nagnalo da posumnjam u postojanje Boga, ovako ili onako. Čak ni vlastiti odraz u zrcalu.”
Pretvarala sam se da proučavam povez na ruci ne bih li prikrila svoje iznenađenje smjerom u kojem je pošao naš razgovor. Religija je bila zadnje što sam očekivala, kad se sve uzme u obzir. Vlastiti mi je život bio uglavnom lišen vjere.
Charlie se smatrao luteranom, jer su mu to bili roditelji, ali nedjeljom je išao na riječnu službu s ribičkim štapom u ruci. Renée bi tu i tamo pokušala otići u crkvu, ali, slično kao i u slučaju njezinih kratkih flertova s tenisom, grnčarstvom, jogom i učenjem francuskog, to bi je prošlo prije nego što bih ja i doznala za njezin najnoviji hir.

“Siguran sam da sve to zvuči pomalo bizarno, kad to kaže jedan vampir.” Iscerio se, znajući kako me njihovo nehajno služenje tom riječju svaki put bez iznimke šokira. “Ali nadam se da svejedno postoji smisao ovog života, čak i za nas. Izgledi su slabi, priznajem”, dodao je nehajno. “Svi izvori navode da smo u svakom slučaju prokleti. Ali ja gajim nadu, ma koliko nerazumnu, da će nam se napori priznati bar na neki način.”
“Ne bih rekla da je to nerazumno”, promrmljala sam.
Nisam mogla zamisliti nikoga, uključujući i božanstvo, ko se ne bi divio Carlisleu. Uostalom, jedini raj koji bih ja mogla cijeniti morao bi uključivati Edwarda. “A mislim i da niko drugi to ne bi rekao.”
“Zapravo, ti si prva koja dijeli moje mišljenje.”
“Ostali se ne slažu?”, iznenađeno sam upitala, misleći konkretno na jednu osobu.
Carlisle je opet pogodio što mi je na umu. “Edward se donekle slaže sa mnom. Bog i raj postoje... kao i pakao.
Ali on ne vjeruje da postoji zagrobni život za naš soj.” Carlisle je govorio vrlo tiho; gledao je kroz veliki prozor iznad sudopera, u mrak. “Shvaćaš, on drži da smo izgubili duše.”
Smjesta sam se sjetila onoga što je Edward danas popodne rekao: osim ako ti se ne mili poginuti – ili što god već s nama biva. Žaruljica mi se upalila nad glavom.
“U tome leži pravi problem, zar ne?”, pretpostavila sam. “Zbog toga mi se on toliko suprotstavlja.”
Carlisle je polako progovorio. “Gledam svoga... sina.
Njegovu snagu, njegovu dobrotu, svjetlost što sja iz njega – i to mi samo raspiruje onu nadu, onu vjeru, više nego ikad. Kako je moguće da ne bude nade za nekoga poput Edwarda?”
Kimnula sam glavom, usrdno se slažući.
“Ali kad bih vjerovao u ono što on vjeruje...” Pogledao je u mene nedokučivim očima. “Kad bi ti vjerovala u ono u što on vjeruje. Bi li ti mogla njemu oduzeti dušu?”
Način na koji je sročio pitanje osujetio je moj odgovor.
Da me pitao bih li stavila svoju dušu na kocku za Edwarda, odgovor bi bio bjelodan. Ali bih li stavila Edwardovu dušu na kocku? Nesretno sam naškubila usne. Takva dvojba nije bila poštena.
“Uviđaš u čemu je problem.”
Odmahnula sam glavom, svjesna tvrdoglavog držanja svoje brade.
Carlisle je uzdahnuo.
“To je moj izbor”, ostala sam uporna.
“I njegov je.” Podigao je ruku kad je opazio da se spremam usprotiviti. “Hoće li biti odgovoran zato što ti je to učinio.”
“Nije on jedini koji to može učiniti.” Znatiželjno sam odmjerila Carlislea.
Nasmijao se, naglo razvedrivši razgovor. “A, ne! Morat ćeš to riješiti s njim.” Ali onda je uzdahnuo. “To je jedno u što nikada ne mogu biti siguran. Mislim da sam, u većini drugih pogleda, učinio najbolje što sam mogao s onim što mi je bilo dano. Ali je li bilo ispravno osuditi
druge na ovakav život? Ne mogu se odlučiti.”
Nisam mu odgovorila. Zamislila sam kakav bi moj život bio da se Carlisle odupro iskušenju da promijeni svoje samotno bivstvovanje... i stresla se.
“Takvu sam odluku donio zbog Edwardove majke.”
Carlisle je govorio gotovo šapatom. Tupo je zurio kroz crne prozore.
“Njegove majke?” Kad god sam pitala Edwarda za njegove roditelje, on bi mi samo kazao da su davno umrli, i da ih se nejasno sjeća. Shvatila sam da će Carlisleova uspomena na njih, usprkos kratkoći njihovog susreta, biti savršeno bistra.
“Da. Zvala se Elizabeth. Elizabeth Masen. Njegov otac, Edward stariji, nikad nije došao svijesti u bolnici.
Umro je u prvom valu gripe. Ali Elizabeth je ostala prisebna gotovo do samoga kraja. Edward joj uvelike sliči – imala je istu takvu čudnu brončanu nijansu kose i jednako zelene oči.”
“Oči su mu bile zelene?”, promrmljala sam, nastojeći si to predočiti.
“Da...” Carlisleove oči boje okera sada su bile stotinu godina daleko. “Elizabeth je bila opsjednuta brigom za sina. Naudila je vlastitim izgledima da preživi jer se pokušavala
brinuti za njega na samrtnoj postelji. Očekivao sam da će on prvi izdahnuti, jer mu je bilo umnogome gore nego njoj. Kad joj je stigao kraj, sve se zbilo vrlo brzo. Netom što je bilo zašlo sunce, a ja sam stigao da odmijenim liječnike koji su radili cijeli dan. Tada mi se
bilo teško pretvarati – toliko je posla trebalo obaviti, a meni odmor nije trebao. Kako mi je samo mrsko bilo vraćati se svojoj kući, skrivati se u mraku i pretvarati se da spavam dok toliki umiru.

Najprije sam otišao vidjeti kako su Elizabeth i njezin sin. Vezao sam se uz njih – što je uvijek opasno, imajući u vidu krhku narav ljudi. Smjesta sam opazio da se njoj stanje pogoršalo. Groznica ju je neobuzdano tresla, a tijelo joj je bilo preslabo za daljnju borbu.
Samo, nije izgledala slabo kad me oštro pogledala s poljskog kreveta.
‘Spasi ga!’, naredila mi je promuklim glasom koji joj je napinjao grlo.
‘Dat ću sve od sebe’, obećao sam joj i uhvatio je za ruku. Groznica je bila tako jaka da vjerojatno nije ni osjetila koliko mi je ruka neprirodno hladna. Njezinoj je koži sve bilo hladno.
‘Moraš’, usrdno mi je rekla, stišćući mi ruku s toliko snage da sam se upitao neće li se ipak izvući iz krize. Oči su joj bile tvrde, kao kamenovi, kao smaragdi. ‘Moraš učiniti sve u svojoj moći. Ono što drugi ne mogu, to ti moraš učiniti za moga Edwarda.’
To me uplašilo. Gledala me tim prodornim očima, a meni se načas učinilo da zna moju tajnu. Zatim ju je groznica nadvladala i više nije došla svijesti. Umrla je sat vremena nakon što je to zatražila.
Desetljećima sam već bio razmatrao ideju stvaranja svojeg sudruga. Samo još jednog stvorenja koje bi moglo doista poznavati mene, a ne onoga koji se pretvaram da jesam. Ali nikada to nisam mogao opravdati – učiniti ono što su meni učinili.
Edward je tu ležao, na samrti. Bilo mi je jasno da su mu preostali samo sati. Kraj njega njegova majka, lica nekako još nipošto smirenog, čak ni u smrti.”
Carlisle je sve to iznova gledao, sjećanja nezamućenog stoljećem koje je otada proteklo. I ja sam to jasno vidjela, dok je govorio – beznađe u bolnici, nadmoćno ozračje smrti. Edward gori u groznici, život mu kopni sa svakim otkucajem sata... Opet sam se stresla i istjerala taj prizor iz svojih misli.
“Elizabethine su mi riječi odjekivale u glavi. Kako je mogla pretpostaviti što ja mogu? Bi li iko zaista to mogao poželjeti svome djetetu?
Pogledao sam Edwarda. I onako bolestan, još je bio prelijep. Bilo je nečega čistog i dobrog u njegovu licu.
Licu kakvo bih poželio da mi vlastiti sin ima.
Nakon svih tih godina nedoumice, jednostavno sam se poveo za hirom. Prvo sam prevezao njegovu majku kolicima u mrtvačnicu, a onda se vratio po njega. Niko nije primijetio da još diše. Nije bilo dovoljno ruku, dovoljno očiju da prate makar i polovicu potreba pacijenata. U mrtvačnici nije bilo nikoga – bar ne živih. Iskrao sam ga na stražnja vrata i prenio preko krovova u svoj dom.
Nisam bio siguran što valja učiniti. Odlučio sam oponašati rane koje sam sâm zadobio prije onoliko stoljeća u Londonu. Poslije mi je bilo žao. Dulje ga je i jače boljelo nego što je bilo nužno.
Ipak, nisam zažalio zbog svog postupka. Nikad nisam zažalio što sam spasio Edwarda.” Odmahnuo je glavom i vratio se u sadašnjost. Nasmiješio mi se. “Bolje da te sada odvezem kući.”
“Ja ću je odvesti”, rekao je Edward. Izašao je iz polumračne blagovanice korakom sporim za njega. Lice mu je bilo glatko i nečitko, ali u pogledu mu je bilo nečega pogrešnog – nečega što je iz sve snage nastojao prikriti.
Osjetila sam grč nelagode u želucu.
“Carlisle me može odvesti”, rekla sam. Pogledala sam svoju košulju; svijetloplavi pamuk bio je pun mrlja i mrljica moje krvi. Desno mi je rame prekrivala gusta, ružičasta skorena naslaga.
“Mogu ja.” Edward je zvučao posve hladno. “Ionako ćeš se morati presvući. Charlie bi dobio srčani udar da te vidi ovakvu. Reći ću Alice da ti nešto donese.” Izašao je opet iz kuhinje.
Zabrinuto sam pogledala Carlislea. “Jako se uzrujao.”
“Jest”, složio se Carlisle. “Večeras se dogodilo upravo ono čega se najviše boji. Ti si dospjela u opasnost zbog toga što mi jesmo.”
“Nije on kriv zbog toga.”
“Nisi ni ti.”
Odmaknula sam pogled od njegovih mudrih, lijepih očiju. Nisam se mogla složiti s tim.
Carlisle mi je ponudio ruku i pomogao mi da ustanem sa stola. Otišla sam za njim u dnevnu sobu. Esme se vratila; brisala je pod na mjestu gdje sam pala – čistim klorom, sudeći po mirisu.
“Esme, daj, ja ću.” Osjećala sam da mi je lice opet jarko rumeno.
“Već sam gotova.” Osmjehnula mi se s poda. “Kako ti je?”
“Dobro”, potvrdila sam joj. “Carlisle šije brže od svih doktora koji su me dosad šivali.”
Oboje su se zahihotali.
Alice i Edward vratili su se na stražnja vrata. Alice mi je pritrčala, ali Edward je ostao podalje, s izrazom lica koji se nije dao protumačiti.

“Dođi”, rekla je Alice. “Da ti nađemo neku manje grozomornu odjeću.”
Našla mi je jednu Esminu košulju bojom dosta sličnu mojoj. Bila sam sigurna da Charlie neće ništa primijetiti. Dugi bijeli povez na ruci nije mi izgledao ni izdaleka tako ozbiljno sad kad više nisam bila poprskana krvlju. Charlie se nikad nije iznenađivao što me vidi povezanu.
“Alice”, šapnula sam joj kad je krenula natrag prema vratima.
“Da?” I ona je progovorila tiho i znatiželjno me pogledala, nakrivivši glavu.
“Je li jako loše?” Nisam mogla biti sigurna da ne šapćem uzalud. Premda smo bile na katu, iza zatvorenih vrata, on me ipak možda mogao čuti.
Lice joj se napelo. “Nisam još sigurna.”
“Kako je Jasper?”
Uzdahnula je. “Vrlo je ljut na sebe. Njemu je to umnogome veći izazov, a mrzi se osjećati slabim.”
“Nije on kriv. Reći ćeš mu da se ne ljutim na njega, baš nimalo, zar ne?”
“Naravno.”
Edward me čekao kraj ulaznih vrata. Kad sam sišla u dno stubišta, otvorio mi ih je bez riječi.
“Ponesi stvari!”, viknula je Alice kad sam oprezno pošla prema Edwardu. Uzela je u naručje dva paketa, jedan napola otvoren, digla moj fotoaparat s poda pod glasovirom i tutnula mi ih pod zdravu ruku. “Zahvali mi kasnije, nakon što ih otvoriš.”
Esme i Carlisle tiho su se oprostili sa mnom. Opazila sam da krišom pogledavaju prema svome suzdržanom sinu, umnogome kao i ja.
Laknulo mi je kad sam se našla vani; brzo sam prošla pokraj lampiona i ruža, sad neželjenih podsjetnika.
Edward je šutke išao ukorak. Otvorio mi je suvozačka vrata, a ja sam ušla bez pritužbi.
Na upravljačkoj ploči bila je velika crvena vrpca, vezana uz novu liniju. Strgnula sam je i bacila na pod.
Dok je Edward sjedao na suprotnu stranu, petom sam gurnula vrpcu pod svoje sjedalo.
Nije pogledao ni mene ni liniju. Nismo je uključili, a tišina se nekako pojačala kad je motor odjednom grmnuo.
Pošao je prevelikom brzinom po mračnom, zavojitom prilaznom putu.
Od šutnje mi je dolazilo da poludim.
“Reci nešto”, napokon sam ga usrdno zamolila kad je skrenuo na autocestu.
“Što bi htjela da ti kažem?”, upitao me suzdržano.
Zgrozila sam se od njegove distanciranosti. “Reci mi da mi opraštaš.”
To mu je unijelo treptaj života u lice – treptaj ljutnje.
“Da opraštam tebi? Na čemu?”
“Da sam bila opreznija, ništa se ne bi dogodilo.”
“Bella, porezala si se na papir – teško da si time zaslužila smrtnu kaznu.”
“Svejedno sam ja kriva.”
Na te riječi, brana je popustila.
“Ti da si kriva? Da si se porezala u kući Mikea Newtona, uz Jessicu i Angelu i svoje ostale normalne prijatelje, najgore što bi se uopće moglo dogoditi bilo bi što?
Možda ti ne bi mogli naći flaster? Da si se spotaknula i sama srušila hrpu staklenih tanjura – da te neko nije bacio na nju – čak i tada, što bi bilo najgore? Zakrvarila bi im presvlake na sjedalima dok te voze na hitnu? Mike Newton mogao bi te držati za ruku dok te šivaju – i ne bi se odupirao porivu da te ubije cijelo to vrijeme. Ne pokušavaj sebe okriviti za išta od ovoga, Bella. Samo ću se sâm sebi još više gaditi.”
“Kako je, dovraga, Mike Newton dospio u ovaj razgovor?”, otpovrnula sam mu.
“Mike Newton je dospio u ovaj razgovor zbog toga što bi ti bilo, ne lezi vraže, zdravije da budeš s Mikeom Newtonom”, zarežao je.
“Prije bih umrla nego bila s Mikeom Newtonom”, usprotivila sam se. “Prije bih umrla nego bila s bilo kim osim s tobom.”
“Ne budi melodramatična, molim te.”
“E, pa ti onda ne budi smiješan.”
Nije mi odgovorio. Piljio je kroz vjetrobran crnog izraza lica.
Grozničavo sam se upinjala smisliti kako da spasim ovu večer. Kad je stao pred mojom kućom, još nisam imala nikakvu ideju.
Ugasio je motor, ali ruke su mu nastavile čvrsto stiskati upravljač.
“Hoćeš li ostati večeras?”, upitala sam ga.
“Trebao bih kući.”
Najmanje sam sada htjela da se ode utapati u kajanju.
“Za moj rođendan”, ostala sam uporna.
“Ne možeš imati i ovce i novce – ili želiš da ljudi ne mare za tvoj rođendan, ili da mare. Ili jedno, ili drugo.”
Glas mu je bio strog, ali ne tako ozbiljan kao prije. Šutke sam odahnula.
“U redu. Odlučila sam da želim da mariš za moj rođendan.
Vidimo se gore.”
Iskočila sam iz auta i okrenula se uzeti pakete sa stražnjeg sjedala. Namrštio se.

“Ne moraš ih uzeti.”
“Želim ih”, automatski sam odgovorila, a onda se upitala ne služi li se on obratnom psihologijom.
“Ne, ne želiš. Carlisle i Esme potrošili su novac na tebe.”
“Preživjet ću.” Nespretno sam zataknula poklone pod zdravu ruku i zalupila vrata za sobom. Izašao je iz auta i stvorio se kraj mene za manje od sekunde.
“Daj me pusti da ti ih barem ponesem”, rekao je i uzeo ih. “Bit ću u tvojoj sobi.”
Nasmiješila sam se. “Hvala.”
“Sretan ti rođendan”, uzdahnuo je i prignuo se da lagano svojim usnama dotakne moje.
Propela sam se na prste da mi poljubac duže potraje kad se odmaknuo. Uputio mi je onaj izvijeni osmijeh koji sam tako voljela, te nestao u tami.
Utakmica je još trajala; čim sam ušla u kuću čula sam kako komentator naklapa uz žamor publike.
“Bell?”, dobacio mi je Charlie.
“Hej, tata”, rekla sam ulazeći u sobu. Držala sam ruku čvrsto uz tijelo. Blagi pritisak me zapekao, pa sam namreškala nos. Anestetik je očito prestajao djelovati.
“Kako je bilo?” Charlie se izvalio preko kauča, položivši bose noge na naslon za ruke. Ono malo kovrčave smeđe kose bilo mu je posve zaležano s jedne strane.
“Alice je stvarno pretjerala. Cvijeće, torta, svijeće, pokloni – sve po redu.”
“Što si dobila?”
“Liniju za kamionet.” I ko zna što još.
“Opa.”
“Aha”, složila sam se. “Pa, idem ja u krpe.”
“Vidimo se ujutro.”
Mahnula sam mu. “Vidimo se.”
“Što ti je bilo s rukom?”
Porumenjela sam i nijemo opsovala. “Spotaknula sam se. Nije to ništa.”
“Bella”, rekao je i odmahnuo glavom.
“Laku noć, tata.”
Požurila sam u kupaonicu, gdje sam držala pidžamu upravo za ovakve večeri. Navukla sam komplet topića i pamučnih hlača koje sam kupila kao zamjenu za rupičastu majicu i trenerku u kojima sam nekoć spavala, trgnuvši se od boli kad mi je pokret potegao šavove. Umila sam se jednom rukom, oprala zube i onda trknula u svoju sobu.
Sjedio je nasred moga kreveta, dokono se poigravajući jednom srebrnom kutijom.
“Bok”, rekao je. Zvučao je tužno. Utapao se u kajanju.
Došla sam do kreveta, gurnula mu poklone iz ruku i popela mu se u krilo.
“Bok.” Privila sam se uz njegovo kameno poprsje. “Smijem sada otvoriti svoje poklone?”
“Odakle sad pak to zanimanje?”, upitao me.
“Postala sam radoznala zbog tebe.”
Uzela sam dugi, plosnati pravokutnik koji je zacijelo bio od Carlislea i Esme.
“Dopusti”, predložio mi je. Uzeo mi je dar iz ruke i jednim spretnim pokretom strgnuo srebrni papir s njega.
Pružio mi je pravokutnu bijelu kutiju.
“Siguran si da sam u stanju sama podignuti poklopac?”, promrsila sam, ali prečuo je to.
U kutiji se nalazio dugi, debeli komad papira s nesagledivom količinom sitno otisnutog teksta. Trebala mi je minuta da shvatim srž informacije.
“Idemo u Jacksonville?” I to me uzbudilo, čak i preko volje. Radilo se o vaučeru za avionske karte, za mene i za Edwarda.
“Takav je plan.”
“Ne mogu vjerovati. Renée će švicnuti! Samo, ti nemaš ništa protiv, je li? Tamo je sunčano, morat ćeš cijeli dan biti u zatvorenom.”
“Mislim da mogu izaći na kraj s time”, rekao je, a zatim se namrštio. “Da sam znao da si u stanju ovoliko primjereno reagirati na poklon, natjerao bih te da ga otvoriš pred Carlisleom i Esme. Mislio sam da ćeš se buniti.”
“Pa, naravno da je to previše. Ali smjet ću povesti tebe sa mnom!”
Zahihotao se. “Sad mi je krivo što nisam potrošio novac na tvoj poklon. Nisam shvatio da si sposobna za razumne reakcije.”
Odložila sam karte i uzela njegov poklon, iznova zatiželjna.
Oduzeo mi ga je i odmotao, kao i prvi.
Uručio mi je praznu plastičnu kutiju za CD, sa srebrnim diskom bez natpisa u njoj.
“Što je to?”, zbunjeno sam ga upitala.
Ništa nije rekao; uzeo je CD i stavio ga iza mojih leđa u CD plejer na stoliću kraj kreveta. Pustio ga je da svira, i šutke smo pričekali. Zatim se začula glazba.
Slušala sam je bez riječi, razrogačenih očiju. Znala sam da on čeka moju reakciju, ali nisam mogla ništa reći. Navrle su mi suze, i podigla sam ruku da ih obrišem prije nego što se stignu proliti.
“Boli te ruka?”, zabrinuto me upitao.
“Ne, nije to zbog ruke. Prekrasno je, Edwarde. Nisi mi mogao dati ništa što bih više voljela. Ne mogu vjerovati.”
Ušutjela sam da mogu dalje slušati.

Bila je to njegova glazba, njegove skladbe. Prvo djelo na CD-u bila je moja uspavanka.
“Vjerovao sam da mi ne bi dopustila da ti kupim klavir, pa da ti ovdje mogu svirati”, pojasnio je.
“Bio si u pravu.”
“Kako ti je ruka?”
“Sasvim u redu.” Zapravo, počinjala me peći pod zavojem.
Trebao mi je led. Bila bih se zadovoljila i njegovom rukom, ali to bi me odalo.
“Donijet ću ti tabletu protiv bolova.”
“Ne treba mi ništa”, usprotivila sam se, ali maknuo me s krila i krenuo prema vratima.
“Charlie”, oštro sam mu došapnula. Charlie nije baš znao da Edward često noći kod mene. Zapravo, udarila bi ga kap da ga se upozna s tom činjenicom. Ali nisam osjećala pretjeranu krivnju zbog toga što ga vučem za nos. Nismo radili ništa što on ne bi htio, napokon.
Edward i njegova pravila...
“Neće me uloviti”, obećao mi je Edward, tiho se izgubio kroz vrata... i vratio, dohvativši vrata prije nego što su se stigla sama zaklopiti. U ruci je držao čašu iz kupaonice i bočicu Tylenola.
Bez rasprave sam uzela tablete koje mi je pružio – znala sam da bih izgubila u raspravi. A ruka me zaista počinjala smetati.
Moja je uspavanka svirala i dalje, blaga i ljupka, u pozadini.
“Kasno je”, primijetio je Edward. Jednom me rukom podigao s kreveta i drugom odmaknuo pokrivače. Spustio me u postelju s glavom na jastuku i ušuškao jorgan oko mene. Legao je sa strane – preko pokrivača, da mi ne bude hladno – i prebacio ruku preko mene.
Naslonila sam glavu na njegovo rame i sretno uzdahnula.
“Još jednom hvala”, šapnula sam mu.
“Nema na čemu.”
Dugo smo šutjeli, dok sam slušala kako se moja uspavanka polako bliži kraju. Započela je druga skladba.
Prepoznala sam je: Esme je nju najviše voljela.
“Što sada misliš?”, upitala sam ga šapatom.
Oklijevao je časak prije nego što će mi reći. “Zapravo, mislio sam o tome što je ispravno, a što ne.”
Osjetila sam kako mi trnci prolaze hrptom.
“Sjećaš se kako sam odlučila da želim da mariš za moj rođendan?”, brzo sam ga priupitala, nadajući se da nije previše očito da mu nastojim odvratiti misli.
“Da”, oprezno se složio.
“Pa, baš mislim, budući da mi je još uvijek rođendan,
voljela bih da me opet poljubiš.”
“Večeras si pohlepna.”
“Da, jesam – ali, molim te, nemoj raditi ništa što sâm ne želiš”, dodala sam, blago pogođena.
Nasmijao se, a onda je uzdahnuo. “Sačuvaj Bože da napravim nešto što sâm ne želim”, rekao je neobično shrvanim tonom kad me dohvatio pod bradu i privukao mi lice svojemu.
Poljubac je počeo uvelike kao i obično – Edward je pazio kao i uvijek, a meni je srce počelo pretjerano reagirati, kao i uvijek. A onda, kao da se nešto promijenilo.
Usne su mu odjednom postale daleko užurbanije, slobodna mu se ruka zaplela u moju kosu i čvrsto priljubila moje lice uz njegovo. A premda su se i moje ruke zaplele u njegovu kosu, i premda sam bjelodano počinjala prelaziti njegove oprezno postavljene granice, ovaj put me za promjenu nije spriječio. Tijelo mu je bilo hladno kroz tanki jorgan, ali željno sam se privila uz njega.
Kad je prekinuo, bilo je to naglo; odgurnuo me blagim, ali čvrstim rukama.
Svalila sam se natrag na jastuk, hvatajući zrak, ošamućena.
Nečeg sam se trebala sjetiti, nečega neuhvatljivog, na rubu pamćenja.
“Oprosti”, rekao je, a i on je bio zadihan. “Nisam primjereno postupio.”
“Ja nemam ništa protiv”, propentala sam.
Namrštio se na mene u mraku. “Pokušaj zaspati, Bella.”
“Ne, hoću da me opet poljubiš.”
“Precjenjuješ moju moć samokontrole.”
“Što te više mami, moja krv ili moje tijelo?”, izazvala sam ga.
“Jednako me mame.” Preko volje se na sekundu iscerio, a onda se opet uozbiljio. “A sad, da prestaneš izazivati nesreću i nekako zaspiš?”
“U redu”, složila sam se i privila čvršće uz njega.
Stvarno sam se osjećala iscrpljeno. Dan se na toliko načina otegnuo, a ipak na njegovom izmaku nisam osjećala nikakvo olakšanje. Gotovo kao da me sutra čeka nešto još gore. Predosjećaj je bio blesav – što bi moglo biti gore od ovoga danas? To samo zakašnjelo reagiram na šok, bez sumnje.
Nastojeći to izvesti kriomice, pritisnula sam ozlijeđenu ruku o njegovo rame, da mi hladnom kožom ublaži bol. Smjesta me počelo manje peći.
Bila sam u polusnu, možda i dublje, kad sam se sjetila na što me podsjetio njegov poljubac: prošlog proljeća, kad me morao ostaviti da odvede Jamesa s moga traga, Edward me poljubio na rastanku, ne znajući kada ćemo se, a ni hoćemo li se uopće opet vidjeti. U ovom je poljupcu bilo iste takve, gotovo bolne primjese, iz nekog meni nepojmljivog razloga. Zadrhtala sam dok sam tonula u san, kao da već imam noćnu moru.