1. PROSLAVA

Bila sam devedeset devet cijelih devet posto sigurna da sanjam.
Razlozi moje tolike sigurnosti bili su u tome što sam, prvo, stajala u jarkom snopu sunčevog svjetla – onako zasljepljujuće bistrog svjetla kakvo nikad ne obasjava moje novo kišno prebivalište, gradić Forks u državi Washington – i, drugo, što sam gledala svoju baku Marie. Baka je već šest godina bila pokojna, pa je to pružalo čvrst dokaz u prilog teoriji o snu.
Baka se nije naročito promijenila; lice joj je izgledalo posve isto kakvog sam ga pamtila. Koža joj je bila meka i smežurana, stisnuta u tisuću borica što su blago prianjale za kosti pod njima. Poput suhe marelice, ali okružena paperjastim oblakom guste sijede kose.
Usta su nam se – njezina stisnuta od bora – istovremeno raširila u jednaki iznenađeni poluosmijeh. Po svemu sudeći, ni ona nije očekivala da će me vidjeti.
Namjeravala sam joj postaviti pitanje; imala sam ih toliko – što to ona radi tu, u mom snu? Što je radila u proteklih šest godina? Je li djed u redu, i jesu li se pronašli tamo gdje već jesu? – ali ona je otvorila usta u isti mah kad i ja, pa sam zastala da je pustim da prva progovori.
I ona je zastala, a onda smo se obje nasmiješile zbog te sitne nespretnosti.
“Bella?”
Nije me to baka pozvala po imenu, pa smo se obje okrenule da vidimo ko se to pridružio našem malom obiteljskom okupljanju. Nisam morala pogledati da bih
znala ko je to; taj bih glas svugdje prepoznala – prepoznala i javila mu se, na javi ili u snu... ili čak u smrti, kladim se. Za taj bih glas prošla kroz vatru – ili, da manje dramatiziram, svaki dan gacala kroz hladnoću i beskrajnu kišu.
Edward.
Premda bih se uvijek oduševila što ga vidim – na javi i inače – i premda sam bila gotovo sigurna da sanjam, uspaničila sam se kad je Edward pošao prema nama kroz blještavi snop sunca.
Uspaničila sam se jer baka nije znala da volim vampira – niko to nije znao – pa kako ću joj sada objasniti to što se sjajna sunčeva svjetlost rasipa s njegove kože u tisuću okrajaka duginih boja, kao da je sazdan od kristala ili dijamanta?
Pa, bako, možda si primijetila da moj dečko svjetluca.
To tako bude kad se nađe na suncu. Nemoj da te to zabrinjava...
Pa što on to radi? Cijeli razlog njegova življenja u
Forksu, najkišovitijem mjestu na svijetu, leži u tome što ovdje može izlaziti danju, a da ne razotkrije tajnu svoje obitelji. A ipak, evo ga gdje elegantno korača prema meni – s najljepšim osmijehom na svome anđeoskom licu – kao da sam jedina ovdje.
U toj sekundi poželjela sam da nisam jedina iznimka za njegov zagonetni dar; obično sam bila vrlo zahvalna na tome što jedino moje misli on ne može čuti jednako jasno kao da su izgovorene naglas. Ali sada sam poželjela da čuje i mene, a time i upozorenje koje mu iz sve snage dovikujem u glavi.
Panično sam se osvrnula prema baki i vidjela da je prekasno. Upravo se okretala da me pogleda u čudu. Pogled joj je bio zgranut koliko i moj.
Edward – koji se i dalje smješkao tako prekrasno da mi se činilo kako će mi srce nabreknuti i iskočiti iz grudi – prišao mi je, obgrlio me i okrenuo se prema mojoj
baki.
Bakin me izraz lica iznenadio. Umjesto da izgleda užasnuto, gledala me krotko, kao da očekuje prijekor.
I stajala je u tako čudnom položaju – jedne ruke nespretno ispružene od tijela, protegnute i zatim ovijene oko zraka. Kao da je prigrlila nekoga meni neopazivoga, nekoga nevidljivog...
Tek tada, kad sam sagledala širu sliku, zapazila sam golemi pozlaćeni okvir što obuhvaća priliku moje bake.
Ne shvaćajući što je to, podigla sam onu ruku koja mi nije bila oko Edwardova struka i pokušala je njome dotaknuti.
Ona je potpuno vjerno izvela isti pokret, odražavajući ga. Ali tamo gdje su nam se prsti trebali dotaknuti nije bilo ničega osim hladnog stakla...
S mučnim, trenutnim udarcem, moj se san naglo pretvorio u moru.
To nije baka.

To sam ja. Ja u zrcalu. Ja – prastara, izborana i smežurana.
Edward je stajao kraj mene, bez odraza u zrcalu, nesnosno krasan, dovijeka sedamnaestogodišnjak.
Prislonio je svoje ledene, savršene usne na moj oronuli obraz.
“Sretan ti rođendan”, šapnuo je.
Naglo sam se probudila – širom otvorivši oči – i zinula da dođem do daha. Mutna siva svjetlost, ta poznata svjetlost oblačnog jutra, zamijenila je zasljepljujuće sunce iz moga sna.
Samo san, kazala sam samoj sebi. To je bio samo san.
Duboko sam udahnula, a onda se opet trgnula kad mi je proradila budilica. Mali kalendar u kutu brojčanika na satu davao mi je do znanja da je danas trinaesti septembar.
Samo san, ali bar u jednom pogledu sasvim proročanski.
Danas mi je rođendan. Službeno mi je osamnaest godina.
Mjesecima sam strepila od ovoga dana.
Cijeloga tog savršenog ljeta – najsretnijeg ljeta koje sam u životu provela, najsretnijeg ljeta koje je iko igdje ikada proveo, kao i najkišovitijeg ljeta u povijesti Olimpijskog poluotoka – ovaj sumorni datum vrebao je iz prikrajka i samo čekao da me zaskoči.
A sada, kad me snašao, bilo je još i gore nego što sam strahovala. Osjećala sam to – starija sam. Svaki dan sam sve starija, ali ovo je drugačije, gore, izmjerljivije. Osamnaest mi je godina.
A Edwardu nikad neće biti.
Kad sam otišla oprati zube, gotovo sam se iznenadila što se lice u zrcalu nije promijenilo. Zagledala sam se u sebe, tražeći neki trag nastajanja bora u mojoj koži boje slonovače. Ipak, jedine bore bile su mi one na čelu, a znala sam da će i one nestati, samo da se uspijem opustiti.
Nisam mogla. Obrve su mi ostale zapletene u zabrinutu crtu iznad usplahirenih smeđih očiju.
Bio je to samo san, iznova sam se podsjetila. Samo san... ali ujedno i moja najgora noćna mora.
Preskočila sam doručak, u žurbi da izađem iz kuće što je prije moguće. Nisam posve uspjela izbjeći svoga tatu, tako da sam morala provesti nekoliko minuta u izigravanju razdraganosti. Iskreno sam se pokušala oduševiti poklonima koje sam ga molila da mi ne kupi, ali svaki put kad sam se morala osmjehnuti, činilo mi se kao da samo što se nisam rasplakala.
Trudila sam se sabrati dok sam se vozila u školu. Bilo mi je teško izbiti iz glave onu viziju bake – nisam imala namjeru smatrati da sam to bila ja. Nisam osjećala ništa osim očaja sve dok nisam parkirala na poznatom prostoru iza gimazije Forks i opazila Edwarda gdje stoji nepomično naslonjen o svoj ulašteni srebrni volvo, kao mramorni spomenik nekom zaboravljenom paganskom bogu ljepote. San mu nipošto nije bio ravan. A on je tu čekao mene, baš kao i svaki drugi dan.
Beznađe je trenutno minulo u meni; zamijenilo ga je čuđenje. Čak i nakon pola godine s njim, još nisam mogla vjerovati da zaslužujem imati ovoliko sreće.
Njegova sestra Alice stajala je uz njega. I ona me čekala.
Naravno, Edward i Alice nisu bili doista u rodu (u Forksu se smatralo da su svu braću i sestre Cullen usvojili dr. Carlisle Cullen i njegova supruga Esme, oboje vidno premladi da imaju djecu srednjoškolske dobi), ali koža im je bila navlas iste blijede boje, oči iste čudne zlaćane nijanse, obrubljene istim dubokim, modricama sličnim kolobarima. I njezino je lice, poput njegovoga,
bilo zapanjujuće lijepo. Nekome upućenom – nekome poput mene – te su sličnosti otkrivale što su oni.
Od pogleda na Alice koja me tamo čeka – očiju boje okera blistavih od uzbuđenja dok drži kutijicu sa srebrnim omotom – namrgodila sam se. Kazala sam Alice da za rođendan ne želim ništa, ništa, ni poklone, pa čak ni pažnju. Očito, za moje se želje tu baš i nije marilo.
Zalupila sam vrata svojeg vozila, Chevroletovog kamioneta iz ’53. – kiša mrvica hrđe sasula se na mokri asfalt – i polako otišla do njih. Alice je poskočila i pritrčala mi u susret, dok joj je lice male vile sjalo pod natapiranom crnom kosom.
“Sretan rođendan, Bella!”
“Psst!”, prosiktala sam i obazrela se po parkiralištu, da provjerim je li ju iko čuo. Zadnje što mi je trebalo bila je nekakva proslava dotične crne obljetnice.
Zanemarila me. “Želiš otvoriti svoj poklon sada ili kasnije?”, upitala me žustro dok smo skupa prilazile Edwardu, koji nas je i dalje čekao.
“Neću poklone”, pobunila sam se, sebi u bradu.
Kao da je napokon dokučila kakve sam volje. “U redu... onda kasnije. Je l’ ti se sviđa spomenar koji ti je majka poslala? A fotoaparat koji ti je dao Charlie?”
Uzdahnula sam. Naravno da ona zna što sam sve dobila za rođendan. Edward nije jedini član svoje obitelji s neobičnim darovima. Alice je “vidjela” što moji roditelji planiraju čim su sami to odlučili.
“Aha. Super su.”
“Meni je to baš dobra ideja. Maturantica si samo jednom u životu. Mogla bi baš to i ovjekovječiti.”
“Koliko puta si ti bila maturantica?”
“To nije ista stvar.”

Tada smo stigle do Edwarda, koji mi je pružio ruku.
Željno sam je primila, zaboravivši načas svoje mračno raspoloženje. Koža mu je, kao i uvijek, bila glatka, tvrda i vrlo hladna. Nježno mi je stisnuo prste. Pogledala sam mu u nemirne oči boje topaza, našto mi se i srce ne baš nježno stisnulo. Kad je začuo podrhtavanje otkucaja moga srca, opet se nasmiješio.
Podigao je slobodnu ruku i jednim hladnim vrškom prsta prešao po obodu mojih usana kad je progovorio.
“Dakle, kao što je rečeno, nije mi dopušteno poželjeti ti sretan rođendan, je li tako?”
“Da. Tako je.” Nikad nisam mogla posve oponašati ritam njegovog savršenog, formalnog govora. Takvo što moglo se naučiti samo u nekom ranijem stoljeću.
“Samo provjeravam.” Prešao je rukom kroz kuštravu kosu boje bronce. “Moguće je da si se predomislila. Većini ljudi sviđa se slaviti rođendane i primati poklone.”
Alice se nasmijala, a taj zvuk bio je sav od srebra, kao zvonce na vjetru. “Naravno da će ti se svidjeti. Svi danas moraju biti dobri prema tebi i puštati ti na volju, Bella.
Što je najgore što se može dogoditi?” Izgovorila je to kao retoričko pitanje.
“Da ostarim”, svejedno sam joj odgovorila, a glas mi nije bio onoliko čvrst koliko sam htjela.
Meni uz bok, Edwardov se osmijeh stisnuo u tvrdu crtu.
“Osamnaest godina nije neka naročita starost”, rekla je Alice. “Zar žene obično ne čekaju dvadeset devetu prije nego što se počnu uzrujavati zbog rođendana?”
“Starije su od Edwardovih”, promumljala sam.
Uzdahnuo je.
“Tehnički rečeno”, kazala je, zadržavajući opušten ton. “Samo za jednu godinicu, ipak.”
A meni se činilo da... kad bih mogla biti sigurna u budućnost koju želim, sigurna da ću moći dovijeka biti uz Edwarda, i uz Alice i ostale Cullenove (po mogućnosti ne kao smežurana bakica)... onda mi godina-dvije ovamo ili onamo ne bi bile naročito bitne. Ali Edward se smrtno protivio svakoj budućnosti u kojoj bih se promijenila.
Svakoj budućnosti u kojoj bih postala poput njega – u kojoj bih i ja postala besmrtna.
Pat-pozicija, tako je to nazvao.
Nisam istinski uviđala zašto Edward tako misli, ruku na srce. Što je to tako sjajno u smrtnosti? Biti vampir nije mi se činilo baš tako užasnim – barem ne na način na koji to rade Cullenovi.
“Kada ćeš biti kod kuće?”, nastavila je Alice, mijenjajući temu. Iz lica joj se vidjelo da smjera upravo ono što sam se nadala izbjeći.
“Nisam znala da planiram biti kod kuće.”
“Ma, budi fer, Bella!”, požalila se. “Nećeš nam valjda sada tako upropastiti cijelo veselje, je li?”
“Mislila sam da je poanta mog rođendana u onome što ja želim.”
“Dovest ću je od Charlieja odmah poslije škole”, kazao joj je Edward, posve me prečuvši.
“Moram na posao”, pobunila sam se.
“Zapravo, ne moraš”, rekla mi je Alice, puna sebe.
“Već sam razgovarala s gospođom Newton. Zamijenit će ti smjenu. Kazala je da ti čestitam rođendan.”
“Ma – ma svejedno ne mogu doći”, promucala sam, dovijajući se nekakvoj isprici. “Jer, ovaj, još nisam stigla pogledati Romea i Juliju za engleski.”
Alice je prezirno frknula. “Ti znaš Romea i Juliju napamet.”
“Ali gospodin Berty kaže da ćemo u potpunosti cijeniti djelo tek kada vidimo glumačku izvedbu – tako je Shakespeare htio da se doživi.”
Edward je zakolutao očima.
“Već si gledala film”, optužila me Alice.
“Ali ne verziju iz šezdesetih. Gospodin Berty kaže da je ta najbolja.”
S Alicinog lica napokon je nestao onaj samodopadni smiješak. Oštro me pogledala.
“Možeš milom, a možeš i silom, Bella, ali na ovaj ili onaj način – ”
Edward ju je prekinuo u prijetnji. “Smiri se, Alice. Ako Bella želi gledati film, onda smije. Rođendan joj je.”
“Eto vidiš”, dodala sam.
“Dovest ću je oko sedam”, nastavio je. “Tako ćete imati više vremena da sve pripremite.”
Opet je zvonko odjeknuo Alicin smijeh. “Zvuči dobro. Vidimo se večeras, Bella! Bit će zabavno, vidjet ćeš.”
Široko se osmjehnula – otkrivajući sve svoje savršene, svjetlucave zube – a onda mi dala pusu u obraz i otplesala prema svom prvom satu nastave dok se nisam ni snašla.
“Edwarde, molim te – ”, počela sam ga kumiti, ali on mi je studenim prstom pritisnuo usne.
“Poslije ćemo o tome. Da ne zakasnimo na nastavu.”

Niko se nije potrudio ni da nas pogleda kad smo sjeli na uobičajena mjesta u dnu učionice (danas smo imali gotovo potpuno jednak raspored sati – čudo jedno kakve je sve usluge Edward uspijevao izvući od žena u upravi). Edward i ja sada smo bili predugo zajedno da se o nama više govorka. Čak se ni Mike Newton više nije trudio mrko me gledati, od čega sam nekoć znala osjetiti izvjesnu grižnju savjesti. Sada mi se pak smiješio, a meni je bilo drago što je po svemu sudeći prihvatio da možemo biti samo prijatelji. Mike se preko ljeta promijenio – lice mu je izgubilo dio one oblosti, tako da su mu se jagodice istaknule, a blijedu, plavu kosu češljao je u novu frizuru; umjesto da bude sva nakostriješena, sad je bila duža i gelom učvršćena u pomno izrađen nehaj. Bilo je lako vidjeti što ga je za to nadahnulo – ali Edwardov
se izgled nije mogao steći oponašanjem.
Kako je dan odmicao, razmišljala sam o načinima na koje bih mogla izbjeći to što mi se večeras već sprema u domu Cullenovih. Bilo bi već dovoljno loše da moram slaviti kad mi se žaluje. Ali, što je još gore, tamo će bez ikakve sumnje biti pažnje i darova.
Pažnja nikad nije nešto dobro, kao što može potvrditi svaka druga trapavica sklona nezgodama. Niko ne želi biti obasjan reflektorom kada bi lako mogao pasti na nos.A ja sam vrlo izričito zamolila – dobro, zapravo naredila – da mi ove godine niko ne daje poklone. Čini se da Charlie i Renée nisu jedini koji su to odlučili zanemariti.
Nikad nisam imala previše novca, što mi nikad nije smetalo. Renée me podigla na plaći odgajateljice iz vrtića.
Niti Charlie nije stjecao bogatstvo na svom radom mjestu – bio je načelnik policije ovdje, u sićušnome mjestašcu po imenu Forks. Jedini sam prihod stjecala tako što sam tri dana tjedno radila u mjesnoj prodavaonici sportske opreme. U ovako malom mjestu imala sam sreće što uopće imam posao. Svaki cent koji bih zaradila išao je u moju mikroskopsku ušteđevinu za studij. (Studij mi je bio plan B. Još sam gajila nade u plan A, ali Edward je tako tvrdoglavo htio da ostanem čovjek...)
Edward je imao pregršt novca – nisam htjela ni misliti koliko. Novac praktički ništa nije značio ni Edwardu ni ostatku Cullenovih. To je naprosto bilo nešto što se samo od sebe gomila kad se ima vremena u nedogled i sestru sposobnu nevjerojatno tačno predvidjeti burzovne trendove. Edward nikako nije shvaćao zbog čega mi smeta kad on troši novac na mene – zbog čega mi je
neugodno kad me odvede u skupi restoran u Seattleu, zbog čega mi ne smije kupiti auto koji može postići brzinu veću od osamdeset kilometara na sat, ili zbog čega mu ne dopuštam da mi plati školarinu za studij (bio je apsurdno oduševljen planom B). Edward je smatrao da pravim nepotrebne probleme.
Ali kako da pustim da mi daje koješta kad mu ničim ne mogu uzvratiti? Iz nekog nedokučivog razloga, on želi biti sa mnom. Sve što mi da povrh toga samo uveličava taj nesrazmjer.
U ostatku dana Edward i Alice nisu više spomenuli moj rođendan, pa sam se stala polako opuštati.
Za ručkom smo sjedili za uobičajenim stolom.
Za tim je stolom vladalo neobično primirje. Nas troje – Edward, Alice i ja – sjedili smo na krajnjem južnom kraju stola. Sada, nakon što su “stariji” i donekle strašniji (barem u Emmettovom slučaju) Cullenovi maturirali, Alice i Edward nisu više djelovali tako prijeteće, pa nismo tu sjedili sami. Moji ostali prijatelji, Mike i Jessica (koji su prolazili nezgodnu fazu druženja nakon veze), Angela i Ben (čija je veza preživjela ljeto), Eric, Conner, Tyler i Lauren (iako se ova posljednja nije zaista ubrajala među prijatelje) sjedili su svi skupa, za istim stolom, s druge strane nevidljive crte. Ta bi se crta rastopila za sunčanih dana, kad su Edward i Alice uvijek markirali, a onda bi se razgovor bez napora proširio i na mene.

Edwardu i Alice to sitno izopćavanje nije bilo ni čudno ni bolno kao što bi meni bilo. Jedva da su ga i zamijetili.
Ljudima je uz Cullenove uvijek bilo neobično nelagodno, gotovo strašno, iz nekog razloga koji sami sebi nisu mogli objasniti. Ja sam bila rijetka iznimka od tog pravila. Katkad je Edwardu smetalo koliko se ugodno osjećam uz njega. Smatrao je sebe vrlo opasnim za moje zdravlje – a ja bih se silovito oprla tom mišljenju svaki put kad bi ga on izrekao.
Poslijepodne je brzo prošlo. Nastava je završila, a Edward me ispratio do kamioneta kao i obično. Ali ovaj put mi je otvorio suvozačka vrata. Alice je po svoj prilici otišla kući njegovim autom, kako bi me on mogao spriječiti da ne pobjegnem.
Prekrižila sam ruke i odbila pokušati da se maknem s kiše. “Rođendan mi je, zar ne smijem voziti?”
“Pretvaram se da ti nije rođendan, baš kao što si željela.”
“Ako mi nije rođendan, onda ne moram večeras u tvoju kuću...”
“Dobro onda.” Zatvorio je suvozačka vrata, prošao kraj mene i otvorio suprotna. “Sretan rođendan.”
“Psst”, mlako sam ga ušutkala. Ušla sam kroz otvorena vrata, žaleći što nije prihvatio prvu ponudu.
Edward se poigravao radijem dok sam vozila, odmahujući glavom od negodovanja.
“Tvoj radio ima užasan prijem.”
Namrštila sam se. Nisam voljela da mi kritizira kamionet.
Kamionet je bio sjajan – imao je karakter.
“Hoćeš fora liniju? Vozi vlastiti auto.” Tako me uzrujavalo što to planira Alice, uz ionako tmurno raspoloženje, da su mi riječi zazvučale oštrije nego što sam namjeravala.
Praktički nikad nisam bila prijeke ćudi prema Edwardu, pa je zbog tona mojih riječi morao stisnuti usne, da se ne nasmiješi.
Kad sam parkirala pred Charliejevom kućom, okrenuo se prema meni i uhvatio mi lice dlanovima. Bio je vrlo oprezan, pritisnuvši mi blago samo vrške prstiju uz sljepoočnice, jagodice i čeljust. Kao da sam iznimno lomljiva.
A tako je upravo i bilo – barem u usporedbi s njim.
“Trebaš biti dobre volje, bar na današnji dan”, šapnuo mi je. Osjetila sam njegov slatki dah na licu.
“A ako ne želim biti dobre volje?”, upitala sam ga, dišući neravnomjerno.
Zlaćane su mu se oči zažarile. “Onda šteta.”
U glavi mi se već vrtjelo kad mi se prignuo bliže i pritisnuo ledene usne na moje. Kao što je bez sumnje i namjeravao, zaboravila sam na sve svoje brige i posvetila se nastojanju da ne zaboravim udisati i izdisati.
Zadržao je usta na mojima, hladna, glatka i nježna, sve dok ga nisam obujmila rukama oko vrata i unijela se u poljubac s malo previše oduševljenja. Osjetila sam kako mu se usne zadižu kad mi je pustio lice i uhvatio moje ruke iza svoga vrata, da ih rasplete.
Edward je pažljivo postavio mnoga ograničenja našem tjelesnom odnosu, u namjeri da me održi na životu.
Iako sam poštovala potrebu za održavanjem sigurnog razmaka između svoje kože i njegovih poput britve oštrih, otrovom premazanih zuba, znala sam zaboraviti takve banalnosti dok me ljubio.
“Budi dobra, molim te”, dahnuo mi je uz obraz.
Nježno je još jednom prislonio usne na moje, a onda se odmaknuo i preklopio mi ruke preko trbuha.
Bilo mi je bubnjalo u ušima. Stavila sam jednu ruku na srce. Hiperaktivno mi je tuklo pod dlanom.
“Misliš da ću se ikada snaći u ovome?”, upitala sam se, uglavnom za svoj račun. “Da će mi srce možda jednoga dana prestati nastojati iskočiti iz grudi svaki put kad me dotakneš?”
“Stvarno se nadam da neće”, rekao je pomalo samodopadno.
Zakolutala sam očima. “Idemo gledati kako se Capulettijevi i Montecchijevi makljaju, može?”
“Tvoja želja, moja zapovijed.”
Edward se izvalio na kauču dok sam ja puštala film i premotavala najavnu špicu. Kad sam sjela na rub ležaljke pred njim, obujmio me rukama oko struka i privio uz grudi. Nisu bile baš onoliko udobne kao što bi bio jastučić, imajući u vidu da su mu prsa bila tvrda i hladna – i savršena – kao u skulpture od leda, ali definitivno su mi bile draže. Skinuo je stari pokrivač s naslona kauča i umotao me u njega, da se ne smrznem uz njegovo tijelo.
“Znaš, nikad nisam imao naročitih živaca za Romea”, spomenuo je kad je film počeo.
“Što fali Romeu?”, upitala sam ga, pomalo uvrijeđeno.
Romeo mi je bio jedan od najdražih književnih likova. Sve dok nisam upoznala Edwarda, pomalo sam se palila na njega.
“Pa, prije svega, zaljubljen je u tu Rosalinu – zar ti se ne čini da zbog toga djeluje pomalo ćudljivo? A onda, samo nekoliko minuta nakon njihova vjenčanja, on ubije Juliji bratića. To nije baš dično. Greška za greškom. Je li uopće mogao iole potpunije uništiti vlastitu sreću?”

Uzdahnula sam. “Hoćeš da sama ovo odgledam?”
“Ne, ionako ću uglavnom gledati tebe.” Prstima je počeo iscrtavati šare na koži moje podlaktice, tako da sam se naježila. “Hoćeš li pustiti suzu?”
“Vjerojatno”, priznala sam, “budem li obraćala pažnju.”
“Onda ti je neću odvraćati.” Ali osjetila sam njegove usne na kosi, a to mi je jako odvraćalo pažnju.
Film me napokon zaokupio, dobrim dijelom i zato što mi je Edward šaputao Romeov tekst u uho – u usporedbi s njegovim neodoljivim, baršunastim glasom, glumac je zvučao slabašno i promuklo. A i jesam pustila suzu, kad se Julija probudila i zatekla svojeg novopečenog muža mrtvog. Njemu je to bilo nekako smiješno.
“Priznajem, pomalo mu ovdje zavidim”, rekao je Edward, brišući mi suze uvojkom moje kose.
“Vrlo je lijepa.”
Zgađeno je progunđao. “Ne zavidim mu na djevojci – samo na lakoći samoubojstva”, pojasnio mi je podrugljivo.
“Vama ljudima je tako lako! Samo trebate strusiti sitnu bočicu biljnih ekstrakata...”
“Što?”, zgranula sam se.
“O tome sam jedanput bio prinuđen razmišljati, a iz Carlisleovog iskustva znao sam da neće biti jednostavno.
Nisam uopće siguran na koliko se načina Carlisle pokušao ubiti u početku... nakon što je shvatio što je postao...” Glas, koji mu je tu postao ozbiljan, opet se razvedrio. “A očito je i dalje izvrsna zdravlja.”
Izvila sam se da mu mogu promotriti izraz lica. “O čemu ti to govoriš?”, oštro sam ga upitala. “Kako to misliš da si jedanput bio prinuđen razmišljati o tome?”
“Prošlog proljeća, kad si... gotovo stradala...” Zastao je da duboko udahne, nastojeći povratiti onaj ton zadirkivanja.
“Naravno, nastojao sam se usredotočiti na to da te nađem živu, ali dio mojih misli bio je posvećen kovanju planova za slučaj neuspjeha. Kao što kažem, teže mi je nego čovjeku.”
Na sekundu, sjećanje na onaj moj odlazak u Phoenix proletjelo mi je glavom, tako da mi se smučilo. Sve sam to vidjela tako jasno – zasljepljujuće sunce, valove vreline što se uzdižu s betona dok u očajničkoj žurbi trčim u susret sadističkom vampiru koji me želi mučiti i ubiti.
Jamesa, koji me čeka u prostoriji sa zrcalima, gdje drži moju majku kao taokinju – kako sam barem mislila. Nisam znala da je sve to tek varka. Baš kao što James nije znao da Edward hita meni u pomoć; Edward je stigao na vrijeme, ali bilo je gusto. Bez razmišljanja, prstima sam
prešla preko ožiljka u obliku polumjeseca na svojoj ruci, koji mi je uvijek za nekoliko stupnjeva bio hladniji od ostatka kože.
Protresla sam glavom – kao da mogu otresti ružne uspomene – i pokušala shvatiti što Edward želi reći. Želudac mi se neugodno okrenuo. “Planova za slučaj neuspjeha?”, ponovila sam.
“Pa, nisam namjeravao živjeti bez tebe.” Zakolutao je očima kao da bi ta činjenica bila očita i djetetu. “Ali nisam bio siguran kako da to izvedem – znao sam da mi Emmett i Jasper nikad ne bi pomogli... pa sam mislio da možda odem u Italiju i već nekako isprovociram Volture.”
Nisam htjela vjerovati da misli ozbiljno, ali zlaćane su mu oči bile zamišljene, usredotočene na nešto u velikoj daljini, dok je razmišljao kako bi mogao sebi oduzeti život. Naglo sam se razbjesnila.
“Kakve to Volture?”, srdito sam ga upitala.
“Volturi su obitelj”, objasnio mi je, gledajući i dalje nekamo drugamo. “Vrlo stara, vrlo moćna obitelj našeg soja. Oni su najsličniji kraljevskoj obitelji u našem svijetu, rekao bih. Carlisle je kraće vrijeme živio s njima ispočetka, u Italiji, prije nego što se doselio u Ameriku – sjećaš li se te priče?”
“Naravno da se sjećam.”
Nikad neću zaboraviti svoj prvi posjet njegovom domu, golemoj bijeloj ladanjskoj kući zakopanoj duboko u šumu pokraj rijeke, kao ni sobu gdje je Carlisle – Edwardov otac na toliko istinskih načina – imao zid pun slika koje ilustriraju njegovu osobnu povijest.
Najživopisnije, najšarenije platno na tom zidu, a i najveće, potjecalo je iz vremena koje je Carlisle proveo u Italiji. Naravno da sam se sjećala one smirene četvorice, lica predivnih kao u serafina, naslikanih kako s najvišeg balkona promatraju uskovitlanu vrevu boje. Premda je slika bila stoljećima stara, Carlisle – zlatokosi anđeo na njoj – ostao je nepromijenjen. A ja sam se sjećala i ostale trojice, Carlisleovih ranih poznanika. Edward nikad nije imenom Volturi nazvao taj prelijepi trojac, dvojicu vrane kose, jednoga snježnobijele. Rekao je da su to Aro, Caius
i Marcus, moćni mecene umjetnika...
“Uglavnom, Volturima se ne ide uz dlaku”, nastavio je Edward, prekidajući me u snatrenju. “Osim ako ti se ne mili poginuti – ili što god već s nama biva.” Glas mu je bio tako smiren da je zvučao kao da mu je ta mogućnost gotovo dosadna.
Bijes mi se pretvorio u užasnutost. Uhvatila sam njegovo mramorno lice i vrlo ga čvrsto stisnula.

“Da ti nikad, nikad, nikad više takvo što nije palo na pamet!”, rekla sam. “Što god da se meni dogodi, zabranjeno ti je dići ruku na sebe!”
“Nikada te više neću dovesti u opasnost, tako da je to nebitno.”
“Dovesti me u opasnost! Zar nismo ustanovili da sam ja kriva za sve ove nesreće?” Ljutila sam se sve više. “Kako se samo usuđuješ uopće tako nešto pomisliti?” Pojam da bi Edward prestao postojati, sve i ako ja umrem, bio mi je nesnosno bolan.
“A što bi ti učinila, kad bi situacija bila obrnuta?”, upitao me.
“To nije ista stvar.”
Kao da mu nije bilo jasno u čemu je razlika. Zahihotao se.
“Što i ako ti se doista nešto dogodi?” Problijedjela sam na tu pomisao. “Htio bi da se odem koknuti?”
Tračak boli prešao mu je savršenim licem.
“Mislim da shvaćam što hoćeš reći... donekle”, priznao je. “Ali što bih ja radio bez tebe?”
“Isto ono što si već radio prije nego što sam se ja pojavila i zakomplicirala ti postojanje.”
Uzdahnuo je. “Tebi je to tako jednostavno.”
“I trebalo bi biti. Ja zbilja nisam tako zanimljiva.”
Pokušao se usprotiviti, ali onda je odustao. “Nebitno”, podsjetio me. Naglo se uspravio i pravilnije sjeo, pomaknuvši me u stranu, tako da se više nismo doticali.
“Charlie?”, pretpostavila sam.
Edward se osmjehnuo. Trenutak potom, začula sam kako se policijski automobil zaustavlja pred kućom. Napipala sam mu ruku i čvrsto je uhvatila. Moj tata može bar toliko podnijeti.
Charlie je ušao s kutijom za picu u rukama.
“Hej, djeco.” Široko mi se osmjehnuo. “Mislio sam da bi ti za rođendan dobro došao predah od kuhanja i pranja posuđa. Gladna si?”
“Nego što. Hvala, tata.”
Charlie nije komentirao to što Edward nema teka.
Već se bio navikao da Edward preskače večeru.
“Smijem li posuditi Bellu za večeras?”, upitao ga je Edward kad smo Charlie i ja pojeli.
Pogledala sam Charlieja u nadi. Možda on doživljava rođendane kao obiteljske dane kad se ostaje kod kuće – ovo mi je prvi rođendan uz njega, prvi rođendan otkako se moja mama Renée preudala i preselila na Floridu, tako da nisam znala što on sada očekuje.
“Samo ti daj – Marinersi večeras igraju protiv Soxa”, objasnio je Charlie, a meni je nada ugasnula. “Tako da vam ionako ne bih bio nikakvo društvo... Evo.” Dohvatio je fotoaparat koji mi je kupio na prijedlog Renée (jer će mi snimke trebati za spomenar) i dobacio mi ga.
Trebao je biti pametniji – koordinacija mi nikad nije bila jača strana. Aparat mi se odbio s vrha prsta i pao prema podu. Edward ga je dohvatio prije nego što se stigao razbiti na linoleumu.
“Dobro loviš”, zapazio je Charlie. “Ako večeras bude kakve zabave kod Cullenovih, Bella, daj to malo snimi.
Znaš kakva ti je majka – tražit će da vidi slike prije nego što ih stigneš snimiti.”
“Dobro si se toga sjetio, Charlie”, rekao je Edward i pružio mi fotoaparat.
Okrenula sam objektiv prema Edwardu i snimila prvu sliku. “Radi.”
“Baš dobro. Hej, pozdravi mi Alice. Već dosta dugo nije svratila.” Charlie je spustio kut usana.
“Prošla su samo tri dana, tata”, podsjetila sam ga.
Charlie je bio lud za Alice. Vezao se uz nju prošlog proljeća, kad mi je pomagala pri nespretnom oporavku; Charlie će joj dovijeka biti zahvalan što ga je poštedjela užasa pomaganja gotovo odrasloj kćeri pri tuširanju.
“Reći ću joj.”
“U redu. Dobro se zabavite večeras, djeco.” To nam je bio jasan znak da odemo. Charlie se već polako premještao prema dnevnoj sobi i televizoru.
Edward se pobjedonosno nasmiješio i uhvatio me za ruku da me izvuče iz kuhinje.
Kad smo došli do kamioneta, opet mi je otvorio suvozačka vrata, a ovaj put se nisam usprotivila. Još mi je bilo teško naći zabito skretanje prema njegovoj kući u mraku.
Edward nas je odvezao na sjever kroz Forks, vidljivo se jedeći zbog ograničenja brzine koje mu je nametao moj prethistorijski Chevy. Motor je prostenjao još glasnije nego inače kad ga je potjerao preko sedamdeset.
“Lakše malo”, upozorila sam ga.
“Znaš što bi tebe oduševilo? Jedan lijepi mali Audijev kupe. Vrlo tih, s mnogo snage...”
“Mom kamionetu ništa ne fali. A kad smo već kod nepotrebnog luksuza, ako ti je život mio, nisi potrošio novac na nekakve rođendanske poklone.”
“Ni centa”, rekao je kreposno.
“Tako treba.”
“Možeš mi učiniti jednu uslugu?”
“Ovisi o čemu se radi.”
Uzdahnuo je, a krasno mu se lice uozbiljilo. “Bella, posljednji stvarni rođendan koji je iko od nas imao bio je Emmettov, 1935. godine. Imaj malo razumijevanja, i ne budi teška večeras. Svi su oni vrlo uzbuđeni.”
Uvijek bi me malo zaprepastilo kad bi spomenuo takve stvari. “U redu, bit ću pristojna.”
“Vjerojatno bih te trebao upozoriti...”
“Upozori, molim te.”
“Kada ti kažem da su svi oni uzbuđeni... Doista mislim na sve njih.”
“Na sve?”, zagrcnula sam se. “Mislila sam da su Emmett i Rosalie u Africi.” Ostatak Forksa bio je pod dojmom da su stariji Cullenovi ove godine otišli na studij u Dartmouth, ali ja sam znala istinu.
“Emmett je htio doći.”
“Ali... Rosalie?”
“Znam, Bella. Ne brini se, ponašat će se besprijekorno.”
Nisam mu odgovorila. Kao da sam se mogla ne brinuti, samo tako. Za razliku od Alice, Edwardova druga “posestrima”, zlaćano plavokosa i jedinstveno lijepa Rosalie, nije mi bila naročito sklona. Zapravo, osjećaj je bio pomalo snažniji od puke nesklonosti. Što se Rosalie
ticalo, bila sam uljez koji nije dobrodošao u tajnom životu njezine obitelji.
Osjećala sam groznu grižnju savjesti zbog sadašnje situacije, pretpostavljajući da sam sâma kriva za dugotrajno izbivanje Rosalie i Emmetta, čak i ako mi je potajice bilo ugodno što je ne moram viđati. Doista mi je pak nedostajao Emmett, Edwardov zaigrani medo od brata.
U mnogo pogleda je bio upravo onaj stariji brat kojega sam oduvijek željela imati... samo mnogo, mnogo stravičniji.
Edward je odlučio promijeniti temu. “Onda, ako mi ne daš da ti kupim Audi, postoji li išta što bi voljela dobiti za svoj rođendan?”

Riječi su iz mene izašle šapatom. “Znaš ti što bih ja voljela.”
Duboko mrgođenje usjeklo mu je bore u mramorno čelo. Očito je želio da smo ostali kod Rosalie.
Imala sam dojam da danas često vodimo ovu raspravu.
“Nemoj večeras, Bella. Molim te.”
“Pa, možda mi Alice dade ono što želim.”
Edward je zarežao – duboko i prijeteće. “Ovo ti neće biti zadnji rođendan, Bella”, zavjetovao se.
“To nije fer!”
Učinilo mi se da čujem kako mu zubi škljocaju kad ih je stisnuo.
Sada smo dolazili pred kuću. Jarka svjetlost sjala je iz svakog prozora u prizemlju i na katu. Dugi niz jarkih lampiona visio je sa zabata trijema, mekim sjajem oblijevajući golema cedrova stabla oko kuće. Velike zdjele pune cvijeća – ružičastih ruža – stajale su duž širokih stuba pred ulazom.
Prostenjala sam.
Edward je duboko udahnuo da se smiri. “Ovo je proslava”, podsjetio me. “Nastoj biti ljubazna.”
“Jasno”, promrmljala sam.
Obišao je auto, otvorio mi vrata i ispružio ruku.
“Imam jedno pitanje.”
Oprezno je pričekao.
“Ako razvijem ovaj film”, rekla sam, poigravajući se aparatom u ruci, “hoćeš li se vidjeti na slici?”
Edward je prasnuo u smijeh. Pomogao mi je da izađem iz auta, odvukao me stubama i još se smijao kad mi je otvorio vrata.
Svi su me čekali u golemoj bijeloj dnevnoj sobi; kad sam ušla u kuću, dočekali su me glasno uglas viknuvši “Sretan rođendan, Bella!”, a ja sam porumenjela i pogledala u pod. Alice je, pretpostavila sam, prekrila svaku vodoravnu plohu ružičastim svijećama i desecima kristalnih
zdjela ispunjenih stotinama ruža. Kraj Edwardovog koncertnog glasovira stajao je stol s bijelim stolnjakom, a na njemu ružičasta rođendanska torta, još ruža, stakleni tanjurići naslagani na hrpu i gomilica poklona u srebrnim omotima.
Bilo je stoput gore nego što sam zamišljala.
Osjetivši da sam pogođena, Edward me ohrabrujuće obgrlio oko struka i poljubio u tjeme.
Edwardovi roditelji, Carlisle i Esme – nemoguće mladoliki i ljupki kao i uvijek – stajali su najbliže vratima.
Esme me oprezno zagrlila, dotaknuvši mi lice mekom kosom boje karamele kad me poljubila u čelo, a onda me Carlisle obgrlio oko ramena.
“Oprosti na ovome, Bella”, teatralno mi je prišapnuo.
“Nismo mogli obuzdati Alice.”
Rosalie i Emmett stajali su iza njih. Rosalie se nije smiješila, ali barem se nije ni mrštila. Emmettu se lice rastezalo u širok osmijeh. Već ih mjesecima nisam vidjela; zaboravila sam kako je Rosalie veličanstveno lijepa – bilo mi ju je gotovo bolno gledati. I zar je Emmett oduvijek bio... ovoliki?
“Uopće se nisi promijenila”, rekao je Emmett, hineći razočaranje. “Očekivao sam osjetnu razliku, ali evo tebe, rumene baš kao i uvijek.”
“Ma baš ti hvala, Emmette”, rekla sam i porumenjela još jače.
Nasmijao se. “Moram načas skoknuti van” – zastao je da urotnički namigne Alice – “pa da nisi izvodila ništa sumnjivo dok me ne bude bilo.”
“Nastojat ću.”
Alice je pustila Jasperovu ruku i doskakutala do mene, dok su joj svi zubi svjetlucali pri jarkoj svjetlosti.
I Jasper se nasmiješio, ali zadržao se podalje. Onako dug i plavokos, stajao je naslonjen uza stup u dnu stubišta.
U danima koje smo morali provesti stiješnjeni skupa u Phoenixu, mislila sam da je uspio nadvladati odbojnost prema meni. Ali počeo se opet ponašati upravo onako kao i prije – izbjegavati me što više može – čim je nestalo privremene dužnosti da me štiti. Znala sam da to nije ništa osobno, tek predostrožnost, pa sam se trudila ne doživljavati to pretjerano osobno. Jasperu je bilo teže držati se načina prehrane Cullenovih nego ostatku obitelji; mirisu ljudske krvi odolijevao je teže nego ostali – jer nije imao toliko prakse kao oni.
“Vrijeme je da otvoriš poklone”, izjavila je Alice.
Hladnom me rukom uhvatila pod mišku i odvukla do stola s tortom i sjajnim paketima.
Složila sam pravu mučeničku facu. “Alice, znam da sam ti rekla da ne želim ništa – ”
“Ali ja te nisam poslušala”, zločesto mi je upala u riječ.
“Otvori ovaj.” Uzela mi je aparat iz ruke i namjesto njega stavila veliku, četvrtastu srebrnu kutiju.

Kutija je bila tako laka da mi se činila praznom. Naljepnica na gornjoj strani davala mi je do znanja da je od Emmetta, Rosalie i Jaspera. S tremom sam strgnula omot, te se zagledala u kutiju pod njim.
Radilo se o nekakvom elektroničkom uređaju s nizom brojki u nazivu. Otvorila sam kutiju, nadajući se da će mi se malo razjasniti o čemu se radi. Ali kutija je bila prazna.
“Ovaj... hvala.”
Rosalie se tada čak osmjehnula. Jasper se glasno nasmijao.
“To ti je linija za kamionet”, objasnio mi je.
“Emmett ti je upravo instalira, tako da je ne možeš vratiti.”
A lice je uvijek bila za korak ispred mene.
“Hvala vam, Jaspere, Rosalie”, rekla sam im, široko se nasmiješivši kad sam se sjetila kako se Edward danas popodne žalio na moj radio – očito, sve je to bio dio igre.
“Hvala ti, Emmette!”, doviknula sam glasnije.
Čula sam njegov potmuli smijeh iz moga kamioneta, pa se nisam mogla i sama ne nasmijati.
“Sada otvori moj i Edwardov”, rekla je Alice, tako uzbuđena da joj je glas postao rezak i piskutav. Pružila mi je mali, plosnati četverokut.
Okrenula sam i ošinula Edwarda pogledom baziliska.
“Obećao si mi.”
Prije nego što je stigao odgovoriti, Emmett je uskočio kroz vrata. “Taman na vrijeme!”, kliknuo je. Progurao se iza Jaspera, koji je također prišao bliže nego obično da bolje vidi.
“Nisam potrošio ni centa”, potvrdio mi je Edward.
Odmaknuo mi je pramen kose s lica, a koža mi se sva naježila od njegova dodira.
Duboko sam udahnula i obratila se Alice. “Daj mi ga”, uzdahnula sam.
Emmett je počeo oduševljeno hihotati.
Uzela sam paketić, kolutajući očima prema Edwardu kad sam zavukla prst pod rub papira i cimnula ga na mjestu gdje je bio zalijepljen.
“A, kvragu”, promrsila sam kad mi je papir porezao prst; izvukla sam ga da pogledam kolika je ozljeda. Jedna jedina kapljica krvi curila je iz sićušne posjekotine.
Sve se tada odvilo vrlo brzo.
“Ne!”, zaurlao je Edward.
Bacio se na mene, bacajući me unatraške preko stola.
Stol se srušio, kao i ja, a torta i pokloni, cvijeće i tanjurići rasuli su se na sve strane. Pala sam u metež razbijenog kristala.
Jasper je odalamio u Edwarda, što je zatutnjalo kao sraz kamenih gromada u planinskom odronu.
Začuo se još jedan zvuk, krvožedno režanje koje kao da je doprlo iz dubine Jasperovih grudi. Jasper se pokušao probiti pokraj Edwarda, škljocajući zubima na manje od pedlja od Edwardova lica.
Emmett je sljedeće sekunde ščepao Jaspera odostraga, prikliještivši ga svojim čelično čvrstim stiskom, ali Jasper se nastavio koprcati, mahnitih, šupljih očiju uperenih jedino u mene.
Povrh šoka, osjetila sam i bol. Strovalila sam se na od kraj glasovira, nagonski raširivši ruke da ublažim pad, i pala u oštre krhotine stakla. Tek sam sada osjetila oštru, vruću bol koja mi je sijevnula od zapešća do pregiba lakta.
Ošamućena i dezorijentirana, podigla sam pogled s jarkocrvene krvi što mi je počela teći iz podlaktice – i ugledala grozničave oči šestoro odjednom strahovito gladnih vampira.