24. PAT-POZICIJA

Prvo što su mi oči ugledale bila je jarka, bijela svjetlost. Nalazila sam se u nekoj nepoznatoj sobi, bijeloj
sobi. Zid do mene prekrivali su dugi, trakasti zastori; nad glavom su mi blještale svjetiljke, zasljepljujući me. Sjedila sam u tvrdoj, neravnoj postelji – krevetu sa šinama. Jastuci su bili pljosnati i grudičasti. Odnekud izbliza dopiralo je nekakvo neugodno pištanje. Nadala sam se da to znači da sam još živa. Smrt ne bi smjela biti ovoliko neudobna. Ruke su mi bile obavijene prozirnim cjevčicama, a nešto mi je bilo zalijepljeno preko lica, pod nosom. Podigla sam ruku da to strgnem sa sebe.
“E, nećeš.” I hladni su mi prsti ulovili ruku.
“Edwarde?” Blago sam okrenula glavu i opazila njegovo jedinstveno lice tek na pedalj-dva od moga, brade položene na rub moga jastuka. Opet sam shvatila da sam živa, ovaj put sa zahvalnošću i ushitom. “O, Edwarde, tako mi je žao!”
“Ššššš”, umirio me. “Sada je sve u redu.”
“Što se dogodilo?” Nisam se jasno sjećala, a pamćenje mi se pobunilo kad sam se pokušala prisjetiti.
“Skoro sam zakasnio. Mogao sam zakasniti”, prošaptao je izmučenim glasom.
“Bila sam tako glupa, Edwarde. Mislila sam da on ima moju mamu.”
“Sve nas je nasamario.”
“Moram nazvati Charlieja i mamu”, shvatila sam kroz omamljenu izmaglicu.
“Alice ih je nazvala. Renée je tu – pa, tu je u bolnici.
Upravo je otišla nešto pojesti.”
“Tu je?” Pokušala sam se uspraviti, ali u glavi mi se samo još jače zavrtjelo, a on me rukom nježno gurnuo natrag na jastuke.
“Brzo će se vratiti”, obećao mi je. “A ti trebaš mirovati.”
“Ali što ste joj rekli?”, uspaničila sam se. Nije mi bilo stalo do tješenja. Mama mi je tu, a ja se oporavljam od napada vampira. “Zašto ste joj rekli da sam ovdje?”
“Pala si niz dva stubišta, pa kroz prozor.” Pričekao je.
“Moraš priznati, to je sasvim moguće.”
Uzdahnula sam, a to me zaboljelo. Pogledala sam svoje tijelo pod plahtama, golemu kvrgu na mjestu gdje je nekad bila moja noga.
“Koliko sam stradala?”, upitala sam ga.
“Slomljena ti je noga, slomljena su ti četiri rebra, lubanja ti je malo napukla na nekoliko mjesta, modrice ti prekrivaju svaki pedalj kože i izgubila si puno krvi. Dali su ti nekoliko transfuzija. To mi nije bilo drago – od toga si neko vrijeme mirisala skroz pogrešno.”
“Ta ti je promjena zacijelo ugodno pala.”
“Ne, meni se sviđa tvoj miris.”
“Kako ste to izveli?”, tiho sam ga upitala. Smjesta je shvatio što ga to pitam.
“Nisam siguran.” Odvratio je pogled od mojih ljubopitljivih očiju, podigao mi ruku umotanu u gazu s
postelje i nježno je primio, pazeći da ne poremeti žicu koje me spajala s aparatom.
Strpljivo sam pričekala ostatak.
Uzdahnuo je ne uzvrativši mi pogled. “Bilo je to nemoguće… spriječiti”, prošaptao je. “Nemoguće. Ali
uspio sam.” Napokon me pogledao, napola nasmiješen.
“Mora da te volim.”
“Zar nemam jednako dobar okus kao i miris?”, uzvratila sam mu osmijeh. Lice me zaboljelo.
“Još bolje – bolje nego što sam zamišljao.”
“Oprosti”, ispričala sam se.
Podigao je pogled prema stropu. “Od svega za što bi se imala razloga ispričati.”
“Za što da ti se ispričam?”
“Za to što si mi zamalo zauvijek oduzela sebe.”
“Oprosti”, opet sam se ispričala.
“Znam zašto si to učinila.” Glas mu je bio utješan.
“Svejedno je bilo nerazumno, naravno. Trebala si me pričekati, trebala si mi reći.”
“Ne bi me pustio da odem.”
“Ne”, složio se mračnim tonom, “ne bih.”
Počela su mi se vraćati neka vrlo neugodna sjećanja. Stresla sam se, a onda i lecnula.
Smjesta se zabrinuo. “Bella, što je?”
“Što je bilo s Jamesom?”
“Nakon što sam ga maknuo s tebe, Emmett i Jasper u se pobrinuli za njega.” U glasu mu se čuo tračak žestokog žaljenja.
To me zbunilo. “Nisam ondje vidjela Emmetta i Jaspera.”
“Morali su izaći iz prostorije… bilo je puno krvi.”
“Ali ti si ostao.”
“Da, ostao sam.”
“A Alice, i Carlisle…?”, rekla sam u čudu.
“I oni te vole, znaš.”
Bljesak bolnih prizora iz mog zadnjeg susreta s Alice podsjetio me na nešto. “Je li Alice vidjela snimku?”, upitala sam ga sa strepnjom.
“Je.” Nov mu je prizvuk zatamnio glas, ton čiste mržnje.
“Stalno je bila u mraku, zato se nije sjećala.”
“Znam. Sad joj je jasno.” Glas mu je bio uravnotežen, ali lice mu je bilo crno od gnjeva.
Pokušala sam mu dotaknuti lice slobodnom rukom, ali nešto me spriječilo. Spustila sam pogled i opazila
kako mi intravenozna cjevčica povlači ruku.
“Auh.” Lecnula sam se.
“Što je sad?”, upitao me strepeći – odvratila sam mu misli, ali nedovoljno. Sumornost mu se nije posve izgubila iz očiju.
“Igle”, objasnila sam mu, odmaknuvši pogled od one u svojoj ruci. Usredotočila sam se na jednu iskrivljenu stropnu ploču i nastojala duboko disati usprkos tupoj boli pod rebrima.
“Boji se igle”, promrsio je u bradu i odmahnuo glavom.
“O, sadistički vampir koji je kani mučiti do smrti, to može, nema frke, otrčat će mu u susret. A intravenozna, s druge strane…”
Zakolutala sam očima. Bilo mi je drago otkriti da je barem njegova reakcija bila lišena boli. Odlučila sam
promijeniti temu.
“Zašto si ti ovdje?”, upitala sam ga.
Zagledao se u mene, a očima su mu promakle prvo zbunjenost, a zatim i povrijeđenost. Vjeđe su mu se stisnule kad se namrštio. “Želiš li da odem?”
“Ne!”, pobunila sam se, užasnuta tom pomišlju. “Ne, htjela sam reći, iz kojeg razloga moja majka misli da si ti tu? Moram jasno shvatiti kako glasi moja priča dok se još nije vratila.”
“O”, rekao je, a čelo mu se opet izgladilo u mramor.
“Došao sam u Phoenix da ti pokušam utuviti pamet u glavu, da te nagovorim da se vratiš u Forks.” Raširene su mu oči bile tako iskrene i uvjerljive da sam mu gotovo i sama povjerovala. “Pristala si da se nađeš sa mnom, te si se odvezla u hotel u kojem sam odsjeo s Carlisleom i Alice – naravno, došao sam s roditeljskim dopuštenjem”, dodao je kreposno, “ali spotaknula si se na stubištu dok si išla do moje sobe i… pa, ostatak znaš. Samo, nisi se dužna sjećati nijedne pojedinosti; imaš dobar izgovor da
ti sitniji detalji budu malo mutni u glavi.”
Načas sam promislila. “Priča ti ima nekoliko manjkavosti.
Recimo, nema slomljenih prozora.”
“Ne baš”, rekao je. “Alice je dala malo previše oduška pri lažiranju dokaza. Sve je to vrlo uvjerljivo sređeno – vjerojatno bi mogla tužiti hotel, kad bi htjela. Nemaš razloga za brigu”, obećao mi je i pomilovao mi obraz najmekšim dodirom. “Sad ti je jedina dužnost da se oporaviš.”
Bolovi i sedativi nisu me tako ošamutili da ne bih reagirala na njegov dodir. Piskutanje aparata odjednom je pomahnitalo – on više nije bio jedini koji čuje kako mi se srce joguni.
“To će biti malo sramotno”, promrmljala sam u bradu.
Zakikotao se, a u oku mu je sinuo proračunat pogled.
“Hmm, pitam se…”

Polako se prignuo; piskovi su podivljali prije nego što su me njegove usne i dotakle. Ali nakon što se to dogodilo, iako je pritisak bio najblaži mogući, piskutanje je potpuno prestalo.
Naglo se odmaknuo od mene, a prestravljenost se pretopila u olakšanje na njegovu licu kad je aparat objavio ponovno pokretanje moga srca.
“Izgleda da ću morati biti još pažljiviji s tobom nego inače.” Namrštio se.
“Nisam te izljubila do kraja”, prigovorila sam mu.
“Ne tjeraj me da dolazim do tebe.”
Iscerio se i sagnuo da usnama blago takne moje. Aparat je poludio.
Ali onda su mu se usne zategnule. Odmaknuo se unatrag.
“Mislim da ti čujem majku”, rekao je i opet se iscerio.
“Ne ostavljaj me”, ciknula sam, prožeta naletom iracionalne panike. Nisam ga mogla pustiti – mogao bi mi se opet izgubiti.
Na jednu kratku sekundu očitao je stravu u mojim očima. “Neću”, svečano mi je obećao, a onda se osmjehnuo. “Malo ću dremnuti.”
Premjestio se sa stolca od tvrde plastike kraj moga uzglavlja na tirkizni naslonjač od skaja pri dnu postelje, spustio naslon do kraja i zažmirio. Posve se umirio.
“Ne zaboravi disati”, došapnula sam mu sarkastično.
Duboko je udahnuo, žmireći i dalje. Sad sam već čula majku. Razgovarala je s nekim,
možda medicinskom sestrom, i zvučala umorno i uzrujano.
Došlo mi je da iskočim iz kreveta i otrčim do nje, da je smirim, da joj dam riječ da je sve u redu. Ali nisam bila u stanju skakati, pa sam je nestrpljivo pričekala.
Vrata su se odškrinula, i provirila je kroz njih.
“Mama!”, pozdravila sam je šapatom, puna ljubavi i olakšanja.
Opazila je nepomičnog Edwarda u naslonjaču i prišla mi na prstima.
“Nikad te ne napušta, je li?”, promrmljala je, više za sebe.
“Mama, tako mi je drago što te vidim!”
Sagnula se da me nježno zagrli, a ja sam osjetila kako mi se tople suze slijevaju niz obraze.
“Bella, bila sam sva izvan sebe!”
“Oprosti, mama. Ali sada je sve u redu, nije ništa strašno.” Stala sam je tješiti.
“Ma samo sam sretna što te napokon vidim s otvorenim očima.” Sjela je u dno postelje.
Odjednom sam shvatila da pojma nemam koji je ovo dan. “Koliko su bile zatvorene?”
“Petak je, dušo, dosta dugo si bila u nesvijesti.”
“Petak?” Zgranula sam se. Pokušala sam se sjetiti koji je dan ono bio kad sam… ali nisam htjela razmišljati o tome.
“Morali su te neko vrijeme držati pod sedativima, srećo – sva si puna ozljeda.”
“Znam.” Osjećala sam ih.
“Imaš sreću što je doktor Cullen bio na licu mjesta.
Tako drag čovjek… samo, vrlo mlad. I izgleda mi više kao maneken nego kao liječnik.”
“Upoznala si Carlislea?”
“I Edwardovu sestru Alice. Krasna djevojka.”
“Nego što”, zdušno sam se složila.
Bacila je pogled preko ramena prema Edwardu, koji je ležao sklopljenih očiju u naslonjaču. “Nisi mi rekla da imaš tako dobre prijatelje u Forksu.”
Zgrozila sam se, a onda i prostenjala.
“Što te boli?”, ustrašeno me upitala i opet se okrenula prema meni. Edward me načas pogledao.
“Sve je u redu”, smirila sam ih. “Samo dok pazim da se ne mičem.” Vratio se u lažni drijemež.
Iskoristila sam trenutnu majčinu smetenost da zadržim razgovor podalje od mojeg ne posve iskrenog ponašanja.
“Gdje je Phil?”, upitala sam je.
“Na Floridi – o, Bella! Nikad nećeš pogoditi! Baš kad smo mislili otići, najbolje vijesti!”
“Phil je potpisao ugovor?”, pretpostavila sam.
“Da! Kako si pogodila! Za Sunse, možeš li ti to vjerovati?”
“Baš super, mama”, rekla sam što sam oduševljenije mogla, iako baš nisam znala što to znači.
“A tebi će se Jacksonville jako svidjeti”, zanijeto je dodala dok sam tupo buljila u nju. “Malo sam se brinula kad je Phil počeo pričati o Akronu, zbog snijega i svega toga, jer znaš koliko ne volim hladnoću, ali sad Jacksonville!
Uvijek je sunčano, a vlaga zbilja nije tako strašna. Našli smo preslatku kućicu, žutu, s bijelim obrubima, i s trijemom tačno kao u starim filmovima, i s golemim hrastom, i još je na samo nekoliko minuta od okeana, a ti ćeš imati vlastitu kupaonicu – ”
“Čekaj, mama!”, upala sam joj u riječ. Edward je još žmirio, ali izgledao je odviše napeto da bi iko povjerovao da spava. “O čemu ti to? Ne idem na Floridu. Ja živim u Forksu.”
“Ali više ne moraš, budalice”, nasmijala se. “Phil će sad moći daleko češće biti s nama… puno smo pričali o tome, a ja imam namjeru napraviti kompromis što se njegovih gostovanja tiče, pola puta ću biti s tobom, a pola s njim.”
“Mama.” Malo sam se premišljala kako da to najtaktičnije kažem. “Ja želim živjeti u Forksu. Već sam se udomaćila u školi, imam i nekoliko prijateljica” – opet je bacila pogled na Edwarda kad sam je podsjetila na prijatelje, tako da sam povela temu u drugom smjeru – “a Charlie me treba. Da znaš kako je on sâm tamo gore, a kuhati ne zna baš nimalo.”
“Željela bi ostati u Forksu?”, upitala me zbunjeno. Već sam taj pojam bio joj je nezamisliv. A onda je pogled opet načas pao na Edwarda. “Zašto?”
“Rekla sam ti – škola, Charlie – au!” To sam slegnula ramenima. Što mi nije bilo pametno.
Ruke su joj bespomoćno zatitrale iznad mene dok je pokušavala naći neko mjesto koje bi bezbolno mogla potapšati. Zadovoljila se mojim čelom; nije bilo previjeno.
“Bella, srećo, pa ti mrziš Forks”, podsjetila me.
“Nije tamo tako loše.”
Namrštila se i počela naizmjence gledati Edwarda pa mene, ovaj put vrlo značajno.
“Je li to zbog ovog dečka?”, prišapnula mi je.
Zaustila sam da slažem, ali pomno mi je promatrala lice, pa sam znala da bi me prozrela.
“Djelomično”, priznala sam joj. Nije bilo potrebe da joj povjeravam veličinu njegova udjela. “Onda, jesi li imala prilike porazgovarati s Edwardom?”, upitala sam je.
“Jesam.” Zastala je, gledajući ga posve nepomičnog.
“I htjela bih popričati s tobom o tome.”

Ajoj. “O čemu to?”
“Mislim da je taj dečko zaljubljen u tebe”, optužila ga je, govoreći i dalje prigušeno.
“I ja mislim da je”, povjerila sam joj se.
“A što ti osjećaš prema njemu?” Vrlo je slabo prikrila razmahanu radoznalost u svome glasu.
Uzdahnula sam i pogledala u stranu. Ma koliko da sam voljela mamu, ovaj razgovor s njom nisam htjela voditi. “Moglo bi se reći da sam luda za njim.” Eto – to je zvučalo kao nešto što bi jedna tinejdžerka mogla reći za svoga prvog dečka.
“Pa, djeluje mi vrlo simpatično, a k tome je, tako mi svega, i nevjerojatno zgodan, ali ti si tako mlada, Bella…”
Čula sam joj nesigurnost u glasu; koliko me pamćenje služi, to je bilo prvi put od moje osme godine života da je ona pokušala nastupiti i s trunkom roditeljskog autoriteta.
Prepoznala sam taj razboriti, ali čvrsti ton iz razgovora o muškarcima koje sam vodila s njom.
“Znam ja to, mama. Ne brini ti ništa. Samo sam se malo zatelebala”, utješila sam je.
“Ma tako je”, složila se. Nije joj trebalo puno da se smiri.
Zatim je uzdahnula i s krivnjom se u očima osvrnula prema velikom, okruglom zidnom satu.
“Moraš ići?”
Zagrizla se za usnu. “Phil bi me uskoro trebao nazvati… Nisam znala kad ćeš se probuditi…”
“Nema frke, mama.” Pokušala sam smiriti olakšanje, da je ne uvrijedim. “Neću biti sama.”
“Brzo ću se vratiti. Spavala sam ovdje, znaš”, dala mi je do znanja, sva ponosna na sebe.
“O, mama, ma ko te na to tjera! Spavaj ti – neću to ni primijetiti.” Komešanje sedativa u mozgu čak mi je i sada otežavalo koncentriranje, iako sam, izgleda, spavala danima.
“Previše me bilo strah”, plaho mi je priznala. “U susjedstvu se dogodio nekakav zločin, a znaš da ne volim tamo biti sama.”
“Zločin?”, upitala sam je ustrašeno.
“Neko je provalio u onaj plesni studio iza ugla i spalio ga do temelja – nije baš ništa ostalo od njega! A pred njim je ostavio ukradeni auto. Sjećaš se kad si tamo plesala, dušo?”
“Sjećam se.” Stresla sam se i lecnula.
“Mogu ostati s tobom, maleno moje, ako me trebaš.”
“Ne, mama, bit će sve u redu sa mnom. Edward će biti uz mene.”
Imala sam dojam da upravo zato i želi ostati. “Vratit ću se večeras.” To mi je zvučalo u isti mah i kao prijetnja i kao obećanje, a dok je to govorila, opet je bacila pogled prema Edwardu.
“Volim te, mama.”
“Volim i ja tebe, Bella. Samo pripazi malo dok hodaš, srećo, ne želim te izgubiti.”
Edwardove oči ostale su sklopljene, ali širok mu se osmijeh načas pojavio na licu.
Nato je jedna medicinska sestra užurbano ušla da mi provjeri sve cjevčice i žice. Majka me poljubila u čelo, potapšala mi previjenu ruku i otišla.
Bolničarka je provjeravala papirnati ispis moga elektrokardiografa.
“Plašiš se nečega, srce? Bilo ti se tu na jednom mjestu podosta ubrzalo.”
“Sve je u redu”, potvrdila sam joj.
“Reći ću tvojoj dežurnoj sestri da si se probudila. Svratit će da te obiđe za koju minutu.”
Čim je zatvorila vrata, Edward se našao uz mene. “Ukrali ste auto?” Podigla sam obrve. Osmjehnuo se bez i trunke kajanja. “Bio je to dobar auto, vrlo brz.”
“Kako ti je proteklo drijemanje?”, upitala sam ga.
“Zanimljivo.” Oči su mu se suzile.
“Što je?”
Spustio je pogled dok mi je odgovarao. “Iznenađen sam. Mislio sam da su Florida… i tvoja majka… pa, mislio sam da je to ono što si htjela.”
Blenula sam u njega u nevjerici. “Ali ti na Floridi po cijele dane ne bi smio van iz kuće. Mogao bi izaći samo noću, baš kao pravi vampir.”
Gotovo se osmjehnuo, ali ne sasvim. A onda mu se lice uozbiljilo. “Ostao bih u Forksu, Bella. Ili na nekom takvom mjestu”, objasnio mi je. “Negdje gdje ti više ne bih mogao nauditi.”
Nisam isprva shvatila što mi želi reći. Nastavila sam ga blijedo gledati dok su mi se te riječi jedna po jedna sastavljale u glavi poput neke grozne slagalice. Jedva da sam bila svjesna toga da mi srce počinje sve jače tući; samo sam, dok mi se disanje panično ubrzavalo, osjetila
da me pod ozlijeđenim rebrima sve jače boli.
Ništa nije rekao; oprezno mi je promatrao lice dok je bol koja nije imala nikakve veze sa slomljenim kostima, jedna nemjerljivo jača bol, prijetila da me smoždi.
A zatim je druga bolničarka odlučno ušla u sobu. Edward je ostao sjediti mirno kao kamen dok mi je uvježbanim okom promotrila izraz lica prije nego što će se okrenuti aparatima.
“Je li vrijeme za još sedativa, srce?”, brižno me upitala, potapšavši intravenozni drip.
“Ne, ne”, promrmljala sam, nastojeći da mi se shrvanost ne čuje u glasu. “Ništa mi ne treba.” Nisam sada mogla dopustiti da zažmirim.
“Nema potrebe da se junačiš, dušo. Bolje je da se previše ne uzrujavaš; moraš se odmoriti.” Pričekala je, ali ja sam samo odmahnula glavom.
“U redu”, uzdahnula je. “Imaš tipku kojom ćeš me pozvati kad budeš spremna.”
Uputila je strog pogled Edwardu i još jednom zabrinuto pogledala aparate prije no što će otići.
Hladne su mu se ruke našle na mome licu; zagledala sam se mahnito u njega.
“Pssst, Bella, smiri se.”
“Ne ostavljaj me”, počela sam ga kumiti slomljenim glasom.
“Neću”, obećao mi je. “Daj se sada odmori dok ti nisam pozvao sestru da ti dade sedative.”
Ali srce mi se nije moglo usporiti.
“Bella.” Zabrinuto mi je podragao lice. “Nikamo ne idem. Bit ću uz tebe dokle god ti trebam.”
“Kuneš se da me nećeš ostaviti?”, prošaptala sam. Pokušala sam obuzdati barem pokušaje da dođem do zraka.
Pod rebrima me je probadalo.
Obujmio mi je obraze rukama i unio mi se u lice, otvorenih i ozbiljnih očiju. “Kunem ti se.”
Miris njegova daha smirio me. Nekako mi je ublažio tupu bol disanja. Nastavio me gledati u oči dok mi se tijelo polako opuštalo, a piskanje se vraćalo u uobičajeni ritam. Oči su mu danas bile tamne, bliže crnoj nego zlaćanoj boji.

“Bolje?”, upitao me.
“Da”, oprezno sam mu odgovorila.
Odmahnuo je glavom i promrsio nešto nerazgovjetno u bradu. Učinilo mi se da čujem riječ “pretjerivanje”.
“Zašto si to rekao?”, šapnula sam, trudeći se da mi glas ne drhti. “Umorio si se od potrebe da me cijelo vrijeme spašavaš? Želiš li da odem?”
“Ne, ne želim biti bez tebe, Bella, naravno da ne. Budi razumna. A nemam ništa protiv ni da te spašavam – da nije činjenice da te upravo ja dovodim u opasnost… da sam ja razlog što si tu.”
“Da, ti si razlog.” Namrštila sam se. “Ti si razlog što sam tu – živa.”
“Jedva.” Govorio je pukim šapatom. “Umotana u zavoje i gips, jedva pokretna.”
“Nisam mislila na svoje najskorije iskustvo bliske smrti”, rekla sam, već pomalo srdita. “Nego na ostala – slobodno izaberi koje god želiš. Da nije tebe, već bih trunula na groblju u Forksu.”
Lecnuo se na moje riječi, ali teret krivnje nije mu se izgubio iz očiju.
“Samo, to nije ono najgore”, nastavio je šaptati. Ponašao se kao da ništa nisam rekla. “Ni to što sam te vidio tamo na podu… svaljenu i slomljenu.” Grlo mu se stegnulo.
“Ni to što sam pomislio da sam zakasnio. Čak ni to što sam te čuo kako vrištiš od boli – sva ta nesnosna sjećanja koja ću ostatak vječnosti nositi sa sobom. Ne, ono najgore bio je osjećaj… spoznaja da se neću moći spriječiti. Uvjerenost da ću te osobno ubiti.”
“Ali nisi.”
“Mogao sam. S takvom lakoćom.”
Znala sam da moram ostati smirena… ali on je pokušavao nagovoriti samoga sebe da me ostavi, a panika mi je treperila u plućima, ne bi li nekako izašla.
“Obećaj mi”, prošaptala sam.
“Što?”
“Znaš ti što.” Polako sam se već ljutila. Tako se tvrdoglavo htio zadržavati na negativnostima.
Opazio je promjenu u mome glasu. Oči su mu se stisle. “Očito nisam dovoljno jak da se držim podalje od tebe, pa će po svemu sudeći biti po tvome… ubilo te to ili ne”, grubo je dodao.
“Tako treba.” Samo, nije mi dao obećanje – što mi nije promaklo. Jedva sam susprezala paniku u sebi – nisam više imala snage da obuzdavam bijes. “Rekao si mi kako si se zaustavio… sada bih voljela da mi kažeš zašto”, oštro sam ga upitala.
“Zašto?”, oprezno je ponovio za mnom.
“Zašto si to učinio. Zašto nisi samo pustio da se otrov proširi? Sad bih već bila poput tebe.”
Edwardove oči kao da su postale mutnocrne, a ja sam se sjetila da mi to nikad nije kanio reći. Alice je zacijelo bila obuzeta stvarima koje je saznala o sebi… ili je vrlo dobro pazila na svoje misli u njegovoj blizini – jer očito nije pojma imao da mi je ona pojasnila tehniku nastanka
vampira. Iznenadio se i rasrdio. Nosnice su mu se raširile, a usta se ukrutila kao u kipa.
Nije mi imao namjeru odgovoriti, to je bilo posve jasno.
“Prva ću priznati da nemam iskustva u vezama”, rekla sam. “Ali to mi naprosto djeluje logično… muškarac i žena moraju biti donekle jednaki… utoliko što jedno od njih ne može dovijeka priskakati drugome u pomoć.
Moraju spašavati jedno drugoga u istoj mjeri.”
Prekrižio je ruke na rubu moje postelje i spustio bradu na podlaktice. Lice mu se izgladilo, obuzdavši bijes.
Očito je zaključio da se ne ljuti na mene. Ponadala sam se da ću imati prilike upozoriti Alice prije nego što mu padne šaka.
“Spasila si me već”, tiho je rekao.
“Ne mogu dovijeka biti Lois Lane”, ostala sam uporna.
“Htjela bih biti i Supermen.”
“Ne znaš ti što tražiš od mene.” Govorio je blago; piljio je u rub jastučnice.
“Mislim da znam.”
“Bella, ne znaš. Imao sam skoro devedeset godina da razmislim o tome, a još nisam siguran.”
“Zar bi htio da te Carlisle nije spasio?”
“Ne, ne bih to htio.” Pričekao je prije nego što će nastaviti.
“Ali moj je život bio na izmaku. Ničega se nisam trebao odreći.”
“Ti jesi moj život. Ti si jedino što bi mi bilo nesnosno izgubiti.” Već mi je bolje išlo. Bilo mi je lako priznati mu koliko ga trebam.
Samo, bio je vrlo smiren. Odlučan.
“Ne mogu to učiniti, Bella. Neću ti to učiniti.”
“Zašto ne?” Grlo mi je bilo promuklo, pa mi riječi nisu bile onoliko glasne koliko sam željela. “Ne govori mi da je to preteško! Nakon ovoga danas, ili, valjda, prije nekoliko dana… uglavnom, nakon toga, to bi trebalo biti prava sitnica.”
Prostrijelio me pogledom.
“A bol?”, upitao me.
Problijedila sam kao krpa. Nisam si mogla pomoći. Ali dala sam sve od sebe da mi se na licu ne vidi koliko jasno se sjećam tog osjećaja… te vatre u mojim žilama.
“To je moj problem”, rekla sam mu. “Mogu je istrpjeti.”
“Moguće je dovesti hrabrost do tačke na kojoj prerasta u ludost.”
“To nije bitno. Tri dana. Pa što.”
Edward je opet napravio grimasu kad su ga moje riječi podsjetile na to da sam obavještenija nego što je htio da ikada budem. Gledala sam ga kako suzbija ljutnju, kako kalkulira u očima.
“Charlie?”, odsječno me upitao. “Renée?”
Minute su prošle u tišini dok sam se upinjala odgovoriti na njegovo pitanje. Zaustila sam, ali ni glasa nisam ispustila. Zatvorila sam usta. Pričekao je, a na licu mu se stvorio pobjedonosan izraz, jer je znao da nemam pravoga odgovora na to.
“Slušaj, ni to nije u pitanju”, napokon sam promrmljala; glas mi je bio neuvjerljiv kao i svaki put kad bih lagala. “Renée je oduvijek donosila odluke koje idu njoj u prilog – sigurna sam da želi da i ja postupam jednako tako. A Charlie je otporan, naviknuo se na samovanje.
Ne mogu se dovijeka brinuti za njih. Moram živjeti vlastiti ivot.”
“Upravo tako”, brecnuo se. “A ja ti ga ne kanim končati.”
“Ako čekaš da dospijem na samrt, dopusti da te obavijestim! Upravo stižem odande!”
“Oporavit ćeš se”, podsjetio me.
Duboko sam udahnula da se smirim, zanemarivši bolan rč koji sam time zaradila. Zagledala sam se u njega, a on se zagledao u mene. Nije mu bilo pomirljivosti u izrazu lica.
“Ne”, polako sam kazala. “Neću se oporaviti.”

Čelo mu se naboralo. “Naravno da hoćeš. Možda ti ostane pokoji ožiljak…”
“Nisi u pravu”, uporno sam nastavila. “Umrijet ću.”
“Ma daj, Bella.” Zabrinuo se. “Izaći ćeš odavde za nekoliko dana. Najdalje za dva tjedna.”
Prostrijelila sam ga pogledom. “Možda ne umrem sada… ali umrijet ću prije ili poslije. Svake minute svakoga dana sve sam bliže tome. A i ostarjet ću.”
Namrštio se kad je shvatio što mu hoću reći. Dugim je prstima pritisnuo sljepoočnice i sklopio oči. “Tako to mora biti. Tako treba biti. Tako bi i bilo da me nema – a ne bi me trebalo biti.”
Frknula sam. Iznenađeno je otvorio oči. “To je glupo. To je kao da dođeš nekome ko je upravo dobio zgoditak na lutriji, uzmeš mu novac i kažeš: ‘Čuj, daj da se samo vratimo na ono kako bi trebalo biti. Tako je bolje.’ A ja ti to ne pušim.”
“Teško da sam ja zgoditak na lutriji”, zarežao je.
“Imaš pravo. Daleko si bolji.”
Zakolutao je očima i stisnuo usne. “Bella, neću više s tobom o tome. Odbijam te prokleti na mrak za sve vijeke vijekova i tu je kraj te priče.”
“Ako misliš da je tu kraj te priče, onda me ne znaš dobro”, upozorila sam ga. “Nisi ti jedini vampir kojega poznajem.”
Oči su mu opet pocrnjele. “Alice se ne bi usudila.”
I na trenutak je izgledao tako strašno da sam mu povjerovala i preko volje – nisam mogla ni zamisliti da bi neko mogao biti dovoljno hrabar da mu se suprotstavi.
“Alice je to već vidjela, zar ne?”, pretpostavila sam.
“Zbog toga te tako smeta sve to što ona govori. Jer zna da ću biti poput tebe… jednog dana.”
“Nije u pravu. Također te vidjela mrtvu, ali ni to se nije obistinilo.”
“Mene nikad nećeš uloviti kako se kladim protiv Alice.”
Vrlo smo dugo samo buljili jedno u drugo. Bilo je tiho, izuzev brujanja aparata, piskova, kapanja, kucanja velikoga zidnog sata. Izraz lica naposljetku mu se smekšao.
“Onda, na čemu smo sada?”, upitala sam ga.
Neveselo se zahihotao. “Vjerujem da se to zove pat pozicija.”
Uzdahnula sam. “Jao”, promrsila sam.
“Kako se osjećaš?”, upitao me, bacivši pogled prema tipki za bolničarku.
“U redu sam”, slagala sam.
“Ne vjerujem ti”, blago je rekao.
“Ne spava mi se.”
“Moraš se odmoriti. Ne gode ti sve ove silne prepirke.”
“Popusti, onda”, predložila sam mu.
“Dobar pokušaj.” Mašio se tipke.
“Ne!”
Prečuo me.
“Da?”, zakriještao je glas iz zidnoga zvučnika.
“Mislim da smo spremni za nove sedative”, smireno je rekao, zanemarivši moj ljutiti izraz.
“Poslat ću sestru.” Glas je zvučao kao da se teško dosađuje.
“Odbit ću sedativ”, obećala sam mu.
Pogledao je prema vrećici s dripom koja mi je visila kraj uzglavlja. “Mislim da te neće zamoliti da nešto progutaš.”
Bilo mi se počelo ubrzavati. Opazio je strah u mojim očima i ozlojeđeno uzdahnuo.
“Bella, trpiš bolove. Trebaš se odmarati da ozdraviš.
Zašto si tako nedokazana? Više te neće bosti nijednom novom iglom.”
“Ne bojim se ja igala”, progunđala sam. “Bojim se sklopiti oči.”
Zatim se onako izvijeno nasmiješio i primio mi lice.
“Rekao sam ti da nikamo ne idem. Ne boj se. Dokle god je tebi drago zbog toga, bit ću uz tebe.”
Osmjehnula sam se i ja njemu, zanemarivši bol u obrazima. “Govorimo o vječnosti, znaš.”
“Ma, predomislit ćeš se ti već – samo si se zatelebala.”
Odmahnula sam glavom u nevjerici – od čega mi se zavrtjelo. “Šokirala sam se kad je Renée povjerovala u to. Znam da ti znaš bolje.”
“U tome je divota ljudskosti”, kazao mi je. “Stvari se promijene.”
Suzila sam oči. “Da nisi računao s tim.”
Smijao se kad je bolničarka ušla, spremno držeći injekciju u ruci.
“Ispričavam se”, otresito je kazala Edwardu.
Ustao je i otišao do kraja sobice, gdje se naslonio na zid. Prekrižio je ruke i pričekao. Nisam odvajala pogled od njega, još uvijek sumnjičava. Spokojno me pogledao u oči.
“Evo, dušo.” Sestra mi je sa smiješkom ubrizgala lijek u cjevčicu. “Sad će ti biti bolje.”
“Hvala”, procijedila sam bez i trunke zahvalnosti.
Nije dugo trebalo. Gotovo smjesta sam osjetila kako mi pospanost počinje kolati krvotokom.
“To bi trebalo biti dovoljno”, promrmljala je dok su mi se kapci spuštali.
Zacijelo je zatim izašla, jer mi je nešto hladno i glatko dodirnulo lice.
“Ostani.” Profrfljala sam tu riječ.
“Hoću”, obećao mi je. Glas mu je bio prekrasan, poput uspavanke. “Kao što sam rekao, dokle god si ti sretna… dokle god je to ono najbolje za tebe.”
Pokušala sam odmahnuti glavom, ali bila mi je preteška.
“Nije to isto”, promumljala sam.
Nasmijao se. “Ne brini sad zbog toga, Bella. Možeš se svađati sa mnom kad se probudiš.”
Mislim da sam se nasmiješila. “’Kej.”
Osjetila sam njegove usne na svome uhu.
“Volim te”, šapnuo mi je.
“I ja tebe.”
“Znam”, tiho se nasmijao.
Malo sam okrenula glavu… tražeći. Znao je što to tražim. Usnama je blago dodirnuo moje.
“Hvala”, uzdahnula sam.
“Kad god poželiš.”
Više zapravo uopće nisam bila prisutna. Ali slabašno sam se oduprla omami. Još sam mu morala reći samo jednu stvar.
“Edwarde?” Dala sam sve od sebe da mu razgovjetno izgovorim ime.
“Da?”
“Kladim se na Alice”, promrsila sam.
A onda se noć sklopila nada mnom.