23. ANĐEO

Onako izgubljena, sanjala sam.
Ondje gdje sam plutala, pod mračnom vodom, čula sam najsretniji nevjerovatan zvuk – divan i poticajan koliko i grozan. Još jedno režanje; potmulije, razjarenije režanje, riku čiste srdžbe.
Natrag, skoro do same površine, vratila me oštra bol koja mi je posjekla podignutu ruku, ali nisam uspjela pronaći put izlaska što bi me doveo dovoljno daleko da otvorim oči.
A onda sam znala da sam mrtva.
Jer, kroz tu tešku vodu, čula sam anđela kako me zove po imenu, zove u jedini raj koji želim.
“O ne, Bella, ne!”, kriknuo je užasnuto taj anđeoski glas.
Iza tog žuđenog glasa počivao je još jedan zvuk – užasna gungula koju mi svijest nije htjela čuti. Opako potmulo režanje, šokantno lomljenje i resko, naglo prekinuto zapomaganje…
Pokušala sam se umjesto toga usredotočiti na anđelov glas.
“Bella, molim te! Bella, čuj me, molim te, molim te, Bella, molim te!”, preklinjao me.
Da, htjela sam reći. Bilo što. Ali nisam mogla pronaći svoje usne.
“Carlisle!”, pozvao je anđeo savršenim glasom punim agonije. “Bella, Bella, ne, o, molim te, ne, ne!” I anđeo je stao jecati, sav shrvan, bez suza.
Anđeo ne bi smio plakati, to nije u redu. Pokušala sam ga naći, kazati mu da je sve kako treba, ali voda je bila silno duboka, tištala me, i nisam mogla disati.
Osjećala sam tačku pritiska na glavi. Boljela me. Zatim, kad se ta bol probila kroz mrak do mene, javile su se druge, jače boli. Jauknula sam, loveći zrak, izranjajući iz mračne mlake.
“Bella!”, kriknuo je anđeo.
“Izgubila je nešto krvi, ali rana na glavi nije duboka”, obavijestio me jedan smiren glas. “Pazi joj samo na
nogu, slomljena je.”
Ljutiti urlik prigušio se na anđelovim usnama. Osjetila sam oštar ubod u boku. Nije moguće da je
ovo raj, zar ne? Bol je prejaka za to. “Kao i nekoliko rebara, čini mi se”, nastavio je taj
metodični glas.
Ali oštri su se bolovi gubili. Osjetila sam novu bol, vrelu bol u ruci koja je potirala sve ostale.
Nešto me peklo.
“Edwarde.” Pokušala sam mu reći, ali glas mi je bio tako težak i spor. Nisam razumjela sebe.
“Bella, bit će sve u redu s tobom. Čuješ li me, Bella? Volim te.”
“Edwarde”, pokušala sam opet. Glas mi je bio malo jasniji.
“Da, ovdje sam.”
“Boli me”, jauknula sam.
“Znam, Bella, znam” – a onda, nekome pokraj mene, shrvano – “zar joj ne možeš pomoći?”
“Dodaj mi moju torbu, molim te… Zadrži dah, Alice, pomoći će”, obećao je Carlisle.
“Alice?”, prostenjala sam.
“Ovdje je, znala je gdje ćemo te naći.”
“Boli me ruka”, pokušala sam mu reći.
“Znam, Bella. Carlisle će ti dati nešto, prestat će.”
“Ruka me peče!”, vrisnula sam, napokon se probivši kroz posljednje ostatke mraka, zatreptavši i otvorivši oči.
Nisam mu vidjela lice, nešto tamno i toplo zaklanjalo mi je pogled. Zbog čega oni ne mogu vidjeti tu vatru i ugasiti je?
Zvučao je preplašeno. “Bella?”
“Vatra! Dajte više ugasite vatru!”, zavrištala sam dok me peklo.
“Carlisle! Njezina ruka!”
“Ugrizao ju je.” Carlisleov glas više nije bio smiren, bio je zgrožen. Čula sam kako Edward užasnuto zadržava dah.
“Edwarde, moraš.” To je rekla Alice, negdje uz mene. Hladni su mi prsti otrli vlagu iz očiju.
“Ne!”, zaurlao je.
“Alice”, prostenjala sam.
“Možda još ima izgleda”, rekao je Carlisle.
“Ma što to moram?”, molećivo je kazao Edward.
“Vidi možeš li isisati otrov. Rana je prilično čista.”
Kad je Carlisle to rekao, osjetila sam jači pritisak na glavi; nešto me ubadalo u tjeme i povlačilo ga. Vatrena patnja potrla je tu bol.
“Hoće li to uspjeti?”, Alice je zvučala napeto.
“Ne znam”, rekao je Carlisle. “Ali moramo požuriti.”
“Carlisle, ja…”, oklijevao je Edward. “Ne znam mogu li.” Divni mu je glas opet bio izmučen.
“Odluka je na tebi, Edwarde, kakva god bila. Ne mogu ti pomoći. Moram joj zaustaviti ovo krvarenje ako joj kaniš isisati krv iz ruke.”
Koprcala sam se u stisku plamenih muka, a od pokreta mi je bol u nozi mučno buknula.
“Edwarde!”, vrisnula sam. Shvatila sam da opet žmirim.
Otvorila sam oči, očajnički nastojeći pronaći njegovo lice. I našla sam ga. Napokon sam mogla vidjeti
kako gleda u mene, savršeno, ali iskrivljeno u masku neodlučnosti i boli.
“Alice, dodaj mi nešto da joj poduprem nogu!” Carlisle je bio nagnut nada mnom i obrađivao mi glavu.
“Edwarde, moraš to učiniti odmah, ili će biti prekasno.”
Edwardu se lice objesilo. Gledala sam mu oči kad mu je dvojbe odjednom zamijenila gorljiva odlučnost. Čeljust mu se stisnula. Osjetila sam njegove hladne, snažne prste na ruci koja me pekla. Čvrsto su je primili. Zatim je prignuo glavu i pritisnuo studene usne na moju kožu.
Isprva je bol postala još gora nego prije. Derala sam se i opirala stisku hladnih ruku koje mi nisu dale ni da se pomaknem. Čula sam kako mi Alice govori nešto da me smiri. Nešto teško spustilo mi se na nogu i pribilo je uz pod, a Carlisle mi je obujmio glavu, zarobivši je u škripac svojih kamenih ruku.
Zatim se, polako, moje koprcanje počelo smirivati kako mi je ruka sve više trnula. Vatra me pekla sve tuplje, sažimajući se u sve manju tačku.
Osjetila sam kako mi se svijest gubi s ublaživanjem boli. Bojala sam se opet pasti u one crne vode, bojala sam se da ću ga izgubiti u tom mraku.
“Edwarde”, pokušala sam izgovoriti, ali nisam čula vlastiti glas. Oni su me čuli.
“Tu je, pokraj tebe, Bella.”
“Ostani, Edwarde, ostani sa mnom…”
“Hoću.” Glas mu je bio izmučen, ali ujedno i nekako pobjedonosan.
Zadovoljno sam uzdahnula. Vatra je nestala, a druge je bolove ublažila pospanost koja mi je stala prožimati tijelo.
“Jesi li sve izvukao?”, upitao je Carlisle odnekud izdaleka. “Krv joj ima čist okus”, tiho je rekao Edward. “Osjećam morfij u njoj.”
“Bella?”, zazvao me Carlisle. Pokušala sam mu odgovoriti. “Mmmmm?”
“Je li vatra nestala?”
“Je”, uzdahnula sam. “Hvala ti, Edwarde.”
“Volim te”, odgovorio mi je.
“Znam”, bezglasno sam rekla, tako umorna. Čula sam meni najdraži zvuk na svijetu: Edwardov prigušeni smijeh, slab od olakšanja.
“Bella?”, upitao me opet Carlisle.
Namrštila sam se; htjela sam zaspati. “Što?”
“Gdje ti je majka?”
“Na Floridi”, uzdahnula sam. “Nasamario me, Edwarde. Gledao je naše videosnimke.” Zgražanje u mome glasu bilo je žalosno slabašno.
Ali to me podsjetilo.
“Alice.” Pokušala sam otvoriti oči. “Alice, na snimci – poznavao te, Alice, znao je odakle si.” Htjela sam to reći neodgodivim tonom, ali glas mi je bio jadan. “Smrdi mi po benzinu”, dodala sam, iznenađena usprkos izmaglici u svome mozgu.
“Vrijeme je da je odnesemo”, rekao je Carlisle.
“Ne, spava mi se”, potužila sam se.
“Samo ti spavaj, srce, ponijet ću te”, umirio me Edward. I našla sam se u njegovu naručju, privijena uz njegova prsa – u zraku, lišena svake boli.
“Spavaj sad, Bella”, bile su posljednje riječi koje sam čula.