08. TIK TIK-TAK TAK-TIK TIK-- -- TAK TAK-TIK TIK-TAK

Hej, Jake, mislio sam da si mi rekao da hoceš da dodem predvecer. Kako to da nisi rekao Lei da me probudi prije nego što je zaspala?
Jer mi nisi trebao. Mogu ja još.
Vec je krenuo preuzeti sjevernu polovicu kruga. Ima li cega? Ne. Iskljucivo ništa. Išao si malo u izvidanje?
Opazio je rub jednog od mojih skretanja s oboda. Pošao je novim putem.
Ma da - otišao sam u nekoliko strelica. Znaš, cisto zbog provjere. Ako Cullenovi misle u lov...
Dobro si se sjetio.
Seth se vratio u petlji na glavni krug obilaska.
Bilo mi je lakše trcati s njim nego s Leom. Premda se trudila - i to svojski - stalno je gajila primisli. Nije htjela biti tu. Nije htjela osjecati smekšavanje prema vampirima koje mi se odvija
u glavi. Nije se htjela baviti Sethovim frendovskim zbližavanjem s njima, prijateljstvom koje samo jaca.
Ipak, to mi je bilo cudno, jer sam mislio da cu joj najveci problem biti naprosto ja. Uvijek smo si išli na živce dok smo bili u Samovu coporu. Ali sad uopce nije osjecala antagonizam prema meni, samo prema Culle-novima i Belli. Upitao sam se zašto. Možda iz ciste zahvalnosti na tome što je ne tjeram da ode. Možda zbog toga što sada bolje shvacam njezinu neprijaznost.
Kako god bilo, trcanje s Leom nije izdaleka bilo onako teško kako sam ocekivao.
Jasna stvar, nije se baš toliko opustila. Hrana i odjeca koje joj je Esme poslala upravo su putovale niz rijeku. Cak i nakon što sam pojeo svoj dio - ne zato što mi je mirisalo iole neodoljivo nakon što sam se odmaknuo od reskog vampirskog smrada, vec zato da primjerom pokažem Lei što znaci žrtvovati se za ljubav snošljivosti - odbila je. Mali jelen kojeg je ulovila
oko podneva nije joj potpuno utažio glad. Samo, još joj je više pokvario raspoloženje. Leah je mrzila sirovu hranu.
Možda da otrcimo pregledati istocnu stranu? predložio je Seth. Da odemo duboko, da vidimo cekaju li nas možda tamo.
Palo mi je to na pamet, složio sam se. Ali pricekajmo dok ne budemo svi budni. Ne bih htio da nam zaštita popusti. Samo, trebali bismo poci prije nego što Cullenovi pokušaju. Uskoro.
Tocno.
To me natjeralo na razmišljanje.
Uspiju li Cullenovi sigurno izaci iz neposrednog okružja, stvarno bi trebali samo nastaviti.
Vjerojatno su trebali otputovati istog trenutka kad smo ih došli upozoriti. Sigurno su si u stanju
priuštiti drugi stan. A imaju i prijatelje na sjeveru, je 1' tako? Neka onda povedu Bellu i pobjegnu. Cinilo mi se da bi to bio ocit odgovor na njihove probleme.
Vjerojatno bih im to trebao predložiti, ali bojao sam se da ce me poslušati. A nisam htio da mi Bella nestane - da nikad ne saznam je li se uspjela izvuci ili nije.
Ne, to bi bilo glupo. Reci cu im da krenu. Nema smisla da ostaju, a za mene bi bilo bolje - ne manje bolno, ali zdravije - kad bi Bella otišla.
Što je lako reci sada, dok Bella nije preda mnom, dok nije sva presretna što me vidi i u isti mah se noktima održava na golom životu...
O, vec sam ja to pitao Edvvarda, pomislio je Seth.
Sto si rekao?
Pitao sam ga zašto vec nisu otišli. Otputovali Tanyi ili na neko takvo mjesto. Gdje bi bilo predaleko da ih Sam ode tražiti.
Morao sam se podsjetiti da sam upravo sam odlucio dati upravo taj savjet Cullenovima. Daje tako najbolje. Pa se ne bih trebao ljutiti na Setha zato što me riješio tog zadatka. Uopce ne bih.
I što ti je rekao? Cekaju Upravu priliku?
Ne. Ne misle otici.
A ovo mi ne bi trebalo zvucati kao dobra vijest. Zašto da ne? To je baš glupo.
Pa i nije, rekao je Seth, sada ih braneci. Treba vremena da se stekne takva dostupnost medicinske opreme i usluga kakvu Carlisle ovdje uživa. Ima sve što mu je potrebno da se brine za Bellu, kao i ovlasti da dobije još. To im je jedan od razloga za odlazak u lov. Carlisle smatra da ce im uskoro zatrebati još krvi za Bellu. Troši svu 0 negativnu koju su spremili za nju. Nije mu drago što ostaje bez zaliha. Namjerava kupiti još. Jesi znao da se krv može kupiti? Ako si doktor.
Nisam još bio spreman za logiku. Svejedno mi je glupo. Mogli bi glavninu ponijeti sa sobom, je l' tako? I ukrasti što im treba, kamo god otišli. Koga briga za glupe propise kad spadaš u neumrle?
Edvvard je ne želi izlagati riziku selidbe.
Bolje joj je nego prije.
I to što kažeš, složio se Seth. U glavi je usporedivao moja sjecanja na Bellu prikopcanu na cjevcice s posljednjim putom kad ju je vidio na odlasku iz kuce. Osmjehnula mu se i mahnula.
Ali ne može se baš narocito kretati, znaš. Taj stvor je mrcvari ritanjem.
Progutao sam kiselinu koja mi se nadigla u grlu. Ma znam.
Slomio joj je još jedno rebro, ozbiljno mi je kazao.
Koraci su mi posustali i nacas sam zateturao prije nego što sam opet ulovio ritam. Carlisle ju je opet zalijepio. Samo još jedno naprsnuce, rekao je. Onda je Rosalie spomenula kako se zna da i obicne ljudske bebe znaju slomiti rebra. Edvvard je izgledao kao da ce joj otrgnuti glavu.
Šteta što nije.
Seth je sada podnosio pravi izvještaj - znajuci da me sve to životno zanima, premda nikad ne bih tražio da mi to isprica. Bella cijeli dan malo ima, pa malo nema groznicu. Ništa ozbiljno - hvata je vrucica, pa zimica. Carlisle ne zna kako bi to protumacio - možda je samo bolesna.
Teško da bi joj imunološki sistem mogao ovih dana biti u punoj formi.
Ma da, siguran sam da je to cista koincidencija.
Samo, dobre je volje. Cavrljala je s Charliejem, smijala se i sve to—
Charlie! Što?! Kako to misliš da je razgovarala s Charliejem?!
Sad je Seth zateturao; iznenadio ga je moj bijes. Izgleda da je svaki dan nazove da popricaju.
Kojiput je nazove i mama. Bella sad zvuci puno bolje, pa ga uvjerava da se oporavlja—
Da se oporavlja? Koga vraga misle time postici?! Zar žele u Charlieju pobuditi nade samo da ga njezina smrt zatim još gore smoždi? Mislio sam da ga pripremaju na to! Da ga nastoje pripremiti! Zašto mu ona sad to smješta?
Možda nece umrijeti, tiho je pomislio Seth.
Duboko sam udahnuo, ne bih li se smirio. Seth. Cak i ako se izvuce, nece više biti ljudska. Sto ona dobro zna, kao i ostali. Ako ne umre, morat ce prilicno uvjerljivo oponašati truplo, mali. Ili to, ili ce morati nestati. Mislio sam da pokušavaju olakšati Charlieju da to prebrodi. Zašto... ?
Mislim da se Bella toga sjetila. Nitko joj ništa nije rekao, ali Edvvardu je na licu nekako bilo baš to što ti sada misliš.
I opet sam na istoj valnoj duljini s krvopijom.
Šutke smo trcali nekoliko minuta. Zaputio sam se novim smjerom, prodiruci na jug.
Ne udaljavaj se previše. Zašto?
Bella me zamolila da te pitam bi li svratio. Zubi su mi se stisnuli.
I Alice bi htjela da dodeš. Kaže da joj je dojadilo visjeti na tavanu kao vampirski šišmiš u zvoniku. Seth se roktavo nasmijao. Prije sam se mijenjao s Edwardom. Nastojali smo uravnotežiti Bellinu temperaturu. Hladno pa vruce, prema potrebi. Ako ne želiš, valjda bih se ja mogao vratiti—
Ne. Mogu ja, poklopio sam ga.
Okej. Seth ništa više nije prokomentirao. Cvrsto se usredotocio na praznu šumu.
Nastavio sam prema jugu, gledajuci ima li što novo. Okrenuo sam se kad sam se primaknuo prvim tragovima nastambi. Nisam još bio blizu mjesta, ali htio sam izbjeci ponovno stvaranje glasina o vukovima. Vec smo ugodno dugo bili lijepo nevidljivi.
Prošao sam ravno kroz obod na povratku, krecuci se prema kuci. Ma koliko da sam znao kako mi je to glupo, nisam se mogao zaustaviti. Sigurno sam nekakav mazohist.
Ništa tebi ne fali, Jake. Ovo nije sasvim normalna situacija.
Daj zacepi, molim te, Seth.
Cepim.
Ovaj put nisam zastao na vratima; samo sam ušao kao gazda. Racunao sam da cu time razljutiti Rosalie, ali trud mi je bio uzaludan. Ni Rosalie ni Bella nisu bile nigdje na vidiku.
Mahnito sam se poceo osvrtati, u nadi da sam ih nekako uspio ne primijetiti, dok mi se srce cudno, nelagodno tiskalo uz rebra.
"Dobro joj je", prošaptao je Edvvard. "Ili, trebao bih reci, isto joj je."
Edvvard je sjedio na kaucu s licem u rukama; nije podigao glavu kad je progovorio. Esme je sjedila do njega, cvrsto ga grleci jednom rukom oko ramena.
"Zdravo, Jacobe", rekla je. "Tako mi je drago što si se vratio."
"I meni", rekla je Alice s dubokim uzdahom. Gizdavim je koracima sišla niza stube, slažuci facu. Kao da kasnim na dogovor.
"Hej, bok", rekao sam. Bilo mi je cudno nastojati biti pristojan. "Gdje je Bella?"
"U kupaonici", rekla mi je Alice. "Znaš vec, hrani se uglavnom tekucinom. K tome, cujem da tako bude kad si u drugom stanju."
"Ah."
Samo sam nespretno stajao, ljuljajuci se tamo-amo na petama.

"Ma prekrasno", progundala je Rosalie. Naglo sam okrenuo glavu i ugledao je kako izlazi iz hodnika, napola skrivena iza stubišta. Nježno je nosila Bellu u narucju, gledajuci me s grubim prezirom na licu. "Znala sam da mi tu nešto gadno smrdi."
A Bellino se lice, baš kao prije, ozarilo kao u malog djeteta na božicno jutro. Kao da sam joj
donio najljepši poklon u životu.
Kako to nije bilo fer.
"Jacobe", kazala je bez daha. "Došao si."
"Bok, Bells."
Esme i Edvvard ustali su s kauca. Gledao sam kako Rosalie s velikom pažnjom poliježe Bellu.
Gledao sam kako Bella, usprkos tome, postaje sva blijeda i zadržava dah - kao da je cvrsto odlucila ne ispustiti ni glasa, bez obzira na to koliko je boli.
Edvvard joj je prešao rukom preko cela, pa niz vrat. Pokušao se pretvarati kao da joj samo
odmice kosu, ali menije to izgledalo kao lijecnicki pregled.
"Je li ti hladno?" promrmljao je. "Dobro mi je."
"Bella, znaš što ti je Carlisle kazao", rekla je Rosalie. "Nemoj ništa umanjivati. To nam nece
pomoci da se pobrinemo ni za jedno od vas."
"Okej, malo mi je hladno. Možeš mi dodati onu deku, Edvvarde?"
Prevrnuo sam ocima. "Zar to nije, ono, razlog zašto sam došao?"
"Upravo si ušao", rekla je Bella. "I to nakon što si cijeli dan trcao, kladim se. Odmori se malo, digni noge. Vjerojatno cu se opet ugrijati za tili cas."
Zanemario sam je i otišao sjesti na pod do kauca još dok mi je govorila što da radim. Doduše, u tom trenutku nisam znao kako... Izgledala je prilicno krhko, i bojao sam se pomaknuti je, cak i zagrliti. I tako sam se samo oprezno naslonio uz nju, pustivši da mi ruka cijelom dužinom padne uz njezinu i primio joj šaku. Zatim sam drugi dlan prislonio uz njezino lice. Bilo mi je teško odrediti na dodir je li hladnija nego inace.
"Hvala, Jake", rekla je, i osjetio sam kako se stresla.
"Aha", rekao sam.
Edward je sjeo na naslon za ruke kauca uz Belline noge, ne odmicuci pogled s njezina lica.
Nije imalo smisla nadati se, uza sav supersluh u ovoj prostoriji, da nitko nece opaziti kako mi kruli u želucu.
"Rosalie, a da odeš donijeti Jacobu nešto iz kuhinje?" rekla je Alice. Sada je nisam mogao
vidjeti, jer je mirno sjedila iza naslona kauca.
Rosalie se s nevjericom zagledala prema mjestu odakle je dopro Alicein glas.
"Neka, hvala, Alice, ali mislim da mi se ne jede nešto u stoje Blondinka pljunula. Kladim se da mi organizam ne bi baš blagonaklono reagirao na vampirski otrov."
"Rosalie nikada ne bi posramila Esme iskazivanjem takve neprijaznosti prema gostu."
"Ma naravno da ne bih", rekla je Blondinka sladunjavim glasicem koji mi je smjesta bio
sumnjiv. Ustala je i lako poput lahora nestala iz prostorije.
Edward je uzdahnuo.
"Reci ceš mi ako mi donese otrov, je 1' tako?" upitao sam ga.
"Hocu", obecao mi je Edvvard.
A ja sam mu, ne znam ni sam zašto, povjerovao.
Iz kuhinje se zaculo silno lupanje, kao i - cemu sam se baš cudio -zvuk metala koji nesretno
škripi, kao da ga se zlostavlja. Edvvard je opet uzdahnuo, ali malcice se i osmjehnuo. Zatim se Rosalie vratila prije nego što sam stigao dodatno razmisliti o tome. Smješkajuci se puna sebe, položila je srebrnu zdjelu na pod pokraj mene.
"Dobar tek, mješanac."
To je prethodno vjerojatno bila duboka zdjela za miješanje, ali savi-nula joj je stijenke tako da je dobila gotovo tocan oblik zdjele za psecu hranu. Nisam se mogao ne zadiviti rucnom radu
koji je na brzinu izvela.
Kao i njezinoj brizi za detalje. Sa strane je ugrebala rijec Fido. Izvrsnim rukopisom.
Buduci da mi je hrana izgledala dosta dobro - odrezak, ni više ni manje, s velikim pecenim
krumpirom i svim prilozima - rekao sam joj: "Hvala, Blondinka."
Otfrknula je.
"Hej, znaš kako se zove plavuša s mozgom?" upitao sam je, te istim dahom dodao: "Zlatni
retriver."
"Znam i tu foru", rekla je, ne smješkajuci se više.
"Trudit cu se ja i dalje", obecao sam joj, te prionuo na jelo.
Složila je zgadenu facu i zakolutala ocima. Zatim je sjela u jedan od naslonjaca i pocela vrtjeti kanale na velikom televizoru tako brzo da nije bilo moguce da zaista traži nešto što bi gledala.
Hrana mi je godila, cak i uz vampirski smrad u zraku. Stvarno sam se vec navikavao na to.
Ha. Nije baš da mi je to bila namjera...
Kad sam pojeo - premda mije došlo da poližem zdjelu, cisto da Rosalie ima razloga prigovoriti - osjetio sam kako mi se Bellini hladni prsti nježno provlace kroz kosu. Zagladila mi ju je uz zatiljak.
"Vrijeme je za šišanje, a?"
"Malo si se zapustio", rekla je. "Možda da—"
"Pusti da pogodim, netko od ukucana svojedobno je bio frizer u salonu u Parizu?"
Zahihotala se. "Lako moguce."
"Ne, hvala", rekao sam prije nego što mije zaista stigla ponuditi. "Izdržat cu još koji tjedan."
Nato sam se upitao koliko ce ona još izdržati. Pokušao sam smisliti pristojan nacin da je to
upitam.
"Onda... ovaj... kada je, je li, datum? Znaš, datum kad bi nam trebalo stici to tvoje
cudovištance."
Cušnula me otprilike jednako jako kao perce nošeno vjetrom, ali nije mi odgovorila.
"Ozbiljno te pitam", rekao sam joj. "Zanima me kako cu dugo morati biti tu." Kako ceš dugo ti još biti tu, dodao sam u mislima. Zatim sam se okrenuo daje pogledam. Oci su joj bile zamišljene; borica briga ponovno joj se pojavila izmedu vjeda.
"Ne znam", promrmljala je. "Bar ne tocno. Ovdje ocito nije u pitanju devetomjesecni model, a ultrazvuk nam ne pomaže, tako da Carlisle samo
nagada u kojem sam stadiju. Normalne žene trebale bi biti duge cetrdesetak centimetara
ovdje" - prešla je prstom po sredini svoga ispupcenog trbuha - "kad je beba spremna za
porodaj. Po jedan centimetar za svaki tjedan. Jutros sam bila duga trideset, a dobivam oko
dva centimetra dnevno, ponekad i više..."
Dva tjedna po danu, a dani lete. Život joj hita u ubrzanom premotavanju. Koliko joj je, znaci, dana preostalo, ako broji do cetrdeset? Cetiri? Trebala mi je minuta da se sjetim kako se guta knedla.
"Jesi dobro?" upitala me.
Kimnuo sam, ne znajuci baš tocno kako bi mi glas zvucao.
Edvvardovo lice bilo je okrenuto od nas dok mi je slušao misli, ali vidio sam mu odraz u
staklenom zidu. Ponovno je bio covjek na lomaci.
Cudo jedno kako mi je saznavanje roka otežalo razmišljanje o odlasku, svome ili njezinu. Bilo mi je drago što im je Seth to spomenuo, tako da sam znao da ostaju. Bilo bi nesnosno pitati se spremaju li se otici, oduzeti mi jedan, ili dva, ili tri od ta cetiri dana. Moja cetiri dana.
Takoder mi je bilo cudno kako je, cak i kad sam saznao da je kraj blizu, njezina snaga nada
mnom samo bivala sve teže raskidiva. Gotovo kao da je bila vezana uz njezin sve veci trbuh - kao da je širenjem stjecala sve snažniju gravitacijsku silu.
Nacas sam je pokušao sagledati s razdaljine, odvojiti se od njezine sile teže. Znao sam da mi se ne cini da imam snažniju potrebom za njom nego ikada. Zbog cega? Zato što ona umire? Ili zato što znam da sve i da ne umre, ipak ce se - u najboljem slucaju - promijeniti u nešto drugo što necu ni prepoznavati ni shvacati?
Prešla je prstima po jagodici moga obraza, a koža mi je bila vlažna tamo gdje ju je dotaknula.
"Bit ce sve u redu", rekla je nekako pjevno. Nije bilo bitno što te rijeci ništa ne znace. Kazala je to onako kako ljudi pjevaju besmislene pjesmice djeci. Buji-paji.
"Baš", promrsio sam.
Sklupcala mi se uz ruku i položila glavu na moje rame. "Mislila sam da neceš doci. Seth je
rekao da hoceš, kao i Edvvard, ali nisam im vjerovala." "Zašto nisi?" upitao sam je otresito.
"Nisi sretan kad si tu. Ali svejedno si došao." "Htjela si da budem tu."
"Znam. Ali nisi morao doci, jer nije fer da tražim da dolaziš amo. A ja bih imala razumijevanja."
Zavladala je kratka tišina. Edward je pribrao izraz svoga lica. Gledao je u televizor dok je
Rosalie i dalje vrtjela kanale. Vec je prešla šestoti. Upitao sam se koliko joj još treba da se
vrati na pocetak.
"Hvala ti što si došao", prošaptala je Bella.
"Mogu te nešto pitati?" zamolio sam je.
"Naravno."
Edvvard je izgledao kao da uopce ne haje za nas, ali znao je koje joj pitanje namjeravam
postaviti, tako da me nije uspio zavarati.
"Zašto uopce hoceš da budem tu? Seth te može grijati, a vjerojatno ti je i lakše družiti se s tim balavim veselim skotom. Ali kad se ja pojavim na vratima, osmjehneš se kao da sam ti
najdraži covjek na svijetu."
"Jedan si od njih."
"Što je koma, znaš."
"Znam." Uzdahnula je. "Oprosti."
"Ali, zašto? Nisi mi na to odgovorila."
Edvvard je opet pogledao u stranu, kao da gleda kroz prozore. Lice mu je u odrazu bilo
prazno.
"Osjecam se... potpuno kad si tu, Jacobe. Kao da mi je cijela obitelj na broju. Hocu reci, valjda mi je tako - nikad prije nisam imala veliku obitelj. Lijepo mi je." Osmjehnula se na pola sekunde. "Ali jednostavno nije cjelovito dok ti nisi tu."
"Nikad necu pripadati tvojoj obitelji, Bella."
A mogao sam. Bio bih dobar u toj ulozi. Ali to je bila tek daleka buducnost koja je zamrla
davno prije nego što je dobila priliku zaživjeti.
"Oduvijek si pripadao mojoj obitelji", usprotivila se.
Zubi su mi zaškrgutali. "Taj odgovor ti ništa ne valja."
"A koji bi valjao?"
"Recimo: 'Jacobe, baš mi je super kada patiš.'"
Osjetio sam kako se lecnula.

"To bi ti bilo draže?" prošaptala je.
"Lakše, u svakom slucaju. To bi mi još nekako išlo u glavu. S tim bih se mogao nositi."
Tada sam ponovno spustio pogled na njezino lice, tako blizu mojem. Žmirila je i mrštila se.
"Skrenuli smo s puta, Jake. Izgubili smo ravnotežu. Ti bi trebao biti dio mog života - ja to osjecam, a osjecaš i ti." Zastala je na trenutak ne otvarajuci oci - kao da ceka da to poreknem.
Kad ništa nisam rekao, nastavila je. "Ali ne ovako. Negdje smo pogriješili. Ne. Ja sam. Ja sam negdje pogriješila, pa smo skrenuli s puta..."
Glas joj je utihnuo, a mrštenje u licu opustilo se u puko malo škubljenje usana. Pricekao sam da mi ulije još malo limunova soka u sitne posjekotine, ali onda joj je iz dubine grla doprlo tiho
hrkanje.
"Iscrpljena je", promrmljao je Edvvard. "Dan joj je bio dug. Naporan. Mislim da bi vec prije bila zaspala, ali cekala je tebe."
Nisam ga pogledao.
"Seth kaže da joj je stvor slomio još jedno rebro."
"Da. To joj otežava disanje."
"Super."
"Javi mi kad je opet obuzme vrucica." "Aha."
Ruka kojom nije dodirivala moju i dalje joj je bila naježena. Jedva da sam podigao glavu da pogledom potražim deku kad je Edvvard dohvatio onu prebacenu preko naslona za ruku kauca i bacio je tako da je legla preko nje.
Tu i tamo, to njegovo citanje misli znalo je uštedjeti vrijeme. Na primjer, možda ne bih trebao praviti veliku predstavu od optužbe zbog toga što se zbiva s Charliejem. Zbog te nevolje.
Edvvard bi cuo do koje mjere sam bijesan—
"Da", složio se. "To nije pametno."
"Pa zašto, onda?" Zašto Bella govori ocu da se oporavlja kad ce mu zbog toga biti samo još teže?
"Ne može podnositi njegovu strepnju."
"Pa je onda bolje da—"
"Ne. Nije bolje. Ali necu je više siliti da radi bilo što zbog cega bi bila nesretna. Kako god bude, od ovoga joj je lakše. S ostalim cu poslije izaci na kraj."
To mi nije zvucalo kako treba. Bella ne bi samo prebacila Charliejevu bol za neki kasniji datum, za neciju tudu muku suocavanja. Cak ni na samrti. Nije ona bila takva. Ako sam iole poznavao Bellu, znao sam da sigurno ima nekakav drugi naum.
"Vrlo je sigurna u to da ce preživjeti", rekao je Edvvard.
"Ali ne kao ljudsko bice", pobunio sam se.
"Ne, ne kao ljudsko bice. Ali svejedno se nada da ce opet vidjeti Charlieja."
Ma, ovo je baš sve bolje i bolje.
"Vidjeti. Charlieja." Napokon sam ga pogledao, iskolacenih ociju. "Poslije. Da ce vidjeti Charlieja kad bude sva svjetlucavo bijela, kricavo-crvenih ociju. Nisam krvopija, tako da mi neke stvari možda nisu jasne, ali Charlie mi djeluje kao pomalo cudan odabir prvoga obroka."
Edvvard je uzdahnuo. "Zna da mu barem godinu dana nece moci ni prici. Misli da može odugovlaciti. Reci Charlieju da mora u posebnu bolnicu na drugom kraju svijeta. Da ce telefonskim pozivima ostati u vezi..."
"To je suludo."
"Je."
"Charlie nije glup. Cak i ako ga ona ne ubije, primijetit ce razliku." "Recimo da ona upravo s tim i racuna." Nastavio sam zuriti, cekajuci da mi objasni.
"Ona nece starjeti, naravno, tako da bi to postavilo vremensko ogranicenje, cak i ako Charlie prihvati izgovor koji ona vec smisli za promjene." Blijedo se osmjehnuo. "Sjecaš se kad si joj pokušao povjeriti svoj preobražaj? Kako si je natjerao da pogada?"
Stisnuo sam slobodnu šaku. "Pricala ti je o tome?"
"Da. Dok mije objašnjavala svoju... ideju. Znaš, ne smije kazati Charlieju istinu - za njega bi to bilo vrlo opasno. Ali pametan je, praktican covjek. Ona smatra da ce sam smisliti objašnjenje. I pretpostavlja da nece biti tocno." Edvvard je frknuo. "Napokon, teško da odgovaramo uvriježenom pojmu vampira. On ce nešto netocno zakljuciti o nama, poput nje u pocetku, a mi
cemo se toga držati. Ona smatra da ce se moci vidati s njim... s vremena na vrijeme."
"Suludo", ponovio sam.
"Je", opet se složio.
Ponio se kao slabic kad joj je dopustio da u ovome bude po njezinom, samo da bi sada ostala sretna. Nece to izaci na dobro.
To me pak navelo na pomisao da on vjerojatno ne ocekuje od nje da doživi iskušavanje svoga ludog plana. Dodvorava joj se, kako bi bar još malo bila sretna.
Recimo, još cetiri dana.
"Podnijet cu što god bude", prošaptao je, okrenuvši lice naniže i u stranu, tako da mu nisam mogao opaziti cak ni izraz. "Necu joj sada izazivati bol."
"Cetiri dana?" upitao sam ga.
Nije podigao pogled. "Otprilike." "A što nakon toga?" "Kako to tocno misliš?"
Pomislio sam na ono što je Bella rekla. O tome kako je stvor cvrsto umotan u nešto snažno, nešto slicno vampirskoj koži. Kako onda to ide? Kako ce izaci iz nje?
"Iz ono malo informacija koje smo uspjeli prikupiti, cini se da se stvorenja služe vlastitim zubima za bijeg iz maternice", prošaptao je.
Morao sam zastati da potisnem kiselinu natrag niz jednjak.
"Informacija?" slabašno sam ga upitao.
"Zbog toga ne vidaš Jaspera i Emmetta. Time se Carlisle sada bavi. Nastoje dešifrirati prastare price i mitove, koliko god mogu iz one grade kojom raspolažemo, ne bi li našli išta što bi nam pomoglo pri predvidanju ponašanja stvorenja."
Price? Ako postoje mitovi, onda...
"Onda, znaci, ovaj stvor nije prvi takav?" preduhitrio je Edvvard moje pitanje. "Možda. Sve je vrlo opcenito. Lako je moguce da su mitovi tek plod straha i mašte. Premda..." - zastao je, oklijevajuci - "vaši mitovi su tocni, zar ne? Možda su i ovi. Dapace, cini se da su lokalni, medusobno povezani..."
"Kako ste otkrili...?"
"Naišli smo na jednu ženu u Južnoj Americi. Odrasla je uz predaju svoga naroda. Cula je upozorenja o takvim stvorenjima, stare price što se prenose s koljena na koljeno."
"Kakva to upozorenja?" prošaptao sam.
"Da se stvorenje mora smjesta ubiti. Prije nego što stigne steci previše snage."
Baš kao što je Sam mislio. Je li bio u pravu?
"Naravno, njihove legende isto to kažu i za nas. Da nas se mora uništiti. Da smo bešcutni ubojice."
I u tome se slažu.
Edvvard se kratko, tvrdo nasmijao.
"Sto njihove price govore o... majkama?"
Agonija mu je proparala lice, a ja sam, kad sam se trgnuo i odmaknuo od njegove boli, znao da mi nece odgovoriti. Nisam bio siguran u to da uopce može govoriti.
Odgovor sam dobio od Rosalie - koja je bila tako mirna i tiha otkako je Bella zaspala da sam zamalo zaboravio da je tu.
Ispustila je preziran zvuk iz dubine grla. "Naravno da nijedna nije preživjela", rekla je. Nijedna nije preživjela, izravno i bešcutno. "Radanje usred mocvare prepune zaraza, dok ti šaman maže slinu ljenivca po licu kako bi otjerao zle duhove, nikad nije bila najsigurnija metoda. Cak su i normalni porodaji polovicu vremena polazili po zlu. Nitko od njih nije imao to što ova beba ima - skrbnike koji znaju koje su bebine potrebe, koji nastoje ispuniti te potrebe. Doktora s posve jedinstvenim poznavanjem prirode vampira. Smišljen plan za najsigurniji moguci porodaj. Vampirski otrov koji ce popraviti sve što pode po krivu. Beba ce biti dobro. A te druge majke vjerojatno bi preživjele da su to imale - ako su uopce postojale. U što nisam posve uvjerena." Šmrknula je svisoka.
Beba pa beba. Kao da je to jedino bitno. Bellin život za nju je bio minorna pojedinost - preko koje se lako može prijeci.
Edvvardovo lice postalo je bijelo kao snijeg. Šake su mu se savile u kandže. Potpuno egoisticno i nehajno, Rosalie se premjestila u stolici, okrenuvši mu leda. Nagnuo se, prelazeci u cucanj.
Dopusti meni, predložio sam mu.
Zastao je i podigao obrvu.
Necujno sam podigao svoju psecu zdjelicu s poda. Zatim sam je hitrim, snažnim trzajem zapešca bacio u zatiljak Blondinkine glave tako silovito da se - s nesnosno glasnim praskom - spljoštila prije nego što ce se odbiti na suprotnu stranu sobe i odrubiti kuglasti vrh pocetnog
stupa rukohvata na dnu stubišta.
Bella se trgnula, ali nije se probudila.
"Glupa plavuša", promrsio sam.
Rosalie je polako okrenula glavu, a oci su joj plamtjele.
"Bacio. Si. Mi. Hranu. U. Kosu."
Tad više nisam mogao izdržati.
Prasnuo sam u smijeh. Odmaknuo sam se od Belle da je ne tresem i tako se kliberio da su mi suze potekle niz obraze. Cuo sam kako mi se Alicein zvonki smijeh pridružuje s druge strane kauca.
Upitao sam se zašto Rosalie nije skocila. Nekako sam to ocekivao. Ali onda sam shvatio daje moj smijeh probudio Bellu, premda je pravu buku prespavala.
"Što je tako smiješno?" promumljala je.
"Bacio sam joj hranu u kosu", kazao sam joj i opet se poceo gušiti od smijeha.
"Necu ti to zaboraviti, pseto", prosiktala je Rosalie. "Plavuši nije teško izbrisati pamcenje", otpovrnuo sam. "Samo joj puhneš u uho."
"Nadi nove šale", poklopila me.
"Daj, hajde, Jake. Pusti Rose na m—" Bella je ušutjela usred recenice i oštro udahnula. Istog trena, Edward se nadnio preko mene i trzajem zbacio deku s nje. Grcila se tako snažno da su joj se leda odizala s kauca.
"Samo se", propentala je, "rasteže."
Usne su joj bile bijele, a zubi cvrsto stisnuti, kao da pokušava zadržati vrisak u sebi.
Edvvard joj je obujmio lice dlanovima.
"Carlisle?" pozvao ga je napetim, prigušenim glasom.
"Tu sam", rekao je doktor. Nisam cuo kad je ušao.
"Okej", rekla je Bella, i dalje dišuci teško i plitko. "Mislim daje prošlo. Mali siromašak nema dovoljno mjesta, to je sve. Tako je vec velik."
Bilo mi je stvarno teško podnositi taj ton obožavanja kojim opisuje stvora koji je razdire iznutra.
Narocito nakon Rosaliene bezosjecajnosti. Došlo mi je da nešto bacim i u Bellu.
Nije opazila moju promjenu raspoloženja. "Znaš, Jake, podsjeca me na tebe" rekla je - privrženim tonom - i dalje dašcuci.
"Da me nisi usporedivala s tim stvorom", procijedio sam.
"Samo mislim na tvoj nagli rast", rekla je, djelujuci kao da sam joj povrijedio osjecaje. Neka. "Ti si strelovito rastao. Naocigled si iz minute u minutu postajao sve viši. I on je takav. Raste tako brzo."
Pregrizao sam jezik da ne kažem ono što sam htio reci - doslovce sam ga pregrizao, tako da sam osjetio okus krvi u ustima. Naravno, zarast ce prije nego što stignem progutati. To bi Belli trebalo. Da bude snažna poput mene, da može zarastati...
Lakše je udahnula, a onda se ispružila na kancu i opustila cijelim tijelom.
"Hmm", promrmljao je Carlisle. Podigao sam pogled i vidio da me gleda.
"Što je?" priupitao sam.
Edvvard je nakrivio glavu, razmišljajuci o onome stoje Carlisleu upravo u glavi.
"Znaš da sam se pitao o genetici fetusa, Jacobe. O njegovim kromosomima."
"Što s njima?"
"Pa, ako uzmemo u obzir vaše slicnosti—" "Slicnost/?" zarežao sam, zamjerajuci mu na
množini. "Ubrzani rast, kao i cinjenica da Alice ne vidi nijedno od vas." Osjetio sam kako mi se lice skamenilo. Potpuno sam smetnuo s uma to drugo.
"Eto, pitam se znaci li to da imamo odgovor. Ako su vam slicnosti na genetskoj dubini."
"Dvadeset pet parova", promrmljao je Edvvard ispod glasa.
"Ne možeš to znati."
"Ne. Ali zanimljivo je nagadati", rekao je Carlisle smirujucim glasom. "Ma da. Baš fascinantno."
Bella je ponovno tiho zahrkala, što je lijepo naglasilo moj sarkazam.
Zatim su se uživjeli u razgovor, brzo dovodeci geneticka pitanja do razine na kojoj sam u recenicama uspijevao još razumjeti samo clanove i veznike. Kao i vlastito ime, jasno.
Pridružila im se i Alice, dajuci tu i tamo komentare svojim pticjim cvrkutom.
Premda su razgovarali o meni, nisam nastojao dokuciti zakljucke koje izvode. Imao sam drugih stvari na pameti, nekoliko cinjenica koje sam pokušavao izmiriti.
Prva cinjenica: Bella je rekla da stvorenje štiti nešto stoje snažno poput vampirske kože, nešto kroza što ne može prodrijeti ultrazvuk, što ne mogu probiti igle. Druga cinjenica: Rosalie je rekla da imaju plan za sigurno poradanje stvorenja. Treca cinjenica: Edvvard je rekao da - u mitovima -druga ovakva cudovišta progrizu sebi put iz vlastitih majki.
Zadrhtao sam.
A to mi je imalo nekakvog bolesnog smisla, zbog cetvrte cinjenice: nema mnogo stvorova koji su u stanju probiti nešto tako tvrdo kao što je vampirska koža. Zubi toga polustvorenja dovoljno su snažni - barem tako tvrdi mit. Moji su zubi dovoljno snažni.
I vampirski su zubi dovoljno snažni.
Bilo je teško ne zapaziti ono ocigledno, ali bilo bi mi svakako drago da mi je promaknulo. Jer imao sam prilicno dobar pojam o tome kako to tocno Rosalie namjerava "sigurno" poroditi stvora.