09. PUTNE PRIPREME
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Mitologiju sam shvacala daleko ozbiljnije otkako sam postala vampirica.
Kad sam sagledavala svoja prva tri besmrtnicka mjeseca, cesto sam zamišljala kako bi moja
životna nit mogla izgledati na razboju Sudenica - tko bi znao da ona zapravo ne postoji? Bila
sam sigurna daje moja nit promijenila boju; smatrala sam da je vjerojatno isprva bila ugodno
bež, boje koja pruža potporu i ne stvara sukobe, koja bi dobro izgledala u pozadini. Sada mi
se cinilo da je zacijelo jarko grimizna ili možda svjetlucavo zlatna.
Tapiserija obitelji i prijatelja koja se ispreplela oko mene bila je nešto prekrasno i živopisno,
puna njihovih žarkih, komplementarnih boja.
Iznenadile su me neke niti koje sam imala prilike uplesti u svoj život. Vukodlaci, zagasitih,
šumskih boja, nisu bili nešto što sam ocekivala; Jacob, jasno, kao i Seth. Ali moji stari prijatelji
Quil i Embry postali su dio tkanja kad su prišli Jacobovu coporu, a cak su se i Sam i Emily
srdacno odnosili. Napetosti izmedu naših obitelji popustile su, uglavnom zbog Renesmee. Bilo
ju je lako voljeti.
Sue i Leah Clearvvater takoder su nam se ispreplele u život - još dvije niti koje nisam
ocekivala.
Sue kao daje na sebe preuzela dužnost olakšavanja Charliejeva prijelaza u svijet zbivanja iz
mašte. Vecinu je dana dolazila s njim do Cullenovih, iako joj tu nikad nije bilo tako ugodno kao
njezinu sinu i vecini Jakeova copora. Nije mnogo govorila; samo se zaštitnicki držala uz
Charlieja. Uvijek je bila prva osoba kojoj bi se obratio kad bi Renesmee izvela nešto
uznemirujuce napredno - što je bilo cesto. U odgovor bi Sue znacajno pogledala Setha, kao
da želi reci: Ma da, pricaj mi o tome.
Lei je bilo još manje ugodno nego Sue i ona je bila jedina clanica naše odnedavna proširene
obitelji koja se otvoreno protivila spajanju. Doduše, ona i Jacob stekli su novu bliskost zbog
koje je ostajala uza sve nas. Jedanput sam ga pitala o tome - nevoljko; nisam htjela zabadati
nos, ali odnos im je bio tako drugaciji nego nekad da sam postala znatiželjna. Slegnuo je
ramenima i rekao mi da to tako bude u coporu. Ona mu je sada doglavnica, njegova "beta",
kako sam to davnom prilikom nazvala.
"Pa si mislim, kad sam vec odlucio stvarno ici na to da sam Alfa," pojasnio mi je Jacob, "bilo bi
mi bolje da riješim sve formalnosti."
Nova je odgovornost stvorila u Lei potrebu da ga cesto obilazi, a kako je uvijek bio s
Renesmee...
Leah nije bila sretna što je blizu nas, ali u tome je bila iznimka. Sreca je sada bila glavna
sastavnica moga života, dominantni uzorak u tapiseriji. I to do te mjere da je moj odnos s
Jasperom sada bio daleko bliskiji nego što sam ikada sanjala da ce biti.
Samo, isprva mi je to stvarno išlo na živce.
"Ma joj!" potužila sam se Edvvardu jedne veceri nakon što smo ušuškali Renesmee u njezinu
kolijevku od kovanog željeza. "Ako dosad nisam ubila Charlieja ili Sue, vjerojatno više i necu.
Kad bi se barem Jasper prestao cijelo vrijeme motati oko mene!"
"Nitko ne sumnja u tebe, Bella, ni najmanje", smirio me. "Znaš Jaspera - ne može odoljeti
dobrom emocionalnom ozracju. A ti si stalno tako sretna, ljubavi, da i nehotice želi biti blizu
tebe."
A onda me Edvvard cvrsto zagrlio, jer mu ništa nije bilo draže od moje posvemašnje
ushicenosti ovim novim životom.
A i bila sam gotovo uvijek u euforiji. Dani mi nisu bili dovoljno dugi da se nasitim obožavanja
svoje kceri; u nocima nije bilo dovoljno sati da zadovoljim svoju potrebu za Edvvardom.
Samo, sva je ta radost imala i nalicje. Zamišljala sam da bi, kad bi se tkanje naših života
okrenulo na suprotnu stranu, uzorak na poledini bio izatkan sumornim sivim nijansama dvojbe
i strahovanja.
Renesmee je izgovorila svoju prvu rijec s tocno tjedan dana. Rijec je bila Mama, zbog cega
bih bila izvan sebe od srece, da nisam bila u takvom strahu zbog njezina napredovanja da
sam jedva uspjela prisiliti svoje skamenjeno lice da joj uzvrati osmijehom. Nije mi pomoglo ni
to što je prešla s prve rijeci na prvu recenicu u istom dahu. "Mama, gdje je djed?" upitala me
bistrim, visokim sopranom, potrudivši se da progovori naglas samo zato što sam se nalazila
na suprotnoj strani sobe. Prethodno je to pitala i Rosalie,
putem svojeg normalnog (ili ozbiljno abnormalnog, s drugog motrišta) nacina komuniciranja.
Rosalie nije znala odgovor, tako da se Renesmee obratila meni.
Slicno je bilo i kad je prohodala, manje od tri tjedna nakon toga. Jednostavno se bila zagledala
u Alice, pozorno promatrajuci kako njezina teta aranžira bukete u vazama razmještenim po
sobi, plešuci tamo-amo po prostoriji s punim naramcima cvijeca. Renesmee je stala na noge,
ni najmanje nesigurno, i prešla sobu gotovo jednako graciozno.
Jacob je smjesta zapljeskao, jer Renesmee je ocito i željela dobiti takvu reakciju. Njegove su
osobne reakcije bile na drugome mjestu zbog posebne spone s njom; prvi mu je poriv uvijek
bio pružiti Renesmee što god joj treba. Ali pogledi su nam se susreli, i opazila sam da dijelimo
podjednaku paniku. I ja sam prisilila svoje ruke da zaplješcu, ne bih li prikrila svoj strah od nje.
Edvvard je tiho pljeskao meni sa strane, i nismo morali izgovoriti svoje misli da bismo znali
kako su iste.
Edvvard i Carlisle udubili su se u istraživanje, nastojeci pronaci bilo kakav odgovor, bilo kakvu
naznaku onoga što slijedi. Vrlo se malo toga moglo naci, a ništa se nije moglo potvrditi.
Alice i Rosalie obicno su nam pocinjale dan modnom revijom. Renesmee nikada dvaput nije
nosila istu odjecu, dijelom zato što ju je gotovo odmah prerastala, a dijelom i zato što su Alice i
Rosalie nastojale stvoriti djecji album koji ce izgledati kao da obuhvaca godine, a ne tjedne.
Snimale su stotine fotografija, bilježeci svaku fazu njezina ubrzanog djetinjstva.
S tri mjeseca, Renesmee je mogla proci kao krupno jednogodišnje, ili omanje dvogodišnje
dijete. Nije baš imala oblik djece takve dobi; bila je vitkija i elegantnija, pravilnijih, odraslima
slicnijih proporcija. Broncane su joj kovrcice padale do struka; ne bih se mogla prisiliti da ih
ošišam cak i kad bi mi Alice to dopustila. Renesmee je znala govoriti s besprijekornom
gramatikom i izgovorom, ali rijetko sije davala truda, jer je radije naprosto pokazivala ljudima
što želi. Ne samo da je mogla hodati, vec i trcati i plesati. Cak je znala i citati.
Jedne sam joj veceri citala Tennvsona, jer ju je njegova poezija ocito odmarala svojom
zvucnošcu i ritmom. (Neprestano sam morala tragati za novim štivom; Renesmee nije voljela
ponavljanje prica prije spavanja kao, navodno, druga djeca, a za slikovnice nije imala
strpljenja.) Dodirnula mi je obraz rucicom: zamislila je nas, samo što je sad ona držala knjigu.
Nasmiješeno sam joj je pružila.