07. USLUGA
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Kratko vrijeme potom Edvvard me podsjetio na moje prioritete. Za to mu je trebala samo jedna
rijec. "Renesmee..."
Uzdahnula sam. Uskoro ce se probuditi. Sigurno je skoro sedam sati. Hocu li joj trebati?
Odjednom mi se tijelo pocelo kociti od necega bliskog panici. Kako ce ona danas izgledati?
Edvvard je osjetio da sam se potpuno smela od stresa. "Sve je u redu, ljubavi. Obuci se, pa
cemo za dvije sekunde biti u kuci."
Vjerojatno sam izgledala kao lik iz crtica kad sam skocila na noge, pogledala u njega -
dijamantno mu je tijelo blago svjetlucalo pod difuznim svjetlom - pa na zapad, gdje me cekala
Renesmee, pa opet u njega, pa opet prema njoj, tako da mi se glava u sekundi pet-šest puta
okrenula lijevo--desno. Edvvard se osmjehnuo, ali nije se nasmijao; bio je on snažan.
"Cijela stvar je u ravnoteži, ljubavi. Tako ti dobro sve ovo ide da sam uvjeren kako ti nece
dugo trebati da sve sagledaš s pravog motrišta." "A i cijela je noc pred nama, je 1' tako?"
Sire se osmjehnuo. "Misliš da bih podnio dopustiti ti da se sada obuceš kada ne bi bilo tako?"
To ce mi morati biti dovoljno da izdržim dnevne sate. Primirit cu ovu nadmocnu, razornu strast
u sebi kako bih mogla biti dobra— Teško sam mogla pomisliti tu rijec. Premda mi je
Renesmee bila vrlo stvarna i neophodna u životu, svejedno sam se teško doživljavala kao
majku. Samo, valjda bi se svaka tako osjecala na mome mjestu, lišena devet mjeseci za
navikavanje na taj pojam. I obdarena djetetom koje se mijenja iz sata u sat.
Pomisao na Renesmeein ubrzani život za tili cas me ponovno uzrujala. Nisam cak ni zastala
pred bogato izrezbarenim dvostrukim vratima da dodem do daha prije nego što cu otkriti što je
Alice tu izvela. Samo sam banula kroz njih u namjeri da obucem prve stvari koje mi padnu pod
ruku. Trebala sam znati da mi to nece tako lako ici.
"Koje su stvari moje?" prosiktala sam. Nisu lagali, plakar je bio veci od naše spavace sobe.
Lako je moguce da je bio veci i od ostatka kucice zajedno, ali morala bih ga premjeriti
koracima da to tocno utvrdim. Nacas mi se pred ocima našla Alice kako nastoji nagovoriti
Esme da zanemari klasicne proporcije i dopusti ovu monstruoznost. Upitala sam se kako je
Alice uspjela tu prevagnuti.
Sve je bilo umotano u vrece za odjecu, posve nove i bijele, red za redom za redom.
"Koliko sam uspio shvatiti, sve izuzev ove vješalice ovdje" - dotaknuo je šipku koja se
protezala polovicom zida s lijeve strane vrata - "pripada tebi."
"Sve ovo?"
Slegnuo je ramenima.
"Alice", rekli smo uglas. On je izgovorio njezino ime kao objašnjenje; ja sam ga izgovorila kao
psovku.
"Pa dobro", promrsila sam i povukla zatvarac na najbližoj vreci. Zarežala sam sebi u bradu
kad sam u njoj ugledala svilenu opravu dugu do poda - djecje ružicaste boje.
Mogla bih cijeli dan utrošiti na pronalaženje nekakve normalne odjece!
"Da ti pomognem", ponudio se Edvvard. Pažljivo je onjušio zrak, a onda otišao za nekim
mirisom u dno dugacke prostorije. Tamo je stajala zidna komoda. Opet je onjušio, a onda
otvorio ladicu. S pobjedonosnim osmijehom izvadio je iz nje elegantno izlizane plave traperice.
Dolepršala sam do njega. "Kako ti je to uspjelo?"
"Denim ima svoj miris, baš kao i sve ostalo. A sada... rastezljivi pamuk?"
Otišao je za nosom do vješalice duge polovicu zida i iz nje uspio iskopati bijelu majicu dugih
rukava. Dobacio mi ju je.
"Hvala", usrdno sam mu kazala. Omirisala sam svaku vrstu tkanine, pamteci je za buduce
potrage po ovoj ludoj kuci. Upamtila sam svilu i saten; njih cu izbjegavati.
Trebale su mu tek sekunde da nade vlastitu odjecu - da ga nisam vidjela razodjevenog,
zaklela bih se da nema niceg ljepšeg od Edvvarda u kaki-hlacama i svijetlom bež puloveru - a
onda me primio za ruku. Jurnuli
smo skrivenim vrtom, lagano preskocili kameni zid i uletjeli u šumu trceci iz petnih žila. Pustila
sam mu ruku da se možemo utrkivati na povratku. Ovaj put je bio brži od mene.
Renesmee je bila budna; sjedila je uspravno na podu dok su Rose i Emmett pazili na nju, i
igrala se krivljenjem hrpice srebrnog pribora za jelo. Cim me opazila kroz staklo, bacila je žlicu
na pod - gdje je ostavila udubinu u parketu - i zapovjedno pokazala na mene. Njezina se
publika nasmijala; Alice, Jasper, Esme i Carlisle sjedili su na kaucu i gledali je kao da je
najzanimljiviji moguci film.
Prošla sam kroz vrata prije nego što su se jedva stigli poceti smijati, skocila kroz prostoriju i u
istom trenutku je podigla s poda. Široko smo se osmjehnule jedna drugoj.
Promijenila se, ali ne narocito. Opet se malo produljila, proporcijama se mijenjajuci iz bebe u
dijete. Kosa joj je bila dulja za šest milimetara, a kovrcice su joj se ljuljale kao opruge pri
svakoj kretnji. Pri povratku sam pustila da mi mašta slobodno divlja, i zamišljala sam da ce biti
gore. Zahvaljujuci mojim pretjeranim strahovanjima, ove sitne promjene gotovo da su mi došle
kao olakšanje. Cak i bez Carlisleova mjerenja bila sam sigurna da su se promjene usporile u
odnosu na jucerašnje.
Renesmee me potapšala po obrazu. Lecnula sam se. Ponovno je bila gladna.
"Koliko je vec dugo budna?" upitala sam kad je Edvvard nestao kroz kuhinjska vrata. Bila sam
sigurna da je otišao po njezin dorucak, vidjevši maloprije njezinu misao jednako bistro kao i ja.
Upitala sam se bi li on uopce primijetio njezinu malu osebujnost da ju je jedini imao prilike
upoznati. Njemu bi to vjerojatno djelovalo kao slušanje bilo koga.
"Samo nekoliko minuta", rekla je Rose. "Mislili smo te uskoro pozvati. Tražila te - možda bi bilo
bolje reci zahtijevala. Esme je žrtvovala svoj drugi najbolji komplet srebrnine da zabavi to
cudovištance." Rose je uputila Renesmee osmijeh pun tako ponosne privrženosti da kritika u
njezinim rijecima nije imala baš nimalo težine. "Nismo vas htjeli... ovaj, smetati."
Rosalie se ugrizla za usnu i odmaknula pogled, nastojeci ne prasnuti u smijeh. Osjecala sam
Emmettov necujni smijeh iza sebe, jer su temelji kuce vibrirali od njega.
Zadržala sam podignutu bradu. "Smjesta cemo ti urediti sobu", rekla sam Renesmee. "Svidjet
ce ti se u kolibi. Carobno je." Pogledala sam Esme. "Hvala, Esme. Najiskrenije. Apsolutno je
savršena."
Prije nego što je Esme stigla odgovoriti, Emmett se opet nasmijao - ovaj put ne necujno.
"Znaci, još uvijek stoji?" uspio je procijediti izmedu dviju provala cerekanja. "A mislio sam da
ste je vas dvoje dosad vec pretvorili u ruševine. Što ste sinoc radili? Raspravljali o državnom
dugu?" Prasnuo je u grohotan smijeh.
Zaškrgutala sam zubima i podsjetila se na neugodne posljedice koje su nastale kad sam si
jucer dopustila da izgubim živce. Naravno, Emmett nije tako lomljiv kao Seth...
Pri pomisli na Setha, nešto sam se upitala. "Gdje su danas vukovi?" Bacila sam pogled kroz
stakleni zid, ali niti pri dolasku nije bilo ni traga od Lee.
"Jacob je jutros prilicno rano otišao", rekla mije Rosalie, a sitna joj se bora namreškala na
celu. "Seth je izašao za njim."
"Što ga je tako uzrujalo?" upitao ju je Edvvard, vrativši se u sobu s Renesmeeinom šalicom.
Zacijelo je vidio više u Rosalienu pamcenju nego ja u izrazu njezina lica.
Ne udišuci, predala sam Renesmee u ruke Rosalie. Možda se i odlikujem izvrsnom
samokontrolom, ali nema šanse da je mogu hraniti. Zasad nipošto.
"Ne znam - niti me briga", progundala je Rosalie, ali iscrpnije je odgovorila na Edvvardovo
pitanje. "Gledao je Nessie kako spava i pritom idiotski zijevao kao i obicno, a onda je samo
skocio na noge bez ikakva povoda - bar meni primjetnog - i izjurio van. Meni je bilo drago što
sam ga se riješila. Što više vremena provodi ovdje, to je manja vjerojatnost da cemo uspjeti
istjerati njegov smrad."
"Rose", nježno ju je prekorila Esme.
Rosalie je zabacila kosu. "A valjda nije bitno. Necemo još tako dugo ostati ovdje."
"Još tvrdim da bi trebalo otici ravno u New Hampshire da organiziramo stvari", rekao je
Emmett, ocito nastavljajuci prijašnji razgovor. "Bella je vec prijavljena na Dartmouth. Izgleda
da joj nece baš dugo trebati da postane sposobna nositi se sa školom." Osvrnuo se prema
meni i posprdno iscerio. "Siguran sam da ceš rasturiti kolegije... kad ocito nocu nemaš druge
razonode osim ucenja."
Rosalie se zahihotala.
Ne gubi živce, ne gubi živce, ponavljala sam si. A onda sam osjetila ponos jer sam sacuvala
glavu.
Tako da sam bila prilicno iznenadena što Edvvard nije.
Zarežao je - iznenadnim, šokantnim hrapavim zvukom - i najcrnja srdžba pocela mu se valjati
licem poput olujnih oblaka.
Prije nego što je itko od nas stigao reagirati, Alice se našla na nogama.
"Pa što to on radi? Što to taj pas radi da mi je izbrisao cijeli dnevni raspored? Ništa ne vidim!
Ne!" Uputila mi je izmucen pogled. "Gledaj kakva si! Trebam te uputiti u služenje svojim
plakarom."
Na sekundu sam osjetila zahvalnost Jacobu na tome što je vec ucinio.
A onda je Edvvard stisnuo šake i režeci objasnio: "Razgovarao je s Charliejem. Misli da
Charlie ide za njim. Da dolazi ovamo. Danas."
Alice je kazala jednu rijec koja je zazvucala vrlo cudno, onako izgovorena njezinim cvrkutavim,
damskim glasicem, a onda se zamutila od nagle kretnje, šmugnuvši kroz stražnja vrata.
"Rekao je Charlieju?" zgranula sam se. "Ali - zar mu nije jasno? Kako je to mogao uciniti?"
Charlie ne smije saznati za mene! Za vampire! To bi ga dovelo na popis za odstrel od kojega
ga cak ni Cullenovi ne bi mogli spasiti. "Ne!"
Edvvard je progovorio kroza zube. "Jacob upravo stiže."
Istocno od nas sigurno je pocelo padati. Jacob se pojavio na vratima, tresuci mokrom kosom
kao pas, raspršujuci kapljice po tepihu i kaucu, gdje su stvorile sitne sive mrljice na bjelini.
Zubi su mu se bjelasali spram tamnih usana; oci su mu se krijesile od uzbudenja. Hodao je
istrzanim kretnjama, kao da je sav pun sebe zbog toga što je uništio život mome ocu.