03. PRVI LOV
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Kroz prozor?" upitala sam ga, gledajuci s prvog kata.
Nikada me ozbiljno nije plašila visina kao takva, ali mogucnost mi je sada djelovala manje privlacno, jer sam svaku sitnicu vidjela tako jasno. Rubovi kamenja tamo dolje bili su oštriji nego što sam mislila.
Edvvard se osmjehnuo. "To je najprakticniji izlaz. Ako se bojiš, mogu te ponijeti."
"Imamo cijelu vjecnost, a ti se brineš zbog vremena koje bismo utrošili na odlazak do stražnjih vrata?"
Blago se namrštio. "Renesmee i Jacob su u prizemlju..."
"O."
Tocno. Sada sam ja cudovište. Moram se kloniti mirisa koji bi mogli probuditi moju divlju stranu. Narocito ljudi koje volim. Ukljucujuci cak i one koje zapravo još ne poznajem.
"Je li Renesmee... okej... dok je Jacob tamo?" prošaptala sam. Sa zakašnjenjem sam shvatila da je ono što sam cula odozdo zacijelo bilo Jacobovo srce. Opet sam pažljivo osluhnula, ali cula sam samo to jedno, postojano bilo. "Njemu ona nije baš draga."
Edvvard je nekako cudno stisnuo usne. "Vjeruj mi, posve je sigurna. Znam tocno što Jacob misli."
"Naravno", promrmljala sam i opet pogledala prema zemlji.
"Odugovlaciš?" izazvao me.
"Malo. Ne znam kako..."
I postala sam vrlo svjesna obitelji koja me šutke gleda odostraga. Uglavnom šutke. Emmett se vec jedanput zahihotao sebi u bradu. Pogriješim li
jedan jedini put, pocet ce se valjati po podu. A onda ce poceti podbadanja
0 jedinoj nespretnoj vampirici na svijetu...
A ova haljina - u koju me Alice obukla bez moga znanja, sigurno negdje u vrijeme dok sam bila izgubljena u izgaranju - nije bila odjeca koju bih izabrala ni za skakanje ni za lov. Pripijena ledenoplava svila? Odakle joj pomisao da bi mi takvo što trebalo? Zar je poslije cocktail-party?
"Gledaj mene", rekao je Edvvard. A onda je vrlo opušteno iskoracio kroz visoki, otvoreni prozor i propao.
Pažljivo sam ga promatrala, analizirajuci kut pod kojim je savio koljena da ublaži doskok. Zvuk njegova slijetanja bio je vrlo slab - prigušeni tresak koji je mogao potjecati od tihog zatvaranja vrata, ili nježna odlaganja knjige na stol.
Nije mi izgledalo teško.
Stišcuci zube od koncentriranja, pokušala sam oponašati njegov nehajan iskorak u prazninu.
Ha! Zemlja kao da mi se približila tako sporo da mi nije bio nikakav problem namjestiti stopala - u kakve me to cipele Alice obula? U stiletice? Pa sišla je s uma - tako da moje blesave cipele zauzmu tocno pravi položaj
1 da mi doskok ne bude ništa drugaciji od koraka na ravnoj površini.
Primila sam udar prednjim dijelom stopala, da mi tanke potpetice ne puknu. Imala sam dojam da sam sletjela jednako tiho kao on. Široko sam mu se osmjehnula.
"Imaš pravo. Baš lako."
Uzvratio mi je osmijehom. "Bella?"
"Da?"
"To je bilo vrlo graciozno - cak i za vampirske pojmove."
Razmislila sam nacas o tome, a onda se osmjehnula od uha do uha. Daje to rekao tek tako, Emmett bi prasnuo u smijeh. Ali njegova opaska nikom nije bila smiješna, pa je ocito bila tocna. Mene je to prvi put netko opisao rijecju graciozno u cijelom životu... ili, dobro, postojanju, uglavnom.
"Hvala ti", rekla sam mu.
A onda sam izula srebrnkaste satenske cipelice jednu po jednu i zajedno ih bacila natrag kroz otvoreni prozor. Možda malcice prejako, ali cula sam da ih je netko ulovio prije nego što su stigle oštetiti drvene panele.
Alice je progundala: "Smisao za modu nije joj se poboljšao toliko koliko smisao za ravnotežu."
Edvvard me primio za ruku - nisam se mogla prestati diviti glatkoci, ugodnoj temperaturi njegove kože - i jurnuo stražnjim dvorištem prema obali rijeke. Bez napora sam pratila njegov korak.
Sve što ima veze s tjelesnošcu djelovalo mi je vrlo jednostavno.
"Preplivat cemo je?" upitala sam ga kad smo zastali pred vodom.
"Pa da ti upropastimo tu lijepu haljinu? Ne. Preskocit cemo je."
Stisnula sam usne, razmišljajuci. Rijeka je na ovome mjestu bila široka pedesetak metara.
"Idi prvi", rekla sam.
Dotaknuo mi je obraz, brzo se vratio za dva koraka, te pretrcao ta dva koraka i odrazio se s plosnata kamena cvrsto usadena u obalu. Pažljivo sam pratila bljesak pokreta dok je u luku letio preko vode, prevrnuvši se na kraju preko glave prije nego što ce nestati u gustom drvecu na drugoj strani rijeke.
"Pravi se važan", promrsila sam i zacula njegov nevidljivi smijeh.
Uzmaknula sam pet koraka, za svaki slucaj, i duboko udahnula.
Odjednom me opet obuzela strepnja. Ne zato što bih mogla pasti i ozlijediti se - više me brinulo to što bih mogla ozlijediti šumu.
Polako mi je naišla, ali sada sam je osjecala - sirovu, masivnu snagu što mi pršti u udovima.
Iznenada sam bila sigurna da kad bih poželjela prokopati tunel ispod rijeke, rovanjem ili nabijanjem probiti put sve do stijene, ne bih na to utrošila previše vremena. Predmeti oko mene - drvece, grmlje, kamenje... kuca - svi su mi poceli djelovati vrlo lomljivo.
Usrdno se nadajuci da Esme nije narocito privržena nijednom konkretnom stablu na suprotnoj strani rijeke, zakoraknula sam. A onda sam naglo zastala kad mi se napeti saten rasparao za više od pedlja uz bedro. Alice!
Pa, Alice se uvijek odnosila prema odjeci kao da je to potrošna roba, namijenjena jednokratnoj uporabi, tako da joj ovo ne bi trebalo smetati. Sagnula sam se da oprezno vršcima prstiju primim porub na neoštecenom desnom šavu, te najslabijim mogucim povlacenjem rastrgnula
haljinu sve do vrha bedra. Zatim sam popravila suprotnu stranu da pristaje.
Mnogo bolje.
Cula sam prigušeni smijeh iz kuce, cak i nekoga tko škrguce zubima. Smijeh je dopirao i s kata i iz prizemlja, a vrlo sam lako prepoznala i mnogo drugaciji, grubi, grleni hihot s donje razine.
Znaci, i Jacob me promatra? Nisam si mogla predociti što on sada misli, ili što još uvijek tu radi. Dosad sam zamišljala kako ce se naš ponovni
sastanak - bude li mi on ikada mogao oprostiti - zbiti u nekom dalekom trenutku u buducnosti, kad postanem stabilnija, a vrijeme izlijeci rane koje sam nanijela njegovu srcu.
Nisam se okrenula da ga sada pogledam, na oprezu zbog moguceg hira. Ne bi valjalo da dopustim bilo kojoj emociji da mi presnažno obuzme raspoloženje. I zbog Jasperovih strahovanja bila sam sva napeta. Morat cu u lov prije bavljenja bilo cim drugim. Htjela sam smetnuti sve ostalo s uma kako bih se mogla usredotociti.
"Bella?" pozvao me Edvvard iz šume, sve bližim glasom. "Bi li htjela opet vidjeti?"
Ali svega sam se savršeno sjecala, naravno, a nisam htjela pružiti Em-mettu razlog da mu moje obrazovanje bude još smješnije. Ovo je bilo tjelesno - pa bi trebalo ici nagonski. I tako sam duboko udahnula i potrcala prema rijeci.
Kako mi haljina više nije smetala, trebao mi je samo jedan dug odskok da stignem do obale vode. Tek osamdesetcetvrtinka sekunde, a vremena je ipak bilo napretek - oci i misli kretale su mi se tako brzo da mi je jedan korak bio dovoljan. Bilo mi je jednostavno postaviti desno stopalo baš kako treba na plosnati kamen i uložiti primjeren pritisak da mi se tijelo vine u zrak.
Više sam marila za ciljanje nego za silu, pa sam pogriješila u kolicini potrebne sile - ali barem nisam pogriješila u smislu koji bi znacio pljusak u vodu. Širina od pedeset metara bila mi je malciceprelaka...