8. ADRENALIN
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
“Okej, gdje ti je kvačilo?”
Pokazala sam prstom polugu na lijevoj ručki upravljača.
Nisam ga smjela pustiti. Teški motor zanio se poda mnom tako da sam skoro pala u stranu. Opet sam ščepala ručku, nastojeći ga uravnotežiti.
“Jacobe, neće da stoji uspravno”, potužila sam se.
“Hoće, kad se budeš kretala”, obećao mi je. “Onda, gdje ti je kočnica?”
“Ispod desne noge.”
“Netačno.”
Uhvatio me za desnu ruku i obavio mi prste oko poluge iznad gasa.
“Ali, zar nisi rekao – ”
“Ova ti kočnica treba. Pusti sada stražnju kočnicu, to ti je za poslije, kad budeš znala što radiš.”
“To mi ne zvuči kako treba”, rekla sam sumnjičavo.
“Zar nisu obje kočnice nekako bitne?”
“Pusti stražnju kočnicu, okej? Evo – ” Širokom me šakom prisilio da pritisnem polugu. “Tako ćeš kočiti. Ne zaboravi.” Još jednom mi je stisnuo šaku.
“U redu”, složila sam se.
“Gas?”
Obrnula sam desnu ručku.
“Mjenjač?”
Dotaknula sam ga lijevim gležnjem.
“Vrlo dobro. Mislim da znaš sve dijelove. Sad ga još samo trebaš pokrenuti.”
“Aha”, promrmljala sam, bojeći se reći išta više. Želudac mi se čudno izvijao i činilo mi se da bi mi glas mogao prepući. Strašno sam se bojala. Pokušala sam se uvjeriti da nema smisla bojati se. Već sam preživjela ono najgore što se može dogoditi. U usporedbi s tim, zašto da se sada bojim bilo čega? Trebala bih se moći smijati smrti u brk.
Moj želudac nije dijelio to mišljenje.
Pogledala sam dugi potez zemljane ceste, okružen gustim, maglovitim zelenilom. Cesta je bila pjeskovita i vlažna. Bolje i to nego blato.
“Stisni kvačilo”, naložio mi je Jacob.
Obujmila sam kvačilo prstima.
“E sad, ovo je ključno, Bella”, uzrujano je rekao Jacob.
“Ne puštaj ga, jasno? Ponašaj se kao da sam ti upravo dao aktiviranu ručnu bombu. Izvukao sam joj iglu, a ti sada držiš osigurač.”
Uhvatila sam ga čvršće.
“Dobro. Misliš da ga možeš upaliti nogom?”
“Ako dignem nogu, srušit ću se”, rekla sam mu stisnutih zuba, čvrsto držeći aktiviranu bombu.
“Dobro, onda, ja ću. Ne puštaj kvačilo.”
Odmaknuo se za korak i naglo nagazio na papučicu.
Začulo se kratko paranje, a motor se zaljuljao od siline njegovog udarca. Počela sam padati, ali Jake je pridržao motor prije nego što me srušio.
“Samo mirno”, ohrabrio me. “Još uvijek držiš kvačilo?”
“Da”, propentala sam.
“Osovi se na noge – opet ću pokušati.” Ali stavio mi je ruku i na rub sjedala, za svaki slučaj.
Još je četiri puta trebao nagaziti na papučicu prije nego što se motor upalio. Osjetila sam kako mi motocikl brunda među nogama kao ljutita zvijer. Stiskala sam kvačilo tako da su me prsti boljeli.
“Pokušaj dodati gas”, predložio mi je. “Vrlo blago. I ne puštaj kvačilo.”
Oprezno sam okrenula desnu ručku. Iako je pokret bio minimalan, motor je zarežao poda mnom. Sad je zvučao i ljutito i gladno. Jacob se osmjehnuo, duboko zadovoljan.
“Sjećaš se kako se stavlja u prvu brzinu?”, upitao me.
“Da.”
“Pa, stavi ga, onda.”
“Okej.”
Pričekao je nekoliko sekundi.
“Lijeva noga”, podsjetio me.
“Znam”, rekla sam i duboko udahnula.
“Sigurna si da stvarno želiš voziti?”, upitao me Jacob.
“Izgledaš mi uplašeno.”
“Ništa mi nije”, brecnula sam se. Spustila sam stopalom mjenjač za jedno mjesto niže.
“Vrlo dobro”, pohvalio me. “A sad, vrlo blago, popusti kvačilo.”
Ustuknuo je za korak od motora.