3. SVRŠETAK
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Ujutro sam se osjećala apsolutno odurno. Nisam dobro spavala; ruka me pekla, a glava boljela. Nije me nimalo utješilo to što je Edwardovo lice bilo glatko i suzdržano kad me brzo poljubio u čelo i šmugnuo kroz moj prozor. Bojala sam se vremena koje sam provela u snu, bojala se da je on možda razmišljao o onome što je ispravno, a što nije, dok me gledao kako spavam. Od te strepnje kao da mi je bubnjanje u glavi samo dobivalo na snazi.
Edward me čekao pred školom kao i obično, ali lice mu je i dalje imalo posve pogrešan izraz. U očima mu je bilo zapreteno nešto što nisam mogla dokučiti – i to me plašilo. Nisam htjela spominjati ono sinoć, ali nisam bila sigurna hoću li samo pogoršati stvari izbjegavanjem te teme.
Pridržao mi je vrata da uđem.
“Kako se osjećaš?”
“Savršeno”, slagala sam, lecnuvši se kad mi je lupanje vrata odjeknulo u glavi.
Hodali smo šutke, on kraćim koracima, da ulovi moje. Toliko sam ga toga htjela pitati, ali većina tih pitanja morat će pričekati, jer su bila namijenjena Alice: kako je Jasperu jutros? Što su pričali nakon moga odlaska?
Što je Rosalie rekla? I, najvažnije, što vidi da će se sada dogoditi u svojim čudnim, nesavršenim vizijama budućnosti? Može li pretpostaviti što je Edwardu na
umu, zbog čega je tako natmuren? Ima li temelja tim nejasnim, nagonskim strahovima kojih se nikako ne mogu otresti?
Jutro je prolazilo polako. Nestrpljivo sam željela vidjeti Alice, iako neću moći ozbiljno razgovarati s njom uz Edwarda. Edward je ostao distanciran. Povremeno bi me pitao za ruku, a ja bih mu lagala.
Alice je obično stizala na ručak prije nas; nije morala ići ukorak s pužem poput mene. Ali nije je bilo za stolom, nije nas čekala s pladnjem hrane koju neće pojesti.
Edward nije prokomentirao njezino izbivanje. Pitala sam se nije li joj se nastava produžila – sve dok nisam opazila Connera i Bena, koji su s njom slušali francuski
na četvrtom satu.
“Gdje je Alice?”, zabrinuto sam upitala Edwarda.
Dok je odgovarao, gledao je u prutić od žitarica koji je polako mrvio prstima. “S Jasperom.”
“Je li on dobro?”
“Otišao je od nas na neko vrijeme.”
“Što? Kamo?”
Edward je slegnuo ramenima. “Nikamo posebno.”
“A Alice s njim”, rekla sam u tihom očaju. Naravno, ako treba Jasperu, ostat će uz njega.
“Da. Neće je biti neko vrijeme. Pokušavala ga je nagovoriti da ode u Denali.”
U Denaliju je živjela jedina družba iznimnih – dobrih – vampira, izuzev Cullenovih. Tanya i obitelj. Čula bih tu i tamo za njih. Edward im je pribjegao prošle zime kad mu je zbog mog dolaska postalo teško u Forksu. Laurent, najciviliziraniji član Jamesovog malog kovena, pridružio se njima umjesto da se uz Jamesa suprotstavi
Cullenovima. Imalo je smisla da Alice kaže Jasperu da ode onamo.
Progutala sam slinu da uklonim knedlu koja mi je učas nastala u grlu. Od grižnje savjesti pognula sam glavu i objesila ramena. Istjerala sam ih iz doma, kao i Rosalie
i Emmetta. Koja sam ja pošast.
“Muči te ruka?”, upitao me unizno.
“Koga briga za moju glupu ruku?”, zgađeno sam promrsila.
Nije mi odgovorio, a ja sam spustila glavu na stol.
Pri kraju dana, ta šutnja je već postajala apsurdna.
Nisam htjela biti prva koja će je prekinuti, ali to mi je očito bio jedini izbor ako želim da mi se on ikada više obrati.
“Doći ćeš do mene kasnije večeras?”, upitala sam ga dok me – bez ijedne riječi – pratio do kamioneta. Uvijek je dolazio do mene.
“Kasnije?”
Bilo mi je drago što se iznenadio. “Moram na posao. Morala sam se zamijeniti za smjenu s gospođom Newton da jučer dobijem slobodno.”
“O”, promrmljao je.
“Dakle, ipak ćeš doći kad budem kod kuće, je l’ tako?” Mrzila sam što odjednim nisam u to sigurna.
“Ako želiš da dođem.”
“Uvijek te želim”, podsjetila sam ga, možda malo usrdnije nego što je razgovor nalagao.
Očekivala sam da će se nasmijati, ili nasmiješiti, ili bar nekako reagirati na moje riječi.
“U redu, onda”, rekao je indiferentno.