07. ZNAS DA STVARI LOSE STOJE KAD TE SAVJEST
PECE JER SI BIO BEZOBRAZAN PREMA VAMPIRIMA
PECE JER SI BIO BEZOBRAZAN PREMA VAMPIRIMA
Preuzeto sa http://www.robertpattinsonsrb.com
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Na dopuštenje glavne adminke .BUT HOME IS NOWHERE.
Kad sam se vratio do kuce, nitko me nije docekao vani da cuje moj izvještaj. Još su pod uzbunom?
Sve je kako treba, umorno sam pomislio.
Oci su mi brzo opazile sitnu promjenu u vec poznatom prizoru. Na donjoj stubi trijema ležao je zavežljaj svijetlih tkanina. Prišao sam dugim koracima da vidim što je to. Zadržavši dah, jer ne bi se vjerovalo koliko jak smrad vampira ostaje u tkanini, gurnuo sam zavežljaj nosom.
Netko mi je ostavio odjecu. Ha. Edvvard je ocito opazio moj trenutak srditosti kad sam izjurio kroz vrata. Eto. To je bilo... lijepo od njih. I cudno.
Oprezno sam uzeo odjecu ustima - gah - i odnio je natrag u drvece. Cisto za slucaj da to nije neka šala plavokose psihopatice, pa sada tu imam hrpu ženske robe. Kladim se da bi obožavala ugledati izraz moga ljudskog lica dok stojim gol s ljetnom haljinicom u rukama.
Pod okriljem šume ispustio sam smrdljivi zavežljaj i vratio se u ljudski lik. Istresao sam odjecu i izlupao je o deblo da istjeram bar dio smrada. Definitivno se radilo o muškoj robi - drap hlacama i bijeloj košulji. Oboje mi je bilo prekratko, ali cinilo mi se da cu stati u njih. Sigurno su
Emmettove. Podvrnuo sam rukave, ali s hlacama se ništa konkretno nije dalo uciniti. A što sad.
Morao sam priznati da se ugodnije osjecam kad imam nešto vlastite odjece, pa makar i smrdljive i ne baš pravog broja. Bilo mi je teško što ne mogu samo trknuti doma i uzeti par starih hlaca od trenirke kad mi zatrebaju. Opet to beskucništvo - kad se nemaš kamo vratiti.
Nemaš ni imovine, što me sada nije narocito tištalo, ali vjerojatno ce mi uskoro poceti ici na živce.
Sav iscrpljen, polako sam se popeo na trijem Cullenovih u svojoj novoj šminkerskoj odjeci iz druge ruke, ali zastao sam s oklijevanjem pred vratima. Jesam li pokucao? Glupo, kad znaju da sam tu. Upitao sam se zašto nitko to ne otkriva - ne govori mi ili da udem ili da se gubim. A što sad. Slegnuo sam ramenima i sam ušao u kucu.
Nove promjene. Soba se vratila u normalno stanje - zamalo - u proteklih dvadeset minuta.
Veliki ravni ekran prikazivao je, ali stišan, neku romanticnu komediju koju nitko nije gledao.
Carlisle i Esme stajali su uz stražnje prozore, opet otvorene prema rijeci. Alice, Jasper i Emmett nisu bili na vidiku, ali cuo sam kako se došaptavaju na katu. Bella je bila na kaucu kao jucer, s još samo jednom cjevcicom zataknutom u sebe i intravenoznim dripom obješenim iza naslona trosjeda. Umotali su je kao sarmu u par debelih pokrivaca, što znaci da su barem
poslušali što sam im prije rekao. Rosalie je sjedila prekriženih nogu na podu do njezine glave.
Edward je sjedio na suprotnom kraju kauca i držao sarmu od Bellinih nogu u krilu. Pogledao je prema meni kad sam ušao i osmjehnuo mi se - tek sitnim trzajem usana - kao da mu je drago zbog necega.
Bella me nije cula. Pogledala me tek kada i on, a onda se i sama osmjehnula. Cijelo joj se lice obasjalo stvarnom energijom. Nisam se sjecao kad joj je posljednji put bilo tako drago što me vidi.
Pa što je njoj? Za ime svega, u braku je! I to u sretnom braku - nije bilo spora oko toga da voli svoga vampira preko granica zdravog razuma. I, povrh svega, još ima trudnicki trbuh do zuba.
Zašto onda mora biti tako prokleto presretna što me vidi? Kao da sam joj uljepšao cijeli nesretni dan kad sam ušao u kucu.
Kad joj samo ne bi bilo stalo... Ili više od toga - kad stvarno ne bi htjela da budem u blizini.
Tada bi mi bilo nemjerljivo lakše držati se po strani.
Edvvard kao da se slagao s mojim mislima - u posljednje vrijeme smo umobolno cesto bili na istoj valnoj duljini. Sada se mrštio, išcitavajuci izraz njezina lica dok me ozareno gledala.
"Samo su htjeli razgovor", promrmljao sam otegnuto od iscrpljenosti. "Nema napada na vidiku."
"Da", odgovorio mi je Edvvard. "Cuo sam najveci dio."
To me malo probudilo. Bili smo dobrih pet kilometara odavde. "Kako?"
"Jasnije te cujem - to je pitanje bliskosti i usredotocenosti. Takoder, misli ti je malcice lakše cuti kad si u ljudskom liku. Tako da sam uspio pohvatati vecinu onoga što se tamo zbilo."
"O." Zasmetalo me, ali bez jaceg razloga, pa sam prešao preko toga. "Dobro. Mrzim se ponavljati."
"Rekla bih ti da odeš spavati," rekla je Bella, "ali sve mi se cini da ceš se skljokati na pod za otprilike šest sekundi, tako da vjerojatno nema potrebe."
Nisam mogao vjerovati koliko bolje zvuci, koliko snažnije izgleda. Osjetio sam miris svježe krvi i opazio da joj je šalica opet u rukama. Koliko ce joj krvi trebati da nastavi ovako? Hoce li doci vrijeme kad ce poceti pozivati susjede da svrate?
Krenuo sam prema vratima, brojeci joj sekunde u hodu. "Jedan, Mississippi... dva, Mississippi..."
"Gdje je poplava, mješanac?" promrsila je Rosalie.
"Znaš kako ceš utopiti plavušu, Rosalie?" upitao sam je, ne zastajkujuci i ne osvrcuci se prema njoj. "Zalijepi zrcalo na dno bazena."
Zacuo sam Edwardov hihot dok sam zatvarao vrata za sobom. Raspoloženje kao da mu se popravljalo u izravnom omjeru s poboljšanjem Bellina zdravlja.
"Vec sam cula tu foru", dobacila je Rosalie za mnom.
Odvukao sam se niza stube, želeci se jedino odvuci dovoljno daleko u šumu da mi zrak opet bude cist. Namjeravao sam odbaciti odjecu na prakticnoj razdaljini od kuce za naknadnu uporabu umjesto daje zavežem za nogu, tako da mi ni ona nece smrdjeti. Dok sam se baktao otkopcavanjem svoje nove košulje, palo mije na pamet da medu vukodlacima gumbi nikad nece doci u modu.
Zacuo sam glasove dok sam umorno prelazio livadu.
"Kamo ceš?" upitala je Bella.
"Zaboravio sam mu nešto reci."
"Pusti Jacoba da spava - nije hitno."
Da, molim te, pusti Jacoba da spava.
"Odmah sam gotov."
Polako sam se okrenuo. Edvvard je vec izašao iz kuce. Prilazio mi je s isprikom na licu.
"Pobogu, što je sada?"
"Ispricavam se", rekao je, a onda stao oklijevati, kao da ne zna pretociti u rijeci to što mu je na umu.
Što ti je u mislima, citatelju misli?
"Kad si prije razgovarao sa Samovim izaslanstvom," promrmljao je, "prenosio sam vaše rijeci Carlisleu i Esme i ostalima. Zabrinuli su se—"
"Slušaj, necemo spustiti gard. Ne morate imati povjerenja u Sama kao mi. Bez obzira na to, ostat cemo pozorni."
"Ne, ne, Jacobe. Ne radi se o tome. Pouzdajemo se u tvoju prosudbu. Nego, Esme je žalosna zbog muka koje tvoj copor zbog ovoga trpi. Zamolila me da nasamo popricam s tobom o tome."
To me ulovilo na prepad. "Muka?"
"Narocito zbog beskucništva. Jako je nesretna zato što ste svi tako... u oskudici."
Podsmjehnuo sam se. Vampirska majka kvocka - bizarno. "Cvrsti smo mi. Reci joj da se ne brine."
"Svejedno, htjela bi uciniti koliko može. Stekao sam dojam da se Leah ne voli narocito hraniti u svome vucjem liku?"
"Pa?" priupitao sam ga.
"Znaš, mi ovdje imamo normalne ljudske hrane, Jacobe. Zbog drugih ljudi, kao i, naravno, zbog Belle. Leah slobodno može uzeti što god želi. Kao i svi vi."
"Prenijet cu im to."
"Leah nas mrzi."
"Pa?"
"Pa, pokušaj joj prenijeti ponudu tako je da ozbiljno uzme u obzir, ako ti nije teško."
"Potrudit cu se."
"A tu je onda i pitanje odjece."
Pogledao sam onu na sebi. "A, da. Hvala." Vjerojatno ne bi bilo pristojno spomenuti koliko bazdi.
Osmjehnuo se, tek malo. "Pa, lako vam možemo pomoci oko svih potreba te vrste. Alice nam rijetko kad dopušta da istu stvar obucemo dvaput. Imamo hrpe potpuno nove odjece predvidene za dobrotvorne svrhe, a imam dojam da Leah nosi prilicno slican broj kao Esme..."