EPILOG: POGODBA

Gotovo sve se vratilo u normalu – onu dobru, predzombijevsku normalu – daleko brže nego sam mislila.U bolnici su objeručke prihvatili Carlisleov povratak,ni ne trudeći se prikriti oduševljenje viješću da se Esme nikako nije uspjela naviknuti na život u Los Angelesu. Zahvaljujući tome što sam zbog puta u inozemstvo propustila test iz algebre, Alice i Edward trenutačno su imali više uvjeta za maturu od mene. Odjednom, studij mi je postao prioritetan (studij mi je i dalje bio plan B, za malo vjerojatan slučaj da me Edwardova ponuda odvrati od obraćanja Carlisleu nakon mature). Mnoge sam rokove propustila, ali Edward mi je svaki dan donosio
novu hrpu prijavnica da ih ispunim. Sâm je već prošao studij na Harvardu, pa ga nije smetalo to što bismo, zahvaljujući mojem odugovlačenju, oboje mogli dogodine
završiti na Poluotočnom općinskom koledžu. Charlie nije bio zadovoljan mnome, niti je razgovarao s Edwardom. Ali barem je Edwardu dopuštao da – u određenim terminima za posjetu – opet ulazi u kuću. Samo ja nisam smjela izlaziti iz nje.
Škola i posao bile su jedine iznimke, a sumorni, mutnožuti zidovi mojih učionica odskora su me počeli neobično mamiti. Zato je uvelike bio odgovoran onaj koji
je sada sjedio u klupi kraj mene. Edward je ponovno počeo slušati svoj raspored s početka godine, čime se opet vratio na većinu mojih satova. Prošle jeseni, nakon navodnog preseljenja Cullenovih u L.A., ponašala sam se tako da na mjesto kraj mene nikad niko nije sjeo. Čak se i Mike, koji je uvijek objeručke
prihvaćao svaku priliku, držao podalje. Sad, kad je Edward opet bio na svome mjestu, činilo mi se gotovo kao da je ovih osam mjeseci bilo samo jedna nelagodna noćna mora. Gotovo, ali ne sasvim. Kao prvo, i dalje sam bila u
kućnom pritvoru. A kao drugo, prije jeseni nisam imala Jacoba Blacka za najboljeg prijatelja. Te mi tada, naravno, on nije nedostajao. Nisu mi bili dopušteni odlasci u La Push, a Jacob mi nije dolazio u posjet. Nije mi čak htio odgovarati na telefonske pozive. Zvala sam ga uglavnom noću, nakon što bi Edward dobio nogu iz kuće – tačno u devet, od mračno zluradog Charlieja – a prije nego što bi se Edward opet uvukao kroz moj prozor nakon što Charlie zaspi. Izabrala sam to vrijeme za jalovo nazivanje jer sam opazila kako Edward
slaže jednu posebnu facu svaki put kad spomenem Jacobovo ime. Nekako nezadovoljnu i opreznu... možda čak i ljutitu.

Pretpostavljala sam da on gaji nekakve uzajamne predrasude prema vukodlacima, premda nije bio tako težak na riječima kao Jacob sa svojim “krvopijama”.I tako nisam često spominjala Jacoba. Uz Edwarda kraj sebe, bilo mi je teško misliti na nesretne stvari – čak ni na svog nekad najboljeg prijatelja, koji je ovog trenutka vjerojatno vrlo nesretan baš zbog mene. Kad bih i pomislila na Jakea, uvijek bih osjetila grižnju savjesti zato što češće ne pomišljam na njega. Opet sam živjela u bajci. Princ se vratio, ružna se čarolija prekinula. Nisam bila sasvim sigurna što ću s preostalim, nerazriješenim likom. Gdje je njegov sretan svršetak? Prolazili su tjedni, a Jacob i dalje nije htio primiti moje pozive. To mi je postala neprestana briga. Kao slavina
što mi kaplje u dnu svijesti, a ne mogu je ni zatvoriti ni zanemariti. Kap, kap, kap. Jacob, Jacob, Jacob. I tako, iako nisam često spominjala Jacoba, moja nemoć i strepnja katkad bi se prelili iz čaše. “To je naprosto bezobrazno!”, ispuhala sam se jedne subote popodne kad je Edward došao po mene nakon posla. Bilo mi je lakše ljutiti se oko toga nego osjećati grižnju savjesti. “Upravo uvredljivo!” Bila sam promijenila ritam zvanja, ne bi li mi se posrećilo. Ovaj put sam nazvala Jakea s posla, ali samo mi se javio Billy, od kojeg nije bilo nikakve koristi. Ponovno. “Billy je rekao da on ne želi razgovarati sa mnom”, pjenila sam se, strijeljajući pogledom kapi kiše što su se slijevale niz suvozački prozor. “Da je kod kuće, ali ne želi prijeći tri koraka do telefona! Billy obično samo kaže da je zauzet, ili spava, ili nešto takvo. Hoću reći, nije da nisam znala da mi laže, ali barem je to izvodio pristojno.Valjda me i Billy sada mrzi. Pa to nije fer!” “Nije stvar u tebi, Bella”, tiho je rekao Edward. “Niko tebe ne mrzi.” “Tako mi se čini”, promrsila sam i prekrižila ruke na prsima. To je tek bila gesta tvrdoglavosti. Tu mi više nije
bilo rupe – jedva da sam se više i sjećala onog osjećaja praznine. “Jacob zna da smo se vratili, a siguran sam da se uvjerio i da sam ja s tobom”, rekao je Edward. “On neće prići ni blizu mene. Neprijateljstvo je preduboko ukorijenjeno.” “Pa to je glupo. On zna da ti nisi... kao drugi vampiri.” “I dalje ima dobrih razloga da se drži na sigurnoj udaljenosti.” Tupo sam se zagledala kroz vjetrobran, videći samo Jacobovo lice složeno u onu ogorčenu krinku koja mi je
tako mrska. “Bella, mi smo to što jesmo”, tiho je rekao Edward. “Ja se mogu obuzdati, ali sumnjam da on može. Vrlo je mlad. Vrlo vjerojatno, došlo bi do tuče, a ja ne znam bih li se uspio zadržati prije nego što ga u– ” Ušutio je, a onda brzo nastavio. “Prije nego što ga povrijedim. Tebe bi to pogodilo. Ne želim da do toga dođe.” Sjetila sam se što mi je Jacob kazao u kuhinji; savršeno sam se sjećala tih riječi, izgovorenih onim njegovih hrapavim glasom. Ne znam jesam li dovoljno pribran da to izdržim.. Ti vjerojatno ne bi bila oduševljena da ti ubijem prijateljicu. Ali tada je uspio izdržati, u onoj prilici... “Edwarde Cullenu”, prošaptala sam. “Jesi li ti to skoro rekao ‘ubijem’? Je li?” Okrenuo je glavu i zagledao se u kišu. Pred nama
se ugasilo crveno svjetlo koje nisam ni opazila; upalilo se zeleno, pa je opet krenuo, vozeći vrlo sporo. Ne kao inače.

“Dao bih... sve od sebe... da to ne učinim”, napokon je rekao Edward. Zagledala sam se u njega otvorenih usta, ali on je samo i dalje piljio preda se. Zastali smo pred znakom zaustavljanja na uglu. Odjednom sam se sjetila što se dogodilo Parisu nakon Romeova povratka. Didaskalije su bile jednostavne: Zapodjenu borbu. Paris padne. Ali to bi bilo apsurdno. Nemoguće. “Pa”, kazala sam, i duboko udahnula, odmahujući glavom da otjeram one riječi iz glave. “Ništa takvo nikad se neće dogoditi, pa se zbog toga ne treba brinuti. A znaš i da Charlie upravo sada bulji u sat. Bolje me dovedi kući prije nego što navalim sebi još veću nevolju na vrat zbog kašnjenja.” Okrenula sam lice prema njemu i uputila mu kiseli smiješak. Svaki put kad bih ga pogledala u lice, u to nemoguće savršeno lice, srce bi mi zatuklo snažno i zdravo i vrlo
prisutno u grudima. Ovaj put, počelo je tući još brže od svog uobičajeno zatelebanog ritma. Prepoznala sam izraz na njegovom kameno mirnom licu. “Već te snašla još veća nevolja, Bella”, prošaptao je kroz nepomične usne. Premjestila sam se bliže njemu, ščepala ga za nadlakticu
i ispratila mu pogled da vidim što to on vidi. Ne znam što sam očekivala – možda Victoriju kako stoji nasred ulice, dok joj vatreno crvena kosa vijori na vjetru, ili skup visokih, crnih ogrtača... ili pak čopor bijesnih vukodlaka. Ali nisam vidjela baš ništa.“Što? Što je?” Duboko je udahnuo. “Charlie...” “Moj tata?”, kriknula sam. Tada me pogledao, a izraz lica bio mu je dovoljno smiren da bar donekle ublaži paniku u meni. “Charlie te... vjerojatno neće ubiti, ali razmišlja o
tome”, kazao mi je. Opet smo krenuli, sada niz moju ulicu, ali prošao je pokraj kuće i parkirao uz prvo drveće. “Što sam sad učinila?”, zgranula sam se. Edward se osvrnuo prema Charliejevoj kući. I ja sam pogledala onamo, i tek tada primijetila što je parkirano na prilazu kraj policijskog automobila. Sjajno, jarkocrveno, izrazito upadljivo. Moj motocikl, razmetljivo ostavljen pred kućom. Edward mi je rekao da je Charlie spreman da me ubije, tako da sigurno zna – zna da je moj. A samo jedna osoba može biti odgovorna za ovo izdajstvo. “Ne!”, zgrozila sam se. “Zašto? Zašto bi mi Jacob to učinio?” Zapljusnuo me grozan osjećaj iznevjerenosti. Prešutno sam imala povjerenja u Jacoba – povjerila sam mu baš svaku svoju tajnu. On mi je trebao biti sigurna luka – ona osoba u koju se uvijek mogu pouzdati. Naravno da su ovog trenutka odnosi napeti, ali nisam mislila da se u samim njihovim temeljima išta promijenilo. Nisam mislila da su oni uopće promjenjivi! Pa čime sam ovo zaslužila? Charlie će se tako razljutiti – i, što je još gore od toga, bit će povrijeđen i zabrinut. Zar nema već dovoljno svojih muka? Nikad mi na pamet ne bi palo da Jake može biti tako jadan, tako naprosto sitna duša. Suze su mi bolno navrle na oči, ali to nisu bile suze tugovanja. Izdao me. Odjednom sam se tako razljutila da mi je u glavi počelo bubnjati, kao da će mi prsnuti.

“Je li on još ovdje?”, prosiktala sam. “Jest. Čeka nas tamo”, rekao mi je Edward i kimnuo glavom prema puteljku koji je napola razdvajao tamne rubove šume. iskočila sam iz auta i pojurila prema drveću, već stežući šake za prvi udarac u bradu. Zašto je Edward morao biti toliko brži od mene? Ulovio me oko struka prije nego što sam stigla do stazice. “Puštaj me! Daj mi da ga ubijem! Izdajico jedna!” Viknula sam taj epitet prema drveću. “Charlie će te čuti”, upozorio me Edward. “A nakon što te uvede u kuću, možda će zazidati ulaz.” Nagonski sam se osvrnula prema kući, i učinilo mi se da ne mogu vidjeti ništa osim kričavocrvenog motora. Sve mi je bilo crveno pred očima. U glavi mi je opet počelo bubnjati. “Daj mi da samo propustim Jacoba kroz šake, pa ću se pozabaviti Charliejem.” Uzalud sam se pokušavala nekako iskobeljati.
“Jacob Black se želi vidjeti sa mnom. Zbog toga je još tu.” To me zaustavilo u tren oka – smjesta mi je oduzelo volju za borbom. Ruke su mi omlitavjele. Zapodjenu borbu; Paris padne. Bila sam bijesna, ali ne toliko bijesna. “Hoće razgovarati?” “Više-manje.” “Koliko više?” Glas mi je počeo podrhtavati. Edward mi je odmaknuo kosu s lica. “Ne brini, nije se došao boriti sa mnom. Nastupa kao... glasnogovornik čopora.”“Oh.” Edward je opet pogledao prema kući, a onda me čvršće uhvatio oko struka i poveo prema šumi. “Bolje da se požurimo. Charlie je sve nestrpljiviji.” Nismo morali daleko otići; Jacob je stajao tek nešto niže niz stazicu. Čekao je naslonjen uz deblo obraslo mahovinom, tvrda i ogorčena lica, upravo onakav kakav sam znala da će biti. Pogledao je mene, a zatim i Edwarda. Jacob je rastegnuo usta u zlurad, neveseo osmijeh, te se odmaknuo od drveta. Stao je na vrhove bosih stopala, blago nagnut prema naprijed, čvrsto stežući uzdrhtale šake. Izgledao je krupnije nego kad sam ga zadnji put vidjela. Nekako je, nevjerojatno, i dalje rastao. Posve bi nadvisio Edwarda, kad bi stali jedan do drugoga. Ali Edward je stao čim smo ga ugledali, ostavljajući širok razmak između nas i Jacoba. Edward se postavio tako da me zakloni tijelom. Nagnula sam se da vidim Jacoba – da ga optužim pogledom. Pomislila bih da ću se samo još više razljutiti od njegovog prezirnog, ciničnog izraza lica. Umjesto toga, prisjetila sam se našeg zadnjeg susreta, kad su mu oči bile
pune suza. Bijes mi se ohladio, jenjao, dok sam zurila u Jacoba. Tako ga dugo nisam već vidjela – bilo mi je grozno što nam je ponovni susret morao ispasti ovakav. “Bella”, rekao je Jacob kao pozdrav i kratko kimnuo prema meni, ne odvajajući pogled od Edwarda. “Zašto?”, prošaptala sam, nastojeći prikriti zvuk knedle u svom grlu. “Kako si mi to mogao učiniti, Jacobe?” Cerenja je nestalo, ali lice mu je ostalo tvrdo i ukočeno. “Tako je najbolje.” “Što bi sad to trebalo značiti? Hoćeš da me Charlie zadavi? Ili si htio da dobije srčani udar, kao Harry? Koliko god da se ljutiš na mene, kako si to mogao njemu učiniti?”

Jacob se lecnuo, obrve su mu se skupile, ali nije mi odgovorio. “Nikome nije htio ništa nažao – samo je htio da dobiješ zabranu izlazaka, pa da više ne smiješ provoditi vrijeme sa mnom”, promrmljao je Edward, objašnjavajući misli koje Jacob neće izreći. Jacobu su se oči zakrijesile od mržnje kad je opet prostrijelio Edwarda pogledom. “Daj, Jake!”, prostenjala sam. “Pa već imam zabranu izlazaka! Što misliš, zbog čega nisam dosad otišla u La Push da te pošteno izdevetam zato što izbjegavaš moje pozive?” Jacobove oči naglo su opet pogledale u mene, prvi
put zbunjene. “Zbog toga?”, upitao me, a onda je čvrsto stisnuo čeljust, kao da mu je krivo što je išta rekao. “Mislio je da ti ja ne dopuštam, a ne Charlie”, opet mi je objasnio Edward.
“Daj dosta s tim”, brecnuo se Jacob. Edward mu nije odgovorio. Jacob se jedanput stresao, a onda je stisnuo zube tvrdo kao i šake. “Bella nije preuveličavala tvoje... sposobnosti”, rekao je kroza zube. “Tako da sigurno već znaš zbog čega sam došao.” “Da”, složio se Edward blagim tonom. “Ali prije nego što počneš svoje, moram nešto reći.” Jacob je pričekao, stišćući i opuštajući šake ne bi li obuzdao drhtaje što mu se spuštaju iz ramena. “Hvala ti”, rekao je Edward, glasom punim iskrenog ganuća. “Nikada ti neću moći reći koliko sam ti zahvalan. Bit ću tvoj dužnik do kraja svog... postojanja.”Jacob je blijedo gledao u njega, ramena ukočenih od
iznenađenja. Na brzinu je razmijenio pogled sa mnom, ali moje je lice bilo jednako smeteno kao i njegovo. “Zato što si čuvao Bellin život”, pojasnio je Edward grubim, žustrim glasom. “Kad ja... nisam.” “Edwarde – ”, zaustila sam, ali on je podigao ruku, očiju uprtih u Jacoba Shvaćanje je prešlo Jacobovim licem, a onda se vratila tvrda krinka. “Nisam to učinio zbog tebe.” “Znam. Ali to ne potire zahvalnost koju osjećam. Smatram da ti to trebaš znati. Ako ikada budem u stanju išta učiniti za tebe...” Jacob je podigao crnu obrvu. Edward je odmahnuo glavom. “To nisam u stanju.” “Ko je, onda?”, zarežao je Jacob. Edward je pogledao u mene. “Ona. Brzo učim, Jacobe Black, i ne ponavljam istu grešku dvaput. Bit ću ovdje sve dok mi ona ne naredi da odem.” Na trenutak me opčinio njegov zlatni pogled. Nije mi bilo teško shvatiti što sam propustila u razgovoru. Jedino što bi Jacob mogao htjeti od Edwarda bilo bi da ga ovdje više nema. “Nikada”, prošaptala sam, i dalje obuzeta Edwardovim očima.
Jacob je ispustio zvuk kao da mu se povraća. Nevoljko sam se otela Edwardovu pogledu da se mogu namrštiti na Jacoba. “Trebaš još nešto, Jacobe? Htio si me dovesti u nepriliku – i to si obavio. Charlie bi me lako mogao poslati u vojnu školu. Ali to me ne bi odvojilo od Edwarda. Ništa to ne bi moglo. Što još hoćeš?” Jacob je netremice gledao u Edwarda. “Hoću samo
podsjetiti tvoje prijatelje krvopije na nekoliko ključnih stavaka u pogodbi koju su sklopili.

Ta pogodba je jedino što me sprečava da mu ne iščupam grkljan iz ovih stopa.” “Nismo ih zaboravili”, rekao je Edward u isti mah kad sam ja upitala: “Kakvi to ključni stavci?” Jacob je i dalje mrko gledao u Edwarda, ali odgovorio mi je. “Pogodba je vrlo izričita. Ako iko od njih ugrize čovjeka, primirju je kraj. Ugrize, ne ubije”, naglasio je. Napokon je pogledao u mene. Oči su mu bile hladne. Trebala mi je samo sekunda da shvatim razliku, a onda mi se lice ohladilo kao i njegovo. “To se vas uopće ne tiče.” “Ma nego što da – ”, uspio je samo procijediti. Nisam očekivala da moje ishitrene riječi prouzroče tako snažnu reakciju. Usprkos upozorenju koje je došao dati, očito nije znao. Zacijelo je mislio da je upozorenje samo predostrožnost. Nije shvatio – ili nije htio vjerovati – da sam ja već donijela svoj odabir. Da doista želim pripasti obitelji Cullen. Od mog odgovora Jacobu je gotovo pozlilo. Čvrsto je pritisnuo šake o sljepoočnice, zažmirio i sav se skvrčio ne bi li obuzdao grčeve. Lice mu je postalo blijedozeleno pod crvenkastosmeđom kožom. “Jake? Jesi dobro?”, upitala sam ga zabrinuto. Zakoraknula sam prema njemu, a onda me Edward ulovio i naglo stavio natrag iza vlastita tijela. “Pazi! Ne uspijeva se obuzdati”, upozorio me. Ali Jacob je već donekle opet bio svoj; sada su mu se tresle samo ruke. Namrgodio se na Edwarda s čistom mržnjom u očima. “Gah. Ja joj nikad ne bih naudio.” Ni Edwardu ni meni taj naglasak nije promaknuo, kao ni optužba sadržana u njemu. Tihi siktaj oteo se Edwardu s usana. Jacob je refleksno stisnuo šake.“BELLA!” Charliejev urlik odjeknuo je iz pravca kuće. “DA SI MI OVAJ ČAS UŠLA U KUĆU!”
Svi smo se ukočili, osluškujući tišinu koja je uslijedila. Ja sam prva progovorila; glas mi je drhtao. “Kvragu.” S Jacobova lica nestalo je srdžbe. “Žao mi je zbog onoga”, promrmljao je. “Morao sam učiniti što sam mogao – morao sam pokušati...” “Baš ti hvala.” Podrhtavanje u glasu pokvarilo mi je sarkazam. Pogledala sam niz stazicu, gotovo očekujući da Charlie dotrči kroz rosnu paprat kao razbješnjeli bik. U takvoj situaciji, ja bih bila crvena marama. “Samo još jedna stvar”, rekao mi je Edward, a zatim se obratio Jacobu. “Nismo pronašli ni traga od Victorije
na našoj strani crte – jeste li vi?” Znao je odgovor čim ga je Jacob pomislio, ali Jacob ga je svejedno izgovorio. “Zadnji put je to bilo dok je Bella bila... na putu. Pustili smo je da misli kako nam uspijeva promaknuti – stiskali smo obruč, spremali se
zaskočiti je – ”Ledeni su mi trnci prostrujali hrptom. “Ali onda je odjurila kao da je svi vrazi gone. Koliko smo uspjeli prosuditi, osjetila je vonj one vaše male ženke i podvila rep. Odonda se više nije približila našoj zemlji.” Edward je kimnuo glavom. “Kad se vrati, više neće biti vaš problem. Mi ćemo – ” “Ubijala je na našem teritoriju”, prosiktao je Jacob. “Naša je!” “Ne – ”, krenula sam se usprotiviti objema izjavama. “BELLA! JA VIDIM NJEGOV AUTO I JA ZNAM DA SI TAMO S NJIM! AKO MI NE UĐEŠ U KUĆU ZA JEDNU MINUTU... !” Charlie se nije potrudio dovršiti
prijetnju.

“Hajdemo”, rekao je Edward. Osvrnula sam se prema Jacobu, sva na mukama. Hoću li ga ikad više vidjeti? “Žao mi je”, prošaptao je tako tiho da sam mu morala čitati s usana da ga shvatim. “Bok, Bells.” “Obećao si mi”, očajnički sam ga podsjetila. “I dalje smo prijatelji, je l’ tako?”
Jacob je polako odmahnuo glavom, a ja sam se gotovo ugušila od knedle u grlu. “Znaš koliko sam se trudio održati to obećanje, ali... Ne vidim kako bih se i dalje mogao truditi. Ne više...” S
mukom je nastojao zadržati čvrstu krinku, ali poljuljala mu se, a onda je nestala. “Nedostaješ mi”, bezglasno je izgovorio. Ispružio je jednu ruku prema meni, protežući prste, kao da bi htio da mu budu dovoljno dugi da prijeđu razdaljinu između nas. “I ti meni”, protisnula sam. Ispružila sam ruku prema njegovoj preko širokog prostora. Kao da smo vezani, odjek njegove boli sijevnuo je u meni. Njegova bol, moja bol. “Jake...” Zakoraknula sam prema njemu. Htjela sam ga čvrsto zagrliti oko struka i izbrisati mu taj jad s lica. Edward me opet odvukao od njega, ovaj put me zadržavajući, a ne braneći. “U redu je”, obećala sam mu i pogledala mu u lice Edward me blago stisnuo. pouzdanjem u očima. Razumjet će on to. Oči su mu bile nečitke, lice bezizražajno. Hladno. “Ne, nije.” “Pusti je”, zarežao je Jacob, opet pun srdžbe. “Ona to želi!” Prišao nam je za dva duga koraka. Titraj očekivanja bljesnuo mu je u očima. Prsa kao da su mu nabreknula
kad se sav stresao.Edward me gurnuo iza sebe i okrenuo se na peti prema Jacobu. “Ne! Edwarde – !” “ISABELLA SWAN!” “Daj, idemo! Charlie je ljut!” Glas mi je bio pun panike, ali ne više zbog Charlieja. “Požuri!” Povukla sam ga, a on se malo opustio. Polako me počeo povlačiti, ne ispuštajući Jacoba s oka. Jacob nas je ogorčeno gledao, mračno se mršteći. Očekivanja mu je nestalo u očima, a onda, netom prije nego što će se šuma ispriječiti među nama, lice mu se odjednom iskrivilo od boli. Znala sam da će me taj zadnji pogled na njegovo lice progoniti sve dok ga opet ne vidim nasmijanog. I na licu mjesta zavjetovala sam se da ću ga vidjeti nasmijanog, i to uskoro. Naći ću načina da zadržim svog prijatelja.Edward me samo čvrsto držao oko struka, odmah do sebe. Jedino mi je to zadržavalo suze u očima.Imala sam ozbiljnih problema. Najbolji me prijatelj ubraja u svoje neprijatelje.Victoria je još na slobodi, te dovodi svakoga koga poznajem u opasnost. Ako uskoro ne postanem vampirica, Volturi će me ubiti. A sada se čini da ako postanem, vukodlaci Quileutea pokušat će to sami obaviti – nastojeći pritom ubiti i moju buduću obitelj. Nisam smatrala da bi u tome imali ikakvih stvarnih izgleda, ali hoće li moj najbolji prijatelj glavom platiti taj pokušaj? Vrlo ozbiljni problemi. Pa zašto su mi onda svi odjednom djelovali tako beznačajno kad smo se probili kroz preostalo drveće, a ja sam opazila izraz na Charliejevom zajapurenom licu.“Tu sam ti.” Duboko sam udahnula. To je tačno. Edward mi je tu, i grli me. Mogu se suočiti s bilo čim dokle god je tako. Isprsila sam se i krenula u susret svojoj budućnosti, sa svojom sudbinom čvrsto kraj sebe.