EPILOG: SVEČANA PRIGODA

Edward mi je pomogao da uđem u njegov auto, posebno pazeći na pramenove svile i šifona, na cvjetove koje mi je netom utaknuo u pažljivo uređene kovrče, te na moj glomazni gips za hodanje. Zanemario je ljutiti izraz mojih usana. Kad me smjestio, sjeo je na vozačko mjesto i poveo nas dugim, uskim prilaznim putem.
“U kojem mi ti to tačno trenutku imaš namjeru reći o čemu se ovdje radi?”, čangrizavo sam ga upitala. Iskreno sam mrzila iznenađenja. A on je to dobro znao.
“Ne mogu vjerovati da to još nisi dokučila.” Uputio mi je podrugljiv smiješak, a meni je dah zastao u grlu. Hoću li se ikada naviknuti na njegovo savršenstvo?
“Spomenula sam ti da izgledaš vrlo lijepo, je’ l tako?”, provjerila sam.
“Jesi.” Opet se iscerio. Nikad ga prije nisam vidjela odjevenog u crno, a uz taj kontrast s njegovom blijedom kožom ljepota mu je bila apsolutno nadrealna. To nikako nisam mogla poreći, sve i ako sam bila sva na iglama zbog činjenice da je obukao svečano odijelo.
Na iglama sam bila još i više zbog haljine. I cipele. Samo jedne cipele, jer mi je drugo stopalo još uvijek bilo čvrsto obavijeno gipsom. Ali oštra potpetica, pričvršćena samo satenskim vrpcama, svakako mi neće biti od koristi dok budem pokušavala samostalno glavinjati.
“Više vam neću dolaziti ako se Alice ubuduće bude odnosila prema meni kao prema Barbiki Zamorcu”, potužila sam se. Najveći dio dana provela sam kao bespomoćna žrtva u Alicinoj zapanjujuće velikoj kupaonici, dok se ona igrala frizerke i šminkerice. Svaki put kad bih se uzvrpoljila ili potužila, podsjetila me da uopće ne pamti kako je to biti čovjek i zamolila da joj ne kvarim posredni užitak. Zatim me obukla u najapsurdniju moguću haljinu – zagasito plavu s volančićima, otvorenih ramena, s francuskim etiketama koje nisam razumjela – prikladniju za modnu pistu nego za Forks. Ništa dobro ne može proisteći iz naše formalne odjeće, u to sam bila sigurna. Osim ako… ali bojala sam se pretočiti sumnje
u riječi, čak i u svojoj glavi.
Zatim mi je misli raspršila zvonjava telefona. Edward je izvukao mobitel iz unutarnjeg džepa sakoa i načas pogledao ko ga to zove prije nego što se javio.
“Zdravo, Charlie”, rekao je oprezno.
“Charlie?”, namrštila sam se. Charlie je bio… naporan otkako sam se vratila u Forks. Sveo je loše iskustvo sa mnom na dvije utvrđene reakcije. Prema Carlisleu je gajio zahvalnost koja je graničila s obožavanjem. S druge strane, bio je tvrdoglavo uvjeren u to da je krivnja na Edwardu – jer da nije njega
bilo, ne bih ni otišla od kuće. A daleko od toga da se Edward nije htio složiti s njim. Ovih sam dana bila
podvrgnuta pravilima koja prije nisu postojala: povečerjima… terminima za posjete.
Nešto što je Charlie rekao nagnalo je Edwarda da raširi oči u nevjerici. Zatim se široko iscerio.
“Ma šalite se!”, nasmijao se.
“O čemu se radi?”, oštro sam ga upitala.
Prečuo me. “Dajte mi ga na telefon”, predložio mu je Edward s vidnim zadovoljstvom. Pričekao je nekoliko sekundi.
“Zdravo, Tylere, ovdje Edward Cullen.” Glas mu je zvučao vrlo prijazno, izvana. Znala sam ga dovoljno dobro da zapazim blagi prizvuk prijetnje. Odakle Tyler u mojoj kući? Grozna mi je istina počela svitati. Opet sam pogledala neprikladnu haljinu u koju me Alice silom uvukla.
“Žao mi je ako je došlo do nekog nesporazuma, ali Bella večeras nije slobodna.” Edwardov se ton promijenio, a grožnja u glasu odjednom mu je bila daleko upadljivija kad je nastavio. “Da ti najiskrenije kažem, više nijedne večeri neće biti slobodna ni za koga izuzev mene. Bez uvrede. I žao mi je zato što ti je propao izlazak.” Nije zvučao kao da mu je i najmanje žao. A onda je čvrsto sklopio mobitel s golemim, zluradim smiješkom na licu. Lice i vrat jarko su mi porumenjeli od bijesa. Osjetila sam da mi suze od ljutnje naviru na oči.
Iznenađeno me pogledao. “Jesam li malo pretjerao pri kraju? Nisam te htio uvrijediti.”
Prečula sam to.
“Vodiš me na maturalnu!”, zaurlala sam. Sad me bilo sramota što to prije nisam shvatila. Da sam iole marila, sigurna sam da bih opazila današnji datum na plakatima kojima su bile oblijepljene školske
zgrade. Ali nije mi ni na kraj pameti bilo da me on namjerava podvrgnuti ovome. Zar me nimalo ne poznaje?
Nije očekivao da ću tako silovito reagirati, to je bar bilo jasno. Stisnuo je usne i suzio oči. “Nemoj biti naporna, Bella.”
Načas sam pogledala kroz prozor; već smo bili na pola puta do škole.
“Zašto mi to radiš?”, užasnuto sam ga upitala. Pokazao je na svoje odijelo. “Ozbiljno, Bella, pa o
čemu si mislila da je tu riječ?” Premrla sam. Prvo, zato što nisam uspjela shvatiti očito. A zatim i zato što su općenite sumnje – zapravo, očekivanja – koje su mi se cijeli dan stvarale u glavi, dok se Alice trudila da me pretvori u kraljicu ljepote, bile tako promašene. Plahe su mi nade sad djelovale vrlo
budalasto.
Slutila sam da se kuha neka svečana prigoda. Ali maturalna! To mi nije bilo ni na kraj pameti. Potekle su mi ljutite suze. Zdvojno sam se sjetila da nosim maskaru, što je bio veliki izuzetak. Brzo sam se
obrisala ispod očiju da mi se ne stigne razmrljati. Na prstima mi nije bilo crnila kad sam ih pogledala; možda je Alice znala da će mi trebati vodootporna šminka.
“Pa to nema baš nikakvog smisla. Zašto sad plačeš, molim te?”, frustrirano me upitao.
“Zato što sam ljuta!”
“Bella.” Upro je svu silinu svojih žestokih zlaćanih očiju u mene.
“Što je?”, promrmljala sam smeteno.
“Udovolji mi”, ostao je uporan.
Od njegovog mi se pogleda sva srdžba istopila. Bilo mi se nemoguće svađati s njim kad me tako vara. Popustila sam, ali vrlo sramotno.
“Dobro, onda”, nadurila sam se, iako ga nisam mogla strijeljati očima onoliko okrutno koliko sam htjela. “Neću se opirati. Ali vidjet ćeš ti već. Već mi je vrijeme za novi peh. Vjerojatno ću slomiti i drugu nogu. Gledaj samo tu cipelu! Koja smrtonosna zamka!” Podigla sam zdravu nogu kao dokaz.
“Hmmm.” Buljio mi je u nogu dulje nego što je bilo nužno. “Podsjeti me da večeras zahvalim Alice na tome.”
“Doći će i Alice?” To me malo utješilo.
“Kao i Jasper, i Emmett… i Rosalie”, priznao mi je.
Osjećaj sigurnosti mi se izgubio. S Rosalie nisam ostvarila nikakav napredak, iako sam bila u sasvim dobrim odnosima s njezinim povremenim mužem. Emmettu je prijalo moje društvo – moje osebujne ljudske reakcije smatrao je urnebesnima… ili mu je barem činjenica da se stalno spotičem bila smiješna. Rosalie se ponašala kao da ne postojim. Dok sam odmahivala glavom da raspršim misli koje su mi se počele stvarati, sjetila sam se nečega drugog.
“Zna li i Charlie za sve ovo?”, upitala sam ga, odjednom sumnjičava.
“Pa naravno.” Iscerio se, a onda i zahihotao. “Samo, izgleda da Tyler nije znao.”
Zaškrgutala sam zubima. Nije mi išlo u glavu kako je Tyleru uspjelo toliko obmanuti samoga sebe. U školi, gdje se Charlie nije mogao miješati, Edward i ja bili smo nerazdvojni – izuzev u rijetkim sunčanim danima.

Sada smo bili pred školom; Rosalin crveni kabriolet isticao se na parkiralištu. Oblaci su danas bili tanki, a nekoliko pruga sunčevog svjetla probijalo se u daljini, na zapadu.
Izašao je i obišao auto da mi otvori vrata. Pružio mi je ruku.
Tvrdoglavo sam ostala na mjestu, prekriženih ruku, zatomljujući tračak samodopadnosti. Parkiralište je vrvjelo svečano odjevenim ljudima: svjedocima. Nije me silom mogao izvući iz automobila, kako bi možda postupio da smo bili sami.
Uzdahnuo je. “Kada te neko želi ubiti, hrabra si kao lavica – ali kad neko spomene ples…” Odmahnuo je glavom. Progutala sam knedlu. Ples.
“Bella, neću dopustiti da ti išta naudi – pa ni ja. Nijednom te neću pustiti, obećavam ti.” Razmislila sam o tome i odjednom mi je bilo mnogo bolje. Vidio mi je to na licu.
“Eto vidiš”, blago je rekao, “neće biti tako strašno.”
Sagnuo se i obujmio me jednom rukom oko struka. Primila sam ga za drugu ruku i dopustila mu da me iznese iz auta. Čvrsto me i dalje držao rukom, pridržavajući me, dok sam šepala prema školi.
U Phoenixu su se maturalne večeri održavale u hotelskim balskim dvoranama. Ovaj ples je bio u gimnastičkoj dvorani, naravno. U cijelome mjestu vjerojatno nije bilo druge prostorije koja bi bila dovoljno velika za ples.
Kad smo ušli, zahihotala sam se. Doista su imali lukove od balona i izvijene vijence od pastelnog krep-papira kao zidne ukrase.
“Ovo mi izgleda kao da samo čeka da se izrodi u horor- film”, zasmijuljila sam se.
“Pa”, promrmljao je dok smo se sporo približavali stolu za prodaju ulaznica – nosio je najveći dio moje težine, ali svejedno sam morala klimavo gurati stopala preda se – “nazočno je više nego dovoljno vampira za to.”
Pogledala sam plesni podij; širok se procijep stvorio u sredini dvorane, gdje su se elegantno okretala dva para. Ostali plesači natisnuli su se uz rubove prostorije da im dadu prostora – niko nije htio tvoriti kontrast takvoj divoti. Emmett i Jasper djelovali su neusporedivo dobro
i besprijekorno u klasičnim svečanim odijelima. Alice je bila zanosna u haljini od crnog satena s geometrijskim izrescima koji su joj otkrivali velike trokute snježnobijele kože. A Rosalie je bila… pa, Rosalie. Bila je nevjerojatna. Haljina žive, jarkocrvene boje otkrivala joj je cijela leđa, uska sve do gležnjeva, gdje se naglo širila u široku, našušurenu povlaku, s dekolteom koji je sezao sve do struka. Bilo mi je žao svake druge nazočne djevojke, uključujući i sebe.
“Da zakračunam vrata da možete na miru izmasakrirati seoski živalj koji ništa ni ne sluti?”, prišapnula sam mu zavjerenički.
“A gdje bi bilo tvoje mjesto u takvoj raboti?” Oštro me pogledao.
“O, ja sam uz vampire, naravno.”
Nevoljko se nasmiješio. “Sve, samo da izbjegneš ples.”
“Sve.”
Kupio je naše ulaznice, a onda se okrenuo prema plesnom podiju. Skutrila sam se uz njegovu nadlakticu i samo vukla noge.
“Mogu čekati cijelu večer”, upozorio me.
Naposljetku me odvukao do mjesta gdje se njegova obitelj elegantno vrtjela – u stilu nimalo primjerenom za sadašnje vrijeme i glazbu. Užasnuto sam sve to promatrala.
“Edwarde.” Grlo mi je bilo tako suho da sam jedva uspjela prošaptati. “Najozbiljnije ti kažem da ne mogu plesati!” Osjećala sam kako mi panika navire u prsima.
“Ne brini ti ništa, ludice”, došapnuo mi je. “Ja mogu.”
Stavio je moje ruke sebi oko vrata i podigao me da može zavući stopala pod moja.
A zatim smo se i mi zavrtjeli.
“Kao da mi je pet godina”, nasmijala sam se nakon nekoliko minuta valcera bez muke.
“Ne izgledaš kao da ti je pet godina”, promrmljao je i na trenutak me privukao uza se, tako da su mi se stopala načas odigla na dva pedlja od poda.
Alice mi je pri jednom okretu ulovila pogled i uputila ohrabrujući osmijeh – koji sam joj uzvratila. S iznenađenjem sam shvatila da zapravo uživam u ovome… pomalo.
“Okej, ovo nije naročito teško”, priznala sam.
Ali Edward je gledao prema ulazu, a lice mu je bilo ljutito.
“Što je bilo?”, glasno sam se upitala. Pogledala sam za njim, sva dezorijentirana vrtnjom, ali napokon sam uspjela ugledati ono što mu je zasmetalo. Jacob Black, ne u odijelu, ali u bijeloj košulji dugih rukava s kravatom, kose zalizane u uobičajeni repić, prilazio nam je podijem.
Nakon prvog šoka prepoznavanja, nisam se mogla ne postidjeti zbog Jacoba. Bilo je očito da mu je neugodno – u nesnosnoj mjeri. Pogledao me kao da se želi ispričati.
Edward je vrlo tiho zarežao.
“Budi pristojan!”, prosiktala sam.
Edwardov glas bio je pun prezira. “On bi malo popričao s tobom.”
Jacob je tada došao do nas, a na licu su mu se još jače vidjele nelagoda i ispričavanje.
“Hej, Bella, nadao sam se da ćeš doći.” Jacob je zvučao kao da su mu nade bile upravo suprotne. Ali smijeh mu je bio jednako topao kao i uvijek.
“Bok, Jacobe.” Osmjehnula sam se i ja njemu. “Što ima?”
“Smijem preuzeti damu?”, oprezno je upitao, prvi put pogledavši Edwarda. Zapanjila sam se uočivši da Jacob ne mora gledati uvis. Mora da je porastao za pedalj otkako sam ga upoznala.
Edward je imao suzdržan, posve prazan izraz lica. Jedini mu je odgovor bio daj da me pažljivo osovio na noge i odstupio za korak.
“Hvala”, rekao je prijazno Jacob.
Edward je samo kimnuo i značajno me pogledao prije nego što će se okrenuti i otići.
Jacob mi je stavio ruke na struk, a ja sam položila dlanove na njegova ramena.
“Opa, Jake, pa koliko si ti sada visok?” Postao je malo samodopadan. “Metar osamdeset osam.”
Nismo zaista plesali – to je bilo nemoguće zbog moje noge. Umjesto toga, nespretno smo se njihali tamo-amo a da nismo dizali stopala. A to mi je sasvim odgovaralo; od skorašnjeg naglog rasta ostao je krakat i nezgrapan, pa vjerojatno nije znao plesati ništa bolje od mene.
“Onda, kako si večeras završio ovdje?”, upitala sam ga bez stvarne znatiželje. Imajući Edwardovu reakciju u vidu, to sam lako i sama mogla pogoditi.
“Možeš li vjerovati da mi je tata platio dvadeset dolara da dođem na tvoju maturalnu?”, priznao mi je, blago postiđen. “Da, mogu”, promrsila sam. “Pa, nadam se da ti je tu bar lijepo. Vidiš li išta što ti se sviđa?”, rekla sam zločesto, kimnuvši prema skupini djevojaka naslaganih uza zid poput kolačića.
“Jesam”, uzdahnuo je. “Ali ona je zauzeta.” Spustio je pogled i samo na sekundu susreo moje radoznale oči – onda nam je oboma postalo neugodno, pa smo pogledali u stranu.
“Usput, jako si zgodna večeras”, stidljivo je dodao.
“Ovaj, hvala. Onda, zašto ti je Billy platio da dođeš ovamo?”, brzo sam ga priupitala, iako sam već znala odgovor.
Jacob nije bio zahvalan na promjeni teme; opet je odvratio pogled od silne nelagode. “Rekao je da je to ‘sigurno’ mjesto za razgovor s tobom. Kunem ti se da mi stari silazi s uma.” Slabašno sam se pridružila njegovu smijehu.
“Uglavnom, rekao je da ako ti nešto kažem, nabavit će mi onaj glavni cilindar koji mi treba”, priznao mi je s krotkim osmijehom.
“Onda mi to kaži. Stalo mi je da dovršiš svoj auto.”
Uzvratila sam mu osmijeh. Barem Jacob nije vjerovao ni riječi od svega ovoga. To je donekle olakšalo razgovor. Ondje kraj zida, Edward mi je promatrao lice bez ikakva izraza na vlastitome. Vidjela sam kako ga jedna cura u ružičastoj haljini iz drugog razreda stidljivo mjerka, ali on kao da ju nije ni primijetio.

Jacob je opet pogledao postiđeno u stranu. “Nemoj se naljutiti, dobro?”
“Nema toga zbog čega bih se ja naljutila na tebe, Jacobe”, potvrdila sam mu. “Neću se čak ni na naljutiti Billyja. Samo reci to što moraš.”
“Pa – to mi je sve tako glupo, oprosti, Bella – on bi htio da prekineš sa svojim dečkom. Tražio je da ti kažem ‘molim te’.” Zgroženo je odmahnuo glavom.
“Još je praznovjeran, a?”
“Ma da. Malo su mu… pukli živci kad si ono nastradala dolje u Phoenixu. Nije vjerovao da…” Jacob se ukočio i pustio da mu riječi zamru.
Suzila sam oči. “Pala sam.”
“Znam da jesi”, brzo je kazao Jacob.
“Uvjeren je da Edward ima neke veze s tim što sam se ozlijedila.” To nije bilo pitanje, a ja sam se, usprkos danome obećanju, naljutila.
Jacob me nije htio pogledati u oči. Više se nismo ni trudili njihati u ritmu glazbe, iako su mu ruke i dalje bile oko moga struka, a moje oko njegova vrata.
“Slušaj, Jacobe, znam da Billy vjerojatno neće povjerovati u to, ali samo da znaš” – na to me pogledao, reagiravši na novu otvorenost u mome glasu – “Edward mi je doista spasio život. Da nije bilo Edwarda i njegova oca, bila bih danas mrtva.”
“Znam”, izjavio je, ali zvučao je kao da su moje iskrene riječi imale izvjesnog utjecaja na njega. Možda će mu poći za rukom da barem u to uvjeri Billyja.
“Hej, žao mi je što si morao doći da obaviš ovo, Jacobe”, ispričala sam mu se. “U svakom slučaju, dobit ćeš svoje dijelove, je l’ tako?”
“Ma da”, promrsio je. Još uvijek je izgledao nezgrapno… uzrujano.
“Ima još?”, upitala sam ga u nevjerici.
“Pusti sad to”, promumljao je, “naći ću neki posao i sâm zaštedjeti novce.”
Strogo sam ga promatrala sve dok me nije pogledao u oči. “Na sunce s tim, Jacobe.”
“Ma tako je loše.”
“Ne zanima me. Reci mi”, ostala sam uporna.
“U redu… ali, ajme, kako to loše zvuči.” Odmahnuo je glavom. “Rekao mi je da ti kažem, ne, da te upozorim – a množina je njegova, ne moja” – odigao je jednu ruku s moga struka i njome nacrtao male navodnike u zraku – “‘da ćemo te držati na oku’.” S vidnom nelagodom je
pričekao moju reakciju.
To mi je zvučalo kao izjava iz nekog mafijaškog filma. Glasno sam se nasmijala.
“Žao mi je što si to morao obaviti, Jake”, posprdno sam mu rekla.
“Nije mi tako neugodno.” Široko se osmjehnuo od olakšanja. Pohvalnim mi je pogledom brzo prešao preko haljine. “Onda, da mu kažem da si mu rekla da se tornja?”, upitao me s nadom.
“Ne”, uzdahnula sam. “Zahvali mu se u moje ime. Znam da ne misli ništa loše.”
Pjesma je završila, pa sam spustila ruke.
Oklijevao je s rukama na mome struku i bacio pogled na moju povrijeđenu nogu. “Hoćeš li još plesati? Ili da ti pomognem da nekamo odeš?”
Edward je odgovorio u moje ime. “To je riješeno, Jacobe. Preuzet ću brigu za nju.”
Jacob se lecnuo i blenuo u Edwarda, koji se našao tik pokraj nas.
“Hej, nisam primijetio da si tu”, promumljao je. “Valjda se još vidimo, Bella.” Odstupio je i unezvjereno mi mahnuo.
Osmjehnula sam mu se. “Aha, vidimo se neki drugi put.”
“Oprosti”, opet je rekao prije nego što se okrenuo prema izlazu.
Edward me držao u svome naručju prije nego što je iduća pjesma počela. Bila je malo prebrza za polagano plesanje, ali to ga očito nije diralo. Spokojno sam naslonila glavu na njegova prsa.
“Bolje ti je?”, posprdno sam ga upitala.
“Ne baš”, kruto je rekao.
“Ne ljuti se na Billyja”, uzdahnula sam. “Samo se brine za mene zbog Charlieja. Nije osobno.”
“Ne ljutim se na Billyja”, rekao je odsječnim glasom.
“Ali njegov sin mi ide na živce.”
Odmaknula sam se od njega i pogledala ga. Lice mu je bilo vrlo ozbiljno.
“Zašto?”
“Prije svega, natjerao me da prekršim svoje obećanje.”
Zbunjeno sam ostala zuriti u njega.
Šturo se osmjehnuo. “Obećao sam da te večeras neću puštati”, pojasnio mi je.
“A. Pa, ja ti opraštam.”
“Hvala. Ali tu je još nešto.” Edward se namrštio.
Strpljivo sam pričekala.
“Rekao ti je da si zgodna”, napokon je nastavio, dok mu se mrštenje pojačalo. “To je praktički uvreda, imajući u vidu kako doista izgledaš u ovom trenutku. Daleko
si više nego zgodna.”
Nasmijala sam se. “Možda si malo pristrasan.”
“Mislim da nije u tome stvar. Uostalom, odlikujem se izvrsnim vidom.”
Opet smo se vrtjeli, a ja sam držala noge na njegovima dok me privijao uza se.
“Onda, hoćeš li mi objasniti čemu sve ovo?”, upitala sam ga.
Pogledao me odozgo, sav zbunjen, a ja sam se značajno zagledala u krep-papir.
Malo je razmislio, a onda je promijenio smjer, zavrtjevši me kroz mnoštvo prema stražnjem izlazu iz dvorane.
Načas sam opazila Jessicu i Mikea kako plešu i radoznalo me promatraju. Jessica mi je mahnula, a ja sam joj se na brzinu nasmiješila. Tu je bila i Angela, i izgledala je blaženo sretno u rukama maloga Bena Cheneyja; nije odmicala pogled od njegovih očiju, za glavu nižih od
njenih. Lee i Samantha, Lauren, koja nas je strijeljala pogledima, s Connerom; mogla sam navesti ime svakog lica koje bi provijugalo pokraj nas. A zatim smo se našli vani, na prohladnom, prigušenom svjetlu smiraja dana.
Čim smo se našli nasamo, podigao me u naručje i odnio sjenovitim zemljištem sve do klupe u zaklonu stabala madrone. Tamo je sjeo i privio me uza se. Mjesec je već bio na nebu, vidljiv kroz koprenaste oblake, a lice mu je blijedo sjalo na toj bijeloj svjetlosti. Usta su mu
bila tvrda, a oči izmučene.
“Čemu?”, blago sam ga podsjetila.
Prečuo me, zagledan u mjesec.
“Opet sumrak”, promrmljao je. “Još jedan svršetak.
Ma kako savršen dan bio, mora završiti.”
“Neke stvari ne moraju završiti”, procijedila sam kroza zube, smjesta postavši napeta. Uzdahnuo je.
“Doveo sam te na maturalnu”, polako je rekao, napokon odgovarajući na moje pitanje, “jer ne želim da išta propustiš. Ne želim da zbog mene budeš uskraćena za bilo što, ako se mene pita. Želim da budeš čovjek. Želim da se tvoj život nastavi onako kako bi se nastavio da sam
umro tisuću devetsto osamnaeste, kao što sam trebao.”
Stresla sam se na njegove riječi, a onda ljutito odmahnula glavom. “U kojoj bih to čudnovatoj paralelnoj dimenziji ja otišla na maturalnu večer vlastitom slobodnom voljom? Da nisi tisuću puta jači od mene, nikad ti ne bih dopustila da to izvedeš.”
Kratko se osmjehnuo, ali ne i očima. “Nije bilo naročito teško, sama si rekla.”
“Samo zato što sam bila s tobom.”
Neko vrijeme smo šutjeli; on je zurio u mjesec, a ja sam zurila u njega. Željela sam da postoji neki način da mu se objasni do koje mjere mi nije stalo do normalnog ljudskog života.
“Bi li mi nešto rekla?”, upitao me, načas me sa smiješkom pogledavši odozgor.
“Zar ti ne kažem svaki put?”
“Samo mi obećaj da ćeš mi reći”, ostao je uporan, široko se smiješeći.
Znala sam da ću gotovo smjesta požaliti zbog toga.
“U redu.”
“Djelovala si mi iskreno iznenađeno kad si shvatila da te vodim ovamo”, započeo je.
“Bila sam”, upala sam mu u riječ.
“Upravo tako”, složio se. “Ali zacijelo si imala neku drugu teoriju… Zanima me – za što si to mislila da te to onako sređujem?”
Da, trenutačno žaljenje. Naškubila sam usne, oklijevajući.
“Neću ti reći.”
“Obećala si mi”, prigovorio je.

“Znam.”
“U čemu je problem?”
Znala sam da misli da se suzdržavam zbog puke nelagode.
“Mislim da ćeš se naljutiti ako ti to kažem – ili ćeš se rastužiti.”
Vjeđe su mu se skupile nad očima dok je razmišljao o tome. “I dalje me zanima. Molim te?”
Uzdahnula sam. Pričekao je.
“Pa… pretpostavila sam da je riječ o nekakvoj… svečanoj prigodi. Ali nisam mislila da će biti riječ o nekakvoj ljudskoj tričariji… o maturalnoj!”, prezrivo sam frknula.
“Ljudskoj?”, poklopio me pitanjem. Razabrao je ključnu riječ.
Pogledala sam svoju haljinu, igrajući se sa zalutalim komadićem šifona. Šutke je čekao.
“Okej”, užurbano sam mu priznala. “Dakle, nadala sam se da si se možda predomislio… da ćeš promijeniti mene, napokon.”
Desetak reakcija zaigralo mu je na licu. Neke sam prepoznala: ljutnju… bijes… a onda se nekako pribrao, a izraz lica postao mu je posprdan.
“Mislila si da bi to bila prigoda za elegantno odijevanje, je li?”, spustio mi je, dotaknuvši rever svoga svečanog sakoa.
Narogušila sam se da prikrijem sramotu. “Ne znam kako to ide. Meni to, barem, djeluje razboritije od odlaska na maturalnu večer.” I dalje se cerio. “Nije to smiješno”,
rekla sam.
“Ne, imaš pravo, nije”, složio se, a osmijeh mu je izblijedio. “Samo, radije ću se ponijeti prema tome kao prema šali, nego vjerovati da ozbiljno to kažeš.”
“Ali ozbiljno ti to kažem.” Duboko je uzdahnuo. “Znam. A jesi li zaista toliko voljna?”
Bol mu se vratila u oči. Ugrizla sam se za usnu i kimnula.
“Tako spremna da ti ovdje dođe kraj”, promrmljao je, praktički sebi u bradu, “da ovo bude sumrak tvoga života, iako ti je život jedva počeo. Spremna si odustati od svega.”
“Nije to kraj, to je početak”, usprotivila sam mu se gotovo bez daha.
“Nisam vrijedan toga”, tužno je rekao.
“Sjećaš li se kad si mi kazao da ne vidim sebe vrlo jasno?”, upitala sam ga, podigavši obrve. “Očito patiš od istoga sljepila.”
“Znam što sam.”
Uzdahnula sam.
Ali sad mi je prestao tako spremno odgovarati. Stisnuo je usne i stao me prodorno promatrati. Jedan dugi trenutak proučavao mi je lice.
“Znači, sada si spremna?”, upitao me.
“Ovaj.” Progutala sam knedlu. “Da?”
Osmjehnuo se i polako počeo priginjati glavu, sve dok mu hladne usne nisu dotaknule kožu tik pod kutom moje čeljusti.
“Baš sad?”, prošaptao je, studeno dišući uz moj vrat. I nehotice sam zadrhtala.
“Da”, prošaptala sam, da mi glas ne bi dobio priliku da prepukne. Ako misli da blefiram, razočarat će se. Već sam donijela tu odluku i bila sam sigurna u nju. Nije bitno što mi je tijelo kruto kao daska, što su mi ruke stisnute u šake, što mi je disanje nepravilno…
Mračno se zahihotao i odmaknuo od mene. Na licu mu se ipak vidjelo razočaranje.
“Ne možeš zaista vjerovati da bih tako lako popustio”, rekao je s ogorčenim prizvukom u podrugljivom tonu svoga glasa.
“Daj djevojci da sanja svoje snove.”
Podigao je obrve. “Zar o tome sanjaš? O tome da postaneš neman?”
“Ne baš”, rekla sam, namrštivši se na njegov izbor izraza. Neman, baš. “Uglavnom sanjam o tome da zauvijek ostanem s tobom.”
Izraz mu se promijenio, smekšavši se i rastuživši od prigušene boli u mome glasu.
“Bella.” Prstima je blago prešao obrisima mojih usana.
“Ostat ću s tobom – nije li to dosta?”
Osmjehnula sam se pod njegovim jagodicama. “Dosta je za sada.”
Namrštio se na moju upornost. Niko se večeras neće predati. Izdahnuo je, i pritom praktički zazvučao kao da reži.
Dotaknula sam mu lice. “Slušaj”, rekla sam. “Volim te više od svega ostalog na svijetu zajedno. Zar ti to nije dovoljno?”
“Da, to je dovoljno”, odgovorio mi je, osmjehnuvši se. “Dovoljno za zauvijek.”
A onda se nagnuo i još jedanput priljubio hladne usne na moje grlo.